Ajde ako su mečevi sa Izrealom i Francuskom bili sa pola gasa i više kao uigravanje za ovo što slijedi, što su na kraju rekli i igra i rezultati, večerašnji meč je bio klasik. i morali smo ovo dobiti, da nekim pukim slučajem o nama ne bi odlučivao meč Mađarska - Španija.
Počeli smo u grču, stegnuto, pod psihološkim pritiskom važnosti meča. I otuda onih -3. A onda smo proigrali i zaigrali, onako kako samo mi znamo i umijemo, da ubijemo proitivnika, da mu zatvorimo put ka golu, da mu rešetamo mrežu sa svih pozicija, od sidra do šuteva sa distace, do šuteva iz "mrtvog ugla", pa sve od "egzibicionih dodavanja". Sjajno smo igrali sve do početka posljednje četvrtine. A onda smo stali. Mađari dolaze do kiseonika, i serijom od 3-0 se vraćaju u utakmicu i dišu nam za vratom sve do fenomenalnog loba Strahinje Rašovića, koji je stavio tačku na i, na ovu utakmicu. Iskreno, mislim da smo ovo mogli i ranije riješiti, a ne dolaziti u situaciju da protivniku dajemo 9 sekundi da izjednači i uvede nas u peterce, koji su uvijek lutrija. Nasjeli smo jako, jako glupo. Ona tuča u bazenu nam nikako nije trebala. Mudro su to izveli sjeverni nam susjedi, kako bi unijeli nervozu u meč. Jbg proradio je adrenalin.
Pokušao je taj adrenalin iskontrolisati i sam Uroš Stevanović, sa dva tajm auta, ali očito je krv u bazenu večeras bila vrela, jer je meč protiv Mađara oduvijek bio više od sporta, jer su upravo Mađari, najtrofenija svjetska vaterpolo nacija. Na kraju, ipak smo pokazali više mentalne snage, umijeća i karakter i sasvim zasluženo dobili Mađare. Sada odmoriti se i spremno dočekati meč sa Crnom Gorom, koji trebamo dobiti kako bismo potpuno sami odlučivali o svojoj sudbini.
Momci, za večerašnji meč, samo divljenje, i potpuno zasluženo 12 000 duša u Areni.
