banjalukaforum.com

Zima je dosla. Rasirila svoja bijela jedra i pokrila usnuli grad...
Bila je noc. Tiha i hladna. Tek, skripa koraka u snijegu na pustoj ulici. Ispred mene tragovi stopa, vec skoro izgubljeni, zameteni. Ostar zrak zapara mi lice i zimskom svjezinom ispuni moje grudi. Sitne pahulje gube se na tlu, tonu u gust, bijeli pokrivac.
Bijela pustos…
Tisina i smiraj.
Kud me vodi ovaj put? Zatrese pitanje u grudima…
A noc je i dalje bila tiha i hladna.
Kao sjedi starac, ova me noc posmatra. I vidim u njenim ocima da jedna zimska noc mnogo zna, ali noc je i dalje ostala….tiha i hladna.
Koraci, teski i spori, nestaju u snijegu. Sopstveni dah, zamagljuje mi pogled i ja se trudim da pratim stazu za koju mislim da je tu.
Zar me njene oci vise nevole? Zagrmi pitanje u grudima…
A snijeg je i dalje sipao.
Velik komad tuge odlomi se iz mog srca. Golem i tezak, a mala topla suza kliznu mi niz promrzlo lice. Sjedi starac i dalje je nijemo posmatrao. Noc je bila…tiha I hladna.
Zar me njene ruke vise dirati nece?zadrhta pitanje u grudima…
Srce se skupi i zgrci negde u grlu a promrzli prsti stisnuse se u saci. Nijemi starac nerece ni rijeci a vjetar zaduva ostrije i jace. Noc je bila…tiha I hladna.
Ostao sam sam.
Nestalo je i pitanja… Koraci su stali.
Sjedi starac usao je i u moje srce.
Ostao sam stajati u snijegu, pored ulicne svjetiljke, posmatrajuci snijeg oko sebe.

“bjelina”…rece starac mirno.
“bjelina?”…upitah ja nevjerujuci da je starac naizad nesto rekao.
“da…meka I cista. Kao slikarska podloga, kao neispisan list papira,…kao ova noc,…kao…”
“kao?”…upitah ga.
“kao tvoje srce”…rece starac i nasmjesi se.

Po prvi put te noci osjetih toplinu. Okrenuh se oko sebe i pogledah.
Sve je bilo carobno bijelo. Meko i cisto. Krovovi kuca, ulica, drvored…sve prekriveno snjeznom bjelinom.
Pa starac je sve vrijeme govorio… ali ja ga nisam mogao cuti!
Zbog pitanja koja su sipala iz mene. Zbog loma u mom srcu. Zbog drhtanja u mojim grudima…
Govorio je…
snijeg je padao, vjetar je sibao oko mene, ispod stopa je skripalo…starac je sve vrijeme govorio!
”bjelina, bjelina,bjelina”…a ja to nisam cuo.
Tek sad kad je u mom srcu vladao mir,…cuo sam ga.
Starac se nasmjesio i ja sam znao da je ovo novi pocetak a ne kraj.
“neispisan list papira…nenaslikano slikarsko platno”.
Obrisao sam suze i krenuo…trebalo je da napisem nesto.
Jedno srce je trebalo ispuniti.

Uspesno docarana melanholija, ali bih ti preporucio da manje koristis uporedjivanje, i nemoj upotrebljavati uporedjivanje u inverznoj recenici, jer dobija trapav sled. A i da nemoj NIKAD odavati smisao price na sredini teksta., pejzaziranje ti je jaca strana, zato probaj izbaciti dijaloge, pa napisi kao probno cisto tekst meditativnog karaktera, gde bi ti razmisljanja bila zkrta i britka, i da stavljaj sve postove pod jednu temu, ovako ce se sve izgubiti gde je sta, i tako srecno

_________________
Nature has fixed no limits on our hopes.

dobro!
slazem se sa svim primjedbama iako mi nije jasno sta znaci "poredjenja u inverznoj recenici".
sto se tice objasnjenja na sredini teksta do njih je doslo naknadno, posto su neki vec procitali pricu i nisu mi znali objasniti njeno znacenje.
vjerovatno nisam trebao nista mjenjati.

nisam jedino siguran za dijaloge...ovaj "dijalog" bi se mogao shvatiti i kao monolog...nadam se.tako sam i zelio...unutrasnji razgovor sa dijelom sebe.

u svakom slucaju hvala na komentaru
pozdrav!

