Buduci da se ime gospodina profesora dr Jovana I. Deretica cesto pominje, mislim da je red za one koji nisu imali mogucnost da se upoznaju sa radom profesora Deretica, pokusa ukratko predociti nesto iz njegovih knjiga.
"<JOVAN I. DERETIC> SRPSKA DRZAVA TRAJE 4.000 GODINA Drevna drzava Srbina cara Nina (oko 2.000. god. st.e.) bila je svetsko carstvo kome je pripadala polovina savremene Evrope, deo Azije i Afrike. - Ilirska, Daccka i Karpatska Srbija U casopisu "Nase slovo" ekskluzivno objavljujemo prilog dr J.I. Deretica o Srbima, narodu najstarijem Zahvaljujuci krupnim uspesima nove srpske samorodne istorijske skole na polju istrazivanja stare srpske istorije, mi danas mozemo govoriti o tragovima stare srpske drzavnosti, o prvim srpskim drzavama, u kome vremenu su se one pojavile i kakve su bile. Radi se o drevnim vremenima kada drzave nisu imale tako razvijene sisteme i ustanove kao danasnje drzave. Pre svega treba da odredimo sta znaci drzava u antickom vremenu. Drzava iz toga vremena je bila organizovana drustvena zajednica zasnovana na obicajnom pravu. Posto smo mi Srbi Evropljani, da vidimo koji drzavni oblici su postojali u drevnoj Evropi. Da napomenemo i to da prvobitna Evropa, za stare Grke, nije mnogo prelazila granice Srbije i nije pokrivala celo Helmsko (danas Balkansko) Poluostrvo. U prvobitnu Evropu oni nisu ubrajali ni njihovu Grcku. Evropa je za njih bila Srbija i nista vise, a mi, za razliku od njih, u prvobitnu Evropu ubrajamo i Grcku. Bez obzira na suzeni prostor prvobitne Evrope, mi danas govorimo o Evropi u danasnjim geografskim razmerama. U antickom vremenu u Evropi su postojale dve vrste drzava i to: grad drzava - polis, to je drzava grckog tipa, po ustrojstvu monarhija ili plemicka republika. Razvoj drzavne ideje kod Grka stvorio je drzavu grad, polis, i nista dalje, od toga. To je za njih bila idealna drzava i ni jedan grcki filozof nije mogao da osmisli drukciju drzavu za Grke od polisa. Razvoj srpske drzavne ideje isao je u potpuno suprotnom pravcu. Srpsku drzavu stvara i olicava vladar, gospodar, i ona je siroka onoliko koliko je bila velika njegova moc, zapravo koliko je on teritorije uspeo da stavi pod svoju vlast. Cesto se radilo o vrlo sirokim prostranstvima, sto znaci, grcka gradska i gradjanska drzava stajala je naspram srpske teritorijalne i plemicke drzave. Ovako razliciti razvoji drzavne ideje imali su uticaja i na stvaranje zvanja i plemickih titula u srpskom i grckom jeziku. Kod Grka imamo samo jednu titulu za kralja i cara, koja je u pocetku bila i titula upravnika grada - vasileis. Pored nje postoji samo jos jedna - anaks, to je knez. Kod Srba, koji su u svojoj tradiciju imali samo plemicku drzavu, imamo odredjenu titulu za svaki cin i svako dostojanstvo. Po tim titulama mi danas mozemo, vrlo cesto, zakljuciti o kakvoj se upravi radi na odredjenim teritorijama i da li je tu postojala samostalna drzava ili se radilo o predstavnicima neke druge drzave. Zato je potrebno da sve te titule, sva ta zvanja objasnimo pocevsi od najnizih.
* Jedanaest titula Kao prvo zvanje imamo "kmeta", koji je mogao biti, ali se to ne podrazumeva, iz plemickog reda. Kmet je predodredjena osoba za neku duznost i ima isto znacenje sto i u latinskom komes. Ove dve reci imaju, pored istog znacenja, i isti koren. Zatim imamo zvanje "kneza" ili knjaza. Nosilac ovog zvanja je obavezno plemic i ono pokriva vrlo siroki raspon dostojanstva. Moze biti da se radi o malom seoskom knezu, a moze biti da se radi o drzavnom poglavaru. Postojanje kneza na odredjenom prostoru ne znaci obavezno da tu postoji i drzava, ali moglo se desiti da postoji. Evo, na primer, u staroj Rumi, kasnije nazvanoj Roma, peti vladar po redu bio je Tarkvin, koji je vladao oko 600. godine st.e. Tada su u Rumi vladali Raseni i u jednom njihovom zapisu stoji: "Tarkin knjaz Rumass". Po tome mi znamo da su vladari Rume bili do tada knezevi, a ne kraljevi, i to je ujedno najstariji pomen knezevske titule u istoriji koji smo do sada pronasli. Poznato je da su kod Srba i sire kod Slovena knezevi bili na celu drzave, ali zbog siroke primene toga zvanja mi nismo sigurni, kada je u pitanju anticko vreme, da tamo gde je knez postoji i drzava. Ime Sloveni nije bilo poznato u antickom vremenu. Svi Sloveni su se tada nazivali Srbima, pa kada danas govorimo o srpskoj staroj istoriji, to se odnosi i na savremene Slovene, ranije Srbe. Kao trece imamo zvanje "vojvode", i to je cisto vojna titula. Medjutim, imali smo drzavnog poglavara i sa tom titulom, kao sto je bio Veliki Vojvoda od Svetog Save Stefan Hranic. Za dobijanje vojvodske titule nije bilo potrebno da kandidat bude plemic, ali sa njenim dobivanjem on je postajao plemic. Kod starih Srba bio je obicaj, tamo gde nje postojala stajaca vojska nego namo narodna, da svake godine biraju vojvodu. Prilikom izbora stavljali su mu u zadatak sta on treba da ucini u toku jedne godine. Ovaj obicaj je bio na snazi i u staroj Rumi, samo sa tom razlikom sto su vojvodu zvali