banjalukaforum.com

Sta mislite o toj staroj bosnjackoj literaturi? Evo nesto, sto je za sve nas jako poznat pojam:

Sto se bijeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, vec bi okopnuli,
labudovi, vec bi poletjeli;
nit' su snjezi, nit' su labudovi,
nego Sator age Hasan-age:
on boluje u ranami ljutim.

Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
ter poruca vjernoj ljubi svojoj:
"Ne cekaj me u dvoru bijelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"
Kad kaduna r'jeci razumjela,
jos je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobjeze Hasanaginica,
da vrat lomi kuli niz pendzere.
Za njom trcu dvi ceri djevojke:
"Vrati nam se mila majko nasa,
nije ovo babo Hasan-aga,
vec daidza Pintorovic beze!"
I vrati se Hasanaginica,
ter se vjesa bratu oko vrata.
"Da, moj brate velike sramote,
gdi me salje od petero dice!"

Beze muci, ne govori nista,
vec se masa u dzepove svione,
i vadi njoj knjigu oproscenja,
da uzimlje potpuno vjencanje,
da gre s njime majci uzatrage.

Kad kaduna knjigu proucila,
dva je sina u celo ljubila,
a dv'je ceri u rumena lica;
a s malahnim u besici sinkom,
od'jeliti nikako ne mogla,
vec je bratac za ruke uzeo,
i jedva je sinkom rastavio,
ter je mece k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.

U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
da najvece imoski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
"Ah, tako te ne zelila, braco!

Nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajuci sirotice svoje!"

Ali beze ne hajase nista,
vec nju daje imoskom kadiji.
Jos kaduna bratu se moljase,
da njoj pise listak b'jele knjige,
da je salje imoskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljase,
a u knjizi l'jepo moljase,
kad pokupis gospodu svatove,
dug pulduvak nosi na djevojku,
kad bude agi mimo dvora,
nek' ne vidi sirotice svoje!"

Kad kadiji b'jela knjiga dodje,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati dosli do djevojke,
i zdravo se povratili s njome.

A kad bili agi mimo dvora,
dvi je cerce s pendzera gledahu,
a dva sina prid nju izadjahu,
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se, mila majko nasa,
da mi tebim uzinati damo!"
Kad to cula Hasanaginica,
starisini svatov' govorila:
"Bogom brate, svatov' starisina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"

Ustavise konje uza dvora,
svoju dicu l'jepo darovala:
svakom sinku noze pozlacene,
svakoj ceri cohu do poljane,
a malomu u besici sinku,
njemu salje u bosci haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se nece smilovati na vas,
vasa majka srca ardjaskoga!"

Kad to cula Hasanaginica,
b'jelim licem u zemlju udarila,
uput je se s dusom rastavila,
od zalosti, gledajuc' sirota!



Ja ne mogu kad ovo procitam da ostanem srca ne taknuta. Ne znam kako je vama....

Secret: prvo Hasanaginica je stara narodna epska pjesma..i bezveze je reci bosnjacka literatura..onda vise ne bi bila epska..

A pjesma je divna....takne u srce, slazem se...

Opat Fortis je cuo Hasanaginicu - kako se pjeva, i zabiljezio ju je i dao njezin prijevod. Hasanaginica je jedna od najljepsih u ovoj vrsti pjesama o smrti Hasan-agine zene,prva koja je bila objavljena i poznata u Evropi.Prevedena je i na francuski jezik.

Goethe,zacudjen jezgrovitoscu toga djela,prevede ga na njemacki i tako ucini poznatom slavensku poeziju.Cudesna stvar ! Goethe,koji je trazio smisao pjesme preko tri prijevoda, ne znajuci slavenski jezik,ipak je dao prijevod najvjerniji od svih,uocivsi uvijek izvanredno greske prevodilaca.

To djelo je muslimanska pjesma.Slaveni koji ispovijedaju islam pjevaju
takodjer na slavenskom;oni nisu odbacili svoj jezik.