p.s. dobra ideja da sve stavim pod istu temu

Recenica / "Kao sjedi starac, ova me noc posmatra."/ Tu si upotrebio inverziju, koja se meni cini kao nepotrebna, srecnije bi bilo resenje da drugi deo recenice stavis napred.Ipak to je poetizovani stil, a iz ostalog dela se primecuje da si vise okrenut realistickoj impresiji, eto zato sam to rekao.Ja nisam kriticar ( ne daj boze ) ,ali cisto neki SAVET nije na odmet, naravno, ovo sve gledam onako kako bi meni bio tekst drazi, pa sad...
Btw veeeelika ti je greska razotkrivati greske, ako neko ne shvati njegov problem, drzi se prvobite zamisli, osnove linije, kako si je ti koncipirao u glavi, a drugo su ideje na stilskoj razradi. Naravno da je onaj dijalog unutarnji monolog, ali jednostavno izgleda kao posrtanje od prvobitnog raspolozenja. Ocekujem novi tekst uskoro.

_________________
Nature has fixed no limits on our hopes.

Ne voli me.
Ne zeli i ne sanja. Za nju ja sam niko. Mozda lice u gomili ili samo sjena.
Ne voli me.
Ne zeli i nezna.Nezna kako drhtim, nezna kako gorim…nezna da je volim.
Nezna nijednu moju tajnu.
Zar mora biti tako? Zar mora biti tako?

Padose i prve kapi kise a meni se ucini kao da neko place zamnom.
Pogledah u crnilo iznad sebe ali nevidjeh nikog. Bio sam sam…
Ipak, odlucih ostati. Prijalo bi mi sazaljenje, pa makar bilo i lazno.
Pa makar gore nebilo nikog.

Kisa se pojaca i odnekud dunu hladan vjetar. U daljini, munja raspara nebo.
Daleki tutanj zaatrese grudi a meni se ucini kao da neko drhti zamnom.
Pogledah sjajan trag na nebu i njegov kraj na horizontu, ali nevidjeh nikog.
Ipak, odlucih ostati. Sacekacu novi drhtaj…
Pa makar gore nebilo nikog.

Kisa je postala jaka. Snazan pljusak sli se niz krovove kuca, zalupa glasno u olucima a meni se ucini kao da neko kuka zamnom. Pogledah u niz kuca ispred sebe ali nevidjeh nigdje nikog.
Ipak, odlucih ostati. Ostacu da slusam tu kuknjavu…
Pa makar gore nebilo nikog.

I vjetar se razesti. Zaduva silno, povi mlade vocke, skoro sve do zemlje, i zazvizda kroz sitno granje a meni se ucini kao da to neko jeca zamnom.
Pogledah u vocnjak ispred sebe i potrazih priliku u krosnjama ali nenadjoh nikog.
Ipak, odlucih ostati. Bas da vidim ko to jeca…
Pa makar gore nebilo nikog.

Najednom…skoro da se prepadoh!
Stade kisa i vjetar presta duvati. Nestade i bljeskanja u oblacima.
Nesta placa, nesta drhtanja. Nesta kuknjave i jecanja.
Oblaci promjenise boju, iz crne u bijelu. Tiho se razmakose i sunce se prosu po polju.
Eh,…a meni se ucini da vidim osmjeh. Sirok i vedar, najljepsi na svjetu!
Sad je vrijeme da podjem! Moram pricat o ovoj ljepoti…
Moram pricat…da gore ima nekog.

Previse zazires od istrazivanja, dobro je sto si me poslusao sa dijalozima, i jos nekim stavrima.Ali nedostatak je sto se uporno bavis istom problematikom, pokusaj da okrenes malo perspektivu, probaj da pises iz nekog drugog ugla shvatanja, prvo to je zabavno, a i korisno.Probaj napraviti kratki esej u kojem bi samo opisivao, bey misli, znaci iskljucivo deskripcija, ne mora biti samo jedan predmet tj. objekt, neka ih bude i vise.Btw obrati vise paznje na gramatiku.
sala

_________________
Nature has fixed no limits on our hopes.

Jednog dana, sretoh se sa jagnjetom.
Stajalo je mirno i posmatralo me.
“zdravo” rekoh, “koga ti cekas?”
“cekam tebe” rece jagnje.

U tom trenu, stvorih se na obali mora.Beskrajno morsko plavetnilo razbijalo se o pjescanu plazu punu ljudi.odmah pored plaze, velike zgrade i sumoviti obronci.