konsul. Cetvrta titula je "ban", koja je takodje cisto vojna titula. Ban je prevashodno vojni zapovednik neke pokrajine ili grada, postavljen od strane nekog poglavara drzave. Bilo je slucajeva da se banovska duznost i titula postala nasledna, kao sto se to desilo u Bosni. Medjutim, postojanje bana ne podrazumeva postojanje posebne drzave, nego, naprotiv, to govori da ta teritorija pripada nekoj drzavi, kao sto je Bosna bila teritorija drzave Srbije. Peto zvanje je jedna vojna titula, "brano", davana vodji nekog vojnog pohoda ili vojnom zapovedniku u ratu. Ovu titulu je imao vodja srpskih ustanika u Posavini u vreme cara Avgusta. Od tog zvanja nastalo je licno ime Branko kod Srba. U rimskim izvorima pominje se kao Brenus. Sesto zvanje je "bato", koje je veoma staro i davano je vodji koji je imao vojnu i gradjansku vlast. Ovu titulu imao je vodja srpskih ustanika na predelu Bosne, Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore, Raske i Posavine. Po tome se vidi da je ova titula bila veca od titule brano. Bato je sklopio mir sa Avgustovim posinkom i izaslanikom Tiberijem, koji je bio vrhovni vojni zapovednik rimske vojske u Srbiji. Sedmo zvanje je "verhogetornik", sto je cisto vojna ratna titula. Verhogetornik je vrhovni zapovednik Geta, vojnog i prosvetnog staleza kod starih Srba. Srpsko drustvo se uvek svrstavalo u cetiri staleza. Pripadnici prva dva staleza, koje su cinili ratnici i svestenici, nazivali su se Getima. Ova titula se samo jednom pominje, i to u Rodaniji, (savremenoj Francuskoj) u vreme rimskog osvajanja ove zemlje. Osmo zvanje je "zupan", koji je dvojnik bana i koga takodje postavlja neki vladar za vrsioca gradjanske vlasti u nekoj pokrajini. Bilo je slucajeva da je zupan bio poglavar drzave, kao Stefan Nemanja, ali to je bio izuzetak, jer zupan je u stvari samo drzavni cinovnik. Deveto zvanje je "karan", siroko upotrebljavano u antickom vremenu i gotovo iscezlo u srednjem veku. Ova titula je davana nekom princu iz vladarske kuce, srodniku kralja ili cara, prilikom njegovog postavljenja na duznost glavnog vojnog i civilnog zapovednika u nekoj pokrajini, gradu ili cak logoru. To je obicno bila privremena duznost i karan nije poglavar drzave nego samo privremeni cinovnik. Jedan od srpskih vladara, kralj ili car Pelonije, cija je prestonica bila grad Bela Zora, savremeni Veles, postavio je svoga karana u Vodeni, gradu koji se nalazi u Makedoniji, danas u Grckoj, oko 814. godine st.e. Nije poznato ime toga karana i ostao je u istoriji poznat samo po toj tituli. On je ostao u Vodeni kao stalni gospodar i bio je osnivac jedne dinastije koja je po njemu dobila prezime Karanovic. Grci ovo prezime pominju kao "Karanides" isto kao sto pominju Nemanjice kao "Nemanides". Karanovici su jedna od najslavnijih srpskih dinastija, iz koje su Filip II i Aleksandar III Veliki. Najstariji pomen karana potice iz vremena kritske dinastije Mino. Kod nas Srba je ostala siroka uspomena na titulu karana. Staro ime grada Kraljeva je Karanovac, a i danas ima vise mesta po Srbiji koja se zovu Karanovac ili Karanovci, kao i prezimena
Karan ili Karanovic.
Deseta titula je "kralj", a gde postoji kralj tu postoji i drzava. Ta rec potice od istog korena kao i karan, i pre nego sto je postala vladarsko zvanje, ta titula je davana najhrabrijim i najsposobnijim ljudima nekog plemena ili saveza vise plemena. Kralj je bio uzor, primer za ugled i merilo ponasanja. Sasvim isto znacenje je imala rimska titula reks koja je nastala od regulus. Pomen kralja nalazimo u predrimskoj Galiji, odnosno staroj srpskoj Rodaniji, gde je od te titule ostala uspomena u imenu Karl.
* Srpska drzava 2.000 godina pre Hrista Jedanaesta i najvisa titula je "car", cije postojanje obavezno podrazumeva i postojanje drzave, isto kao i u slucaju kralja. Ovo je vrlo stara titula i pojavljuje se oko 2.000 godina pre Hrista. Ova titula je nastala od uloge boga Varune, koji je smatran carem bogova i vladarom nebeske tvrdjave-vara. Titula se pojavljuje istovremeno kada i prva srpska drzava, sa Ninom Belovim, koji se u starom Zavetu zove Nebrod, a u staroj srpskoj tradiciji jos i Bak. Prema Euzebiju Pamfilu, Nino je ziveo 52 godine, od 2054. do 2002. godine. Nino je posao iz Srbije oko 2025. godine, osvojio je Malu Aziju, Misir, bliski Istok i sve do reke Inda. To je bio prvi prodor Arijevaca u Indiju. Ostavio je svoju zenu Semiramu da dovrsi izgradnju Vavilona, a on se vratio u Srbiju oko 2007. godine. Po povratku u Srbiju proslavio je prvi trijam u cast njegove velike pobede. Stari Srbi su svake trece godine proslavljali trijam od vremena Ninovog povratka pa sve do srednjeg veka. Nino je imao titulu cara, sto se moze procitati iz jednog nadjenog zapisa u Mesopotamiji, u kome stoji ime "Ninssar". Na Bliskom Istoku su pisali car kao "sar" ili "ssar". I Misirci su ovu titulu pisali kao sar. Vladari iz dinastije Lagica, koji su vladali u Misiru i zvali se svi Ptolomejima, sve do poslednjeg od njih - Kleopatre, nosili su titulu "ka" i car. "Ka" je misirski bozanski princip koji faraonima daje bog Ta. Ovu titulu je od Lagica preuzeo Kaj Julije, prilikom njegove zenidbe sa Kleopatrom, a ona na latinskom ima svoj oblik: ka et sar, kaesar. Ninovo carstvo je bilo svetsko carstvo kome je pripadala bar polovina savremene Evrope, deo Azije i deo Afrike. Posto se to carstvo vremenom raspalo, obnovio ga je Serbo Makeridov, oko 1325. godine st.e., koji se u Starom Zavetu pominje kao Asur. U slavu svoga prethodnika Nina sagradio je cuveni grad Ninivu. Serbova drzava je bila takodje jedno svetsko carstvo, koje se prostiralo kao i Ninovo, na tri kontinenta. Serbo je takodje prodro u Indiju i osvojio celu dolinu reke Inda od izvora pa sve do Indijskog Okeana. Srbi su ovu reku nazivali - Nil, a ime Ind je nastalo od Sind, sto sanskritisti tumace da ima isto znacenje sto i reka. Ja mislim da to ima veze sa dubokim vodama, kao sto se kaze - Sinje More. Serbovi potomci vladali su nekoliko vekova Asirijom, koja se u stvari zvala Surbija. Preskocicemo Prijamovu Troju, brojne srpske drzave u Maloj Aziji, Minovski Krit i rasensku, odnosno rasku drzavu u Italiji i vracamo se u savremenu Srbiju. Znamo da je postojao jedan vladar u Beloj Zori, pa bilo da je imao zvanje kralja ili cara, tu je postojala njegova drzava u devetom veku st.e. Karanov naslednik u Vodeni, njegov sin Koilo ili Kojo nije imao titulu ni kralja ni cara, ali je mozda tu vec postojala drzava. Tek je njegov unuk, Perdika I uzeo jedno od tih zvanja oko 700. godine st.e. Neosporno je da je to posigurno bio pocetak jedne nove srpske drzave u Evropi. Ova drzava se nije, jos tada, zvala Makedonija, nego Pelonija. Makedonijom je nazvata kasnije. Pored drzave koju su osnovali Karanovici pomenucemo drzavu cara Vardila, iz prve polovine cetvrtog veka st.e. Vardilo je bio iz plemena Anta, koji se pominju jos i oko hiljadu godina kasnije i koji su u petom veku st.e. bili u dolini reke Tare. On je pocetkom cetvrtog veka uspeo da okupi i ujedini brojna srpska plemena i stvori prostranu i mocnu drzavu sa prestonicom u Skadru. Vardilo je imao u svojoj vlasti i Makedoniju, gde su Karanovici vladali kao njegovi vazali. Vardilovu drzavu Grci nazivaju Ilirijom i to je prva srpska drzava koju stranci nazivaju tim imenom, ali nece biti i poslednja. Tako su nazivali i drzavu cara Agrona, sa prestonicom takodje u Skadru, oko polovine treceg veka st.e., koju Joanis Zonara naziva doslovno Srpskom Imperijom. Kada je to bila Agronova drzava, onda je to neminovno bila i Vardilova, kao i drzava Filipa I Karanovica, koja se sirila na prostoru bivse Vardilove drzave. Bez obzira na to da li su te drzave nazivali Ilirijom ili Makedonijom, one su stvarno bile Srpske Imperije.
* Obnova Osstroilove srpske carevine 490. godine Obnova srpske drzave, posle raspada Rimske Imperije, bila je 461. godine kada je Markelin krunisan u Solunu. Markelin je bio Srbin i jedan od vojskovodja Rimske Imperije koji je doprineo pobedi nad Atilom, na Katalonskim Poljima 451.godine. Obnovu srpske drzave, Srbije, ucvrstio je Osstroilo Svevladov 490. godine. Osstroilova drzava se naziva Srpska Carevina ili krace - Srbija. Drzava koju je osnovao Osstroilo bila je nastavak one koju je osnovao Markelin, pa se time podrazumeva da je u pitanju i nastavak drzavnog imena. Posto se radi o obnovi drzave istog naroda, na istom prostoru, to podrazumeva i obnovu drzavnog imena, onog od pre rimskog osvajanja o kome nam Zonara govori, to jest Srpskog Carstva. Od toga vremena pa sve do pada Vojvodstva Svetog Save, krajem 15. veka, punih hiljadu godina, Srbija je postojala kao drzava bez prekida. Anonimus Raventanis nam predstavlja tri srpske drzave istog imena - Srbija, koje postoje istovremeno u Evropi, i to: prva od Jadranskog Mora do Dunava, koju nazivamo Ilirskom Srbijom, druga od Dunava do Karpata, koju nazivamo Dacckom Srbijom i treca od Karpata do Baltickog Mora, koju nazivamo Sarmatskom Srbijom. Kada se govori o Sarmatskoj Srbiji, tu dolazi do udvajanja imena, kao da se govori o Srpskoj Srbiji, jer je ime Sarmati samo prelik srpskog imena. Rimljani su osvojili Ilirsku Srbiju i dobrim delom Daccku Srbiju, jedan vek posle Hrista. Iako su u Dacckoj Srbiji osvojili njenu prestonicu, Serbogetussu, nisu osvojili celu njenu teritoriju. Ostao je jedan deo izmedju Tise i Dunava koji nikada nisu osvojili i koji su nazivali zemljom Jazika. To znaci da drzavna tradicija Daccke Srbije nije bila prekinuta rimskim osvajanjem. Cela Sarmatska Srbija je ostala van rimskog domasaja. Osstroilo Svevladov je dosao bas iz Daccke Srbije da obnovi Ilirsku Srbiju. Nesto slicno se desilo i u vreme turskog osvajanja. Daccka Srbija se sada zove Vlasska, a Balticcka Srbija - Poljska i Rasija. Vlasska, Poljska i Rasija su nastavak srpske drzavne tradicije. Od uspostavljanja Ninovog carstva, oko 2015. godine st.e., pa do danas, to je za cetiri hiljade godina, srpska drzavna tradicija nije prekinuta. Sve druge drzave su bile i prosle, samo je Srbija vecna.
