banjalukaforum.com

Dakle,


Ponovo sam dobio zesci nalet inspiracije za pisanje koji se pojavio niotkuda i uletio u mene kao neka necastiva sila... Imam osjecaj da bih mogao da napisem 10 stranica teksta a da apsolutno nista konkretno ne kazem kao sto je to svojevremeno radio Dikens jer se u njegovo vrijeme knjiga naplacivala po stranici teksta... Steta je sto se tako ne radi i danas i kod nas i zato sto bih ja onda imao dovoljno love za svu drogu ovog i onog svijeta. Ovako, ostaje mi da se i dalje grcim pred kompjuterom po cijelu noc, u samoci, ludilu, krvi, onaniji i znoju dok se ostala srpska omladina zabavlja i udise zivot punim plucima u diskotekama, nocnim i striptiz klubovima... Stvarno sam u zajebanoj situaciji.

A zasto sam dobio nalet inspiracije ?

Zato sto sam dobio dopust na 5 dana iz bolnice za lijecenje izgubljenih narkomanskih dusa i iscijedjenih alkoholicara, umornih od zivota i zeljnih dobre kapljice bez obzira na to sto su svjesni da ta kapljica pije njih a ne oni nju. I tako, palo mi je na pamet da napisem rijec, dvije ili nesto vise o tim vrlim i velicanstvenim uvrnutim likovima koji stanuju u Miklosicevoj ulici u Beogradu u kuci ciji je redni broj 9.

Ta kuca otprilike nicim ne odudara iz mase okolnih kuca osim svojim nazivom - Specijalna klinika za lijecenje bolesti zavisnosti - vrlo specijalan i pomalo nevjerovatan naziv ( svi mi znamo da su te bolesti vise-manje neizljecive i da je pomalo drsko pokusavati ih izlijeciti ). Stari gospodin Balzak je mnogo mjesta u svojim knjigama ostavljao za detaljne opise gradjevina u kojim su bogu krali dane njegovi junaci, uglavnom starci puni para i zeljni piletine i ambiciozni mladi seljacici koji su pokusavali da upecaju neku stariju bogatu i razvedenu koku, ali stari Gospodin Balzak je, neka mu je laka crna zemlja, vec odavno postao hrpa pepela a ja nemam ambiciju da budem njegov nasljednik niti mi je on idol pa se necu mnogo zadrzavati na opisu same kuce. Samo cu reci da to nije kuca vec kucetina, sa gomilom dvokrevetnih soba i nekoliko trokrevetnih kao i sobom koju narkomani nazivaju inteziva a doktori intezivna njega. Iznutra je vrlo cista i prilagodjena svojoj svrsi i ispunjena novim i relativno tvrdim foteljama pogodnim za stvaranje hemoroida kao i medicinskim sestrama i tabletama koje se, nazalost, drze pod kljucem. Odmah na startu cu vas razocarati - sve sestre osim jedne Milene su prilicno neatraktivne ali ako se uzme u obzir da se vecini narkomana na pitonu uhvatila mahovina koliko dugo nista nisu jebali, ipak nisu za odbaciti.

U tu ustanovu sam dosao 11.05.2003. godine u podne. Bila je nesnosna vrucina, jedan od onih dana kada se pitate, da li ste, dodjavola, nekom precicom stigli u pakao a da vas je neko zaboravio o tome obavijestiti. Dosao sam u pratnji roditelja. Atmosfera u kolima na putu od Sarajeva ka Beogradu je bila toliko mucna da je necu opisivati. Jedino bih je uporedio sa 5. setom finala Svjetske lige u odbojci ove godine... Starci su ponijeli gomilu para i ogromnu nadu da ce se za moj "problem" zvani zavisnost od heroina konacno rijesiti a ja nisam ponio nista osim prilicno pune mokracne besike i velike zelje da je ispraznim. Narastajuce zelje. Potrebe. Nadu sam zaboravio da zapakujem i bilo mi je sasvim svejedno kako i gdje cu okoncati svoj sitni i beznacajni zivot, kao sto mi je i danas sasvim svejedno.

... kapija bolnice je bila zakljucana. Stari je pozvonio i vratima je prisao tip iz obezbjedjenja koji svojom pojavom ni najmanje nije ulijevao strahopostovanje - malo jaci vjetar bi ga oduvao, mozda cak i nesto zesci prdez. Kasnije mi je rekao da se zove Goran i da platom hrani troclanu porodicu koja ce uskoro dobiti prinovu.

Goran nas je pitao seljackim bosanskim naglaskom " - Vi ste oni iz Sarajeva sto ste zakazali sastanak sa doktorom ?".

- Da, mi smo ti - rekao sam preduhitrivsi zbunjenog starog.

- Izvolite uci u cekaonicu. - cijela stvar je djelovala prilicno profesionalno i izmamila mi je osmijeh na licu.

Usli smo u cekaonicu. To je obican hodnik sa 3 stolice i sekretaricom koja nema trup - noge joj pocinju iz vrata. Mislim da je dobro to sto nema trup jer su joj noge izvrsne za razliku od prosjecnog lica. Ispred svog stola je imala telefon i kompjuter na kojem je igrala pasijans ili tako neko sranje. Klasicna sekretarica. Otipkala je par brojeva i dobila doktora. Najavila nas.

- Podjite za mnom, molim vas, doktor vas ocekuje - rekla je.

Ustali smo i posli, cutke. Stari i stara zbunjeni a ja oznojen. Osjecao sam kako mi znoj curi niz ledja, mozda iz straha ili zbog nesnosne vrucine. Vjerovatno zbog obje stvari. Spustili smo se niz uske stepenice u podrum kuce koji je preuredjen u dvije kancelarije - na jednim vratima je pisalo dr N. E. - psihijatar, a na drugim dr B. L. psihijatar, direktor klinike. Usli smo na druga prateci glavu i noge koje su se odazivale na ime Nela.

U kancelariji nije bilo doktora. Bio je veliki radni sto, kompjuter i telefon i propagandni materijal bolnice.

- Zelite li neki sok, ili biste radije kafu ? - Nela su ljubazno nasmijesila.

Stari je htio sok, stara kafu a ja pivo. Pivo nisam mogao dobiti ( protivi se pravilima klinike ) pa sam se zadovoljio sokom. Doktora smo cekali listajuci prospekte klinike, sto nam je Nela predlozila slatkim glasicem. Da je situacija bila drugacija, stvor u gacama bi mi vjerovatno skocio do neba i zaklonio sunce i oborio svemirsku stanicu ili napravio neko drugo zesce sranje. U Americi bi ga mnogi registrovali kao NLO, samo da se tada nisam nalazio u klinici za skidanje od droge vec na nekom pristojnijem mjestu. To bi se npr. sigurno desilo na Exit-u. Prospekti su bili interesantni. Pisac je pokusavao da nas upozna sa nacinom rada klinike i svim njenim brojnim vrlinama dok je nedostatke, s druge strane, vjerovatno sasvim slucajno zaboravio da navede. Nije naveo da je u gornjem lijevom uglu direktorove kancelarije chekicao ogromni sivi pauk nad razapetom mrezom. Sudeci po velicini, nije se nadao muhi vec, u najmanju ruku, nekoj rodi ili prepelici... Prospekt je govorio sljedece :

Ovo je relativno mlada klinika, osnovana je 01.03.2003. godine i radi po Backsford programu, americkom programu za lijecenje bolesti zavisnosti, koji je najbolji na svijetu i uspjesnost izljecenje raste do nevjerovatnih 75 % kod narkomana i 65 % kod alkoholicara. Sama klinika je veoma udobna, elegantna, govori 8 jezika a 9. zamuckuje i ima najbolju hranu na svijetu. Malo je toliko dobrih hotela, sine, koliko je ova klinika ekskluzivna. To nam je prospekt govorio. Dodao je jos i to da se lijecenje od heroinske zavisnosti odvija u 3 faze od kojih ona prva traje 28 dana i odnosi se na detoksikaciju ( period kada se bacakate po krevetu i lupate glavom o zid u pauzama izmedju dva povracanja ili proliva u vrijeme apstinencijske krize ) i dijagnosticiranje problema. Ono u fazonu : zbog cega sam se, jebiga, poceo drogirati. Ta apstinencijska kriza se zahvaljujuci brojnim i kvalitetnim pilulama skoro sasvim ublazuje a vrijeme prolazi dosta brzo jer su dani ispunjeni citavim nizom rekreativnih programa. Druga faza se odnosi na vodjenje polusamostalnog zivota uz stalno nadgledanje napretka ili nazatka od strane najstrucnijeg tima psihologa i sociologa na svijetu. Treci dio je kenjao nesto o resocijalizaciji ali nisam stigao da ga procitam jer je u kancelariju uletio doktor B. L., psihijatar i direktor vrle klinike...


( nastavicu )

Uletio je doktor B. L., covjek dugacke, plave kose. Bili smu mu uredno namjesteni, kosa i osmijeh. Prisao je i rukovao se sa nama postojuci pravila lijepog ponasanja. Prvo je stegao ruku staroj, zatim starom i na kraju moju vlaznu rucerdu. Trznuo se pomalo jer sam ga namjerno cvrsto stisnuo.

- Sjedite, sjedite, ne morate da ustajete - rekao je zavalivsi se u fotelju, koja, uzgred receno, nije izgledala nimalo neudobno. Ovaj covjek vodi racuna o sigurnosti i bezbjednosti svoje guzice, bio je moj lucidan zakljucak.

Visoki plavi covjek se predstavio. Vlasnik je diplome iz oblasti psihologije, uze je specijalizovao bolesti zavisnosti i mnogo pusi cigarete. To je priznao uz prigusen smijeh, koji je bio nekakvo opravdanje, vjerovatno. Onda se prebacio na pricu o klinici. Otprilike je prepricao prospekt. Pitao sam se koliko li je puta dosad ponavljao ovu istu pricu i glumu pred briznim i nesrecnim roditeljima i njihovom drogom izmucenom djecom. Pitao sam se koliko od svega toga je istina. Ipak, najvise od svega sto me je interesovalo je bila cijena lijecenja. Uzimajuci u obzir koliko je cijelo sranje okivano u zvijezde, bio sam siguran da cu ih ugledati kada kaze cijenu, te zvijezde... I, bio sam u pravu. Cijena je prava sitnica - 3340 Euro's za mjesec dana ili ti prvu fazu programa. Ja sam ugledao sve zvijezde ove i one galaksije, poskocio iz stolice, zalio sto znojem a zatim se u nju bespomocno svalio, pustajuci ruke da vise skoro do poda.

- Zdravlje nema cijenu - mudro rece moj otac.

Pogledao sam ga u oci. I znao sam. On je ovu cijenu znao vec i ranije i bio je spreman da plati. Ja sam doveden pred svrsen cin, jebiga. I, posto je prokleta predstava zavrsena meni nije preostalo nista drugo osim da se poklonim pred publikom i prihvatim lijecenje...

Onda dodjose Noge i ispratise moje starce napolje. Dirljivu scenu rastanka i suze moje majke cu radije preskociti i necu ih se sjetiti u ovom tekstu. Noge zatim zatvorise vrata i primise instrukcije da nikoga ne pustaju kod doktora. Tako ostadosmo sami, ja i visoki plavi covjek B. L.

- Hajde Dovla - rece mi hineci nekakvu prisnost - ispricaj mi zivotnu pricu i kako i koliko i otkada koristis narkotike. - Pri tome je izvadio diktafon iz dzepa i stavio ga da se premotava. Ponudio me cigaretom.

- Ne pusim - rekoh.

- Opa, ti se prvi narkoman nepusac sa kojim se ja srecem dosad.

- Pa vi doktore onda sigurno imate ogromno iskustvo u lijecenju narkomana - primijetih sarkasticno.

Ironija u mom glasu mu nije promakla i uspravio se u sjedistu. Provalio je da sa druge strane ima nekog zesce nadrkanog tipa s kojim nece bas imati lagan posao.

- Okej doktore. Spremite tu spravicu da joj ispricam svoju zivotnu pricu. - rekao sam posmatrajuci diktafon. Nekako mi je bilo lakse da se obracam njemu nego doktoru-seronji koji misli da je novi Frojd ili neki slican njemu drkadzija.

- Doktore, rodjen sam u Sarajevu 25. decembra 1979. godine kao vrlo mlad covjek. Neki tvrde da sam bio lijepa beba. Ne znam. Obicno se za svaku bebu kaze da je lijepa, to onako iz pristojnosti. Ja volim da u razgovorima o sebi sagovornicima naglasim da sam bio lijepa beba i da moj sadasnji izgled predstavlja samo malu digresiju u odnosu na ono sto sam nekada bio... Zivio sam u tom pomalo sivom gradu sve dokle sam mogao, dakle dok nije poceo rat. Tada se selim u Pale. Na Palama sam prvi put provalio da imam nekakve bubuljice na licu tj. na Palama me je zveknuo pubertet u svom punom sjaju. Bubuljice su se javile ubrzo nakon pojave stidnih dlacica a to je bilo iz vremena kada sam pohadjao osnovnu skolu sasvim solidnim uspjehom. U to vrijeme sam primijetio da Sladji, djevojcici koja je sjedila pored mene, sise pocinju da rapidno rastu . I, sve vise su me interesovale sise, Sladjine, a i ostale sise koje su rasle tu onaokolo po skoli. Primijetio sam jednog dana da mi se budi zvijer iz gaca kada pomislim na Sladjine sise i da ukoliko tu zvijer malo izmasiram, osjecam veliko zadovoljstvo. Tako sam, dragi doktore, sam provalio tajne i zadovoljstva drkanja i tu sam tehniku postepeno usavrsavao, sve u cilju postizanja veceg stepena uzitka... Prvu cigaretu sam zapalio na 13. rodjendanu kod jednog Sashe, nakon sto sam popio pola litra vina i napio se, opet prvi put u zivotu. Mnogi su povracali te veceri a ja nisam. Neki su nesto i kresnuli te veceri, doktore, a ja opet nisam. I, sklon sam misljenju da je to neki znak u kom pravcu ce se kretati moj zivot u buducnosti... Mnogo vise sam se bavio alkoholom a manje djevojkama i ucenjem. Oduvijek sam lud, doktore...

- O, ne, niste vi ludi, nemojte prebrzo da donosite zakljucke i budete suvise strogi prema sebi. Evo, ja sam...