“ovo je Rio de Jeneiro” rece jagnje, “a mi smo na Kopakabani”
“mislim da ce nas otjerati jer niko nevoli da jagnje hoda plazom” rekoh.
“nece”…rece.”mene moze vidjeti samo covjek cista srca”.
I zaista.shvatih tada da nas niko nevidi.ljudi kao da su bili nesvjesni cudne slike.jedan mladic crne kovrdzave kose i jedno jagnje, bijele kordzave vune.

“zdravo!” zacuh pored sebe i spustih pogled.
Ispred mene je stajala djevojcica kojoj nije bilo vise od 5 godina.u kratkoj crvenoj haljinici, bijelim cipelicama i sa dugom, dugom crnom kosom.
“kako ti je ime djevojcice?”
“moje ime je Marija, i kad porastem bicu balerina!” rece veselo.
“a kako se zove tvoje jagnje?” upita me iznenada.
I prije nego se snadjoh, jagnje progovori…
“moje ime je Ljubav”
“fino.i ja cu jednog dana imati jagnje.hocete li da se igrate samnom?”
“ne” rece jagnje…”mi sad moramo poci.srescemo se jos”
djevojcica mi dade jednu skoljku koju je nasla u pijesku, i mahnu nam.

U tom trenu, ja i cudno jagnje, nadjosmo se na uglu neke ulice.Bila je noc.Sve je mirisalo na kisu koja je skoro prestala da pada a ja ugledah mladu zenu u kratkoj suknji, sa crnim mrezastim carapama i malim uskim prslukom koji je otkrivao njen dekolte.Zena mi se ucini nekako poznata, a jagnje mi rece…
“Ovo je Marija.Proslo je 20 godina od naseg susreta i ona sad zivi…i radi, u Amsterdamu.”
“odlicno!” uzviknuh, “odoh da je pitam da li je postala balerina”.
“ona te vise nemoze vidjeti” rece jagnje.
Ja zastadoh.

Ispred Marije je stao nekakv crni automobil, i Marija se nagnu kroz vrata.Par trenutaka kasnije, iz auta je izasao neki covjek i on i Marija su otisli u kucu pored ceste.Nepoznati covjek se zadrzao oko pola sata a onda izasao.

“taj covjek je jedan biznismen” rece jagnje, “a Marija je upravo zaradila 100 eura”.

Bio sam tuzan.
Marija je cijelu noc stajala na cesti i primala nepoznate ljude u kucu. Bilo je tu i radnika, pa jedan doktor koji je bio na nekom simpozijumu, pa jedan student, i neki mladozenja koji se sutradan trebao vjencati a kod Marije je dosao dopracen veselim drustvom.

“zasto svi ti ljudi dolaze kod Marije?” upitah.

“nesretni su” rece jagnje.
“svi oni zele ljubav i spremni su platiti Mariji za pola sata ljubavi”

“a da li ih Marija voli” upitah.

“Ne.Marija voli njihov novac, jer je izgubila vjeru u ljubav i naucila da je novac jako vazan.sada skuplja novac i planira da kupi jednu farmu u svom rodnom Brazilu.”

“znaci, nije postala balerina” pomislih, i u tom trenu, ja i jagnje nadjosmo se u jednoj polumracnoj sobi. U uglu te sobe jedva se nazirao krevet, pored kog je stajao mali nocni ormaric.na ormaricu, bio je buket ruza i poruka…”za madam Mariju”.
I ja pogledah I vidjeh staricu kako lezi na krvetu.Zena izboranog, ispijenog lica, sijede kose.imala je oko 80 godina i poznate oci.samo se oci nisu promjenile.Bila je to Marija.

Pogledah kroz prozor i vidjeh da smo u nekom velikom gradu. Sa ulice je dopirala buka, a preko krvova spazih…Ajfelov toranj.Znaci Marija nije ostvarila ni svoj drugi san.San o mirnom zivotu na farmi u Brazilu.

“sta se desilo?” upitah
“Marija nikad nije zaradila novac koji je zeljela” rece jagnje…
“ jednog dana srela je bogatog trgovca iz Pariza i udala se za njega.zivjeli su dvije godine a onda ju je on otjerao.Od tad Marija zivi sama.”

U drhtavoj starackoj ruci, bila je slika.A na slici mala djevojcica, u kratkoj crvenoj suknjici, bijelim cipelicama i duge, duge, crne kose.
Starica zaplaka.I prvi put u njenom zivotu, jedna velika suza kapnu joj iz oka.Bila je to suza koja je sa sobom iznijela sve sto je staricino srce drzalo u sebi, i njeno se srce oslobodi i progleda.
I starica ugleda ispred sebe mladica sa crnom kovrdzavom kosom i malo jagnje sa bijelom kovrdzavom vunom i sjeti se da je jagnjetu ime “Ljubav”.