* TRAGANJA DR DERETICA Istoricar iz Cikaga dr Jovan I. Deretic vec godinama po najvecim bibliotekama sveta pasionirano istrazuje gradju vezanu za daleku proslost Srba i prvih srpskih drzava. Da bi to uspesno obavio, morao je da nauci nekoliko stranih jezika, a medju njima i grcki i latinski. U svojim neumornim traganjima naisao je na mnoge falisfikate drevnih istorijskih dokumenata koje je razotkrio uporedjujuci lazne prevode sa znatno starijim originalima. U tome je, nazalost, prednjacila Vatikanska crkva. Nalazi dr Deretica (objavljeni u nekoliko istorijskih knjiga u inostranstvu) ruse dosadasnja istorijska saznanja i norme o starosti srpskog naroda i srpske drzavnosti i nailaze na oprecna tumacenja na koja dr Deretic nastoji da odgovori obiljem dokumenata, uglavnom dosad nepoznatih za jugo-istoricare, i na toj dokumentaciji zasniva sopstvenu teoriju - dokazujuci istovremeno kakva je neprocenjiva steta bila naneta nasoj istoriografiji. Zapisi o Istoriji Srba i radu Dr. Deretica - uradjeni na osnovu pisma gos. Branka Zivkovica, objavljenog na Sorabiji 30.10.1999. (c)"
Starost Srba i srpskog jezika
: Franciscus Maria Appendini, U prilog starosti Srba i srpskog jezika / Franciscus Maria Appendini, rodjen 1768.g. u Italiji, umro 1837.g. u Zadru. Vise nauke svrsio je u Rimu. U Dubrovnik je dosao 1791.g. i tu je bio nastavnik, a jedno vreme i direktor gimnazije. "Gramatika ilirskog jezika" , koju je izdao u Dubrovniku 1808.g., smatra se najboljom starijom gramatikom "ilirskog" jezika. A sta treba da bude taj "ilirski" jezik videcemo u toku izlaganja. / Pred nama je knjiga koja je stampana tacno pre 178 godina, odn. 1806.g. U starom, pozutelom koznom povezu nalazi se: RJECSOSLOXJE ILLIR. - ITAL. - LAT., Dubrovia, MDCCCVI Joakima Stulli Dubrocsanina Odnosno - napisano posle Vukove reforme i u duhu savremenog srpskog jezika: RIJECOSLOVIJE, upravo: RJECNIK ILIRSKO-TALIJANSKO-LATINSKI, izdat u Dubrovniku, 1806. godine; pisac: Joakim Stulic - Dubrovcanin /Stulic je rodjen u Dubrovniku, 1729.g. i umro je u istom gradu,1817.g. Skupljanjem gradje za svoj veliki recnik bavio se 50 godina. Wegov je recnik izasao u tri dela./ Cini nam se, da je ovo zgodan trenutak, da podvucemo sledece: Prem da su Hrvati, koristeci svaku priliku, svuda, uvek i na svakom mestu, da bi sprovodili i ostvarili svoje tendenciozne politicke ciljeve, proglasili ovaj recnik recnikom hrvatskog jezika, naucno im se to osporava vec samim nazivom naslovom ovoga dela. U prvom redu - autor sam sebe ne naziva Hrvatom, vec Dubrovcaninom, sto ni u kom slucaju nije isto. Uz to nigde nije spomenuo - niti on, niti Appendini, pisac predgovora, da bi to bio "hrvatski recnik". Prema tome, duznod bi Srpske Akademije Nauka bila, da se potrudi, kako bi se ta nedopustiva i tendenciozno plitizovana geska u "Jugoslovenskoj Enciklopediji" ispravila. Uostalom - ne samo enciklopedija, jer je sto se otetog srpskog jezika tice, cela hrvatska nastava - skupa sa udzbenicima za jezik i knjizevnost netacna, sa neoprostivim tendencijama prikrivanja istine. Amerikancima, Kanadjanima ili Australijancima nikad nije ni palo na pamet, da ime jezika koji su uzeli za svoj govorni jezik - menjaju i engleski je ostao engleski, a francuski - francuski i u Belgiji, i u Luksemburgu, pa cak i u Africi medju frankofonskim Crncima! S obzirom, dakle, da su cak i Srbi u Hrvatskoj, bespravna manjina, prisiljena da govori otetim srpskim jezikom, pod imenom "hrvatskog", smatramo svojom duznoscu da oved - u vezi stim problemom - jasno i jednostavno kazemo, sta je pravi hrvatski jezik. Poznato je, da u granicnom pojasu Burgenlanda, u istocnom delu Austrije, prema Madjarskoj, kao i s druge strane, u granicnom pojasu Madjarske, prema Austriji zive takozvani Gradiscanski Hrvati. Ti Hrvati su napustili severno jadransko primorje tokom XVI veka, naselivsi se u spomenutoj oblasti i odnevsi sa sobom svoj cakavski govor, koji su zadrzali do danas. To je jezik, kojim su govorili Hrvati, pomesano sa kajkavskim dijalektom i postoje citave studije o tome, a neke su pisali i sami Hrvati, kojima se potvrdjuje, da Hrvatski govor bio cakavski. U stvari - prost puk je govorio cakavski, a delimicno oko Zagreba kajkavski, dok je hrvatska gospoda govorila nemackim, talijanskim, latinskim, madjarskim... Citav taj jezicki hrvatski haos iskoristio je Qudevit Gaj, kako bi se domogao srpskog jezika za jezik Hrvata i taj problem je veoma lepo dokumentovano obadio profesor Kostic u svojoj knjizi, maloj po obimu, ali dzinovski velikoj po po sadrzaju, nazvavsi je "Kradja srpskog jezika". Mi smo o tome malo vise govorili u pocetku ove studije, pa cemo ovde da se osvrnemo na jedan zagrebacki udzbenik, pod naslovom "Nas jezik", koji su sastavili Dragutin Bigljevic i Stjepko Tezak, 1979.g., a izdala ga je "Skolska knjiga". Na 148. strani toga udzbenika nalazi se odeljak pod naslovom "Borba za hrvatski knjizevni jezik i pravopis", koji je verno ogledalo jednog nenaucnog falsifikata s politickim tendencijama. U spomenutom odeljku najpre nalazimo obavestenje, kako se Hrvatska pocetkom devetnaestog veka, po padu Napoleona nasla u vrlo teskom polozaju, jer je bila podeljena na provincije s razlicitom upravom, a ekonomski i kulturno nezavisna. Medjutim, hrvatsko plemstvo, koje je zelelo samo da ucvrsti svoj polozaj i svoje privilegije, borilo se jedino za odrzavanje latinskog jezika i nije se odupiralo nastojanju Madjara da se ondasnja Hrvatska potpuno podvrgne madjarskoj upravi. S toga pesnik, Pavao Stoos, u svojoj elegiji "Kip domovine vu pocetku leta 1831.", svojim stihovima prikazuje tadasnju Hrvatsku kao trudnu zenu, obavijenu crninom i placuci nad svojom sudbinom. Evo tih stihova:
"Narode druge svetlost obstira,
A mene crna senca potpira;
Drugom vre sunce svetli po noci,
Mu tminu v danu tipat je moci;
narod se drugi sebi raduje,
A z menum sinko moj se sramuje;
Vre i svoj jezik zabit
Horvati Hote ter drugi narod postati..."