M I C K I E W I C Z

Adam Mickiewicz,govoreci o Hasanaginici,je nju izricito oznacio kao djelo
muslimanskog pjesnika.Izlazuci o narodnoj poeziji Juznih Slavena godine 1841.na poznatom pariskom College de France,Mickiewicz je, naime,o Hasanaginici kazao:..Zenska pjesma cesto ima ozbiljan i tragican ton;

- jedna od najljepsih u ovoj vrsti je pjesma o smrti Hasan agine zene, prva koja je bila objavljena i poznata u Evropi.

(Mickiewiczevu ocjenu da je Hasanaginica djelo bosnjackog pjesnika dijelila je kasnije i velika vecina autora koji su u razdoblju duljem od dva stoljeca pisali o ovoj pjesmi.Iskazano je, takodjer,i misljenje - koje u novije doba zastupa Maja Boskovic-Stulli - da je ova balada prvobitno spjevana u muslimanskoj sredini,a da se zatim prenosila i postepeno pjesnicki transformirala u usmenoj tradiciji istoga kraja medju dalmatinskim Hrvatima,od kojih je i zapisana.)

Isticuci potpuni sklad Hasanaginice kao balade,Mickiewicz je ukazao i na druge poeticke odlike muslimanske poezije.

Ali, dobro Rosy, ako ti tako kazes I evo jos malo bosanske:

Dvoje su se zamilili mladih;
Omer momce, Mejrima djevojce,
U proljece kad im cvjeta cvijece,
Kad im cvjeta zumbul i karanfil;
Upazi ih jedna mala straza,
Mala straza Omerova majka;
Pa besjedi Omerova majka:
- Oj, Omere moje milo perje !
Hajd Omere, rano materina,
Hajd rano, da te zeni majka;
Ti se mani Mejrime djevojke,
Ljepsom ce te ozeniti majka,
Lijepom Fatom, Atlagica zlatom;
I ljepsa je i visa od Mejre,
I bjelja je i rumenija je;
Nije vidla sunca ni mjeseca,
Niti znade na cem zito raste,
Na cem zito, na cemu li trava;
Niti znade sta je muska glava;
Jos je Fata od roda bogata,
I tebe ce potpomoci blagom.

Al' besjedi Omer momce mlado:
- Prodji me se, moja mila majko!
Necu Fate za zivota moga,
Vec ja hocu Mejrimu djevojku:
Nije blago ni srebro ni zlato,
Vec je blago, sto je srcu drago.

To ne slusa Omerova majka,
Vec na silu ozenila sina,
I na silu dovela djevojku.

Kad je bilo vecer o veceri,
Vecerase kiceni svatovi,
I svedose dvoje mladenaca.

Sam je sobom Omer besjedio:
- Sad ce meni moja Mejra reci,
Da djevojki svilen kaftan skidam;
Nisam, duso, zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
Sad ce meni reci moja Mejra:
- Sad moj Omer legao s djevojkom,
Pak djevojki bijelo lice ljubi !
Nisam, duso zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
I nasega prvog milovanja !

Pa govori Fatimi djevojki :
- Ao, Fato, ala ti si lijepa !
Moja Mejra nije tako lijepa !
Al' je Mejra mome srcu draga.
Oj, boga ti, Fatima djevojko,
Donesi mi divit i hartije,
Da napisem do dv'je do tri r'jeci,
Da te moja ne ob'jedi majka.
Ne pust glasa do bijela dana,
Dok se braca piva ne napiju
I sestrice kola naigraju,
Stara majka pjesme ne napjeva.

Pa on pise staroj majci svojoj:
- Nacini mi sanduk od simsira,
Kupajte me djulom rumenijem,
Obuc'te mi tananu kosulju,
Sto j' Mejrima u milosti dala;
Vezite mi vezenu mahramu,
Sto j' Mejrima u milosti vezla;
Kitite me cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je mene Mejrima kitila;
Skupi meni, moja mila majko !
Skupi meni mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nos'te mene kraj Mejrina dvora;
Nek me vidi Mejrima djevojka,
Nek me vidi i nek me cjeliva,
Kad me nije zivog cjelivala.

To napisa pa se rasta s dusom.

