jellyfish je napisao:
zipo je napisao:
Zato što se neki događaji ne mogu zaboraviti ni oprostiti. Bratstvo i jedinsto nas je sjebalo više puta jednom se mora reći DOSTA!
Pa nije bilo bratstva i jedinstva prije Jugoslavije pa se opet dogodio Jasenovac i ostali shitovi. Ili Ausvic u Poljskoj i sl.
Znaci, zavisi od istorijskih okolnosti, a ne od jedinstva ili nejedinstva.
Ovako suprotstavljajuci se cijelom svijetu su puno veci izgledi da se ponove devedesete, nego ako budemo forsirali pomirenje i toleranciju.
Zamisli sad kad bi se crnci u Americi ili Jevreji u Njemackoj stalno suprotstavljali zbog onog sto je bilo u proslosti kuda bi to odvelo.
Neke stvari jednostavno treba iskoristiti na promjenu na bolje a to je pomirenjem, a ne na gore, a to je stalno prkosenje cijelom svijetu i nabijanje na nos stvari koje su bile.
Evo da se ukljucim u diskusiju kao Srbin iz Srbije. Na ovu temu zeleo bih reci da je bolje, postenije, iskrenije da narodi bivse Yuge zive razdvojeno kao tolerantne komsije, nego u nekakvim zajednicama, svi se kao "vole, grle i obozavaju bratski", a da pritom svak svakom radi o glavi. Sto se tice unutrasnjih odnosa u dejtonskoj BiH, po istom principu, zaista ne vidim nacina da se Srbima forsira i namece koncept unitarne BiH(tzv jedinstvene). To je bio koncept Alije Izetbegovica i 1992, ali to NIJE REALNO. A nije realno, zato sto je Srba u BiH je uvek bilo preko 30% i na popisu 1991 a i danas koliko znam. Dakle kada u jednoj drzavi jedna etnicka populacija ima preko 30% to vise nije neka tamo "manjina" pa se eto moze na silu naterati da zivi u toj drzavi, ako to ne zeli dobrovoljno. Ne mrzim Bosnjake, samo kazem ono sto mislim da nije realno. Pitanje ratnih zlocina, zlocina protiv covecnosti..itd to je vec nesto drugo. Po mom misljenju, Svako ko je u ime svog naroda ili nacionalne ideje pocinio zlocine nad civilima, zenama decom drugih etnickih zajednica, treba da se procesuira i kazni. I da se ne proglasava za nekog tamo "nacionalnog heroja". Jer, boriti se za naciju i nacionalni cilj to je jedno, to nije nelegitimno. Ali pociniti u toj borbi zlocine nad civilima, to je drugo. Samo bih dodao jos nesto...cesto se cuje teza kako je "ex Titova Juga bila protiv srpskog naroda, Tito srbomrzac"..etc Mislim da je takva teza preterana. Jer, ako sagledamo malo sire i nije bas tako. Npr u BiH srpski narod je i do 1992 imao ustavni status konstitutivnog naroda u SR BiH. U Hrvatskoj isti status do 1990. Zatim u samoj Srbiji iako je imala dve autonomne pokrajine(sa sirokim ovlascenjima), te pokraijne su ipak i tada bile u sastavu Srbije( cak i po famoznom ustavu iz 1974). Zatim, Ne zaboravimo da je posebno u Vojvodini posle WWII srpski nacionalni etnos dodatno osnazen, nakon iseljavanja vojvodjanskih Nemaca 1945-1947. Znaci, sire gledano, ne bi se bas moglo reci tako olako da je "Tito radio protiv nas Srba". Bar ja to tako ne dozivljavam, iako nisam za ideju obnove bilo kakve zajednicke drzave posle svega. Tito je bio pragmaticar, covek koji je umeo da vlada tako slozenom drzavnom zajednicom, kakva je bila Yuga. Prema tome, objektivno posmatrano, Tito nije niti mrzeo niti voleo Srbe, Hrvate, Bosnjake, Slovence..itd. On je naprosto zeleo da odrzi sto duze mir u kuci kojom On vlada i upravlja. A da bi to postigao, pragmaticno je popustao ili zatezao, odobravao ili negirao, davao ili zakidao svima, po potrebi. Drugim recima balansirao je po potrebi. Dakle, cisto pragmaticno, nije tu bilo ni mrznje ni ljubavi, samo cisto pragmaticno vladanje. Takodje, mislim da bi trebalo konkretno definisati pojam "pomirenje". Naprosto da bi se uopste moglo govoriti za sta to mi Srbi jesmo ili nismo. Po mom misljenju, ako je rec o pomirenju koje vodi opet u nekakvu zajednicku drzavu, ja sam protiv toga. Ne iz "mrznje" prema drugima narodima, vec naprosto zato sto mislim da su u istoriji dve Jugoslavije(kraljevina i socijalisticka) propale kao neuspeo eksperiment. A kad nesto dva puta propadne i to u krvavom ratu, pa valjda je toliko blizu logike da treci put ne treba ni pokusavati. Ako se radi o pomirenju, na osnovu medjusobnog Iskrenog Priznanja za pocinjene teske zlocine, na medjusobnom: izvinjenu, kajanju, prastanju i oprostu, ja jesam za takvo pomirenje. Ako e radi o pomirenju na izgradnji novih, boljih dobrosusedskih odnosa, na medjusobnom uvazavanju(ali bez jugonostalgicarske patetike), takodje jesam za takvo pomirenje. Dakle, pomirenje na realisticnim, pragmaticnim, interesnim osnovama, a ne na iluzijama i bajkama.