A evo i jednog primera Gajevog jezika, pre nego sto je naucio da pise srpskim. Poput Stoosa i Gaj kuka i zali se na nemogucnost njegovog horvatskog, da napreduje, kako bi se njime mogle pisati naucne rasprave, pa beletristika i novinski tekstovi. Ovaj primer uzimamo iz knjige profesora Kostica o "Kradji srpskog jezika", gde on, na strani 32., doslovno pise sledece:
"...Da se vidi kako je tada pisao sam "preporoditelj" Gaj, mi cemo preneti bukvalno njegovu izjavu iz broja Danice od 20. listopada (oktobra) 1834.g., a prema Ruvarcu: "Vsi skoro europeanski narodi vu znanostjah i navukeh vre tak daleko dospeli su, da se pri njih materinskem jezikom pisane knjihe i novine ne samo vu zmnozneh dvoreh, nego dapace vre vu iteh priposteh kuceh steju i prestimavaju. Ni li anda skradnje vreme, da i mi koterah slavni predji, kakti cele Europe hranitelji i cuvari cez vnoga stoljetja svudilj oboruzani za vsega clovecanstva preporod hrebreno skoznuvali su..."
No vracajuci se na ovom mestu zagrebackom udzbeniku za hrvatski jezik, u kome smo nasli prednje Stoosove stihove i nastavljajuci da se bavimo tekstom pod naslovom "Borba za hrvatski knjizevni jezik i pravopis", naicicemo na prvi grubi falsifikat, stvoren - naravno - sa ciljem da se sakrije jedna velika istina. U ovom odeljku autori udzbenika spominju i godinu 1830., kada je izasao iz skole novi narastaj hrvatskih ucenih ljudi. Ti su Hrvati studirali u Gracu, Becu, Pragu i drugde, upoznavsi dvojicu vrsnih slavista Safarika i Kolara i njihove ideje o slovenskoj zajednici i sveslovenskom jedinstvu... Ne mozemo, a da se ovde ne upitamo: da dopustaju sebi dapisu ovako upravo oni, koji su sami sebe iskljucili iz - bratske sveslovenske zajednice? Kao da se Hrvati nisu otpoceli baviti genocidnim zlocinom nad nevinim srpskim zivljem s ciljem ostvarenja "etnicki ciste" Hrvatske? Da li oni posle toga - buduci, da se nikada ni jedan njihov glas nije digao protiv pokolja nad Srbima - imaju pravo da uopste ma sta govore o slovenskoj zajednici, pa cak o sveslovenskom jedinstvu?! A ta njihova genocidna politika ogleda se u mnogim pojedinostima - ne samo u ustaskim nozevima i sekirama, ve u i u stvaranju i sirenju tendenciozno pogresnih ideja, kao npr., upravo na zavrsetku spomenutog odeljka, gde se kaze da su prema Safarikovom i Kolarevom ucenju svi Sloveni jedan narod, no koji u svome govoru upotrebljava cetiri razlicita narecja: "ruski, ceski, poljski i "ilirski". E pa ova poslednja rec "ilirski" to je najzlonamernije izvrtanje izraza, da bi se zamaglila istina, jer svi ozbiljni naucnici, kao - u ostalom - sto su i radili, dodali ovde i pridev srpski, u koliko ne bi ovde napisali srpski jezik. Naime, svi slavisti - osobito bas oni, govorili su o cetiri jezika, kojima je govorio najveci broj Slovena, pa su stacljali na prvo mesto ruski, pa odmah iza njega srpski, zatim poljski i na kraju ceski. Pri tome je svaki autor podvlacio brojno stanje pojedinih slovenskih grupa, prema cemu su se Srbi uvek nalazili na drugom mestu. No, sto se tice slavista, ima verovatno jos jedan razlog, zbog koga se uz srpski, dodaje jos i pridev, koji se vezivao uz ilirsko ime. Bio je to siguran nacin da se ukaze na jezik balkanskih Srba, za razliku od onog slovenskog narecja zapadne grupe, kojim govore Srbi iz Luzice (Gornje i Donje). Vracajuci se ponovo hrvatskom udzbeniku, naicicemo na novi pasus, u kom se govori o odusevljenim mladim hrvatskim Djacima, koji su se: "...vracali u domovinu, zaneseni idejama o velikom narodnom preporodu. Uvereni, da su Juzni Slaveni izravni potomci i naljslednici starih Ilira, koji su nase krajeve nastanjivali u vrijeme Rimljana, oni u borbi protiv sve nasilnijih Madjara vide jedini izlaz u sjedinjenju svih Juznih Slavena i stvaranju jednog knjizevnog jezika i knjizevnosti..." Nazalost, Hrvati se danas ne prikazuju pripadnicima slovenstva, vec saucesnickim ocima mirno posmatraju utamanjivanje jednog slovenskog naroda na Kosovu, skupa sa njegovim verskim i kulturnim spomenicima. I upravo danas, kad se radi o biti i nebiti za ceo srpski narod, Hrvati nastavljaju gremansku igru s falsifikovanom naukom, te tako Aleksandar Stipcevic, daje svoju tendencioznu knjigu "O Ilirima", da se prevede na engleski jezik i objavi u Americi, verovatno sa namerom da Siptare i Arnaute uposte omili amreickoj publici, kako bi onda lakse postigli ostvarenje svojih politickih tendencija, koje se kose s pojmovima o pravima coveka, a isto tako i sa najosnovnijim moralnim zakonima. /The Illyrians History and Culture, by Aleksandar Stipcevic, Noyes Press, New Jersey, 1977 / Mi cemo se Stipcevicevom knjigom pozabaviti u jednom drugom poglavlju, u drugom delu ove studije, gdecemo se malo opsirnije posvetiti prikazivanju siptarske istorije i siptarskog jezika, za koji veliko izdanje "Larus-a" kaze, da se on u ovom nasem, dvadesetom veku, jos uvek razvija. Ova primedba ni u kom slucaju ne ide u prilog Stipcevicevom nastojanju da Siptare podigne na neki visok pijedestal davnine, jer to jednostavno nije nemoguca zbog nedostatka prave naucne argumentacije. Istina je, Stipcevic se za to ne brine, dopustajuci sebi neverovatnu slobodu krsenja istine i istrcavajuci pred politicku rudu zlih namera, kada, npr. kaze: "This particular dance, of which a variant is danced in Kosovo and in other parts of Albania..." Izraz "Kosovo and in other parts of Albania" odvise jasno pokazuju u kom pravcu smera Stipcevic, podrzavajuci na taj nacin sasvim jasno kidanje teritorija od drzavnog tela u proslosti velike i jrdinstvene Srbije. Dokle ide zlonamernost ovog hrvatskog pisca, najbonje svedoci onaj deo teksta, u kome on spominje instrument "gusle", a da pri tome cak ne pravi ni analizu na Srbe i njihovu drevnu povezanost - porodicnu i nacionalnu - s tim instrumentom, koji se cuvao u svakoj kuci kao neka vrsta Biblije. On ne pominje gulse u vezi sa Srbima cak ni onda, kada govori, da se uz njih opevavaju junacki podvizi herojskih predaka. Uostalom, sve sto Starcevic pise o - u stvari - po njemu - nepostojecim ilirskim natpisima, granici se sa smesnim, kao npr., kad navodi natpis, nadjen na ostrvu Bracu, pisan rimskom latinicom:
"VESELIA - FELICITAS..."