- Dobro, dobro, doktore, kad sam se vec otvorio ovdje, bolje je da me ne prekidate je ronda necu znati gdje sam stao. Stao sam kod seksa, zar ne ?

- Da, tu ste stali.

- Eh, tu ja vec duze vrijeme stagniram - nasmijah se pun sebe i zadovoljan tim sto se doktor donekle zbunio.

- Prvi kontakt sa drogom sam imao sa 14 godina. Bili smo na nekom rodjendanu i tamo smo duvali sintelan. U to vrijeme sam nosi dugu kosu i tom prilikom sam uspio da je uvalim u ljepilo i bio sam primoran da je odsijecem. Tako se moj prvi kontakt sa drogom zavrsio dosta neslavno mada ne mogu reci da mi se nije svidjelo. Bas zato sto mi se svidjelo, mislim na halucinacije i dezorjentisanost koju duvanje ljepila izaziva, poceo sam to da primjenjujem skoro svaki dan.

- A znate li vi, mladicu, da se duvanjem ljepila bespovratno unistava nekoliko miliona sivih celija u ljudskom mozgu ? - upitao me je.

- Naravno da ne znam. Kako bih to, jebiga, mogao da znam, kada sam non-stop duvao ljepilo oko godinu dana. I ono malo mozga sto mi je skrta Majka Priroda podarila tada sam bespovratno unistio, dragi moj doktore...

Sa smjeskom sam mu pricao o tome mada sam siguran da sam imao unutrasnje krvarenje, otprilike negdje u predjelu srca. Ali, to je, dodjavola, jedini nacin da pricam o tome. Kako drugacije pricati o crnim stvarima nego saleci se ? Poznajete li vi neki bolji nacin ?

- Poslije toga sam poceo da pijem velike kolicine sedativa i zalijevam ih pivom. Dozu sam sve vise i vise povecavao i dobar dio srednje skole mi je prosao u bunilu, mnogih stvari se ne sjecam. Tako se, npr., jedva sjecam svog prvog seksualnog iskustva koje sam imao u 17. godini zivota s onom istom Sladjom koja je u to vrijeme imala najbolje sise u gradu... Cim sam upisao fakultet presao sam na teske droge, u prvom redu heroin, ali i na eksere i speed. I, sada vam mogu reci da iza mene stoji vec nekoliko godina svakodnevnog drogiranja... Zelim da prestanem doktore ! Da prestanem ! Dosta je bilo. Sve sam sjebo. Svoj zivot, zivote ljudi koji me vole, vene na rukama i nogama, prodao sam sve licne stvari koje se mogu prodati, nemam ozbiljnu vezu sa djevojkom vec duze vrijeme, jetra mi je propala, jebiga, jebiga...

- Dobro, dobro, - Doktor je pokusao da me utjesi, ne znajuci da se ponovo zajebavam.

Ili se nisam zajebavao mada sam htio da to tako zvuci. Ne znam. Nisam siguran.


( nastavicu )

Nisam bas bio u najboljem stanju pa nisam mogao da jasno rasudjujem. Drmala me je kriza, sve jace i jace. Znojio sam se, bio sam uzasno nervozan i cinilo mi se da se zemlja otvara ispod mojih nogu, a iz praznine zjape neke ogromne celjusti spremne da se zaklope cim moje sicusno tijelo uleti u njih. Pocinjao je horor u mojoj glavi a ja nisam imao nacina da ga zaustavim. Poznavao sam samo jedno sredstvo kojim bih zaustavio taj proces ali to nisam htio da uradim - nisam htio da se uradim heroinom.... Zato sam bio mnogo zahvalan diktafonu kada se ugasio jer se traka istrosila... Plavokosi doktorcic je zastao klimnuo glavom i upitao me gledajuci u diktafon ocigledno ne znajuci sta da uradi :

- Reci mi Vlado, kada si posljednji put uzeo supstancu ?

- Kakvu supstancu doktore ?

- Znas ti dobro koju supstancu. Ovdje je zabranjeno koristiti rijec heroin. Heroin je zlo i sve droge su zlo. O zlu se ne prica i zlo se ne naziva pravim imenom i psihoterapeutskih razloga. Odsad ce za tebe heroin biti supstanca kao sto je on to isto i za ostale pacijente. A sve su to divna djeca moj Vlado, divna kao ti...

Nisam mogao da se ne nasmijem tim rijecima bez obzira na situaciju u kojoj sam se nalazio. Dobra djeca. Da, bas dobra kao ja. Zato i jesam dogurao do klinike za lijecenje od "supstance", jebem ti supstancu. ( unaprijed bih zelio da se izvinim svim damama Pariza koje citaju ovaj tekst zbog vulgarnih rijeci koje iz mene ispadaju kao brabonjci iz ovcijih guzica )

- Uzeo sam ga sinoc doktore oko 23.00 casa. Uzeo sam pola grama i bas sam se dobro uradio. Barselona je sinoc pobijedila u finalu evrolige u kosarci i htio sam to da proslavim - pokusao sam da se nasalim mada sam se raspadao. Cvrsto sam se rukama drzao za stolicu jer sam se plasio da ce se odvojiti od tijela i pasti negdje tu, na pod, pred doktorove noge.

- Intravernozno ili inhaliranjem ? - upitao me je ozbiljnim glasom.

- Lupio sam se po veni doktore. Uvijek tako uzimam heroin.

- Pruzi mi ruku. - rekao je iznenadivsi me.

Pruzio sam mu je. Presao je rukom preko moje koze i tako se uvjerio da sam se najezio i da se znojim.

- Kod tebe je, druze moj, vec pocela kriza. Najbolje bi bilo da se sada presvuces i legnes u krevet na intezivnu njegu i malo se odmoris dok kriza ne prodje.

- Pa, nije mi bas do odmora doktore. Vise mi je do supstance... - odgovorih ironicnim tonom.

- Nista se ti ne brini. Nase medicinsko osoblje ce se postarati da ti detoksikacija prodje sto bezbolnije. Kao u ovom prospektu koji si procitao...

Mada mi doktor nije ulijevao svojom pojavom previse povjerenja a reklama koje citam ne vjerujem mnogo, dte rijeci su me umirile i dale malo snage, tek toliko da odvojim guzicu od stolice i uhvatim se steku od vrata. Otvorio sam ih. S druge strane su me cekale Noge-Nela s smjeskom na licu. Pomislio sam da su u ovoj bolesnoj klinici svi na nekim drogama jer koji bi se kurac inace tako blesavo smjeskalo.

- Vlado, predlazem ti da se istusiras i presvuces u pidzamu koju smo ti ostavili tu u kupatilu. Kada zavrsis ispraticu te do tvog kreveta na intezivnoj njezi.

Pratio sam je do kupatila i usao. Zakljucao vrata. Volim privatnost, jebiga... Tusiranje mi je prijalo. Tusiranje vrucom vodom uvijek pomaze kada trpite apstinencijalnu krizu. Gace, majica i pidzama koju su mi ostavili da obucem su mi bili najmanje dva broja manje ali to mi nije ni najmanje smetalo. Izletio sam iz kupatila ostavljajuci poplavu unutra. Jednostavno, pucao mi je kurac sta radim i sta ovi nasmjeseni kreteni misle o meni.

Nela me je sa osmijehom na licu uputila ne stepenice kojim, cini mi se, nisu imale kraja. Popeli smo se na vrh kuce i otvorili vrata. U prostoriji u koju smo usli bilo je najmanje desetak kreveta, dvije izrazito ruzne medicinske sestre i neki brkati tip koji je lezao u jednom krevetu. Mene su poslali u drugi kraj sobe, posadili na krevet i pokrili carsafom.

- Sacekajte trenutak - rekose mi Noge prijatnim glasom - ubrzo ce doci dezurni doktor.

Nije mi preostalo nista drugo do da se tresem i cekam...


( napisacu jos )

Da bih nekako iskulirao krizu pokusao sam da ne razmisljam o njoj, da paznju usmjerim na nesto drugo, npr. na veliku muhu koja je kruzila sobom kao NATO-ovi avioni svojevremeno nad Sarajevom. Medjutim, muha nije bila imalo kreativna, koristila je stalno istu putanju, pa mi je ubrzo dosadila... I tako, uzeh da proucavam sobu.

Soba za intezivnu njegu je bila smjestena u potkrovlju bolnice ( pomalo nelogicno ) i u njoj je bilo 10 kreveta, vrlo tvrdih i kvalitetnih. Ono sto je za mene bilo interesantno je to sto je svaki krevet imao kao neki dzojstik kojim ste mogli da podizete dio na kome stoji jastuk i tako budete u potpuno lezecem ili uzdignutom polozaju. Isprva sam se zajebavao tom spravom ali mi je ubrzo dosadila. Sa sestrama nisam pokusavao da zapocnem bilo kakav razgovor jer su bile suvise ruzne a ja suvise nervozan. To nije dobitna kombinacija, nismo nimalo kompaktibilni... Onom tipu koji je lezao na drugom kraju sobe je bila prikljucena infuzija i polako mu je kapala u ruku. Bilo mi je dosta interesantno to sto mu je curilo u organizam - tecnost se zvala Manitol Infundibile. Pomislih da meni manitol sigurno nije potreban jer sam dovoljno ma'nit i bez manitola... Tip je, primijetivsi da ga posmatram, uspravio glavu, okrenuo se ka meni i glupavo se nasmijesio.

- Hej, djesi jarane, sta ima ? - pokusao sam da postavim naki opusten i okej razgovor.

- hmaammmmmm,sdjddddd - otprilike tako nesto sam dobio od njega kao odgovor.

Mozda grijesim, mozda je bilo receno i nesto drugo ali ga zaista nisam shvatio. Mozda neki Islandjanin, lucidno zakljucih koristeci ogromne mogucnosti mog ljepilom unistenog mozga.

- Nemojte ni pokusavati da razgovarate sa Nebojsom, on se bas i ne osjeca najbolje - rece mi jedna, ona ruznija sestra...

Cutke prihvatih njenu sugestiju. Pri tome izvukoh zakljucak na kome bi mi i Serlok pozavidjeo - brkati tip iz drugog kraja sobe sigurno nije Islandjanin. Znate li vi ikoga sa Islanda koji se zove Nebojsa. Ja zaista ne. A poznajem toliko mnogo Islandjana, kao i svi vi...

Dosadu mi je prekratio stariji covjek ozbiljnog izgleda i stomaka koji je tada usao u sobu. Po velicini njegovog trbuha i godinama koje je sprcao u guzicu odmah sam znao da on nije pacijent a nije ni medicinska sestra... To je bio doktor.

- Dobar dan, mladicu. Ja sam dr Dobrica i tu sam da vam pomognem - rekao je namjesteno prijaznim tonom. Onim tonom koji koriste poslanici kada se u skupstini obracaju svojim politickim oponentima.

- Kako se zovete ? - upitao me je.

- Zovem se Vladimir, to je jos jedina stvar koje se jasno sjecam. Pomalo sam iskriziran doktore.

- Da, vi imate heroinsku apstinencijalnu krizu. Nista se ne brinite, sada cemo poceti sa terapijom.

Zahvalno sam mu se nasmijesio i pritisnuo dugme na dzojstiku koje me je uspravilo u krevetu. Terapija se sastojala od 6 tableta i case vode. Popio sam ih.

- Od toga ce vam biti mnogo lakse. Koju kolicinu heroina ste uzimali dnevno i koliko dugo ?

- To je zavisilo od para doktore. Uzimao bih i 5 grama dnevno samo da sam imao dovoljno novca za to. Otrpilike oko 1 grama dnevno i to vec citavu vjecnost.

- E pa onda, nemojte mnogo da se brinete, vasa kriza nece biti toliko strashna. - grdno me je Dobrica slagao, sto sam tek kasnije provalio.

Nakon toga su me uboli u ruku i ubacili mi bromilu, plasticnu iglu koja se koristi za ubrizgavanje infuzionih rastvora u krvotok. Prikljucili su mi neki rastvor koji se zvao Natrijum Hlorid ( to je nesto kao so, zar ne ? ) s jos nekim aditivima koji ce za mene i vas ostati vjecna nepoznanica.

Dok je infuzija curila u mene, doktor Dobrica mi je pricao o Nebojsi. Nebojsa je lik iz Pozarevca koji je godinama zivio u Becu i tamo se kvalitetno drogirao. Prije godinu dana se vratio u Pozarevac i tu se ovjerio vecom kolicinom heroina. Nije imao apstinencijalnu krizu ali je bio klinicki mrtav nekoliko minuta i pri tome mu krv nije doticala do mozga. To mu je na mozgu izazvalo ostecenja koja mogu biti trajna i koja su mu izazvala trenutno zescu amneziju tako da je jedino bio u stanju da prica na islandskom jeziku... To je otprilike ono sto mi je Dobrica pricao o njemu dok sam primao infuziju. A kriza koju sam ja osjecao je zasta bila pomalo ublazena djelovanjem tableta i infuzije. Jedino sam se znojio kao ovan na raznju i imao najezenu kozu kao da sam na sjevernom polu a ne na Lekinom Brdu, jednom zabacenom i tihom dijelu Beograda...

( nastavicu )

Malaksalost i nemoc koju sam osjecao se sve vise povecavala i ubrzo nisam mogao ni da se pomjerim iz kreveta. Jedino mi je preostalo da kao kameleon kolutam ocima po sobi, nesposoban za i najmanji pokret. Ipak, bio sam zahvalan Dobrici na tome sto ne osjecam bolove i sto pokusava razgovorom da mi zaokupi paznju. Bio sam na neki nacin zahvalan i Nebojsi jer je njegovo stanje mene tjesilo - jebiga Dovla, pogledaj u kakvom je sranju onaj tamo brkati tip, ti si za njega zmaj - tako nekako sam razmisljao.

