banjalukaforum.com

9. Slučaj dr Dušanke (Ajduković) Stojanović

Moja sadašnja pozicija je zvanje redovnog profesora na Univerzitetu u Banja Luci. Izvodim i dalje nastavu ( bez obzira na sve opstrukcije i podmetanja) na nekoliko fakulteta: Tehnološki fakultet Banja Luka, Arhitektonsko-građevinski fakultet Banja Luka i Rudarski fakultet Prijedor, zahvaljujući prvenstveno činjenici da je računarstvo u ekspanziji, a „oni” su opstrukcijama onemogućili da se formira dovoljan broj stručnjaka za ovu oblast. Regularno ( za razliku od mnogih na Univerzitetu!) sam postigla sve što danas imam, ali na tom putu bilo je velike muke i patnje. Smatram da je razlog za teror nadamnom moj ulazak u ovu struku, zaposlenje na Elektrotehničkom fakultetu (ETF) u Banja Luci, rukovodstvo ETFa i neke kolege koje nisu mogle da se pomire sa mojim napredovanjem u struci, tim više što sam žena, a postigla sam više nego oni!

Priču ću započeti iz vremena kada sam prvo radno mjesto dobila kao asistent na Elektrotehničkom fakultetu u Banja Luci. Na tom Fakultetu sam asistirala na velikom broju ( šest!) različitih predmeta, što je bilo veoma teško i naporno. To je bilo teško i izdržavati, a kamoli još baviti se naukom i misliti na svoje napredovanje u struci. Smatram da je u tome veliku grešku pravilo rukovodstvo ETF-a, jer nije mislilo na budućnost Fakulteta. Asistenti su bili pretvoreni u „robove” koji su morali samo u nastavu, a od našeg napredovanja u nauci sve je bilo na mrtvoj tački. Već tada sam shvatila da se to radi namjerno i da mi u napredovanju neće pomoći niko na Fakultetu, već mi oni samo odmažu i opstruiraju me. Zato sam sama krenula na put učenja i napredovanja, ali uvijek u strahu šta će mi „servirati” na Fakultetu, zbog čega sam sve što sam radila i postizala morala kriti od rukovodstva ETFa! Tako, kada sam magistrirala u Zagrebu, mnogi su se iznenadili i upitali: jeli to moguće, a kada su se uvjerili da jeste, onda su na razne najmalicioznije načine počeli osporavati moju diplomu magistra. Ni na to se nisam obazirala, pa sam nastavila u svom stilu sa učenjem i napredovanje. A kada sam na Elektrotehnički fakultet u Banja Luci donijela diplomu doktora elektrotehničkih nauka svi su bili u šoku, jer nisu mogli vjerovati da sam ja uspjela bez obzira na sva njihova ometanja. Neki od mojih kolega su tada tvrdili da LAŽEM, što ni tada nisam htjela da primam k srcu, već sam prepustila sve njima da se sami uvjere u istinitost.

Najveći moji probemi započinju kada sam trebala da dobijem prvo univerzitetsko zvanje – zvanje docenta na predmetu DIGITALNA TEHNIKA na kom sam asistirala deset godina. Po svim propisima i pravilima to me sljedovalo, ali tada na scenu stupa dr Branko Dokić koji je u to vrijeme bio predmetni nastavnik za pomenuti predmet i dekan. Osporio je moje napredovanje uz obrazloženje da sam ja „dobila doktorat u Zagrebu zato što me tamo profesori poznaju (!)” i izabrao je za docenta na tom predmetu svog asistenta Zlatka Bundala koji na tom predmetu do tada nije asistirao ni dana, a koji je lično od Dokića dobio zvanje doktora nauka, što je Dokić jednom prilikom priznao pred novinarima, kajući se za to, jer mu je Zlatko navodno kasnije otkazao poslušnost!

U to vrijeme po prvi put sam osjetila mobbing ( mada se to tada još nije tako nazivalo) koji se ogledao u omalovažavanju, podrugivanju, nevjerovanju, osporovanju, pa sve do situacije da sam bila prisiljena da napustim fakultet i kruh potražim na drugom fakultetu.

