Malaksalost i nemoc koju sam osjecao se sve vise povecavala i ubrzo nisam mogao ni da se pomjerim iz kreveta. Jedino mi je preostalo da kao kameleon kolutam ocima po sobi, nesposoban za i najmanji pokret. Ipak, bio sam zahvalan Dobrici na tome sto ne osjecam bolove i sto pokusava razgovorom da mi zaokupi paznju. Bio sam na neki nacin zahvalan i Nebojsi jer je njegovo stanje mene tjesilo - jebiga Dovla, pogledaj u kakvom je sranju onaj tamo brkati tip, ti si za njega zmaj - tako nekako sam razmisljao.
Dobrica mi je ispricao ukratko svoju doktorsku karijeru. On je bio pravi dinosaurus, preostao jos iz komunistickog perioda. Dvadeset pet godina je bio direktor Hitne pomoci u jednoj beogradskoj opstini a kasnije i visoki funkcioner u komunistickoj partiji bivse juge. Posto se mnogo bavio politikom, lijecenje ljudi je gurnuo u drugi plan - mislio je da im vise moze pomoci sjedeci u fukcionerskoj fotelji i aplaudirajuci glupavim izjavama ljudi koji su hijerarhijski u partiji bili iznad njega... Sudeci po njegovom ponasanju i izgledu, kao i nacinom na koji klima glavom, rekao bih da je bio veliki strucnjak u lizanju dupeta i da je propast KPJ ostavila mnogo traga na njemu. Cak sam sklon zakljuciti da je vjerovatno od toga totalno osijedio. Vidjevsi da su mu u politici sva vrata zatvorena, morao je ponovo da se zadovolji medicinom. Radio je kasnije u nekom beogradskom domu zdravlja a od marta je presao u ovu veliku specijalnu kliniku jer je plata mnogo bolja a posao dosta lagan. Sve sto treba da radite je da smirujete i hvatate narkomane dok se bacakaju rukama i nogama po krevetu u vrijeme apstinencijalne krize.
... a onda su mi dali drugi rastvor. To je bila glukoza i na tome sam im mnogo zahvalan. Ta glukoza me je vratila iz mrtvih i bio sam sposoban da pomjeram sve dijelove svog tijela osim pojedinih, mozak i jos nesto mi zaista nisu radili. Otisao sam u WC i prosao pored Nebojsinog kreveta.
Nebojsa se uspravio i rekao - Brrrrrrrrrr, Mor farkkkks - tako nekako.
Mnogo sam razmisljao sta je pisac htio dok sam pishao u WC solju. Onda sam pustio vodu i odustao od tumacenja finskih rijeci koje mi je Nebojsa uputio.
Apstinencijalna kriza je nakon toga postajala sve zesca i zesca i brdo tableta kojim su me kljukali i infuzioni rastvori koje sam primao tu nisu mnogo pomagali. Stalno sam povracao i imao prolive a hranu nisam mogao ni da pogledam. Mrzio sam je, tu hranu, kao i sestre koje su mi je donosile pri tome se glupavo ljubazno smjeskajuci.. Ipak, najveci problem je bila psihoza u mojoj glavi i ludacka zelja za heroinom. Cak sam, drugog dana, nakon neprospavane noci, pokusao da izadjem u pidzami iz klinike i nekako pokusam da nabavim tu prokletu suspstancu. Ali, doktori i dvije jos ruznije sestre iz druge smjene su me uspjeli zaustaviti, vratiti u krevet i zavezati kaisevima za njega. To mi se nije nimalo svidjelo i zestoko sam se bacakao pokusavajuci da pokidam kaiseve. Nosen bijesom i glukozom koju sam infuziono primao, i nisam bas bio bezazlen u tim pokusajima. Zbog toga je doktor Dobrica ponio ogromnu injekciju, injekciju koja je vise licila na neki dzepni top kalibra 50 mm, i njezno mi je zabio u guzicu. Taj njegov pokusaj me je ubrzo smirio. Ne znam da li sam se smirio zbog tecnosti koju mi je ubrizgao ili zbog velicine samog sprica koji je drzao u ruci, a koji je, kao sto rekoh, bio zastrasujuci.
Tek treceg dana kriza je pocela da jenjava i prolivi i povracanja kojim sam se non-stop bavio prva dva dana su mi dosadili. Nisam vise htio da idem u taj prokleti WC i da se po solji likovno izrazavam... Nebojsa je bio mnogo bolje - poceo je da prica na njemackom. Ali, na pravom njemackom je pricao. Ja njemacki poznajem otprilike isto kao i njegov prvobitni finski pa i dalje nismo mogli da komuniciramo... Vrijeme mi je strashno sporo prolazilo, kao na casovima srpskog jezika u sredjoj skoli kada smo obradjivali Desankine pozitivne covjekoljibive pjesmice...
Cetvrtog dana Nebojsa je provalio da poznaje srpski jezik i da bi mogao da ga upotrebljava. I tako, poceli smo da pricamo na srpskom. Nebojsa je bio ubijedjen da se nalazi u Becu i da smo svi mi oko njega nekakvo medicinsko osoblje koje sasvim slucajno poznaje srpski jezik i zbog njega ga koristi u medjusobnoj komunikaciju. Stvarno je izgledao ocajno, taj Nebojsa. Visok je negdje oko 170 cm a ima nekih 50-tak kilograma. Da budem precizan i jasan - tip izgleda kao da je iz Beca dotrcao u Beograd na kliniku... Lice su mu kvarili veliki crni brkovi a kosa mu je bilo dosta kratka i razbarusena... Imao je 26 godina mada je izgledao mnogo starije a sam je pricao da ima oko 20-tak godina kda bismo ga to pitali, ja i osoblje... Proveo sam nekoliko sati ubjedjujuci ga da se on i ja nalazimo u Beogradu a da je Bec malo zapadnije. Naravno, Nebojsa je mislio da ga zajebavam i da je sve to neka zavjera protiv njega s ciljem da ga totalno zbunimo i dezorjentisemo. Izveo sam ga na terasu i pokazao mu grad.
- Nebojsa, jesi li ikad bio u Beogradu ? - upitao sam ga na terasi.
- Jesam, bio sam. - rekao je vrlo tiho, zbog nekog problema njegov govor je vise licio na krkljanje.
- Pa, poznajes li onda neku gradjevinu, mozda crkvu Svetog Marka ?
- Da, poznajem je.
- Vidis li je ? - rekoh trijumfalno pokazajuci u njenom pravcu.
- Vidim. - rekao je gledajuci u pravcu koji sam mu pokazivao.
- Pa, gdje se onda nalazimo ? - upitah likujuci.
- U Becu - odlucno mi je odgovorio.
Cijela situacija me je podsjecala na onu Copicevu pricu "Basta sljezove boje" i onog veselog djeda koji je tvrdio da je vuk zelen. Cak mi je povremeno padalo na pamet da se Nebojsa zajebava sa svima nama i smjeska negdje u sebi nasim debilnim pokusajima da mu objasnimo gdje se nalazi...
Razuvjerio sam se kada smo se vratili sa terase na kojoj smo boravili 10-ak minuta. Naime, Nebojsa nije mogao da pronadje svoj krevet !?! Za svega deset minuta uspio je da zaboravi gdje je lezao neprekidno tri dana... Poslije toga vise nisam zelio da pricam sa njim i jedva sam iscekivao da me puste sa intezivne njege...
(nastavicu kad me ponovo puste kuci
)