Dobrica mi je ispricao ukratko svoju doktorsku karijeru. On je bio pravi dinosaurus, preostao jos iz komunistickog perioda. Dvadeset pet godina je bio direktor Hitne pomoci u jednoj beogradskoj opstini a kasnije i visoki funkcioner u komunistickoj partiji bivse juge. Posto se mnogo bavio politikom, lijecenje ljudi je gurnuo u drugi plan - mislio je da im vise moze pomoci sjedeci u fukcionerskoj fotelji i aplaudirajuci glupavim izjavama ljudi koji su hijerarhijski u partiji bili iznad njega... Sudeci po njegovom ponasanju i izgledu, kao i nacinom na koji klima glavom, rekao bih da je bio veliki strucnjak u lizanju dupeta i da je propast KPJ ostavila mnogo traga na njemu. Cak sam sklon zakljuciti da je vjerovatno od toga totalno osijedio. Vidjevsi da su mu u politici sva vrata zatvorena, morao je ponovo da se zadovolji medicinom. Radio je kasnije u nekom beogradskom domu zdravlja a od marta je presao u ovu veliku specijalnu kliniku jer je plata mnogo bolja a posao dosta lagan. Sve sto treba da radite je da smirujete i hvatate narkomane dok se bacakaju rukama i nogama po krevetu u vrijeme apstinencijalne krize.

... a onda su mi dali drugi rastvor. To je bila glukoza i na tome sam im mnogo zahvalan. Ta glukoza me je vratila iz mrtvih i bio sam sposoban da pomjeram sve dijelove svog tijela osim pojedinih, mozak i jos nesto mi zaista nisu radili. Otisao sam u WC i prosao pored Nebojsinog kreveta.

Nebojsa se uspravio i rekao - Brrrrrrrrrr, Mor farkkkks - tako nekako.

Mnogo sam razmisljao sta je pisac htio dok sam pishao u WC solju. Onda sam pustio vodu i odustao od tumacenja finskih rijeci koje mi je Nebojsa uputio.

Apstinencijalna kriza je nakon toga postajala sve zesca i zesca i brdo tableta kojim su me kljukali i infuzioni rastvori koje sam primao tu nisu mnogo pomagali. Stalno sam povracao i imao prolive a hranu nisam mogao ni da pogledam. Mrzio sam je, tu hranu, kao i sestre koje su mi je donosile pri tome se glupavo ljubazno smjeskajuci.. Ipak, najveci problem je bila psihoza u mojoj glavi i ludacka zelja za heroinom. Cak sam, drugog dana, nakon neprospavane noci, pokusao da izadjem u pidzami iz klinike i nekako pokusam da nabavim tu prokletu suspstancu. Ali, doktori i dvije jos ruznije sestre iz druge smjene su me uspjeli zaustaviti, vratiti u krevet i zavezati kaisevima za njega. To mi se nije nimalo svidjelo i zestoko sam se bacakao pokusavajuci da pokidam kaiseve. Nosen bijesom i glukozom koju sam infuziono primao, i nisam bas bio bezazlen u tim pokusajima. Zbog toga je doktor Dobrica ponio ogromnu injekciju, injekciju koja je vise licila na neki dzepni top kalibra 50 mm, i njezno mi je zabio u guzicu. Taj njegov pokusaj me je ubrzo smirio. Ne znam da li sam se smirio zbog tecnosti koju mi je ubrizgao ili zbog velicine samog sprica koji je drzao u ruci, a koji je, kao sto rekoh, bio zastrasujuci.

Tek treceg dana kriza je pocela da jenjava i prolivi i povracanja kojim sam se non-stop bavio prva dva dana su mi dosadili. Nisam vise htio da idem u taj prokleti WC i da se po solji likovno izrazavam... Nebojsa je bio mnogo bolje - poceo je da prica na njemackom. Ali, na pravom njemackom je pricao. Ja njemacki poznajem otprilike isto kao i njegov prvobitni finski pa i dalje nismo mogli da komuniciramo... Vrijeme mi je strashno sporo prolazilo, kao na casovima srpskog jezika u sredjoj skoli kada smo obradjivali Desankine pozitivne covjekoljibive pjesmice...

Cetvrtog dana Nebojsa je provalio da poznaje srpski jezik i da bi mogao da ga upotrebljava. I tako, poceli smo da pricamo na srpskom. Nebojsa je bio ubijedjen da se nalazi u Becu i da smo svi mi oko njega nekakvo medicinsko osoblje koje sasvim slucajno poznaje srpski jezik i zbog njega ga koristi u medjusobnoj komunikaciju. Stvarno je izgledao ocajno, taj Nebojsa. Visok je negdje oko 170 cm a ima nekih 50-tak kilograma. Da budem precizan i jasan - tip izgleda kao da je iz Beca dotrcao u Beograd na kliniku... Lice su mu kvarili veliki crni brkovi a kosa mu je bilo dosta kratka i razbarusena... Imao je 26 godina mada je izgledao mnogo starije a sam je pricao da ima oko 20-tak godina kda bismo ga to pitali, ja i osoblje... Proveo sam nekoliko sati ubjedjujuci ga da se on i ja nalazimo u Beogradu a da je Bec malo zapadnije. Naravno, Nebojsa je mislio da ga zajebavam i da je sve to neka zavjera protiv njega s ciljem da ga totalno zbunimo i dezorjentisemo. Izveo sam ga na terasu i pokazao mu grad.

- Nebojsa, jesi li ikad bio u Beogradu ? - upitao sam ga na terasi.

- Jesam, bio sam. - rekao je vrlo tiho, zbog nekog problema njegov govor je vise licio na krkljanje.

- Pa, poznajes li onda neku gradjevinu, mozda crkvu Svetog Marka ?

- Da, poznajem je.

- Vidis li je ? - rekoh trijumfalno pokazajuci u njenom pravcu.

- Vidim. - rekao je gledajuci u pravcu koji sam mu pokazivao.

- Pa, gdje se onda nalazimo ? - upitah likujuci.

- U Becu - odlucno mi je odgovorio.

Cijela situacija me je podsjecala na onu Copicevu pricu "Basta sljezove boje" i onog veselog djeda koji je tvrdio da je vuk zelen. Cak mi je povremeno padalo na pamet da se Nebojsa zajebava sa svima nama i smjeska negdje u sebi nasim debilnim pokusajima da mu objasnimo gdje se nalazi...

Razuvjerio sam se kada smo se vratili sa terase na kojoj smo boravili 10-ak minuta. Naime, Nebojsa nije mogao da pronadje svoj krevet !?! Za svega deset minuta uspio je da zaboravi gdje je lezao neprekidno tri dana... Poslije toga vise nisam zelio da pricam sa njim i jedva sam iscekivao da me puste sa intezivne njege...


(nastavicu kad me ponovo puste kuci )

Petog jutra sam se dobro osjecao. Preostali su, doduse, manji bolovi u rukama i nogama i jezenje koze, ali sam funkcionisao. Zelio sam da me spuste par spratova nize, negdje gdje ima ljudi koji ne tripuju da su u Becu vec prepoznaju Beograd i pricaju srpskim jezikom. Pozelio sam, jebiga, da pricam sa nekim ko nije obucen u bijelo odijelo i ko ima problem slican mojem, ili naviku slicnu mojoj, to zavisi iz kog ugla posmatrate stvar. Izlozio sam to dezurnoj medicinskoj sestri. Ona se nije slozila sa mnom. Njeno misljenje je bilo da sam jos uvijek psihicki i fizicki nestabilan i da je bolje da u jebenom golubarniku ostanem jos jedan dan prepusten na milost i nemilost Nebojsinim tripovima koji su poceli da uticu i na mene... I tako, moljakao sam sestru cijelo jutro, sve dok nisu donijeli dorucak. Dorucak je bio vrlo obilan, ja konacno zainteresovan za hranu, i sasvim smo se lijepo druzili, ja i virsle i senf i kifle i... solja mlijeka. Kod kuce sam poslije dorucka naucio da obavljam jos jednu duznost ali na klinici to nisam radio jer sam tu upravo dosao da bih se oslobodio te ruzne navike - iglanja...

Poslije dorucka sam ustao sa kreveta i pred zapanjenom sestrom uradio dvadeset sklekova, dvadeset sklekova u cugu. To sve da bih joj dokazao svoju fizicku snagu i sposobnost da se suocim sa svijetom koji me ceka izvan golubarnika. Ona je, kao odgovor, pozvala doktora... Doktor je ubrzo dosao. Valerij. Rus rodjen u Uzbekistanu koji je 25 godina bio doktor na nekoj ruskoj podmornici u Vladivostoku, imao je cak i cin majora. Nevjerovatan neki lik. Bas je bio onakav kakvim sam zamisljao ruske oficire. Prokleto sluzben i ozbiljan i covjek totalno nenaviknut na smijeh. Mogao sam i da dubim na glavi ili zabijem sebi virslu u dupe ( sto naravno nisam uradio ) a siguran sam da na covjeku smrznutog lica ne bih izmamio osmijeh. Zbog toga sam se odlucio za drugu taktiku - poceo sam da recitujem Branka Radicevica i Aleksu Santica da bih pokazao me i um sasvim solidno sluzi i da me, jebiga, puste napolje iz samice, da ne bih skocio kroz prozor...

Pustili su me iz samice za nekih petnestak minuta. Bio sam srecan kao malo dijete. Donijeli su mi nekakve pantalone, vrlo ruzne i nekvalitetne, jedne od onih koje na buvljaku mozete da kupujete na kilogram i rekli mi da se pocesljam i operem zube. Obukao sam i odradio obaveze u WC-u. Nadao sam se da ce me spustiti u neku sobu u kojoj ima ljudi slicnih meni. To se nije desilo. Desilo se nesto sasvim drugo - poveli su me dezurnom psihijatru - cijenjenoj gospodji N. E.... Eto ti sad Branka Radicevica i Alekse Santica, pomislio sam naljutivsi se na samog sebe. Koji jos normalan covjek recituje njih dvojicu u apsti krizi. Pa, sasvim je normalno da te vode kod psihologa...

Psiholog je bio nekih 4000 stepenica nize, barem mi se tako cinilo dok su me spustali stepenicama koje nisu imale kraja. Odmah preko puta je bila kancelarija postovanog B.L.-a koji mi je mahnuo i nasmijesio se, dok je razgovarao na telefon sa nekim istovremeno. To mi je totalno srozalo raspolozenje i kod N. E. sam zaista uletio u katastrofalnom stanju - iscrpljen, blijed., sa bromilom u ruci i najruznim pantalonama na svijetu i majici koja je nekad bila bijela a sada sarena zbog obilja fleka od hrane koje su se na njoj nalazile. Mislim da sam proucavajuci te fleke na majici komotno mogao da rekonstruisem sve dorucke koji su pacijentima donoseni na kliniku od njenog osnivanja...

- Izvolite, sjedite - ljubazno mi se obratila N. E., zena 30+-tih godina i vrlo prijatnog izgleda. Posmatrajuci je podsjetio sam se da sam muzjak i bilo mi je mnogo drago zbog toga. Imao sam neki osjecaj, koji je mozda poticao iz gaca a mozda iz glave, da cemo se gdja N. E. i ja dosta dobro slagati.

- Da vam se predstavim - rekla je - ja sam dr Nevenka, psihijatar - specijalista za bolesti zaavisnosti, majka cetvoro djece i, nadam se, tvoj prijatelj sa kojim ces moci otvoreno da razgovaras o svim problemima koje imas i koji ti opterecuju glavu.

Razmisljao sam zasto li je naglasila da je majka cetvoro djece ?! Na trenutak sam pomislio da je primijetila cime sam reagovao na njen izgled kada sam usao u njenu kancelariju... U rukama je drzala olovku a na stolu joj je stavljao rokovnik. Okej, pazi sta pricas, rekao sam sebi, ova riba ima da napise sve sto izjavis i kasnije to upotrijebi protiv tebe. ( U glavi mi se stalno vrzmala misao da treba da sto je moguce ranije pobjegnem iz ove bolnice. Uvrtio sam neku fiks ideju da se sigurno necu drogirati kad se vratim na ulicu - samo da ne bih ponovo morao da se penjem u onaj golubarnik zvani inteziva u kojem sam proveo 5 dugih dana sa biljkom koja je jedino znala da se zove Nebojsa i da jede kada joj donesu hranu. Biljka mesozder - Neba je zaista imao zdrav apetit bez obzira na pilecu gradju i tezinu tijela).

- Ti si Vladimir, zar ne ? - rekla je upitno.

- Da, to je moje ime. Prezivam se M. I, zamolio bih vas da me zovete Vlado jer sam Vladimir samo kad gadno zajebem neku stvar pa se ljudi koji me zovu ljute na mene...

- Dobro Vlado. Sad cemo ja i ti malo da poricamo o onome sto si vec pomalo razgovarao sa doktorom Borom a tice se tvog drogiranja, sa posebnim akcentom na pocetak, ali cemo se dotaci i porodice i skole, prijatelja, djevojaka, znaci svega onoga sto cini zivot jednog tako finog momka kao sto si ti...

- Pa, ja ne volim bas da se ponavljam a siguran sam da ste vec slusali ono sto sam dr Boru pricao o drogiranju tako da bih volio da preskocimo tu temu. O porodici vam mogu pricati kao i o prijateljima a o djevojkama vec malo teze jer vam tu nemam mnogo toga da kazem. Na tom polju sam prilicno neuspjesan, cijenjena gospodjo... - rekao sam smjeskajuci se, dobro raspolozen.

- Oh, ne vidim zasto bi bio neuspjesan, pa ti bas lijepo izgledas - ili mi je laskala ili se saljila sa sirotim, zbunjenim narkomanom.

- Pa, tako vam je to gospodjo. Ja sam prilicno tezak covjek. Imam gadne navike i stavove a djevojke to ne vole. Jos kada uzmete u obzir da sam narkoman, da nemam ni prebijene pare i pisem neke bolesne pripovjetke i poeziju, morate priznati da su mi kod cura vrata prilicno zatvorena....

- Ma daj, Vladimire. Pa, ti si neka umjetnicka dusa cim pisem poeziju. Evo, ja bih voljela da procitam neku tvoju prici ili pjesmu i znam i iz iskustva da djevojke vole pjesnike.

- Onda sam ja izuzetak koji potvrdjuje pravilo, Neno. Je li mogu tako da Vas zovem ?

- Naravno, tako cemo sotvariti prisniji kontakt. Bas nemas djevojku ?

- Bas nemam. Imam jednu jaranicu u Holandiji sa kojom se dopisujem preko interneta i do koje mi je mnogo stalo kao prijatelja i par bivsih cura i to je sve u posljednih godinu dana. Ali, nemojte da mislite da se ja drogiram zbog toga.

( nastavicu )


P. S.

Volio bih da procitam misljenja onih koji ovo citaju jer je ovo dosad najozbiljnija stvar koju pisem. Unaprijed Zahvalan !!!