Kad ujutro bjel dan osvanu,
Visoko je oskocilo sunce,
Cudila se Omerova majka,
Da joj Omer ne dolazi dole;
Ona ide gore na cardake,
Nosi kitu sitnog bosiljka,
Da probudi dvoje mladenaca,
Pa udara pasmagom u vrata:
- Ustaj gore, Omer-beze sine !
Visoko je oskocilo sunce !
Nisi li se naljubio lica
L'jepe Fate sestre Atlagica ?

Kad djevojka otvorila vrata,
Suze roni niz bijelo lice;
Al' govori Omerova majka:
- Sto, Omere, zeljela te majka !
Sto djevojka grozne suze roni ?

Al' govori Fatima djevojka:
- Ne kuni ga, draga majko moja !
Joste si ga sinoc pozeljela,
Kad si ga silom ozenila.
Pa joj daje b'jelu knjigu citat.

Cita r'jeci Omerova majka,
Cita r'jeci, grozne suze roni.

Sto je reko Omer momce mlado,
Sto je reko to su i ucinili:
Nacinili sanduk od simsira,
Kupali ga djulom rumenijem,
Obukli mu tananu kosulju,
Sto j' Mejrima u milosti dala;
Vezali mu vezenu mahramu,
Sto j' Mejrima u milosti vezla;
Kitili ga cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je njega Mejrima kitila;
Skupilu mu mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nosili ga kraj Mejrina dvora.

Vezak vezla Mejrima djevojka
Na pendzeru na debelom hlatku;
Za glavom joj dva rumena djula.
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise, moja mila majko,
Djul mirise oko naseg dvora,
Cini mi se Omerova dusa.
Al' besjedi l'jepe Mejre majka:
- Muc ne luduj, Mejrima djevojko !
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
A za tebe mladu i ne mari.

Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise mila moja majko,
Djul mirise, Omerova dusa.
K njoj dolazi najmladja snasica,
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Bogom tebi, mila snaho moja !
Dva mi djula na djerdjef padose,
Bog bi dao, da bi dobro bilo !
Vrlo miri cv'jece karanfilje,
A jos vecma zamirisa kosa,
Cini mi se mog milog Omera.
Al' govori mila snaha njena:
- Da Boga ti mila zaovice !
Zar ti ne znas za Omera tvoga ?
Omer ti se drugom ozenio,
Bas Fatimom lijepom djevojkom;
Sad Omer za te i ne znade,
Vec on ljubi Atlagica zlato.

Razljuti se Mejrima djevojka,
Od ljutine sva je prebledjela,
Od zestine malo potamnila,
A od tuge vece izumrla;
Vezec prebi iglu od biljura;
I zamrsi sest pasama zlata,
Pa oblaci na noge pasmage,
Ona hoce avliji na vrata;
Al' joj snaha mila govorila:
- Ne ljuti se, mila zaovice !
Omer ti se jeste ozenio,
Al' je jadan nocas izdahnuo
Od zalosti za tobom djevojkom,
Sada mrtva Omera ti nose.

Briznu plakat Mejrima djevojka,
Pa istrca pred bijele dvore,
Al' Omera nose na nosila;
Ona tuzi kao kukavica:
- Nosioci, braco nerodjena !
Nerodjena, kao i rodjena !
Spustite ga na zemljicu carnu,
Da ga jadna mrtva cjelivam,
Kad ga nisam zivoga ljubila !
To su oni za dobro primili,
Mrtvo tijelo na zemlju spustise.
K njemu Mejra ziva primaknula,
Mrtva Mejra crnoj zemlji pala.

Dok Omeru raku iskopase,
Dotle sanduk Mejrimi stesase,
U jednu ih raku sahranise,
Kroz sanduke ruke sastavise
A u ruke rumenu jabuku,
Nek se znade da su dragi bili.

Malo vrijeme zatim postojalo,
Iz Omera zelen bor nikao,
Iz Mejrime zelena borika;
Borika se oko bora vila,
Kako svilja oko kite smilja,
Ko djevojka momku oko vrata:
Cemerika oko obadvoga.



<font size=-1>[ Poruku promijenio/la: Secret dana 20.02.2002. 13:08 ]</font>