Legenda o Safikadi
Nema toga ovdje koji ne zna pricu o Safikadi. Onaj koji to ne zna, ili je sasvim malo dijete, ili je kakav dosljak, ili je obicna fukara. Nadjes li opet koga da nije radi srece u ljubavi palio svijece na Safikadinu grobu, budi siguran da taj niti je kad bio mlad, niti je ikad volio.
Predanje kaze da je bila lijepa, ljepse je ne bi u to doba nadaleko. Prica dalje tvrdi da se djevojka zagledala u mladog austrijskog oficira dok je ispirala platno na Vrbasu, dolje na plazi pod Kastelom, koja je sluzila kao pojilo i kamo je on cesto dolazio da napoji zdrijepca. Njihova otvorena i slobodna ljubav izaziva nezadovoljstvo starjesina vojnika, tako da ga oni salju u Gradisku da bi ga udaljili od Safikade. Njih dvoje se zaklinju na vjecnu ljubav nakon cega on odlazi, a Safikada znajuci okrutnu istinu baca se pred top koji je svaki dan oznacavao podne. Turski vojnik se takodje ubija kada saznaje za taj dogadjaj, a Banjalucani i dan danas pale svijece na Safikadinom grobu 14. februara ( Dan zaljubljenih ) vjerujuci da ce im to donijeti srecu u ljubavi.
Tako kaze legenda, a legende se nerado provjeravaju jer su sve odreda lijepe i pateticne, pune heroike bez koje bi ljudima ostala samo puka golotinja i sramota beskrajnih istorijskih glozenja, medjusobnog razdiranja, mraka, blata i primitivizma. Koliko gradova ima tvrdjave i na njima u brsljan zarasle pljesnive topove sto nam pricaju price ljubavi i patnje, nevolje i kosmicke osame?...
Gogo, istorija nije mnogo drugih prica potkrijepila... da ne spominjem