Veceras ponovo putujem u bolnicu i nastavicu da pisem kad se vratim ( za 3 sedmice ) pod uslovom da mi tamo totalno ne isperu mozak...

nastavi....

pisi i dalje otvoreno...

tvoji postovi su jedini koje ne prelazim ovlas ocima , nego ih zaista gutam

Samo nastavi covjece, dobar si .............

_________________
Upravi u inat, uvek uz PARTIZAN!!!

nadam se da netjesh posustati...
teshko mi je kad ovo chitam jer uvijek pomislim na velik broj ljudi, koji mi manje ili vishe znache, a koji su zaglibili....
jebiga...shta da se radi...nemoj gubiti volju, zdrav razum, zhelju da zhivish i pishesh...
sve je do tebe!
bori se
pobijedi zlu supstancu

ajd navijamo za tebe

nema sta, samo pishi! i zar si stvarno toliko (bio) sjeban kad si onako odgovarao na pitanja doktora?

p.s. mogao bi prodati ovo nekim novinama, kao neka kolumna. taman dignes neku lovu, umjesto da je trosis na telefonske impulse

ajde zivio i da izguras to do kraja. pozdrav!

http://www.zbrdazdola.com



poucno u svakom slucaju

- Navikao sam da me cure zaobilaze u sirokom luku i u potpunosti se adaptirao na njihovo takvo ponasanje. Evo, cak sam i zaboravio kako da se ponasam u zenskom drustvu, sta da radim, sta da pricam.Tresem se kao prut pored njih, lelujam kao list. Pojedini dijelovi tijela mi se ukrute i tako to...

- Pretpostavljam da mislite na jezik - Nena izvuce lucidan zakljucak.

- Da, da, naravno... Ribe, cijenjena doktorice, nisu za mene. Mnogo bolje se snalazim sa flasom piva u jednoj, i "ganom" u drugoj ruci i to je, nazalost, tuzna istina...

- Dobro, Vlado - rece doktorica pomirljivim tonom - ispricaj mi onda svoju situaciju u porodici, porodicne odnose, finansijsku situaciju i tako neke stvari.

Zatrazio sam pivo. Opet ga nisam dobio. Pravo me nervirala ta stvar sa pivom. Sto mi, koji kurac, ne daju barem jedno pivo da podmazem grlo i da im odvalim pricati porodicno stablo od crnogorskih plemena pa do 21. vijeka... I tako, ispricah doktorici o porodici sve najbolje i najljepse, onako kako su me starci od malena vaspitali...

- Da li su vas roditelji zlostavljali ? - upitala me je.

- Aaaaaaaaaaa ? - zablejeh.

- Roditelji, da li su vas zlostavljali ? - ljubazna Nevenka mi je pojasnila pitanje.

- Pa nisu me zlostavljali. Odgajan sam u tadicionalno balkanskoj atmosferi. Stara me je povremeno samarala rukama a non-stop jezikom, a stari me je uglavnom mlatio rukama i nogama a vrlo rijetko glavom. Glavom bi me slozio tek kad bih ga narocito naljutio, npr., kad bih mu maznuo lovu iz novcanika ili pocinio neku slicnu djeciju smicalicu ili pakost... Moj stari, inace, ima vrlo tvrdu glavu i to su bili ozbiljni udarci. Imam dosta rupa u pamcenju koje se ticu stvari iz mog ranog djetinjstva, narocito iz perioda od 1. do 3. godine zivota, koje cesto pripisujem bas tim ocevim udarcima glavom...

Dr Nevenka je nasla za shodno da olovkom zabiljezi par detalja u svoju svescicu. Jadna zenica, mora da je umislila da je od mene saznala neki vrlo znacajan momenat koji krije odgovor na pitanje koji su tajanstveni razlozi mog iglanja...

- Kakva je finansijska situacija u vasoj porodici ?

- Odlicna, gospodjo - rekoh fokusirajuci burmicu na njenim slatkom prsticu. Zamisljao sam pri tome kako bi bilo lijepo sa ovom gospodjom provesti jedno tri dana na intezivnoj njezi, umjesto sa zhbunom zvanim Nebojsa i sestrama neandretalcima koje su pronasli u Krapinskoj pecini ili nekoj slicnoj vukojebini... - Kod nas vlada podjela rada u toj sferi posla. Starci su ti koji zaradjuju, ja trosim, a sestra uglavnom posmatra situaciju i tuzno klima glavom...

Dr je zabiljezila - "sestra tuzno klima glavom... "- vrlo pedantna neka gospodja...

_ Sad mi pricajte o drogama. - rece.

Pricao sam joj o drogama. O ljepilu, o travi, o tabletama, speed-u, ekserima, kokainu i heroinu. Pricao, pricao i pricao... Pricao...

Kad joj se ruka zamorila rekla je - Dosta. Mislim da je dovoljno za sada. Ovaj razgovor cemo nastaviti drugom prilikom a ja cu zamoliti sestru Sabinu da vas proslijedi mom kolegi Milanu, specijalisti za dijagnostiku. Kod njega cete uraditi IQ test, nista bolno i nista mnogo tesko. - zavrsila je uz sladak osmijeh na licu.

- O, naravno, Vama uvijek stojim na raspolaganju -rekao sam razvlaceci lice u olimpijski osmijeh.

Onda su se otvorila vrata i u prostoriju je uletio ogromni cetvrtasti stvor koji se odazivao na ime Sabina i "njezno" me usmjerio ka nekim drugim vratima u katakombama u prizemlju kuce...

Pokucala je na vrata, otvorila ih i ubacila me unutra.

- Evo ga doktore. To je Vladimir. - rekla je iznenadjujuce njeznim glasom. Priroda se stvarno poigrala s tim bicem, s tom Sabinom. Glas sirene a tijelo Frankestajna. Ali, sta da se radi...

Doktor je ustao, pruzio ruku preko stola sa kompjuterom i nasmijesio se "Miklosic" osmijehom kojim su svi bili zarazeni u ovoj klinici. Pocinjao sam da sumnjam na neke tablete ili tako nesto koje su, mozda, svi gutali...

- Ja sam Milan - rekao je glasom slicnim Sabininom.

- Ja sam Vlado - odgovorih, scepah mu ruku i stisnuh. Bila je topla, meka i pomalo oznojena. Doktor je stvarno izgledao zenskasto. Tacnije, doktor je izgledao pederasto. Htio sam ga pitati da li je peder ali me je nesto zaustavilo. Nisam mogao odrediti koliko ima godina. Brada mu je bila vrlo rijetka, lice debeljuskasto a po okruglom stomacicu i podvoljku sam zakljucio da se blizi tridesetim.

- Vlado, ja sam specijalni psiholog koji se bavi dijagnostikom. U prvom redu bavim se mjerenjem IQ-a nasih pacijenata, a poslije toga utvrdjujem da li imaju neku neurozu ili drugo psihicko oboljenje. Znate li da cak 30 % narkomana ima neku neurozu ili fobiju i tu se cesto krije razlog njihovog posezanja za supstancom... - doktor se navio.

Morao sam da ga prekinem. - Sta je IQ, doktore ? - upitao sam ga pomalo zbunjeno.

- Pa to je koeficijent inteligencije ! - odgovorio je pomalo prijekornim tonom. Kako sam, jebiga, mogao to da ne znam.

- Sta vam je ta inteligencija ? - nastavljao sam sa pitanjima. Mislim, stvarno nisam kontao sta je ta jebena inteligencija mada sam mnogo puta cuo da ljudi koriste taj izraz i kao kurce se njenom velicinom...

- Pa najcesca definicija inteligencije je da je to sposobnost snalazenja u novim i nepoznatim situacijama. Ali, ta definicija je previse uska. Inteligencija obuhvata i sposobnost pamcenja individue, reprodukovanja pamcenja, logickog rasudjivanja, vizuelnog zapazanja detalja, kombinatorike i citavog niza drugih elemenata. - doktor je ocigledno volio sebe slusati dok prica i rado bi se razmahao jezikom kao jebeni musketari macevima.

- Ja cu sad tebi dati 11 razlicitih testova i objasniti ti kako da ih uradis. Dobijas poene za svaki tacno rijesen problem i na kraju ti sabiram poene. Konacni zbir poena dace nam tvoj IQ. - doktor je zakljucio svoje izlaganje i na sto postavio neku svescicu i knjizurinu nekog meni nepoznatog njemackog autora.

- Znachi, vi tako mjerite moj... - klimnuh glavom doktoru. Nije mi se svidio ni najmanje Milan. Pravi streberski tip doktora. Knjiski moljac. Kladim se da je sjedio u prvoj klupi u srednjoj skoli, odmah ispred katedre. Dok su njegovi jarani pusili cigarete u muskom WC-u on je, garant, radio zadacu iz matematike u ucionici... I kao da se ta inteligencija moze mjeriti. Moze, ali u...

A onda je poceo da me zatrpava pitanjima tipa - ko je napisao Fausta, gdje je jebeni Suecki kanal, kad se zavrsio II svjetski rat i te fore... Onda mi je diktirao neke brojeve a ja sam kao papagaj trebao da ih ponavljam poslije njega, kasnije sam cak morao da ih ponavljam u obrnutom redoslijedu od onog koji mi je on diktirao i tako to...

Sklapao sam puzle sa kravama, slonicima i majmunima. Pravio stripove od slicica... Zajebavao se sa kockicama praveci raznorazne oblike i sve tako neka sranja dok se nisam zamorio...

A onda je rekao - Hvala Vlado, zavrsili smo za danas.

Bio sam mu zahvalan. Zato ga nisam pitao da li mu je kompjuter pretrpan djecijom pornografijom, bio sam siguran da jeste. On je tipicni pedofil pedercina...

Tako nadrkanog Sabina me je sacekala ispred vrata i ponovo sprovodila stepenicama. Ali, ovog puta nisam presao 4000 stepenica vec par hiljada manje i zaustavio se ispred jedne sobe.

- Udjite unutra - zacvrkutao je neandretalac - To je sada vasa soba. Imate cimera. Zove se Ivan. Sad je na poslijepodnevnoj rekreaciji i ubrzo ce se vratiti. Vi se tu lijepo odmorite i sacekajte 18.00 casova. Tada imate okupacionu terapiju...

Usao sam u sobu a sa mnom Sabina. Uplasio sam se. Pomislih na trenutak da Neandretalac zeli da me siluje... Ipak, nije htjela da me siluje. Cak ni njoj nisam bio privlacan. Dala mi je casu vode i kilogram sarenih pilula. Sabina je izasla iz sobe i osjetio sam olaksanje...

Prevrtao sam par trenutaka tablete po ruci pokusavajuci da ih identifikujem a zatim ih srucio u grlo tablete i zalio vodom... Jedna tableta je bila trodon, neke bijele nisam provalio a na jednoj je pisalo "retard". 100 % neke tablete za retardirane. Mora da je Milan odredio moj IQ. Pedercic...


( nastavicu, hvala na podrsci )

Pojma nisam imao koliko je sati. Pojma nisam imao ko je taj Ivan i sta ce da bude kada on dodje. Pojma nisam imao sta je okupaciona terapija i sta se tu radi. Sve u svemu, pojma nisam imao... I, to me nije ni najmanje brinulo. Izvalio sam se na krevet i posmatrao plafon. Ocekivao sam nesto, mislim. Tisina je bila pomalo cudna. Ocekivao sam da musica prdne ili tako nesto da prekine tisinu.

Plafon je bio dosadan. Posmatrao sam ga par minuta a onda oborio pogled na vrata sobe. Na vratima je stajao komad papira na kojem je pisalo velikim masnim slovima : Radni dan pacijenta - Stacionar. Ispod tog naslova sitnijim slovima je ispisana satnica i objasnjenje sta se radi u koliko sati. Slova su bila previse sitna da bih mogao da procitam te svoje obaveze u tom nekom prokletom stacionaru i opet sam oborio pogled. Pravo na dno. Na patos. Na patosu nista novo. Relativno plav i izlizan tepih i papuce na kojim je pisalo my best friend. Cuj, my best friend. Jebem ti tipa kojem su kucne papuce najbolji prijatelj. Osim tih papuca u sobi je bio jedan radni sto sa ogledalom, jos jedan krevet s desne strane sobe i dva ormarica. Taj radni sto sa ogledalom me je bacio u crnjak jer ja ne volim da se gledam dok pisem. Ako se gledam obavezno napisem nesto jako depresivno, uglavnom poeziju... Na desnom zidu opet komad papira. Velikim masnim slovima napisano : "Mora malo i da boli". To me je iznerviralo. To me je puno iznerviralo. To je bila laz. Nije malo boljelo. Mnogo je boljelo. Inteziva je bila pakao i svaki djelic tijela bi me zabolio kad bih samo pomislio na nju. Cak bi me i dupe zaboljelo kad bih pomislio na intezivu. Na lijevom zidu je pisalo : "Strogo je zabranjen bilo koji razgovor o Zlu, razmena iskustava i prica o dozivljajima vezanim za Zlo". Opet sam se zbunio. Nisam znao sta je to Zlo i o cemu ja to imam iskustvo i to iskustvo ne smijem da razmjenjujem sa drugim. Mozda je Zlo seks. Mozda sa Ivanom ne smijem pricati o seksu. Mozda samo sa Milanom smijem pricati o seksu. Mozda su svi u ovoj ludoj klinici seksualno zastranili i zele i mene da zavedu. Mozda...

A onda sam ustao i obuo najbolje prijatelje, papuce. To je bio jedini nacin da pogledam kroz prozor, na zidu suprotnom od vrata sobe, i vidim ulicu. Sa kreveta iz lezeceg polozaja kroz prozor sam samo mogao da vidim komad plavog neba i nista vise. Plavo nebo - simbol slobode... Ja sam je zloupotrebljavao posljednjih godina - tu slobodu i zato sam sada tu gdje jesam. U nekom bijednom sobicku bolesne klinike za lijecenje otpadnika od drustva - narkomana i alkoholicara koji i sami nisu sigurni da li se zele i mogu izlijeciti. Koji su stalno rastrzani izmedju dvije stvari, jedne koja se zove Savjest i druge koja se zove Zvijer. I Zvijer uvijek bude jaca od Savjesti ( tako je barem bilo posljednjih godina u mom slucaju ) ali je nikada ne unisti do kraja i nakon odredjenog vremena Savjest se ponovo budi i rat ponovo pocinje...

