banjalukaforum.com

Živim u ovoj zemlji od rođenja, a još nisam naučio ni čuo nijednu pesmu posvećenu reprezentaciji. Godinama i godinama samo slušamo „Ko ne skače...“, „Javi se (pa neka od tribina)“ i eventualno ime nekog igrača, kojem naravno ako kliče jug, sever zviždi i obrnuto. Možda nismo nacija rođena za fudbal, možda se poremetio taj genetski kod koji nas je u jednom trenutku tako krasio, ali mutacija prostakluka je doživela vrhunac na našim stadionima.

Izvešće Siniša Mihajlović večeras 11 momaka na teren stadiona „Karađorđe“, a već u tunelu će Škotska pobediti. Neće biti bitno ni ako se „kolibri“ ili „orlovi“ raspucaju i napune mrežu Alana Mek Gregora, jer Bože moj, poraz u Zagrebu je označio za ceo život neke. Preko noći smo zaboravili šta je Aleksandar Kolarov učinio sve za reprezentaciju. Za razliku od drugih, iako igra u jednom od najbogatijih klubova na svetu, nikada se nije odrekao Srbije, ali da je Vladimir Stojković napravio „greh“ prelaskom iz Sportinga u Partizan, to nismo zaboravili. Takva smo nacija, fudbal nam je ogledalo društva, a u njemu nije samo trulo na terenu, trulo je i na Terazijama, ali i na tribini.



Kome je motiv da obuče dres državnog tima, kada zna da će ga za najmanju grešku razapeti, kada ništa što uradi nije dovoljno dobro da se navijači sete i zajedno, pa jednom u životu barem zapevaju neku pesmu.

Pravljenje kulta reprezentacije mora da započne na Terazijama, ali i na tribinama... Možda nije unosno navijati za Srbiju, ali je tuga gledati kako svi ostali iz okruženja mogu, samo mi ne. Evo, izbrišimo imena svih onih za koje smatramo da nas namerno uništavaju, od predsednika, selektora, igrača, zamenimo ih novim, neka budu to i najveće legende klubova iz Srbije...Da li će ih neko sa tribine podržati? Hoće li onda početi da se ori „Srbija“ na stadionu... Odgovor znamo, a pričaćemo o njemu kada bude kasno...Takvi smo, usta puna ponosa, a dela, njih nema, niti će ih biti u skorije vreme.

Samo što u Sitiju je ne bi onako nikad udario,al ko jebe reprezentaciju...

Možda nije unosno navijati za Srbiju, ali je tuga gledati kako svi ostali iz okruženja mogu, samo mi ne.

Nisam čuo da Srbi Hrvatima na ičemu tako zavide – a čuo sam, vjerujte, mnogo – kao što im zavide na tom neobičnom kultu. Lijepa je Dalmacija, lijepa je obala i lijepi su dalmatinski otoci, fantastični su novi auto-putevi i uredni zahodi, i dvostruko veće plaće i mediteranska kuhinja, i Oliver i Gibo i Severina, sve je to ekstra, brate, znači vrh, ali ništa zavist Srba ne pobudi kao neki njemački ili francuski stadion pun posve odlijepljenih luđaka koji su na tribine sišli ravno s uma, išarani u crveno-bijele kvadratiće, odjeveni u majice s crveno-bijelim kvadratićima, s šalovima i zastavama na crveno-bijele kvadratiće, pa u pivskom transu pjevaju „Lijepu našu“ potpuno mokri od suza.

„Jebem im majku ustašku, tako se navija za svoju zemlju!“, reći će prosječni kafanski Srbin pred televizorom, dok će drugi, čuli ste to bezbroj puta, obavezno dodati: „A ne kao mi, pičke.“

I ne postoji u cjelokupnoj slavnoj srpskoj povijesti ništa što Srbi ne bi s Hrvatima koliko sutra mijenjali za onu broncu s Mundijala 1998., koju im komšije nabijaju pod nos onako kako Zvezdaši već dvadeset godina svojim komšijama nabijaju Kup šampiona 1991., ne postoji ništa što u navijača, čovjeka i Srbina izaziva takvu zavist kao prizori u kojima Štimac, Jarni ili Bilić ulijeću glavom u njemačku kopačku, Šuker se krsti nakon gola Francuzima, a Boban medalju posvećuje napaćenom hrvatskom narodu.

Mnogo je historijskih i posve znanstvenih razloga zašto je to tako. Samo je jedan, međutim, točan: u Hrvatskoj ne postoji ništa nalik kultu reprezentacije. To što Srbima izgleda kao kult hrvatske nogometne reprezentacije zapravo je – kult države. „Kao što je to rat, poslije toga je sport područje preko kojega se narodi prepoznaju“, skicirao je taj kult selektor Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, pojasnivši uoči one povijesne polufinalne utakmice Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. osobitu ulogu nogometa: „Kad nema rata, nogomet je najvažnija stvar na svijetu.“

Hrvatska je, naime, svoju reprezentaciju dobila kao i državu, dakle kad i državu, u slavnom historijskom trenutku, u veličanstvenom Domovinskom ratu: nogometna reprezentacija Hrvatima je državotvorni, emancipacijski kult. Zato Hrvati u ognjici reperezentativnog kulta ne pjevaju navijačke pjesme, kao ostale bjelosvjetske pičke, već zborno skandiraju „Ubij, zakolji, da Srbin ne postoji!“, bilo da igraju u Andori ili na Malti, zato – jer se „poslije rata narodi prepoznaju preko nogometa“ – u Maksimiru, bilo da gostuje Engleska ili Estonija, zborno skandiraju „Za dom, spremni!“, zato se iz pedeset hiljada grla čuje „Mi, Hrvati!“. Nijedan strani navijač iz Zagreba nije otišao s nedoumicom žive li u Hrvatskoj mi Kanađani ili mi Hrvati. To je ozbiljna država, ozbiljna reprezentacija i ozbiljan kult reprezentacije.