ZBOG čega se ne bi smio rušiti stadion u Maksimiru? Zato što bi se time poništilo sjećanje na nogometne uspjehe? Zato što bi se oskvrnula uspomena na dan kad je pala krv u borbi za neovisnu Hrvatsku? Ili možda zato što bi onih par tisuća ljudi moralo pronaći drugi put do nogometne utakmice?
Koji god razlog bio, dovoljno je snažan da natjera odlučnog i nepokolebljivog Milana Bandića da već osmu godinu bježi od stadiona u Maksimiru, a odluku za njegovo rušenje ili obnovu pod svaku cijenu nastoji prebaciti na građane Zagreba.
Godišnjica sukoba navijača Dinama i Zvezde na maksimirskom stadionu poslužila je navijačima zagrebačkog kluba kao idealan povod da ponovno istaknu svoju prijetnju kako se Maksimir ne smije rušiti. Uspomena na dan kad su Boysi ušli u obračun s Arkanovim Delijama trebala bi biti jasna aluzija na sve ono što su Dinamovi navijači spremni poduzeti u obrani svog stadiona. Ako su tada prolili krv u obrani Hrvatske, sada su je spremni proliti za obranu svog stadiona.
Za navijače je Maksimir spomenik. Ali spomenik nečemu što sa sportom ima malo veze
Za njih je Maksimir spomenik. Ali spomenik nečemu što sa sportom ima malo veze. Boysi ne žele sačuvati uspomenu na velike Dinamove uspjehe, jer su oni ostvareni davno prije nego što se većina njih uopće rodila: Kup velesajamskih gradova 1967. i naslov prvaka Jugoslavije iz 1982. godine. Igranje Croatije u Ligi prvaka najradije bi zaboravili, budući da su tih godina bojkotirali utakmice kluba čiji je počasni predsjednik bio Franjo Tuđman, dok domaći naslovi prvaka više nikome ne znače previše.
Oni bi, dakle, sačuvali Maksimir kao uspomenu na dan kad su probili ogradu sjeverne tribine i jurnuli na miliciju i Delije, i kad je Zvonimir Boban udaranjem milicajca izgubio odlazak na Svjetsko prvenstvo u Italiji. Oni bi sačuvali Maksimir kao spomenik sebi, a ne Dinamu, a još manje kao lokaciju za stadion kakvog Zagreb zaslužuje.
Puno se ovih dana pričalo o rušenju Arsenalova Highburyja i Liverpoolova legendarnog Anfielda. Londonski klub preselio je na stadion koji čak nosi ime njihova arapskog sponzora, pa su se zahvaljujući njemu vinuli među tri najprofitabilnija kluba u Europi. Liverpool je na Anfieldu osvojio 18 trofeja, uključujući i pet naslova prvaka Europe, pa nitko ne plače za tom svetinjom. Odnosno, oni koji plaču, čine to zbog sjećanja na nogometne uspjehe, a ne na navijačke nerede i krvave obračune s navijačima Chelsea ili Man Uniteda.
Na utakmice dolaze samo Bad Blue Boysi
Boysi se panično boje referenduma o sudbini Maksimira, kao da ne vjeruju mudrosti svojih sugrađana. Strepe da oni svom gradu ne bi podarili stadion kakav zaslužuje, da bi im ruka na referendumskom listiću pobjegla prema razboritoj Kajzerici, umjesto sentimentalnom Maksimiru. Možda su u pravu. Taj milijunski Zagreb ionako ne može svakoga tjedna natjerati više od pet tisuća ljudi da dođu na taj Maksimir gledati sveti klub. Veću gledanost ima zadnji klub iz njemačke druge lige, nego prvak Hrvatske.
Na utakmice, dakle, dolaze samo Bad Blue Boysi. Veoma često ne kako bi uživali u majstorijama Dinamovih zvijezda, već se dobro izvikali i ispljuvali upravu, državu, Srbe i sve one koji im stanu na žulj. Nogomet im često nije u pravom planu te stoga nije nelogično da oni upravo 13. svibnja 1990. godine ističu kao glavni argument za opstanak Maksimira.