Preko puta klinike je bila autoelektricarska radnja "Bendix", koja je stalno proizvodila neke zvuke i tako obarala zelju kreatora klinike, velikog B.L., da "mir i tisina budu dio lijecenja"... Mozda je tako i bolje. Tisina ponekad zna da boli. Tisina priziva dosadu. Zvijer se hrani dosadom, jaca i razvija se iz nje. Kada se razgropadi trazi heroin. I ja sam joj uvijek davao ono sto trazi jer nisam znao da se borim protiv nje. Pitao sam se da li ovi iz klinike znaju nesto o tome. Do sada me bas i nisu impresionirali. Sve sami kreteni i likovi iz jeftinih horor filmova. Veliko sranje, da rezimiram...

Znao sam da se blizi 18.00 casova jer je na vrata usao on. Kostur. Usao je i pruzio mi ruku uz ozbiljan izraz lica : - Ja sam Ivan - rekao je.

- Ja sam Vlado. Onaj stvor koji se odaziva na ime Sabina je rekla da smo ja i ti cimeri.

- Aha. Ti si, znaci, moj cimer. Rekli su mi da ce neki momak sici sa intezive kod mene u sobu. - rekao je pomirljivim tonom, nimalo impresioniran.

Posmatrao sam ga dok je to pricao. Zaista je bio kostur. Ni ja nisam bas krupan lik ali za njega sam Herkules sa svojih tadasnjih 187 cm i 76 kg. On je bio visok nesto preko metar i sedamdeset i nije mogao nikako imati 60 kilograma. Kao da sam dosao u Jasenovac, pomislih, kad se sjetih Nebojse-biljke sa intezivne njege koji je bio gradje gotovo identicne Ivanovoj. Da li ih ovdje, jebiga, necim i hrane ?!!

- Nista se ti ne brini Ivane. - rekao sam mu drugarskim tonom - Ja redovno perem noge, smrdim sasvim umjereno i prihvatljivo i nemam obicaj da hrcem. Cak sam posljednjih dana prestao i da spavam...

On se na to samo nasmijesio. Nije se nasmijesio u "Miklosic" fazonu i bilo mi je drago zbog toga. Provalio sam da je mnogo ozbiljan i cutljiv.

- Heroin ? - upitao me je.

- Da, najvise to. Ali i ostale droge mi nisu strane. Sve redom uzimam i ne biram ih.

- Znas li da ne smemo pricati o drogi ? - upitao me je pokazujuci na onu zapovijed o Zlu.

Skocio sam do zida, scepao rukom papir, strgnuo ga sa zida i zguzvao i bacio ispod svog kreveta.

- Odakle ti ta ideja, Ivane ?- rekao sam mu uz osmijeh - Ne znam o cemu govoris.

Opet se nasmijesio. Onako jaranski. Mislim da smo se tada sprijateljili ja i on. Zagotivili se ljudski, kao prijatelji, ne onako kako bi to pederasti Milan zelio...

- A ti ? I ti se skidas sa heroina ? - upitao sam ga uozbiljivsi se.

- Da. 3 godine sam na tom sranju i dosao sam ovde da se izlecim, jednom zauvek...

- Vjerujes da je izljecenje moguce ? - morao sam to izvaliti.

- Moguce je ako to zaista zelis. Ja zelim. Zelis li ti ?

- Ne znam. Znam da sam umoran od svega onoga sto heroin donosi. Umoran sam od shema, trazenja para, varanja ljudi, sitnih kradja, skrivanja, iskrivljene stvarnosti, svijeta iluzija, odvratnog trazenja vena i slicnih sranja... Sve mi se smucilo Ivane. Mislim da mi je dosta tog jebenog praha koji donosi samo nesrecu ! Koliko dugo si ovdje ?

- Dosao sam prije dve nedelje.Ti si guster ?

- Jesam - odgovorih - Danas mi je peti ili sesti dan.Covjek u onom golubarniku na vrhu bolnice izgubi pojam o vremenu.

- Bolje je da ga izgubis. Tako ti dani brze prolaze. Videces, ispocetka je sve dosadno i tesko a kasnije postaje rutina - rekao je zeleci da me utjesi, barem mi se tako ucinilo.

- Dobro prouci dnevne obaveze - savjetovao me je pokazujuci onaj papir objesen na vrata sobe - i nemoj, molim te, i njega da pocepas i bacis ispod kreveta.

Provalio sam da je to bila kao nekakva shala i da treba da se nasmijem. Nasmijao sam se i prisao vratima da pogledam te jebene obaveze. Ja mrzim obaveze. Jesam li Vam rekao koliko mrzim obaveze ? Ja strashno mrzim obaveze !

- Ja strashno mrzim obaveze, Ivane. I mrzim da mi neko odredjuje sta i u koliko sati da radim - rekao sam mu pomalo bijesno.

- E, brate, tu ces naviku ovdje morati da promenis. Ovde ti je skoro kao u vojsci. Jesi li bio u vojsci ?

- Nisam jarane i nemam namjeru. Mene vojska nece vidjeti... - nastavio sam u istom fazonu.

Razgovor je prekinuo neko pokucavsi na vrata. Smio sam se kladiti da je to Sabina. I, izgubio bih lovu da sam se kladio. Bila je to neka druga sestra, gotovo jednako ruzna kao Sabina ali mnogo grubljeg glasa od Sabininog.

- Izlazite vas dvojica, vreme je za okupacionu - rekla je razvlaceci lice u neko sranje koje nikako nije moglo biti ljudski osmijeh. Mozda su se tako smjeskali dinosaurusi, moguce... Zatim je njezno zalupila vratima da sam se sav stresao...

- 'Ajde, idemo dole - rece mi Ivan pomirljivim tonom. Za njega je ovo zaista bila rutina. Poslusao sam ga.

I krenusmo da se spustamo stepenicama...

Pustio sam Ivana da ide prvi i slijedio sam ga na udaljenosti od dvije stepenice. Mislio sam da je to dovoljno prostora da klisnem ako ga iza ugla zaskoci neka sestra iz Krapine ili onaj doktor - peder. Ivan jeste bio okej momak ali mi nije toliko prirastao srcu da bih rizikovao svoje dupe zbog njega. Drugim rijecima, moje dupe mi je vise priraslo srcu od Ivanovog. A ovdje su nam guzice ocigledno uz mozgove bili najugrozeniji dijelovi tijela. Toliko sam barem za taj petodnevni boravak u klinici bio u stanju da zakljucim...

Shvatio sam da kada se spustas niz stepenice, njih ima mnogo manje nego kada se penjes uz njih. Ili to barem tako izgleda... Sisli smo niz svega desetak stepenica i dosli do necega sto osoblje naziva medjusprat a sto se nalazi izmedju prvog i drugog sprata ( onog gdje je Ivanova i moja soba ) a pacijenti nazivaju menza jer se tu nalazi ormaric sa tabletama. Ja sam isprva, kao sto znate, bio ljut na one "retard" tablete, ali kasnije, kad sam provalio nacin na koji one djeluju, bio sam izuzetno zadovoljan i nimalo se ne bih ljutio kad bi me njima kljukali kao kokoske kukuruzom... Mislim, uzimao bih ih i kada bi ih dijelili lopatom. Toliko su dobro djelovale te "retard" tablete da je i Zvijer bila potpuno zadovoljna i nije se ljutila sto joj ne isporucujem redovnu kolicinu heroina u krvotok...

Ivan se spustao dosta brzo, brzo smo prosli medjusprat i krenuli da silazimo niz jos desetak stepenica, i po tome sam bio sklon zakljucku da ta nekakva okupaciona terapija i nije mnogo zajebana stvar, jer, recite mi, ko jos zuri na svoje sopstveno pogubljenje, mucenje ili silovanje... Stresao sam se kad mi je ovo posljednje palo na pamet - silovanje... Stresao sam se... Dosli smo do prizemlja velike kuce koje se sastojalo od dvije velike prostorije. Jedna prostorija je bila trpezarija i kuhinja i posjedovala je sve ono sto bi trebala da ima jedna kulturna i moderna kuhinja s tim sto u frizideru nije bilo nikakvog piva, pa ni onog bezalkoholnog. Tako krupan nedostatak mi je odmah upao u oci. Zidovi su bili unakazeni nekakvim slikama koje su slikali umjetnici nogama a ne rukama. Mislim, slike su izgledale kao da su naslikane nogama. Neprecizni i nejasni potezi kicicom, umrljane boje i pomuceni motivi. Pade mi na pamet da bi moja knjizevnost vjerovatno tako izgledala kada bi se prenijela na platno. Trpezarija je, osim slikama, bila unakazena i Sabinom i onom drugom sestrom koja nas je pozvala da sidjemo a za koju sam kasnije provalio da se zove Goga. Goga je otprilike izgledala onako kako sam ja zamisljao da izgleda smrt, kad bi jednog suncanog dana pokucala na moja sirom otvorena vrata. Lice joj je bilo kao od mramora a donekle je podsjecala i na sovu, krupnim i uvijek sirom otvorenim ocima. Uzasna kombinacija, vjerujte mi na rijec... Druga prostorija je bila kao neki dnevni boravak i upravo se nazivala sobom za grupnu terapiju kao i sobom za posjete, dakle imala je dvije funkcije koje nije mogla istovremeno izvrsavati. U njoj je bilo rasporedjeno mnogo ruznih slika po zidovima, kamin u uglu koji je postavio neki bolid ( zamislite kamin u bolnici za lijecenje narkomana i alkoholicara !? ) i tri stola sa po cetiri neudobne fotelje kao izmisljene za stvaranje hemoroida i jedan televizor, izdignut visoko iznad svih nas, kao neki mesija nad svojom jadnom pastvom... Bolnica mi mozda nece darovati izljecenje, mislio sam dok sam sjedao u fotelju, ali sigurno hoce hemoroide. Par hemoroida nesto preko 3 000 E, mozda malo prenapuhana cijena... Ivan i ja smo sjeli za jedan od ta tri stola i cekali. Mislim, Ivan je chekicao a ja sam imitirao sve sto on radi jer sam znao da tako ne mogu zajebati stvar...

Ubrzo su dosle. Marina i Kristina. Dvije ribe, jebote... Pomislio sam sta se sad desava ! Ponadao se da ce one da nas okupiraju ! Pogledao sam Ivana. On se nije ni pomjerio na stolici, obje je pocastio svojim trade mark skrtim osmjehom i nastavio da bleji u jednu od slika koja je mogla predstavljati heroinski san nekog slikara narkomana koji je imao toliko muda i da se potpise ispod tog svog djela - Siljegovic... Marina i Kristina su dosle za nas sto i sjele, manje zbunjene od mene.

- Cao, ja sam Marina - rekla mi je Marina. ( po tome sam i zakljucio da se zove Marina, koji mozak. )

- Vlado, drago mi je - iskoristio sam izlizani stos koji primjenjuje najveci dio populacije na ovoj uzasnoj planeti a koji se zove Vlado, planeti na kojoj naftne mrlje prozdiru okeane a Riki Martin dominira pop scenom i slama srca milijardama obozavateljka...

- Cao, ja sam Kristina - rekla je Kristina. ( po tome sam zakljucio da se zove Kristina, nemojte pomisliti da imam neke nadnaravne moci ili tako neka slicna sranja )

Kristina svojom pojavom umalo da slomi moje srce. Cak me je i za dragu planetu Zemlju i njene izmucene okeane zabolio kurac kada sam ugledao Kristinu. Kako je mocno izgledala ta riba u crnim, jeftinim farmerkama sa buvljaka, identicnih mojim i tako lijepo zateknutim na onim dijelovima tijela na kojim kod djevojke i treba da budu zategnuti. Nije bila mnogo visoka ali je imala vrlo ponosne i uspravne sise koje su gledale pravo u mene i kao izazivale me. Ponovo se podsjetih da sam muskarac i da na ovoj klinici ne apstiniram samo od droge. Kristina hvala ti, rekoh u sebi duboko zahvalan, hvala ti sto si ucinila da se ponovo osjetim muskarcem kad vec Neandretalke to nisu mogle da ucine... Lice joj je bilo sasvim okej, na njemu su dominirale krupne crne oci sa nekim cudnim i pomalo ludackim sjajem u ocima. ( kasnije kad sam se pogledao u ogledalo, provalio sam da i ja imam taj isti sjaj u ocima i da je on od izdasne terapije koju primamo na klinici da bi bili mirni, tihi i veseli ). Marina nije tako izgledala. Marina je bila susta suprotnost Kristini i meni je jako cvrsto stegla ruku kao da je htjela da pokaze da njen muskobanjast izgled upravo predstavlja i njen karakter. A stvarno je izgledala kao frajer, i to dasa i po, kad to vec Ivan i ja, dvije aveti, nismo bili. Imala je i muski hod, muski stav, muske misice i kratku kosu. Da nije imala njezan zenski glas odmah bih je poslao u katakombe u podzemlju kuce da siluje doktora dijagnosticara Milana i tako mu podari neizmjerni uzitak i zadovoljstvo...

- Ti si onaj novi sa intezive ? - upitala me je Marina na nekom cudnom srpskom jeziku koji je odudarao od Ivanovog klasicnog beogradskog "brate" fazona.

- Jesam. I totalno sam zbunjen. I nemam pojma gdje se nalazim. I jos uvijek se znojim i jezim. I ne znam kako da se ponasam...

- Skrati pricu. Bolje nam ispricaj sta znas.- Marina se nasmijesila gotovo prijatno.

- Znam da me one "retard" tablete rade skroz dobro i volio bih da dobijem jos koju.

Na to su se svi nasmijali.

- Eeeeeee, ko to ne bi volio. Ali, njih ces da dobijas samo prvih nekoliko dana a onda ti ih ukidaju. Meni su ih juce ukinuli - tuznim glasom rece Kristina za koju sam tada provalio po naglasku da je Crnogorka do daske.

Razgovor nam je prekinula treca riba, skoro jednako dobra kao Kristina, samo malo starija. Starija od mene. U rukama je drzala neke svescice i olovke a to obicno rade doktori.

- Ovo je Jelena. Kod nje imamo "okupaciju" - rece mi Kristina koja je ocigledno bila brza na jeziku.