Na osnovu komentara, koji u vezi s tim imenom daje Aleksandar Stipcevic, ne mozemo da zakljucimo, da li on zna, sta je o natpisu pisao vrsni Milan Budimir, buduci da se njegov zakljucak poklapa s Budimirovim:
"Such a name, e.g. is VESELIA - FELICITAS, found on an inscription from the island of Brac. The latin part of it means happiness, while its first part, VESELIA, is Illyrian and obviously resembles the Slav word for "GAIETY" ( VESELJE, VESELICA); it is, therefore, easy to give a reasoned explanation of this Illyrian name from the meaning of the Slav word."
Medjutim, Stepcevic se ni malo nije ustrucavao da ipak - sasvim na kraju takve svoje rasprave - zakljuci, govoreci o "ilirskom jeziku", a ne o arholoskim nalazima, da je on:
"... in fact, has been preserved, albeit in a changed form, in the Albanian of today."
Mi ne znamo, da li je Srpska Akademija Nauka reagovala na knjigu Aleksandra Stipcevica, ili je pak cutala u nemoci i bespravlju? Jer - ako je iko pozvan da da svoj sud o Stipcevicevim domisljanjima i njegovoj nenaucnoj samovolji u duhu germanskog tradicionalnog ucenja, onda je to u prvom redu Srpska Akademija Nauka. Kao najvise naucno telo ona bi trebala da ima dovoljno snage - i iznad svega - dovoljno znanja, da bi porusila svako netacno i zlonamerno ucenje! Osobito ono, kojim se nanosi nesreca narodu, kome ona treba da sluzi!
Ova prmedba moze da se primeni i na zagrbacki udzbenik za ucenje "hrvatskog knjizevnog jezika - standardnog oblika narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj...
" Naime, ne postoji nikakav razlog, na osnovu koga bi smo mogli da verujemo, da se Srpska Akademija Nauka zainteresovala za sadrzaj tog (a i ostalih skolskih i univerzitetskih) udzbenika, kako bi bar dala svoje kriticke primedbe, ili donela svoj kompententni sud o naucnosti, objektivnosti i sveopstem nivou necega, pomocu cega se odgajaju mlade generacije, na cijim plecima ce se naci sutrasnjica. A u tom hrvatskom udzbeniku nacicemo, kako je paralelno sa Ljudevitom Gajem radio i grof Janko Draskovic, koji je obradio kulturni i politicki program "Iliraca..."
Medjutim tu nije nista receno o zahtevu tog hrvatskog grofa (cije poreklo nije nepoznato), upuceno hrvatskim poklisarima, da:
"... ne zaborave na bracu nasu (tj. na Srbe) bogostovja staroga i da zajedno s Madjarima uklone nanesene im nepravde. Draskovic zatim mudro podvlaci, da je vera ozakonjena, ali , dao oni ipak nisu jednakopravni drzavljani, pa dodaje, da ranu u srcu odavno nose svi mali i veliki svestenici staroga zakona, iz koje rane naravski se mora roditi zelja drugoga gospodstva docekati, u kojem njima druga pravica da bidne..."
A u samom pocetku te svoje poznate "Disertacije", gofa Draskovica, kako nas obavestava Stanpjevic, trazi:
"... poklisari da rade za citav narod bez razlike bogostovja ol roda..."
da bi ih na kraju zamolio, da njegova:
"...razlaganja ocene "prosti od presuda djedov nasih, jer i vera i pravica jesu danas drugo..."
U biti - tako su Hrvati shvatili "Ilirski preporod" koji je rasplamsavao njihove ambicije... tako da su zaboravili na mnogo sto - sta na sto nisu smeli da zaborave. Medjutim, u celoj toj stvari bila je ipak jos jedna mrvica morala, buduci da je Gaj u pocetku priznavao kako su Hrvati dosli do jednog opsteg zajednickog jezika. Zahvaljujuci tome, dogodilo se, da je on u "Danici" br.31., od 1846. godine, pisao istinu na sledeci nacin:
"TA npr. SAV SVIJET ZNA I PRIZNAJE DA SMO MI KNjIZEVNOST ILIRSKU PODIGLI: NU NAMA JOS IZ DALEKA NIJE NA UM PALO IKADA TVRDITI, DA TO NIJE SRPSKI VEC ILIRSKI JEZIK; PACE SE PONOSIMO I HVALIMO BOGU VELIKOMU STO MI HRVATI S BRACOM SRBIMA SADA JEDAN KNjIZEVNI JEZIK IMAMO".
Tako je, dakle, pisao Gaj. U hrvatskom udzbeniku za "hrvatski" jezik to ne pise - i to je taj neoprostivi veliki hrvatski falsifikat, koji - cini se- od Hrvata niko i ne pomislja da ispravi! Naprotiv, oni padaju u sve vece i vece greske i sire sve vece zablude, koje odlaze daleko od granica drzave, kojoj u prvom redu - upravo oni - duguju toliko, da bi o tome trebalo napisati novu studiju.
