Ja živim u ulici tako da nemam tog tipičnog komšiju vrata do vrata i ta bukai takve stvari me ne dotiču. Uglavnom. Izuzev što jedan komšija, musliman, cijepa drva nedeljom u zoru, ravno ispod mog prozora, pa sam ga xyz puta poslala u 3 lijepe.

Ali u suštini, on i supruga su sasvim ok ljudi.
Što se komšija tiče, bilo je tu svega. Od onih koji su nam krali grede prilikom gradnje kuće do toga da su drugim komšijama preko noći nestali puni štrikovi markirane odjeće a svake godine nam nestane dio drva za grijanje.

I mama redovno prijmijeti da joj neko čupa cvijeće.
Naravno, tu su nezaobilazne babe "kamere" koje vječito vise na prozoru, od kojih je jedna tačno kuća preko puta i samim tim je najupućenija.

Vratila se ja u 9 naveče, u 3 ili 5 ujutru, čim čuje zvuk auta, eto je na prozoru. I onda pita ujutru (ako me neko doveze) ko me je dovezao. Mama ju je jednom fino i kulturno skinula sa vrata, ja sam bila malo gora. Sjećam se, bili su kod mene neki drugovi i par dana nakon toga, 3 kamere iz ulice me sretnu naveče kad sam pošla u grad. "A je li sine, ko su tebi oni? Koji ti je momak?" "Sva trojica su moji momci, to je sad moderno. Baš su lijepi, je l' da?" Poslije me ništa više pitale nisu. Vrag će ga znati šta su pomislile i šta su olajavale poslije toga.
Sa nekim komšijama, koji su nam pravili probleme, ne pričamo uopšte, sa nekima su moji ok, ono odu na slavu i oni nama dođu, ostale fino pozdravim, tu i tamo popričam sa njima kad ih sretnem. Ne pada mi napamet da bilo kome ostavim ključ. Imali smo komšije prije rata sa kojima smo bili bliži nego sa pojedinim rođacima. Njihovu majku=baku sam voljela kao da mi je rođena. Pošto su muslimani, otišli su u toku rata i baš sam to teško podnijela. Sad se čujemo i vidimo povremeno, kada oni dođu kod nekih rođaka koji su ostali. Vrijeme učini svoje...