Nisam nista odgovorio. Zurio sam u Jelenu. Mjesto je sve vise i vise pocinjalo da i se dopada. Mislim, tri ribe na jednoj terapiji a od toga dvije dobre i dva frajera... Hm. Jelena je bila visoka i vitka, mlada cura, mora da je tek zavrsila fakultet, pametnih ociju i pomalo isturene brade. Nos joj je bio tanak i pravilan, kao i ruke. Ten blijed. Mogli bismo zajedno na more, ti i ja, razmisljao sam dok sam je posmatrao... Prisla nam je odlucnim korakom, privukla jednu fotelju, sjela na nju i spustila svescice na stolic.

- Zdravo. Ja sam Jelena. Ti si sigurno Vladimir - rekla je slatkim glasicem.

- Jesam. Ja sam sigurno Vlado a ovo je okupaciona terapija. Mozete li mi objasniti cime me to okupirate i zasto ? - rekao sam ozbiljno.

- Ma, ova terapija sluzi da biste se vi, pacijenti u stacionaru klinike, opustili i da bi vam vrijeme brze proslo. Evo, danas cemo da igramo pantomime...

I tako, na moje nevidjeno veliko iznenadjenje, poceli smo da igramo pantomime i to u parovima, ja i Marina protiv Ivana i Kristine a Jelena je sudila... Cak smo se i uzivili u cijelu stvar i napunili se nekog takmicarskog duha i tako tih fazona... Naravno da smo izgubili, ja i Marina. Ja sam balvan sto se tice glume i objasnjavanja filmova a ona sa druge strane je cijeli zivot provela u Njemackoj i srpski jako lose prica. Domace kultne filmove uopste ne poznaje kao ni Yu rock scenu... Nisam joj nista prigovorio da me ne bi odalamila sakom i tako zakucala za zid kao vi komarca papucom kad vas u mraku probudi iz sna svojim odvratnim zujanjem...

Terapija je trajala do 19.00 casova. Onda je Jelena prekinula zajebanciju rijecima :

- U redu. Dosta je za danas. Hvala vam. Bili ste zaista divni.

I ti si divna, zaustih da kazem ali me zaustavise nedovoljno velika muda za tako krupnu i drsku izjavu... Tako se zavrsila moja prva okupaciona terapija u "Miklosicevoj 9.", prva od 28 terapija...

Shone, tako je lijepo citati te !

Sjebo sam se kad je B. L. zabranio Nikoli i svima sa klinike da pricaju sa tobom. Rekao je da je "to za tvoje dobro"... Otprilike tog dana sam i ja napustio klinicko lijecenje i odlazim tamo jednom sedmicno na razgovor sa Dimicem i da mi daju blokatore. I ja sam sad kao i ti navucen na blokatore kao nekad na heroin . Cuvaj se, kad budem dolazio u BG vidjecu da ti se javim !








Nije me, znaci, mnogo boljela terapija. Vise me je boljelo to sto je Jelena ustala iz fotelje i napustila dnevni boravak spustajuci se stepenicama u katakombe u podzemlju bolnice. I Marina, Kristina i Ivan su takodje ustali iz fotelje. Prateci njih, i ja sam ustao, uz veliki uzdah u trenucima pridizanja. Taj uzdah se moze dvojako tumaciti, moze se tumaciti kao uzdah olaksanja sto mi neudobna fotelja nece maltretirati guzicu i dalje a moze se tumaciti i kao uzdah zaljenja sto Jelena napusta prostoriju. Ja ga nisam nikako tumacio... Prateci troje sapatnika prebacio sam se u kuhinju-trpezariju i sjeo za sto. Ocigledno, bilo je vrijeme za veceru.

- Ima li te vecere ? - Kristina je upitala stvora Sabinu.

- Vecera kasni. Zao mi je. Moracete malo da se strpite - stvorenje je zacvrkutalo.

- Ma nema veze. Ja ionako nisam gladan. Odoh upaliti TV da vidim ima li kakve mjuze za slusati... - rekao sam i krenuo u dnevni boravak, spreman da guzicu i dalje tlacim neprevazidjeno neudobnom foteljom.

- Zhao mi je ali to nije moguce. Pravila ove bolnice ne dozvoljavaju paljenje televizora prije 20.00 casova a do tog vremena morate boraviti u trpezariji - Goga - Sova mi je saopstila prvu ( u nizu ) tuznih istina ili ti pravila sa kojim cu se uskoro sukobiti u jebenoj bolnici.

- To pravilo vam je zesce glupo i ja cu da ga promijenim i to odmah ! - rekao sam zapovjednim tonom, uzeo daljinski u ruku i zavalio guzicu u prokleto tvrdu fotelju.

To je bilo moje prvo zvanicno krsenje pravila u bolnici. Nije proslo bez reakcije Sove.

- Ja cu morati doktora Bora da obavestim o tome sta radite. - rekla mi je mehanicki dok sam saltao kanale na TV-u trazeci neku muziku za slusanje.

- Recite mu. I pozdravite ga. - odogovorio sam joj sarkasticno. Izabrao sam MTS - muzicku televiziju Srbije. Bili su neki spotovi EKV-a. - Sta je ovo, samo narkomani na TV-u ? - nasmijao sam se.

To nije promaklo Sabini. Ustalo je i uzelo mi daljinski iz ruke i ugasilo televizor. To Sabina. Sjebo sam se totalno. Nesto takvo nisam ocekivao i nisam znao kako da reagujem... I, dok sam tako birao nacin na koji bih ispsovao stvora koji mi je oteo daljinski i ugasio TV za vrijeme pjesme "Par godina za nas" ( kakvo odsustvo sluha od strane stvora ), prisla mi je Sova i rekla :

- Podjite sa mnom. Doktor bi zeleo da poprica sa vama...

- Eto me, mada ja ne zelim bas da pricam sa njim, radije bih gledao TV. Ali, posto sam veceras dobre volje, ispunicu mu zelju...

Ostatak moje druzine me je posmatrao sa zanimanjem u ocima, kao da takvo moje ponasanje nisu ocekivali i kao da su zeljeli da vide reakciju velikog poglavice Bora. Kasnije sam saznao da su mu pacijenti dali nadimak Bik Koji Urla, a te veceri sam shvatio i zasto...

U potpunosti ga je zasluzio. Cim sam otvorio vrata njegove kancelarije, uz svesrdnu pomoc Sove, zagrmio je na mene :

- Sta je ?!!! Sta ti mislis ?!! Znas li gdje si ti ?!... Ti si u bolnici, druskane! A ja sam direktor ove bolnice i ja pisem pravila. Ja smisljam pravila a ti si tu da ih ispunjavas... Samo na taj nacin ces se izlijeciti, da znas....

- Pa doktore, morate priznati da vam je podjela rada skroz zajebana. Pravila je mnogo lakse pisati a mnogo teze izvrsavati. Uostalom, jebes pravila. Ja ne volim pravila. Vi meni dozvolite da gledam TV a ja vama necu praviti probleme. Evo, cak cu se i sestrama smjeskati, a to nije nimalo lako, vi isto kao da ste ih pokupili iz Zooloskog vrta ili neke mracne pecine na vrhu Zelengore... - pokusao sam da smirim igru, da spustim loptu na zemlju i suzbijem zescu navalu bijesa koji je kljucao u meni.

- Neces ti mijenjati nijedno pravilo i pravila koja vaze za druge ima da vaze i za tebe ! A 12. si pacijent ove klinike, tek si dosao i vec pravis probleme !!!

- To cemo jos vidjeti, doktore ! - vrisnuo sam, skocio i izasao iz kancelarije, bijesno zalupivsi vratima.

Rat je poceo. Dr. Boro je tip iz Sekovica koji je psihologiju zavrsio u Sarajevu a postdiplomski i subdiplomski studij ( koji god kurac to bilo ) u Beogradu. Znaci, u pitanju je bio okrsaj dvije tvrde, nepopustljive bosanske usijane glave...

Vratio sam se u vrijeme vecere koja je sjajno mirisala i izgledala. Sjeo sam pored Ivana i citav svoj bijes kanalisao na jadnu Karadjordjevu sniclu koja je prosto nestajala u mojim ustima kao srednjevjekovni brodovi u orkanima Tihog okeana... Za vecerom niko nije pricao. Pomislio sam da je to zbog jos jednog pravila koje je pisalo masnim slovima na zidu - Kad se jede, ne prica se. Nadrkan na sva pravila ovog svijeta, odlucio sam da odmah zapocnem neki razgovor. Izabrao sam Kristinu, da budem iskren, uglavnom zbog fenomenalnih sisa.

- Kristina, reci mi, zbog cega si ti dosla u ovaj smrdelj od klinike ?

- Ma, lijecim se od droge kao i svi vi ovdje. Lijecim se od kokaina.

- Opa, "koka" je droga za bogate. Ja sam samo mogao da mastam o njemu dok ubrizgavam heroin u venu, u WC-u biblioteke grada Srpsko Sarajevo... Odakle ti lova za to ?

- Decko mi se bavio tim stvarima. On mi je davao drogu dzabe. Nisam je kupovala.

- Uuuuuuuu jebote, sto ja nisam imao takvog decka ! - iskreno sam uzviknuo zavideci Kristini. S druge strane, shvatao sam i njenog decka, onako dobre sise su zahtijevale vrhunski tretman...

- Koliko dugo, Kristina ?

- Mozes me zvati i Tina. Oko dvije godine.

- Zasto se lijecis kad nisi nikad kupovala drogu vec je dobijala od decka dzabe ? - pitao sam je smjeskajuci se i naglasivsi to - dzabe.

- Tata. - kratko je odgovorila.

I mislio sam da je tako. Razmisljajuci u golubarniku o klijentima ove vrle ustanove, dosao sam do zakljucka da bi vecina trebala biti tatina i mamina djeca, koji su puni love pa se drogiraju onako, iz dosade, bijesa, navike i potrebe... Sve tim redom...

Tako nekim redom smo poslije zavrsene vecere dobili dozvolu da predjemo u dnevni boravak i upalimo televizor. Iz nekih neobjasnjivih razloga i nije mi se previse gledao i imao sam neke mrave u guzici koje sam htio da prosetam po klinici.

- Odoh ja da se malo promuvam ovom ludarom. - rekao sam obracajuci se cutolozima kojima su oci bile uperene u Pink. Gledali su neku glupu seriju. Gledali su kroz neku glupu seriju...

- Ni to brate nece moci. - Ivan je promrmljao a Marina se nasmijala. Nasmijala se i Kristina. Cudan neki smijeh. Neobuzdan. Odzvanjao je, imao sam osjecaj, kroz nozdrve i pluca i dalje kroz kliniku, krosnje lipa, jebene mjeseceve kratere, kao jato svraka kroz sumornu jesenju noc... Nije mi se svidjeo. Stresao sam se od takvog smijeha i krenuo stepenicama nanize. Ka katakombama, cisto da ih malo proucim, eventualno upotrijebim u nekoj buducoj horor-komediji koju budem pisao i tako to... Isprijecilo mi se Brdo Sabina.

- Vladimire, - rekla je prijekornim tonom - zar ne znate da ne smijete napustati dnevni boravak do 22.15. ?

- Ne znam. - bio sam iskreno zbunjen pred njom.

- Smete ako zelite izaci na terasu ali samo uz pratnju dezurnog osoblja.

- Mislite na vas i Gogu ? - upitah kao iz topa.

- Da, mi smo dezurne veceras.

Odjednom su mi se mravi u guzici primirili, jebena serija na Pinku ucinila zanimljivom i sjeo sam u prekrasnu udobnu fotelju, kulirajuci i Sovu i ono Drugo...
I sjedio sam u toj prokletoj foteljcini do 22.15. a onda je izronila iz mraka Sova, dala mi punu saku tableta i pozeljela laku noc. Istvu stvar je ucinila i Ivanu, s tim sto je njegova doza bombonica bila skromnija i mi smo poslusno otisli u sobe na spavanje. Sabina je bilo zaduzena za Kristinu i Marinu i njima je uradila isto.

Legao sam u 22.15., kao neki klinac. Kao neki staromodni klinac. Nisam mogao da vjerujem... Mislim da sam zaspao i prije nego sto sam se popeo uz stepenice i dosao do sobe i kreveta...

To je bilo zbog dobijenih tableta. Nakljukali su me flormidalom, tabletama koje brzo i efikasno uspavljuju svakog covjeka ukoliko niste skrti prilikom odredjivanja doze. Mislim da sam ja prvih dana dobijao po 3 flormidala za spavanje. I, to je bilo dovoljno da se zakucam za krevet i spavam nekih tri sata... Da, tri sata. To je taj problem sa jebenim flormidalom, on djeluje samo tri sata. A posto skoro svaki svjeze skinuti narkoman ne moze nikako zaspati sam od sebe, ne koristeci neka hemijska pomagala, bio sam od 01.15. noci prepusten sam sebi i mislima a to je bilo dosta gadno i zajebano.

U sobi je bilo prilicno svjetlosti i plafon se dobro vidio. Kako sam ga dobro proucio, taj plafon. Siguran sam da poznajem svaku tackicu na njemu i mogu komotno reci da nijedan astronom ne poznaje raspored zvijezda i sazvjezdja kako ja poznajem raspored fleka, rupica, komaraca i pauka u toj prokletoj sobi na drugom spratu proklete klinike za lijecenje prokletih narkomanskih dusa koje su na teretu svima, a najvise samim sebi... To je bilo dosta bolno, boravak sa samim sobom i razmisljanja u tim sumornim trenucima. Mnoge samoubilacke misli su me tada pohodile i mnogo puta mi je padalo na pamet da se ubijem. Samo, jebiga, nisam mogao nikako da provalim pravi nacin na koji bih to uradio. Naime, tokom noci se niko ne brije pa zilet u WC-u otpada ( ona dva monstruma Sabina i Sova bi mi uletjele tamo da vide sta radim a, uzgred receno, WC se nije smio zakljucavati ), nisam se imao za sta objesiti a kad bih skocio kroz prozor sa drugog sprata, u najgorem slucaju, polomio bih par rebara a tvrdoj bosanskoj glavi nista ne bi bilo... I tako, imao sam mnogo vremena za razmisljanje o drogi, o pocecima drogiranja, o buducnosti kojoj nikad nisam posvetio znacajnu paznju kao i za pisanje pjesama. Problem kod pisanja pjesama je bio taj sto sam morao da ih pisem u potpunom mraku jer se u sobama tokom noci ne smije paliti svjetlo. Ja sam ga namjerno palio tokom dana i niko mi pritom nije nista prigovorio. Poremecena klinika, rekoh vam... Pisao sam te pjesme, bile su mracne i sumorne kao i noci iz koji su izronile i stvorile se u nekoj glupoj svescici Spajdermen koju je svako imao u svojoj sobi a pored koje je stajala obicna grafitna olovka... Jos jedna stvar me je prilicno izbacivala iz papuca my best friend - to sto ni priblizno ne bih znao koliko je sati. Svoj sat sam imao nekad davno ali sam ga prodao kad mi je zatrebalo para za heroin, ni Ivan ga nije imao, a kreteni iz klinike se nisu sjetili da ga ubace umjesto neke glupave slike jezera i camaca i suvog lisca na obali i par ogoljenih stabala i tako to...
U Sarajevu bi barem lako bilo odrediti kada je 05.30. ujutro. Naime, u Sarajevu u 05.30. vrlo cesto cujete pucanj u jutru koje se tek radja. To najcesce neki pukovnik u penziji, umoran od zivota i previse iskusan da bi vjerovao u bolje sutra, puca sebi u glavu. 05.30. je opasno vrijeme, malo sta imate raditi u to doba, TV program je dosta mrsav a pukovnici se rano bude, makar bili i u penziji. I tako, mada je kada se probudite preporucljivije pojesti kiflicu sa sirom nego pucati sebi u glavu, oni biraju ovu drugu opciju... Toga nije bilo u Beogradu i to mi je, da budem iskren, pomalo nedostajalo... Ipak, tokom tih prvih nekoliko noci, najvise od svega sto me je nerviralo je bio Ivan, tip koji je sasvim normalno i sasvim okej spavao. Taj covjek bi zaspao odmah cim bi vidio krevet i probudio bi se ujutro tacno kao neki automat u 07.00 casova a zatim bi natjerao i mene da ustanem i spremim se, jebiga, za novi dan prepun desavanja u Specijalnoj klinici za specijalne kretene...