No, ako je to glavni razlog, onda ga je relativno lako riješiti. Podignimo u Maksimir spomenik poginulim Boysima i 13. svibnju, a nogometni stadion preselimo na bolju, isplativiju, korisniju i možda u budućnosti sretniju lokaciju za Dinamo. Ako se nije baš proslavio na Maksimiru, možda će više sreće imati negdje drugdje. Makar na Kajzerici. Uostalom, ako je dobra za Mamićeva konja, što ne bi bila i za njegove igrače?
Nema tog političara koji će u osvit prvih izravnih gradonačelničkih izbora prkositi militantnim navijačima
No, takav iracionalan razlog za dodatno ulaganje u Maksimir najbolje pali kod populista kakav je Milan Bandić. On se sigurno neće usuditi usprotiviti uspomeni na Domovinski rat, mjestu gdje su Boysi stali u obranu Hrvatske, gdje je Boban lupio milicajca i tako dalje i tome slično. Da su navijači Arsenala imali slične argumente, možda bi i dalje sjedili na tijesnom i trošnom Highburyju. Liverpoolovi navijači još se nisu sjetili spomenuti Heysel.
Uglavnom, nema tog hrvatskog političara koji će u osvit prvih izravnih izbora za gradonačelnika Zagreba imati smjelosti prkositi militantnim navijačima, pogotovo na tako svetom tlu kao što je Domovinski rat. Ovdje kao da se priča o mjestu ratovanja, a ne sportskih događaja. Maksimir se stavlja uz bok Vukovara i Dubrovnika, a ne San Sira ili Old Trafforda.
I što je u takvoj situaciji Bandiću najbolje učiniti? Pobjeći glavom bez obzira. U Maksimir ne želi ulupati 267 milijuna eura, ali ne želi ni da ga se ruši. Kaže da je on svim srcem za Maksimir, a već drugi dan objašnjava kako je ta lokacija logistička noćna mora za sve gledatelje koji bi tamo dolazili. «Trebalo bi im 12 sati da napuste stadion», kazao je Bandić.
Gradonačelnik se boji glasa navijača, onih par tisuća koji troše subotnja popodneva na trećerazredni nogomet, pa čak i onih koji već godinama ne dolaze na utakmice u Maksimir. Moglo bi gotovo reći da onima koji pune tu sjevernu tribinu ne treba spektakularno zdanje za 50 tisuća ljudi. Kako bi to tek jadno izgledalo iz vikenda u vikend.
Bandić nije čak ni dovoljno velika kukavica da tim Boysima kojih se tako boji podari ono što traže
Zato će Bandić lijepo pilatovski oprati ruke, zaboraviti da je za gradonačelnika izabran kako bi donosio teške i zahtjevne odluke u ime svojih sugrađana. Ali, ako oni moraju odlučivati, onda njega ne trebaju.
Bandić nije čak ni dovoljno velika kukavica da tim Boysima kojih se tako boji podari ono što traže - taj nesretni Maksimir. Pa neka zbog centaršuteva novog Dinamova heroja Mihaela Mikića, i dalje - kako je to slikovito napisao Tomislav Židak - objavljuju opću opasnost u Zoološkom vrtu. Istovremeno, nije dovoljno hrabar ulupati bogatstvo u zdanje koje će tjedno posjećivati par tisuća ljudi. Ako je uspio punih posam godina otezati s rješavanjem tog pitanja, odugovlačit će još malo, pa dokle ide - a ne ide nikamo.
Tako je stadion u Maksimiru postao mit, ne toliko zbog onoga što se na njemu događalo, već onoga što će se tek dogoditi. Ako je važna poruka bivših Dinamovaca kako smo "mala zemlja i moramo čuvati svoje povijesne vrijednosti", još je važnije to što smo mala zemlja i moramo čuvati svoje - novce. Povijest ćemo već nekako stvoriti.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/maks ... 86591.aspx
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