Zbog toga sam prije dvadesetak godina prešla na Tehnološki fakultet u Banja Luci i tu i danas radim na katedri za računarsku i informacionu tehnologiju kao redovni profesor. I pri mom prelasku na Tehnološki fakultet bilo je pritisaka da ni na taj Fakultet ne budem primljen i to ponovo od strane dr Branka Dokića. Kada sam tih godina razmišljala da li da pređem na Tehnološki fakultet, tadašnji dekan TF-a prof. dr Mirko Kuleša me posavjetovao: „Pređite na naš Fakultet, formirajte svoju katedru i rješite se Elektrotehničkog fakulteta sa kojeg za Vas dolaze samo negativne stvari. Nisu vam nakonjeni na tom Fakultetu i rade vam o glavi. Sačuvajte svoju glavu, živite za svoju porodicu, jer se ne možete boriti sa onim na Elektrotehničkom fakultetu. Vaša otežavajuća okolnost je što ste žena na tom fakultetu, za koji oni smatraju da pripada samo njima kao muškarcima, te Vas samo potcjenjuju i osporavaju. Niste Vi sami. Zna se na tom fakultetu šta se radi i drugima ako nisu „igrači” određenog klana. A pošto ste vi samostalni igrač, nemate zaštitu i uporište, povucite se sa tog Fakulteta i nastavite svoje dalje napredovanje na Tehnološkom fakultetu.”

Poslušala sam prof. Kuleša i promjenila radnu sredinu. Ali ni to nije bilo dovoljno da se smire duhovi na Elektrotehničkom fakultetu. Osjetila sam i dalje njihovo neumjesne, nekorektno i krajnje zlonamjerno podmetanje, ogovaranje, i dr. Bez obzira na to, ipak je dobro što sam dozvolila da me otjeraju sa ETFa, jer moja kolegica dr Radojka Praštalo to nije dozvolila, pa ni do danas tamo nije dobila zvanja koja je svojim radom zaslužila, bez obzira što ima pozitivan referat komisije. Dokić je dezavuisao referat od komisije koju je sam određivao, i to sa potpuno suprotnim obrazloženjem nego u mom slučaju. Kod mene je na Vijeću ustvrdio da je komisija meni potpisala zato što me pozna, a kod dr Praštalo je ustvrdio da je komsija njoj potpisala zato što je ne pozna! Toliko o Dokićevoj „dosljednosti”!

Takođe, navešću iz tog vremeno još jedan karakterističan vid mobbinga i pritisaka na mene. To je vrijeme kada je na našim prostorima uveliko počeo rat (godine 1992-94), pa su se tada mnogi istjerivali iz stanova. U većini slučajeva su to bili naši sugrađani muslimani i Hrvati. Međutim, mene je i to zadesilo jer je tadašnji dekan, ponovo dr Branko Dokić, vršio pritisak na mene iako sam uveliko bila na drugom fakultetu i nisam mu ničim smetala. Opet je pokušao svojim uhodanim metodama – prisilom, podcjenjivanje, spletkarenjem, napadom bez razloga i sl. Lično me je pozvao i tražio da napustim stan na koji sam imala već deset godina stanarsko pravo, da bi moj stan ustupio svom asistentu Cumbi Zoranu. Tada sam shvatila da ETF-om Banja Luka vlada jedan čovjek, B. Dokić i klika oko njega, te da je bolje što sam otišla sa tog Fakulteta, da je najbolje da sa njima nemam nikakvih dodirnih tačaka. Slučaj oko stana sam rješila preko svog advokata. Napominjem da je isti taj B.Dokić, kao dekan, izbacio u toku rata iz stanova mnoge muslimane i Hrvate, ali se zna da su ti izbačeni ljudi ponovo vraćeni u svoje stanove. Možete onda zamisliti koje sulude ideje je imao B. Dokić i u vezi mene, a i svih postupaka koje je samovoljno poduzimao kao dekan ETF-a! A kao takav je već 15 godina u politici! Zato i srljamo u propast kud je, zahvaljujući prvenstveno njemu, dospio i ETF!