“kajes li se?” upita je jagnje.
“kajem se” rece starica tiho i izdahnu.

A jagnje uze njenu dusu i ponese je visoko iznad oblaka.Morao sam poletjeti za jagnjetom da ga stignem jer sam zelio vidjeti kako izgleda Marijina dusa.
A tamo, uz jagnje, stajala je djevojcica duge, duge, crne kose, u kratkoj suknjici i cipelicama kakve nose samo balerine.

“neeee. za piruetu, moras drzati glavu uspravno i okrenuti se na vrhovima stopala” rece djevojcica i pokaza kako se izvodi pirueta.
A jagnje se pozali, da je ono samo jedno jagnje i da nikad nece moci nauciti baletske korake.
“dodji, naucicu te” rece djevojcica i njih dvoje podjose.

Htjedoh i ja sa njima, ali mi jagnje rece…

“tamo gdje ja idem, ti nemozes jos”

I oblak ispod mene se otvori i ja se polako spustih na ulicu svog grada.Stadoh u lokvu vode od istopljenog snijega.Jos uvijek je bila zima i poprilicno hladno pa sam pozurio kuci.Stavih ruke u dzepove i nadjoh tamo jednu malu skoljku…
Sjetih se djevojcice duge, duge, crne kose i jagnjetovih posljednjih rijeci…

“tamo gdje ja idem, ti nemozes jos”

Ne sjecam se vise ko je donio pismo. Ne otvaram ga. Ne mogu. Ruke mi uzdrhtale, klonule, jedva ga drzim, kao da su mu slova olovna... A tako dugo mu se nadam.

Chekala bih da padne nocc. I tek onda, kada bi u gradu ostalo samo nekoliko prozora koji, kao svjetionici, ukazuju put svim onim dushama koje na talasima nemira plove kroz noc, tek tada sjela bih za sto i pisala.
I pisala sam, a odgovora nije bilo. I pisala sam, a sanduche je na mene rezhalo svojom zastrasujucom prazninom.

Plasila sam se da jednog dana necu umjeti u sjecanju iscrtati njen lik, njen osmijeh. Nizhu se dani, mjeseci....Zidaju neprobojnu tisinu. Kako samo boli dok udaram u taj nevidljivi bedem. Padam, ostajem bez daha. Ni vrisnuti ne mogu, nemam glasa. Ali, dizhem se, kao dijete kad ustane iz prasine, stisne pesnice i onako, umazano suzama, jurne protiv starijeg derana iako zna da ce ga ovaj opet oboriti. Tako i ja, iznova i iznova jurisam na tishinu. Izadjem na papirnu bjelinu kao na bojishte, naoshtrim slova, natopim ih ljubavlju i jurnem na tishinu.

I evo, sada, kada po prvi put probih taj bedem, ja zastadoh. Uplasena. Sudaraju se u meni umor, strah, sreca. Ne znam koliko sam tako nijemo sjedila.
I onda, otvaram pismo. Ne umijem chitati. Pogled mi leti preko rijechi, preskache ih, a i one se uskovitlale, nemirne kao leptiri, nikako da ih uhvatim.

.....kazhe dobro je.....kosa joj sada duga, posijedila.....penziju rijetko dobije.....ponekad nesto proda na buvljaku.....bratove kopachke....nashe stripove.....Politikine Zabavnike......stari kaput....rukavice koje je baka plela.....ponekad joj bivsi ucenik donese sa sela malo mlijeka i sira.....komsije imaju pec na drva.... ode da se ugrije....mirno je.....ponekad joj zazvone na vratima...brine za nas dvoje....govori da se cuvamo prehlade...da redovno jedemo.....ima trenutaka ne vjeruje da smo zhivi.....moja pisma je drzhe u zivotu.... zhao joj sto nece biti tu kada njenim "machorima" bude rodjendan....shalje nam po deset maraka....ustedjela......

....gledam u one dvije novchanice..........uhhhhhhh bem tiiiii

Nizale su se godine.....Ja sam nastavila da jurisham...da pishem... znala sam da je moram odrzhati budnom.... I tako, kao u onoj prichi, nisam smjela stati u svim tim noccima.

Danas vishe ne pishem pisma. Papirna bjelina postade strashna ala, a shum olovke rika od koje se srce ledi.

Ovu fenomenalnu pricu sam pronasao na jednom drugom forumu.