Bas sam razmisljao prije nekoliko dana o ovoj temi i o raznoraznim kvazi novinarima koje su potpaljivale situaciju, lagale i izmisljale. I bilo je pitanje vremena kada ce i oni doci na dnevni red. Ali ko zna kako ce se zavrsiri ova situacija, to ce biti dosta tesko dokazati i pokazati ko je bio pripadnik ljudskog sljama koji je potpaljivao i lagao i bio moralna nistarija, a ko je ratni zlocinac. Vjerovatno ce se najveci broj tih novinara izvuci, ali vazno je da se razgovara o ovome. U Ruandi, gdje su se takodje vodili procesi pred tribunalom protiv novinara, tu je cini mi se bio dosta laksi posao jer su tu radilo o cistim zlocincima/novinarima koji su kao sto ste mogli vidjeti u filmu "Hotel Ruanda" otvoreno pozivali na ubijanje, sakacenje potkazivanje komsija, odavanje lokacija odbjeglih Tutsija.
Ovdje srecom nisu zivjeli takvi divljaci, ali ipak mislim da ima materijala da se istrazi, evo vidjeli smo i fotku iz 1888. nevjerovatno, a evo i jedna kolumna koja govori o ovome.
Citiraj:
Hajka iz prekala
Datum: 10.06.2009 22:54
Autor: Boris Dežulović
Godine 1987. beogradska "Politika" je objavila dojmljivu fotografiju žene u crnom kako pod olovnim nebom, zajedno sa djecom, odlazi u polje, klasičnu crno-bijelu socijalističku pastoralu na kojoj je uznemiravao tek jedan strašni detalj - puška obješena o ženino rame.
Boris-Dezulovic
Snimak je nastao u malom kosovskom mjestu Prekale, žena se zvala Vera R., a puška na njenom ramenu govorila je sve o životu Srba na Kosovu, koji u strahu od Albanaca ni u polje ne idu bez oružja. "Majka iz Prekala", kako je nazvana fotografija, uskoro je postala plakat svog vremena, slika duboko urezana u kolektivno pamćenje, odmah do čuvene Skriginove "Majke s Kozare".
Tek mnogo godina kasnije saznat će se kako je slavna fotografija nastala: reporter koji se nalazio u Prekalama vidio je ženu s djecom i htio je zabilježiti taj prizor, ali bio je odveć mirnodopski, jednako ta je žena mogla ići u polje u Slavoniji ili u berbu levande na Hvaru. Dovitljivi reporter uzeo je onda od Verinog komšije pušku i dao je nesretnoj ženi. To je sad bila efektna fotografija Kosova 1987. godine, spremna da sutradan, s naslovne sranice "Politike", mobilizira Srbiju. Ostalo je historija.
Slavna se historija, naravno, odužila majci iz Prekala. Vera R. je postala istinska srpska heroina, javila su se brojna poduzeća i dobri ljudi nudeći joj pomoć, stigao je građevinski materijal i obitelj se uskoro skrasila u novu kuću. Negdje u fusnotama, sitnim slovima, povijest je zabilježila i mnogo manje slavnu i historijsku, tek običnu ljudsku priču: susjed je, naime, neoborivom komšijskom logikom tražio svoj dio, jer Verina kuća je sagrađena njegovom puškom: da nije bilo njega i njegove duge cijevi, ne bi bilo čuvene fotografije, za majku iz Prekala nitko ne bi čuo i nikad ona ne bi dobila novu kuću. Danas, dvadesetak godina kasnije, Vera i susjed još su na sudu.
Kad se saznala prava istina o "Majci iz Prekala", to više nikoga nije zanimalo. Fotografiju iz Prekala zamijenile su druge, otpočela je drama i, kao po onom glasovitom Čehovljevom zakonu puška iz prvog čina, okačena na zid - ili obješena o rame? - u trećem činu drame morala je opaliti.
"Majka iz Prekala" nije samo najpoznatiji primjer medijske propagande s početka naše drame. Ima u tom prizoru jedan detalj, ključan za ovu priču - onaj trenutak kad fotograf, držeći u jednoj ruci kameru, drugom rukom uzima od komšije pušku i dodaje je Veri R. Taj prizor ima golemu simboličku snagu: novinar je ženi doslovno gurnuo oružje u ruke.