No pre nego sto navedemo falsifikat hrvatskog savremenog udzbenika za jezik, da jos jednom pobloze pogledamo, kakve je izjave davao Ljudevit Gaj, posto je vec uveo srpski jezik kao jezik "hrvatski". Ceo ovaj odeljak takodje prenosimo iz dela L. Kostica, koji je on usvom pravednom gnevu nazvao "KRADjA SRPSKOG JEZIKA"... U knjizi profesora Kostica ovo se nalazi na 46. strani:
/Ljudevit Gaj, "Izjavljenje radi Starcevicevog clanka o Serbima i serbskom jeziku", "Narodne Novine", od 3.studenog, 1852./
" Gaj je 1852. g. u polemici sa Antunom Starcevicem napisao, da je Pavle Vitezovic - Riter u osam knjiga opisao veliku srpsku istoriju (Serbia Illustrata) u kojima je priznao velicanstvo naroda serbskog, tako glede njegove vaznosti, kao sto i jezika. Kamo srece da je on, koji se u svoje doba za narodni jezik borio, namesto sto je hrvatski provincijalizam sa serbskim mjesao i tako neprakticno na neoborive zaprjeke nagazivao - kamo srece da je on onda, kao sto smo mi sada u novije vreme,
NAJGLAVNIJE GRANE JEZIKA, KOJI SE U IZOBILjU IZREKAH I U SVOJOJ CISTOTI NAJBOLjE SACUVAO, U SVOJOJ CJELOSTI PRIGRLIO I U HRVATSKU KNjIZEVNOST UVEO, MI BI SE ZAISTA SA SVIME NA DRUGOM STEPENU NAPRETKA DANAS NALAZILI."
On zamera, dakle, Riteru, sto on nije tada, sto godina ranije, uzeo srpski jezik za knjizevni rad. U istom clanku, pise u nastavku profesor Kostic, malo pred tim, Gaj kaze:
"Kako da se prepiremo sta je kod Srbljah narodno, sto li nije, kod Srbljah, u kojih od oltara do cobana nista biti ne moze, sto ne bi narodno bilo; kod Srbljah,
od KOJIH MI JEZIK U SVOJOJ MUDROSTI I U SVOM BOGATSTVU I OBICAJE U SVOJOJ IZVESNOSTI I CISTOCI UCITI MORAMO, AKO HOCEMO DA ILIRSKI ZIVOT OBNOVIMO..."
Dakle iz svega izlazi sasvim jasno, da Gaj nije krio, da je uveo srpski jezik kao jedinstveni jezik za Hrvate i to je vise puta ponovio. Profesor Kostic je pronasao svedocanstva, na osnovu kojih tvrdi, da je Gaj cak hteo da uvede uz srpski stokavski govor - posle Vukove reforme - i cirilicu, no u tome nije uspeo...
Pa ipak, koliko je i Gaj u svemu bio iskren, otome imamo jedan dokument, vremenski mnogo blizi i Gaju i Vuku i celoj situaciji izazvanoj "reformom". Bilo bi steta kad ne bi smo citaoce upoznali s tim tekstom, stampanim 1903. godine u Zadru, u "Ogranku Srpske Narodne Stranke", br.6, od 6.(19) februara - godine izlaska lista XXIV. Tu, na naslovnoj strani, pod nazivom "Ljudi i prilike" anonimni autor pise...:
"Prvi "reformatori" hrvatske knjige, Ljudevit Gaj i njegovo drustvo, uzeli su narodni srpski jezik za literalni jezik Hrvata iz motiva pretezno politickih, ali nijesu nikada poricali da je to srpski jezik. Oni su se nadali, da ce oba plemena, srpsko i hrvatsko, usvojiti ilirsko ime kao opstenarodno i da ce se poslije po sebi srpski jezik prozvati ilirskim. Tome se predlogu Srbi ne mogose prikloniti, jer im je narodna individualnost bila suvise izrazena, a politicke i narodno-kulturne tradicije suvise zive, da bi se mogli, po primjeru Hrvata, preko noci odreci svoje nacionalnosti. Odreci se imena svog i jezika svog narodnog, moze samo narod bez istorijske svesti.
Po primjeru srpskom, posto je misao o Ilirstvu propala, novija generacija hrvatska pocela je da se odusevljava za Hrvatstvo. Tu im je sad kao narucen dosao u Zagreb Djuro Danicic. Posto su hrvatski prvaci izmamili od njega pristanak, da srpski jezik nazove i hrvatskim, oni se poslije togani nisu samo na tome ustavili, da ga tako nazivaju u granicama svoga plemena, nego su poceli nametati i Srbima u Trojedinici i inace, dokle dopire vlast austro-ugarska.
Koliko je za preporodjaj hrvatskog imena zasluzan Ljudevit Gaj, koji je kajkavstinu ZAMJENIO JEZIKOM SRPSKIM, toliko je isto za taj preporodjaj uradio i Djuro Danicic, veliki filolog srpski, kome Hrvati treba da podignu spomenik, jer je on vise nego i koji Hrvat ucinio, da se osnuje Veliko-Hrvatstvo.
Da je Djuro Danicic bio i politicki obrazovan covjek, on bi bio prozreo i politcke teznje onih Hrvata, koji su oko njega obljetali. A da je imao i dovoljno zdrave nacionalne sebicnosti, on bi Hrvatima ovo rekao bio:
"Ja nijesam vlastan prekrstavati ime jezika, koji je krsten pre vise hiljada godina. Ako vam po volji bilo, da primite srpski jezik za vasu knjigu, onda nemate uzroka da se libite ni od njegova imena. Jer kao sto Belgijanci i Svajcarci, koji govore i pisu francuskim jezikom, nijesu prestali biti Belgijanci i Svajcarci, ili kao sto Amerikanci, koji govore engleskim, ili spanjolskim, nijesu prestali zvati se Brazilijancima, ili Amerikancima, tako isto i vi Hrvati necete prestati biti Hrvati, ako postujete ime jezika koji ste usvojili..."
Ono sto je ucinio Djuro Danicic, ne bi nikada ucinio jedan Vuk Karadzic, ili jedan Miklosic."
I ne bi doista! Daicic je za bratsku ljubav zaboravio pravi naziv svoga rodjenog jezika. Da bracu zblizi nazvao je svoj jezik "hrvatski ili ti srpski". Kad bi Danicic sad kojom srecom ustao i kad bi video, u sta se izvrgla njegova muka i njegovo nastojanje,
"VJECNOST BI MU KRATKA BILA DA SE ZA TO POKRIJE".
