Zanimljivo gledište:
Koliko smo egoisti?
Milosrđe je, u suštini, lični interes prerušen u čovekoljublje. Vama je možda, teško prihvatiti da ima slučajeva kada niste istiniti u svom nastojanju da budete osećajni i puni poverenja prema drugima. Pojednostaviću ovu temu tako što ću otići u krajnost, bar za početak.
Postoje dva tipa egoizma. Prvi je kada nam je zadovoljstvo da sami sebi ugađamo. To je ono što obično nazivamo egocentričnost. Drugi je kada nam je zadovoljstvo da ugađamo drugima. To je rafiniraniji tip egoizma. Prvi tip je očigledniji, a drugi je skriven, ponekad veoma skriven, i zato je opasniji, jer nam uliva osećanje da smo izuzetni. Međutim, kad se sve sabere, možda i nismo tako izuzetni.
Vi sigurno poznajete osećanje zadovoljstva koje u nama budi čin milosrđa. Ali to je suprotno čoveku koji kaže: "Šta je posebno u tome što sam učinio? Dao sam nešto, dobio sam nešto. Nisam zamišljao da činim dobro delo. Moja leva ruka ignorisala je to što radi desna." Zaista, dobrota se najviše ističe kada nismo svesni da činimo dobro. Ili, kako je rekao veliki Sufi: "Svetac je takav sve dok to ne sazna."
Pokušavam da zamislim neku akciju u kojoj naš egoizam ne ulazi u igru, gde je osoba budna i gde to što ona čini biva ostvareno zahvaljujući njoj. U tom slučaju, akcija se pretvara u događaj. Ali ipak, gotovo uvek je umešan lični interes. Čak i kad se ograniči na misao: "Biću upamćen kao heroj", ili: "Ne bih mogao dalje da živim da to nisam učinio; ne bih mogao da živim sa svešću da sam pobegao."
Neki ljudi rade određene stvari samo zato da se ne bi osećali loše. I to nazivaju milosrđem. To što čine, čine zbog osećanja krivice. Ali gde je tu ljubav? Međutim, hvala Bogu, kad vi nešto činite za druge, to vam prija. Odlično! Vi ste zdravi ljudi, jer ne krijete svoj lični interes. A to je zdravo.
Postoje, dakle, dve vrste egoizma; možda je trebalo da kažem tri. Prva, kada sebi priuštimo zadovoljstvo da ugodimo samom sebi. Druga, kada sebi priuštimo zadovoljstvo da ugodimo drugima. Ponavljam, nemojte se preterano ponositi takvim stvarima, nemojte misliti da ste veliki. Vi ste normalni ljudi, nešto rafiniranijeg ukusa. Vaš je ukus da budete dobri, to nije kvalitet vašeg duha.
Antoni di Melo (Buđenje)
|