Dan je dakle pocinjao u 07.00 kada su nas budili. To je bilo vrijeme za toalet, jutarnju kafu i obavezne kiflice sa sirom. Da se nisu zvale - sa sirom, ja nikad ne bih saznao sta je u tim kiflicama, eto koliko su bile dobre i ispunjene sirom. I svi smo ih jeli, svako jutro, kiflice sa sirom... Kiflice sa sirom. Nijedno jutro nije moglo proteci bez njih.

Dali su mi trenerku fudbalskog kluba Crvena Zvezda, donji i gornji dio, kao i ostalim pacijentima iz stacionara i necega sto se zvalo "dnevna bolnica" i izgledali bismo groteskno kada bismo, onako ispijeni i mrsavi i nikakvi i blijedi i sumorni, izlazili poslije popijene kafe i pojedene kiflice Sa Sirom u autobos koji bi nas spremno cekao ispred klinike i odvodio u Kosutnjak na "jutarnju fiskulturu i trcanje" u tim original Zvezdinim trenerkama... Bilo nas je tada 12 pacijenata i Pajke, tip koji je bio kondicioni trener ali, po meni, bio je zesci pacijent od svih nas, jer je definitivno bio umno bolestan. Taj bi Pajke, celav, mrsav, poguren i nervozan, dakle izgledom pravi narkos, pocinjao da prica u 07.16. minuta i ne bi zaklapao prokleta usta sve do kraja jutarnje rekreacije, znachi do 09.30.. Mislim da mi je njegovo stalno zvocanje teze padalo od same rekreacije koja je bila u neku ruku i smijesna... Autobus bi nas dovukao do Kosutnjaka, izasli bismo na stazu za trcanje, malo zamahali rukama i nogama, pracakali se po livadi, pricali gluposti i pokusavali da trcimo. To nase trcanje je prestajalo vrlo brzo, odmah nakon pretrcanih 50 - 100 metara, kada bismo se izvalili po travi, totalno iscrpljeni i bezivotni. Gadio sam se sam sebi u takvim trenucima jer pojma nisam imao do tada koliko je moj organizam unisten i kakvu je pustos u njemu izazvao heroin kada ga je napustio... Rekreativci i prolaznici koji su nas tamo gledali nisu mogli cudu da se nacude, nista im nije bilo jasno zbog trenerki koje nosimo - ko smo mi i sta, jebiga, radimo u tim trenerkama. Mnogi su tada, vjerujem, pomislili da znaju pravi razlog zasto je Partizan osvajac sampionske titule a Sartid kupa Yuge...

Tu sam ostvario i prvi kontakt sa pacijentima koji su bili u takozvanoj "dnevnoj bolnici", znachi sa pacijentima koji su prosli program stacionara od 28 dana i poceli polusamostalnu drugu fazu programa dnevne bolnice. Bilo ih je osam, od cega svega dvije djevojke, po cemu sam zakljucio da je nasa grupa 2 + 2 bila u neku ruku specificna i da smo Ivan i ja imali dosta srece sto su Kristina i Marina sa nama - barem za 28 dana necemo zaboraviti pricati sa djevojkama... Od tih osam likova, od kojih je svako bio zanimljiv na svoj nacin i imao neku svoju specificnu zivotnu pricu, na mene je najveci utisak ostavila jedna djevojcica rodjena 1987. godine !? Nisam mogao da vjerujem da neko tako mlad moze da ima toliko problema sa drogom da zavrsi sa nama, posljednjim narkomanskim sljamom koji hvata mozda i posljednji voz za ono sto nazivamo normalan i obican zivot. Ta djevojcica se zvala Milica i na kliniku nije dosla zbog drogiranja heroinom vec zbog svakodnevnog pusenja trave. Milica je bila klinka koju je pubertet strashno spucao u glavu i koja prosto nije znala sta zeli i sta radi ali nije imala ozbiljnije probleme sa drogom. Trava, slozicete se, ipak nije tako opasna u poredjenju sa heroinom i kokainom od kojih su se lijecili svi ostali pacijenti bolnice... Ja sam se cudio odakle njenim roditeljima hrabrost da je bace u kliniku sa klosarima koji na adolescenta mogu samo lose da uticu. Ali, ko sam ja i odakle meni pravo da pricam Milicinim roditeljima sta, do djavola, treba da rade sa svojim djetetom i kako da ga vaspitaju...

Poslije zavrsene jutarnje rekreacije imali bismo pola sata za tusiranje i onda bismo trebali doruckovati, u 10.00. Taj dorucak ce mi ostati vjecno urezan u pamcenje i nikad, nikad vise necu pozeljeti da jedem virsle i salamu. A svako jutro za dorucak smo imali virsle, salamu, senf, kiselo mlijeko i obicno mlijeko. Taj jebeni dorucak me je totalno izbacivao iz takta i bila je prava sreca da sam svoje terapije za smirenje dobijao upravo nakon dorucka jer bih, da je bilo drugacije, nekoga ujeo i odgrizao mu znacajan dio mesa, samo da unesem neku promjenu u taj monotoni i naporni jutarnji obrok... Poslije dorucka imali bismo grupnu psihoterapiju koja je bila kao neka vrlo ozbiljna stvar a koju bi nam drzala voljena gospodja Nena, svaki put izazovna i svjeza i zgodna tako da sam sumnjao da je njena prica o cetvoro djece obicna patka osim ako nije tu djecu usvojila.

Terapija bi se vodila u sobi za dnevni boravak tacno u 10.30., u carobnim foteljama cije cu posljedice po guzicu nositi do kraja zivota. Kada sam se prvi put pojavio na toj terapiji, Nena mi je rekla ono sto je rekla vjerovatno i svim pacijentima prije mene.

- Vlado, posto ste vi novi pacijent ovde, zamolila bih vas... Da li mogu da vas oslovljavam sa ti ? Mogu ?! Odlicno... zamolila bih te da nam se predstavis, da nam malo ispricas o svom problemu a zauzvrat ce se i svi ostali clanovi grupe tebi predstaviti i tako cete se zvanicno upoznati. Znam ja da se vi vec sada dobro znate ali takav je red i red se mora postovati...

Jebes red, rekao sam u sebi, dok sam cistio grlo i spremao se da po ko zna koji put ispricam pricu kada, koju, kako i koliko... jebenu drogu.

- Zovem se Vlado. - zapoceo sam - Imam 23 godine a poceo sam da se drogiram u 14., dakle, nisam gubio puno vremena i rano sam se odlucio na taj korak. Posto je kod nas u Bosni u to vrijeme bjesnio rat nismo imali mnogo izbora u pogledu droge pa smo morali da se zadovoljimo duvanjem ljepila i gutanjem sedativa uz ogromne kolicine piva. Kada se rat zavrsio, asortiman droga se znacajno prosirio pa sam i ja poceo da konzumiram u prvom redu sinteticke droge a zatim heroin i samo heroin i takva je situacija posljednjih par godina... Kad se ne drogiram, studiram pomalo i pisem neku losu poeziju i kriminalnu prozu i nemam djevojku i tako to...

Onda je rijec uzela Kristina i predstavila se najcistijim crnogorskim naglaskom :

- Ja sam Kristina, rodjena sam 1980. godine. Iz Podgoricu sam, pocela sam se drogirati prije dvije godine jer je moj muz (!?) bio veliki diler kokaina u Crnoj Gori. On je sada u zatvoru a moj tata je trazio od mene da se lijecim i dosla sam u kliniku prije 10 dana. Zavrsila sam srednju frizersku skolu i ...

Ivan je rekao da je rodjen 1976. godine, da se drogira vec pune tri godine, da je prva droga koju je probao heroin i da je to i posljednja droga koju je ikad uzeo. Odlucan je u tome i odlucno je izgledao dok je to govorio. Pricao je najkrace od svih, ocekivano, odgovaralo je njegovom karakteru. Mozda ga je malo prekinulo i to sto su u vrijeme kada je on pricao, uz stepenice na nosilima, zavezanu, nosili neku lesinu koja se bijesno bacakala i ispustala neke neartikulisane krikove. Sestre i tipovi iz obezbjedjenja su ga brzo pronijeli pored nas ali moglo se vidjeti da se radi o nekom starijem i uzasno mrsavom covjeku...

Marina se nije dala zbuniti i ispricala je svoju interesantnu zivotnu pricu u kratkim crtama. Rekla je da ima 27 godina ( izgledala je mladje ) i da je rodjena u Njemackoj gdje je provela cijeli zivot dok ovdje nije dosla na lijecenje. 7 godina je na kokainu i ovo joj je trece lijecenje ali prvo na koje se sama odlucila i nada se da ce ovoga puta uspjeti jer ima potpunu podrsku i porodice i djevojke (!?) a i zadovoljna je bolnicom...

Marinina prica me nije iznenadila. Prvi put sam vidio curu homoseksualnih nagona ispred sebe ali nisam osjetio nista posebno. Marina mi je cijelo vrijeme i licila na muskarca, vise i od Ivana i mene, i nekako mi je bilo logicno da ima djevojku kad je nas dvojica levata vec nemamo...

Dakle, na zvanicnom upoznavanju smo se upoznali sa cinjenicom da je Marina homoseksualac i da ima djevojku. Primijetio sam da je to bila nova informacija i za ostatak clanova grupe. Naime, Kristina se izbeljila glupavo u pravcu Marine a uvijek miran Ivan je lagano poskocio sa fotelje... Nena je, naravno, bila upoznata sa tim, i pazljivo je proucavala nase reakcije.

Na zvanicno upoznavanje potrosili smo nekih dvadesetak minuta. Kasnije sam naucio da se na grupnim terapijama prvih 20 minuta izdvaja ili za predstavljanje novih clanova, kad neki nesretnik zaluta u kliniku i sav zbunjen i oznojen sleti sa intezive i pocne da prica svoju "originalnu" zivotnu pricu i ne znajuci da izmislja toplu vodu i da su sve price vec ispricane, ili za raspitivanje kako se ko trenutno osjeca, da li je ustao na lijevu nogu, probada li ga ispod desne plecke i tako neke stvari... Ostatak vremena se trosio na temu grupne terapije ( znachi, svaka terapija je imala svoju temu ) i tema prve terapije je bila - zasto sam se, jebiga, poceo drogirati i kada... Te stvari su pocele zestoko da me smaraju i ubrzo sam skontao da se sve vrti oko nekih 5 izlizanih tema koje se stalno ponavljaju kod psihologa, specijalnih pedagoga i sociologa. Takodje, utvrdio sam da se nikad ne dodje do konkretnog i realnog zakljucka i da niko ne promijeni svoje misljenje. Jedino bolje upoznamo clanove grupe, kao sto smo mi tog dana upoznali Marinu i sigurno je otada posmatrali drugim ocima. Ja, doduse, nisam ni prije toga imao namjeru da je muvam - nije bila moj tip ribe, ja bih vise volio cure izrazene inteligencije a ne muskulature, ali nisam to isto bio siguran za Ivana kojem je Marina sigurno vise odgovarala od Kristine koja se non stop odvaljeno smijala... Sve vise i vise je pokazivala svoju pravu stranu - Kristina je bila prava sponzorusica.

Svako je imao svoju pricu o pocetku drogiranja i nijedna prica nije bila ista mada su, kao sto se vidi iz prilozenog, krajnji efekti svake te price bili isti. Mi smo bili saka nesretnika nasukanih na Lekinom brdu u Miklosicevoj ulici kao na dijelovima nekog potonulog broda koji su plutali izgubljeni u prostranstvima okeana... Krenuli smo iz razlicitih luka na isto mjesto i dosli smo u to jebeno mjestu - sirok i plitak i dobro poznat zaliv na kojem se moguce bas lako nasukati a koji se zove Propast... Ja sam pricao pricu klinca odraslog u ratu sa starijim drustvom u vremenu kada je i sijalica bila luksuz, kada ni novine nisu postojale, kada su u Srpskom Sarajevu funkcionisale pokretne skole a jedina zajebancija je bila igra sa barutom i mecima. U takvoj situaciji, da bi ispunili mracne noci ( struje nije skoro nikada bilo ) duvali smo ljepilo kad vec nismo imali bolje i pametnije ideje a djevojke su nas zaobilazile kao turska groblja zbog izlizanih farmerica i crnih majica na kojim je pisalo Sepultura, Metallica, Punk's not dead itd.. Zivio sam rokenrol u vrijeme kada to nije bilo dozvoljeno i medju ljudima koji nisu znali sta je to. Droga je bila nacin zivota, drogirajuci se nisam znao da radim nesto toliko opasno. Kada su mi vec jednom rekli, bilo je kasno, tresao sam se u hladnoj sobi dok se cijeli svijet rusio na mene.Cijeli jebeni prokleti svijet koji i nije stvoren za ljude koji pokusavaju misliti i biti kreativni vec za ljude-brojeve... I tako, pricao sam varijaciju na temu "Odrastanje u ratu" Neni, ne znajuci koliko toga je ona u mogucnosti da zaista shvati, kad ima jednu smirenu i prijatnu situaciju kod kuce, solidnu platu a jedinu pravu brigu - 4 djece od kojih najstarije nije jos krenulo i u skolu...