... Bilo je to godine 1903. Od onda od danas ta istorijsko - filolosko - etnografska smicalica je napravila mnoge - manje, ili vese stepene zavedenosti, neznanja i zabluda, pri cemu veliki broj igubljenih u istinu veruje, da je jekavska varijanta srpskog stokavskog govora uistinu hrvatski jezik, dok bi srpski bila samo ekavska varijanta. Onaj koji zeli da sazna o kakvom se strhovitom falsifikatu u ovom slucaju radi, neka procita osobito Beliceve rasprave o srpskom jeziku, iz kojih ce videti da su sve tri varijante: ijekavska, ikavska i ekavska - varijante srpskog stokavskog govora, koje cak i po Cijicevom misljenju vucu korene iz predhriscanskog perioda, upravo kao sto su hriscanskom racunanju vremena predhodili: SRB u lici, SEBINUM na Savi, Srbica u solunskoj temi i druge SRBICE i SERBIJE ili SERVIJE po Balkanu, sto uz odredjena svedocanstva
spominjemo na vise mesta u ovoj raspravi.
E sad, kad sve to znamo i uzmemo u obzir, da se vratimo zagrebackom skolskom udzbeniku za "hrvatski jezik", gde cemo na strani 150-oj da nadjemo sledece tvrdjenje:
"NO VEC KRAJEM 1835. GODINE IZLAZI PROGLAS U KOME SE PREDLAZE I NAJAVLjUJE UVOdjENjE STOKAVSKOG DIJALEKTA KAO JEDINSTVENOG KNjIZEVNOG JEZIKA KOJI CE UJEDINITI SVE HRVATE..."
Nalazeci, dakle, ovakvu definiciju "hrvatske jezicke reforme" i zlonamernu igru sa izrazima "Ilirija", "Iliricki", kao, npr., u recenici o:
"...potrebi za ujedinjenjem svih hrvatskih krajeva u jednu celinu - Iliriju, U KOJOJ BI SVU VLAST IMALI SAMO HRVATI, A SLUZBENI JEZIK BI BIO SAMO JEDAN - ILIRICKI",
Ne mozemo da se ne upitamo, u kolikoj meri je pri svemu ovome bio sam Gaj iskren? Mozda ne bismo pogresili, u koliko bi uzvratili: "Onoliko koliko su oduvek Hrvati bili iskreni prema Srbima..." Medjutim, da se na jedan naucni sistem da odgovor, moraju da se obave dublja istrazivanja i pronadju sva svedocanstva, tako da odgovor bude dobro obrazlozen i neporeciv. A da vidimo, sta su Hrvati dobili, domogavsi se na ovaj nacin srpskog jezika i kakvu su igru igrali s "ilirskom reformom", neka nam posluzi jos ovaj odlomag iz zagrebackog udzbenika:
" I ako je Gaj jos 1835.g. izdao svoj spis "Kratka osnova horvatsko-slovenskog pravopisanja", u kojem je najavio reformu pravopisa i iznio svoje misli o zajednickom hrvatskom jeziku svih Juznih Slavena, prve su novine pisane kajkavskim dijalektom i starim pravopisom, koji je vrvio zamrsenim glasovnim sustavom, posudjenim iz madjarskog, talijanskog i njemackog jezika". Odmah posle ovog uvoda, autori daju primer "hrvatskog pravopisanja", a ujedno i negdasnjeg "horvackog", koji tacno citiramo:
"Oglazs
Szvetloj y Prepostuvanoj Gozpodi vszakoga Ztalisha y Reda szlavnoga Naroda Szlaveskoga vu jasneh ztranasah, kakoti. Horvatom, Slavonczem, Dalmatinom, Dubrovnichanom, Szreblyem, Kranjczem, Koruschzem, Iztranom, Boshnyakom, ter oztalem Szlovenszem, vszem zadnyih Roda nashega y Jezika Lybitelyem y Zavetnikom lepo pozdravlenye!"
Iz navedenog oglasa se vidi sta su Hrvati doboli samovoljno prisvojivsi SRPSKI JEZIK, koji samovoljno - i evo kakvim lukavstvom - prozvase hrvatskim. Jer u udzbeniku, kojim se sluzimo, pisuci ovaj komentar stoji:
"Sirom zemlje nicu ilirske citaonice, uz koje se utemeljuju mnoge kulturne ustanove: Hrvatsko kazaliste, koje priredjuje prvu predstavu na hrvatskom jeziku... i Matica Ilirska - knjizevna zadruga, koja preuzima zadacu, da tiska knjige na hrvatskom jeziku..."
Dakle, evo kako je tekao proces "hrvatskog preporoda" u vezi s kojim autori zagrebackog savremenog udzbenika za "hrvatski jezik", Brigljevic i Tezak - kazu - Srbima za nauk i pouku:
"I ako su Ilirci tezili za tim da u svoj pokret ukljuce sve Juzne Slavene i na taj nacin PRVI POKRENULI PITANjE STVARANjA JUZNOSLAVENSKE DRZAVNE ZAJEDNICE, PO SVOM TEMELjNOM OBILjEZJU I ZNACAJU ILIRSKI POKRET JE OSTAO HRVATSKI NARODNI PREPOROD I JEDNA PREKRETNICA U KULTURNOJ POVJESTI HRVATSKOG NARODA"
Dakle - dok je Hrvatima za ostvarenje njihovih politickih i politikantskih teznji sluzilo "ILIRSTVO", oni su se njim sluzili, no cim su postigli svoj cilj, oni su ga pretvorili u Hrvatstvo i sve sto je iz toga proizaslo, a o cemu je istorija vec donela svoj sud. Oni su najzad, koristeci se jednom bezobzirnom politickom igrom, otisli jos i dalje, ozakonivsi i nekakvim ustavom i njegovim clanom 138 necuvenu stvar...
A taj clan 138. ustava glasi:
"U SR Hrvatskoj u javnoj je upotrebi HRVATSKI KNjIZEVNI JEZIK - STANDARDNI OBLIK NARODNOG JEZIKA HRVATA I SRBA U HRVATSKOJ, koji se naziva i HRVATSKI ili SRPSKI."
Definicija je uprkos lukavoj igri reci - paklena i dobro smisnjena. Po njoj ispada, da Srbi nemaju svog jezika, vec upotrebljavaju "standardni oblik narodnog jezika Hrvata"!
Na zalost, hrvatska jezicka falsifikovanja se ne zadrzavaju samo na tim, jer cemo malo dalje naci apsolutno neskriveno otimanje i prisvajanje stokavsko-jekavske varijante za jezik Hrvata. Coveku je tesko da poveruje, da drskost i bezobzirnost mogu da idu toliko daleko, ali evo tacnog navoda iz udzbenika za "hrvatski jezik", sa strane 158.:
"Nasa stara knjizevnost pisana je stokavskim, kajkavskim i cakavskim govorima razlicitih nasih krajeva",
|