Po dolasku na Tehnološki fakultet za mnom je došla i sva priča sa ETF-a. U novu sredinu, zbog toga, nisam najbolje primljena i osjetila sam opet suzdržanost većine kolega i izvjesno omalovažavanje mene kao ličnosti. Tako sam u daljim zvanjima koja sam dobila na Univerzitetu u Banja Luci (sad na Tehnološkom fakultetu) doživjela istu onu situaciju koja me je ispratila sa ETF-a. Tako mi mnogi nisu vjerovali na mojoj naučnoj referenci, pa se dogodila situacija da sam bila za neke radove i optužena za plagijat. Ta kuhinja je ponovo došla sa ETF-a, pa sam ja morala u ratu, preko Crvenog Krsta iz Zagreba tražiti orginale mojih radova (što sam bez obzira na ratno stanje uspjela dobiti) i na taj način dokazati svoju vrijednost i orginalnost moga rada. Poslije su mi mnoge kolege uputile izvinjenje za sve učinjeno, ali je to ostavilo traga na meni jer sa bila pod pritiskom a moj ugled uvijek pod znakom pitanja- pa to je kontinualni mobbing nadamnom! Pitam se sada zašto i kome sam ja toliko smetala?

Na kraju ću spomenuti i najveće razočarenje koje sam doživjela na radnom mjestu. Sa studentima radim 32 godine i nikada do sada nisam imala problema sa njima. Ali desilo se to da me je grupa od 4 studenta ( zbog nemogućnosti da kod mene polože “na lijepe oči”) stavila na javni “sud srama”! Bez ikakvih čvrsti argumenata i utvrđivanja istine, dekan TF Jelena Škundrić je pokrenula disciplinski postupak u vezi mog navodnog uzimanja novca od studenata za instrukcije. Navodno sam studente time ucjenjivala da plate instrukcije kod mene pa da ih onda pustim na ispitu!? Disciplinski postupak, koji je vođen protiv mene, nikad nije ni okončan, niti se pokušalo išta dokazati, sem što je dekan Jelena Škundrić u to sve uključila televiziju i javna glasila! Međutim, bez obzira i na ovu ujudurmu, za koju nisam baš sigurna da nije također inicirana sa ETF-a preko Jelene Škundrić, i dalje sam ostala profesor na Univerzitetu kojem se nije vjerovalo, a vjerovalo se grupi studenata koji i nisu nikada dokazali kada, gdje i kako sam ja to radila. Da situacija bude još apsurdnija ja sam optužena za nešto što nisam mogla uraditi ni teoretski! Naime, tada kada se sve to oko instrukcija i navodnog naplaćivanja časova “događalo”, ja nisam bila fizički prisutna u Banja Luci! Bila sam u Beogradu na jednom od naučnih skupova na kojima često učestvujem. Baš u vrijeme svih ovih “dešavanja” oko mene ja sam iz Srbije donijela prestižnu prvu nagradu za naučnoistraživački rad. Bila sam pozvana za uručivanje nagrade, a u Banja Luci na Tehnološkom fakultetu podnosi se prijava studenata protiv mene! Kada su se kockice počele slagati, kada je istina došla na vidjelo, pokrenuti disciplinski postupk nikad se nije ni okončao, a ja sam preživjela još jedan u nizu stravičnih mobbing-udaraca.

Zbog svega toga što proživljavam u kontinuitetu od navedenih mobera, trpim posljedice koje su se odrazile najviše na moje zdravlje, moj ugled i na moju porodicu.

Pitam se zašto sve to baš meni dešava? Poslije svega ovoga tužila sam Tehnološki fakultet za sve učinjeno: za srozavanje mog ugleda, moje ličnosti, mog zdravlja i digniteta profesora. Proces na Sudu u Banja Luci je u toku i nadam se da će pravda pobjediti, ako moć mojih mobera ne dopire i do pravosudnih institucija. Tužbi sam priložila i pismo koje su studenti Tehnološkog fakulteta u Banja Luci (sadašnja II, III, IV,V godina ) i studenti Rudarskog odsjeka u Prijedoru samoinicijativno uputili rektoru banjalučkog Univerziteta kao i javnim glasilima koja su bila uključena u hajku protiv mene, a kojim oni demanuju sve negativnosti iznesene o meni.