To će sljedećih godina biti posao medija, puke transmisije između vlasti i javnosti, između gospodara rata i njihovih vojnika. Dodavat će tako novinari manipuliranim ljudima besramne laži, rečenice mržnje, historijske krivotvorine i, na kraju, oružje. Kad je puška najzad bila na ramenima ugroženog naroda, preostalo je samo da se vrijedno snima.
Fotografu iz Prekala pridružili su se i drugi, snimatelji, novinari, urednici, reporteri, njima su se pridružile hrvatske i bošnjačke snage, divizije lažova stale su u taj živi lanac, između kamiona s oružjem i nenaoružanih građana, pa potom neumorno snimale i bilježile. Svakom slikom, svakom reportažom dodana je po jedna nova puška. Kako su, pak, ljudska ramena pretijesna da na njih stanu i glava i puška, počele su padati glave. A takozvani novinari i dalje su oduševljeno snimali.
Četrdesetoro zaklane srpske djece u vukovarskim ruševinama. Srpska peta kolona u Gospiću. Osječki leševi atentatora na Glavaša. Srpska djeca u kavezu s lavovima sarajevskog zoološkog vrta. Prestravljeni ratni zarobljenici pred televizijskim isljednicima. Privatni logor Hanke Paldum. Branko Kockica četnički general. Dubrovčani pale automobilske gume. Pravoslavna sahrana srpskih civila kao muslimanska dženaza. Umjetnička slika Uroša Predića iz 1879. kao fotografija srpskog ratnog siročića iz Zvornika. Hiljade primjera potpunog medijskog ludila, a sve prolazi. Proces kolektivne lobotomije je dovršen i znak pitanja kirurški je odstranjen iz mozga.
Danas, dvadeset dvije godine nakon što je u Prekalama opalila prva ustanička puška i desetak godina nakon što je opalila posljednja, u zatvoru, na sudu ili barem na nekoj optužnici završili su svi iz te priče. Predsjednici država i vlada završili su u zatvorima, robije gule generali i pukovnici, vuku se po sudovima ubojice, prašinari i civili, vuku se po sudovima svi iz lanca, od onih koji su zločin osmislili, preko onih koji su ga organizirali, nabavili oružje, izdavali naređenja i pucali, vuku se po sudovima i oni koji su znali za zločine ali ih nisu spriječili, i oni koji nisu znali, a morali su znati, i oni koji za zločine nisu znali niti su ih spriječili, ali ih nisu sankcionirali, vuku se po sudu čak i Vera R. iz Prekala i njezin komšija: svi osim onih vrijednih udarnika pred kamionom s oružjem, onih što su dodavali oružje i u novinama slavili zločine.
Eno tih prvoboraca danas, pomalo ostarjelih i umornih, ali s mirnom savješću, čistom dušom i čašću od milijun dinara, koliko košta nedavno sudski procijenjena čast slavne Milijane Baletić, udarnice koja je nad Dubrovnikom naređivala artiljeriji "Opali jednu za mene!" Eno tih pripadnika novinarskih jedinica za specijalne operacije kako vode talk show na nekoj provincijskoj televiziji, eno ih u kojekakvim upravnim odborima, eno ih kako šetaju unuke po Kalemegdanu i Sljemenu, uživaju penzije u jeftino otkupljenim stanovima, pišu knjige i kolumne, uzgajaju cvijeće i ljubazno pozdravljaju susjede: eno ih, ravno iz arhetipa o nacistima iz Drugog svjetskog rata - u stanovima koje su dobili za svoje ratne zasluge, mirni i tihi susjedi s mračnom tajnom.
Najava beogradskog Tužilaštva za ratne zločine o otvaranju istrage protiv novinara koji su u Srbiji, ali i Hrvatskoj i BiH, sudjelovali u zločinima na prostoru bivše Jugoslavije - jer oni su u tome vrlo izravno i vrlo formalno-pravno sudjelovali - došla je, kao i obično, kasno. Ne, međutim, i prekasno. Ratni zločin ne zastarjeva.
I kad Tužilaštvo za ratne zločine bude pretresalo kuće novinarskih zločinaca, ključni će dokaz biti jedna puška iz podruma, dokazni materijal zaveden u sudskom arhivu pod kompliciranom šifrom od brojeva i kosih zagrada, i na toj pušci još sačuvani otisci prstiju: isti otisci kao na onoj staroj kameri iz podruma. Otisci zločinca.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
i zatraže neku simboličnu odštetu (koju bi mogli dati u humanitarne svrhe nekoj organizaciji u BiH)