Kristina je riba koja je sve u zivotu imala servirano na tanjiru. Stari joj ima fabriku aluminijumske bravarije i pun je para kao sipak, samo ga treba kvalitetno i mudro cijediti ( Kristina je to izgleda imala urodjeno u krvi i znala je dobro da radi, vidjelo se po nacinu na koji je pricala o tome ), stara joj ima svoj frizerski salon, prosirene vene i puna je trauma jer joj zene pricaju da je muz vara ( Kristini su zasuzile oci dok je pricala o tome, ocigledno je mnogo boljelo )... Udala se mlada, sa 18 godina za tipa koji je bio veliki diler kokaina i Crnoj Gori i imala je u kuci kokaina kao prosjecna crnogorska porodica brasna. Muz joj je vec dvije godine u zatvoru zbog trgovine narkoticima, dvije od deset. Od presude je pocela sa svakodnevnim usmrkivanjem kokaina, do tada ga je uzimala samo povremeno...

Marina je, dakle, najduze u narkomanskim vodama. Dobro, mozda ne duze u narkomanskim vodama od mene, ali sigurno najduze u svijetu teskih droga - cijelih 7 godina je na kokainu. Ja sam mislio da covjek koji 7 godina svakodnevno uzima tesku drogu poput horsa ili koksa jednostavno ne moze imati dovoljno snage u sebi da je pobijedi, medjutim, Marina me je natjerala da promijenim svoje takvo misljenje i predstavljala mi je u neku ruku utjehu tih prvih dana koje sam proveo u stacionaru. Kad god bi se jebena Zvijer probudila u meni ja sam se branio Marinom - kad ona poslije 7 godina drogiranja moze da apstinira onda mogu i ja. Pocela je da kokain uzima na zurkama u Njemackoj, svidjelo joj se, jedna njena djevojka je bila narkoman i Marina se zarazila. Zarazila je djevojka, sta da se radi... Nije bio red ali nisam mogao da suzbijem smijesak na svom cinicnom licu. Vise puta je dolazila u sukob za zatvorom i bila je u njemackim zatvorima. Sada je ocekuje novo sudjenje koje je odlozeno zbog lijecenja - Nijemci su joj izasli u susret.

Ivan je bio najinteresantniji od nas cetvoro. On ponasanjam nama nije pripadao, to sam utvrdio jos od samog starta, a kada je ispricao pricu o pocetku i razlogu drogiranja, shvatio sam da bi bila ogromna steta kada se taj dobri momak ne bi mogao izlijeciti... Zamislite, radio je u DB-u, drzavnoj bezbjednosti i to na obezbjedjenju licnosti. Nisam mogao a da se ne nasmijem, pa Ivan svojim sadasnjim izgledom ne bi mogao da se rve ni sa malo jacim zecom. Dobro, nikada sigurno nije radio kao tjelohranitelj, mada nije uvijek izgledao iscijedjeno i mrsavo, vise se bavio organizacijom obezbjedjenja ljudi, rasporedjivanjem i tim stvarima. I, decko je volio svoj posao, bio je pun adrenalina, zelje za akcijom i slicno... Dosao je rat na Kosovu i Ivan je otisao u rat. U ratu je bio ranjen, prilicno bezazleno ali ipak nezgodno u prst desne ruke i biva prekomandovan sa Kosova u Beograd, na rad u administraciji. I taj neko ko ga je prebacio sa terena u administraciju, prakticno je, zeleci da mu pomogne, nabacio mu omcu oko vrata... Tacnije, nije mu je nabacio ali bi bolje bilo da jeste, manje bi se mucio... Ivana je kancelarijski posao iscrpljivao i ubijao od dosade a imao je jednog dosta cudnog kolegu - taj mrsavi kolega ga je jednom pozvao kod sebe u kancelariju i pokazao mu lijek u prahu protiv dosade... Ivan se nakacio i poslije 3 godine je tek bio spreman sebi da prizna da mu je potrebna pomoc i lijecenje... Prodao je automobil da bi platio lijecenje, dobio je bolovanje i dosao je u kliniku da se zauvijek oslobodi heroina. "Ili on mene ili ja njega" - otprilike tim rijecima je zavrsio svoje izlaganje i ja sam znao da se nije salio.

Tako smo potrosili vrijeme koje smo imali na raspolaganju i Nena, koja se minimalno ukljucivala u nase, uglavnom, monologe je htjela da zakljuci razgovor kada se javila Marina i rekla :

" Meni je danas 27. dan lijecenja. Sutra prelazim u dnevnu bolnicu !

Svi smo je pogledali. Primijetio sam malo straha u tim njenim rijecima. Plasila se prelaska u dnevnu bolnicu, bio sam siguran. Bio sam siguran i da joj zavidim jer svaki dan bez droge i sa stalnim ispiranjem mozga je bio velik. I kasnije su mi se dani provedeni u klinici cinili dugim kao godina, to je jedna od stvari koje se nisu promijenile tokom citavog lijecenja...

Nena je reagovala pomalo iznenadjeno.

- Hej, Marina, pa ja sam na to sasvim zaboravila ! Znachi, ovo je bio nas posljednji razgovor u stacionaru ?! Pa, dobro, ja sam sigurna da si ti spremna za izlazak iz dnevne bolnice i da slobodu koju dobijas tim izlaskom neces zloupotrijebiti...

Marina je bas u tim trenucima izgledala kao djevojka, mozda i prvi put otkada sam je vidio pokazala je emocije na pravi zenski nacin :

- Hvala, Neno ! Bojim se... - to je izgovorila drhtavim glasom- ...ja ne vjerujem sama sebi.

- Treba da vjerujes sebi. Ja ti vjerujem a ja sam sa tobom od prvog dana ovdje. Vjerujem ti bas zato sto vidim koliko si se promijenila i koliko si ojacala za ove 4 nedelje... - Nena je u maniru iskusnog psihologa pokusala da pomogne Marini i u tome je, djelimicno, i uspjela...

- Neno, 7 godina sam se drogirala. Tesko je 7 godina izbrisati za 28 dana. Zato se plasim. A zaista ne zelim da pokvarim ovo sto sam uradila za ovo vrijeme provedeno na klinici...

- Nista se ti ne brini. Sve ce biti u redu.

Mislim da smo tog trenutka svi zeljeli da vjerujemo u te rijeci. Ipak, sumnja je ostala u vazduhu. Mogla se osjetiti. Osjetio sam je. Razmisljajuci o procentima izljecenja koji su navedeni u prospektu koji sam citao dolazeci na kliniku, ispadalo je da ce se od nas cetvoro u grupi izlijeciti troje a da, ako sam ja zaista 12. pacijent bolnice, 75 % izljecenja znachi da 9 treba da bude izlijeceno. Cijela stvar mi se ucinila suvise dobrom da bih joj u potpunosti vjerovao...

Ovaj sam nastavak napisao samo zahvaljujuci velikoj podrsci dvije djevojke - Mire i Ivone, jedine dvije osobe koje mi pomazu i razumiju me u ovo tesko vrijeme kada se borim sa "Zvijeri" u sebi... Njima ga i posvecujem, kao i sve ostale nastavke, ukoliko ih napisem...

... ali covjek ipak zeli da se nada, da vjeruje u nesto i naravno da ce prije sebe da stavi u onih 75 % izlijecenih nego u 25 % onih koji se nece osloboditi zavisnosti od narkotika po sarenom prospektu, napisanom na kvalitetnom masnom papiru po necijoj direktivi - garant nekog americkog menadzera za marketing, menadzera te jebene agencije Backsford koja je od svih poslova na ovoj planeti izabrala najtezi - lijecenje bolesti zavisnosti... I ja sam sebe u svojim mislima vidio medju ono troje od cetvoro izlijecenih, a za nasim stolom, za kojim cemo kao sjediti za nekoliko godina i pricati o ovim teskim i mucnim vremenima lijecenja, najcesce nisam vidio Kristinu... Ja sam i prije dolaska u kliniku imao neku svoju verziju onoga sto je potrebno covjeku da bi se oslobodio zavisnosti od droge ( tokom vremena posmatrajuci mnoge narkose shvatio sam da zelja za izljecenjem, ma koliko ona bila snazna, nije dovoljna sama po sebi, mada jeste bitna ) i analizirajuci Ivana, Marinu, Kristinu i sebe, dosao sam do zakljucka da Kristina ima u sebi najmanje tih elemenata... Marina je bila u zatvoru zbog droge i mnogo je propatila zbog nje. Koliko mnogo, vjerovatno niko osim nje i mozda njene djevojke nece znati, Neni i nama to sigurno nece reci. Ta patnja pomijesana sa dugogodisnjim iskustvom, velikom zeljom za prestankom, podrskom koju uziva u porodici i van nje bi mogla biti odlucujuci faktor da Marina zauvijek prestane da konzumira koks. I zato, dok sam je gledao kako odlazi sa Nenom na privatni razgovor u cetiri oka, iskreno sam se nadao i zelio sam da ta cura uspije, da izdrzi tih nekoliko mjeseci dnevne bolnice, jos vise ojaca i konacno izadje u normalan zivot, u Njemacku, Beograd ili bilo gdje drugo... I Ivan i ja smo mnogo patili zbog drogiranja i uspjeli smo unistiti svoj zivot a zivote ljudi koje volimo smo doveli na sam rub unistenja. To je ona tamna strana medalje koju donosi drogiranje, a koju Kristina jednostavno nije imala prilike upoznati - drogu je ili dobijala dzabe ili je uvijek imala sasvim dovoljno novca za nju da nikad, ama bas nikad nije patila zbog toga sto je narkoman. Pa, uostalom, otac je taj koji ju je doveo na lijecenje, ona sama to sigurno ne bi zeljela uraditi...A ako ne spoznate i svijetlu i tamnu stranu medalje koju vam drogiranje donosi, vi necete biti u stanju da ga se rijesite. Ne, bez medalje...

Zelio sam da dignem dupe iz fotelje i malo ga promuvam po klinici. Terapija se bila zavrsila i imali smo dosta slobodnog vremena, cijelih pola sata, od 11.30 do 12.00., kojih i nismo mogli bog zna kako potrositi. Nema televizora, nema odlaska u sobe, nema izlaska napolje, nema cak ni kljuca u WC-u. Bas zato sto nam nisu davali kljuc za kupatilo dolazilo je do niza komicnih situacija tipa - sjedis na WC solji, kenjas, radis to sa velikim uspjehom i odjednom neko upada na vrata i prekida te u trenucima stvaralackog zanosa... Najcesce sam ja prekidao Ivana, Ivan je bas redovno srao tih dana dok sam ja imao neredovnu i poremecenu "stolicu" - meni se kenjalo kasno nocu, onda kada bi se normalnom svijetu spavalo... Drugi problem sa tim kljucem je bio taj sto se time iskljucivala mogucnost drkanja, pa tako ni Ivan ni ja se tim sportom nismo bavili prakticno od dolaska na kliniku, dakle vec citavu vjecnost.

Pola sata sobode koliko smo imali od zavrsene terapije pa do rucka nismo mogli utrositi nikako drugacije osim hodajuci u krug po sobi ili sjedeci na prokletim foteljama i pricajuci. Ti razgovori su se uglavnom vrtjeli oko droge - gdje, kada i koliko i smijesne i bolne strane drogiranja, i meni se nisu svidjali. Tacnije, nisu mi prijali. Ti razgovori bi probudili zvijer u meni i da sam u tim trenucima imao barem i 0,25 grama heroina kod sebe, sva prica o izljecenju, buducnosti i nekom boljem zivotu Sutra bi bila bacena u vodu. Ja bih skuvao taj "kvoter" robe, slozio se po veni pa se poslije satima kajao... Ta zvijer je jednostavno bila jaca od onog racionalnog u covjeku i ona je sve te psihologe, sociologe i ostale medicinske radnike koji su se bavili problematikom bolesti zavisnosti dovodila do sloma zivaca. I mene je, da budem iskren ali je nisam mogao promijeniti.

U toj pauzi od terapije do rucka desila se jedna za mene znacajna stvar tih dana - upoznao sam doktora Aca. Doktor Aco je bio prvi doktor psihijatar kojeg sam upoznao a za kojeg sam osjecao da se ne moze prevariti... U bolnici i van nje, nesto ranije, upoznao sam mnoge psihijatre i psihologe koji su, u principu, bili dobri ljudi ali i ljudi koje ste jednostavno osmijehom ili glumom mogli prevariti tj. ubijediti da na odredjene stvari reagujete potpuno drugacije od onoga sto je istinita, prava reakcija. Dr Aco je bio tip kojim nisam mogao manipulisati, za razliku od dobre dr Nene, jer je vidio sta se krije ispod mog osmijeha ili naizgled mirnog lica i glasa i to je za mene bilo potpuno novo. To sam provalio nakon desetak minuta razgovora, ispitivanja snaga sa doktorom, kojim smo jedan drugog procjenjivali. I, stvorili smo visoko misljenje jedan o drugom tada, siguran sam, mada se ne sjecam bas najjasnije o cemu smo pricali. Jedino cega se sjecam je to da mi se dr Aco predstavio i da je rekao da je bio direktor ludare "Dobrota" kod Kotora, jedne od najludjih ludara u bivsoj Yugi. I taj doktor Aco, znachi covjek prepun iskustva u lijecenju psihoza, neuroza i shizofrenije mi je tada rekao : - " Bolesti zavisnosti su najteze bolesti koje psihologija poznaje. I procenat njihovog izljecenja je manji od procenta osposobljenja za normalan zivot sizofrenicara ili njihovog potpunog izljecenja...". Znam da su me te Acove rijeci totalno sasjekle i da sam ih nocima uporedjivao sa onim sto sam procitao na jebenom prospektu, pokusavajuci da provalim sta je od toga, do djavola, istina... Istina je, vjerovatno, bila negdje izmedju...

Dr Aco je bio specifican i po nacinu na koji je drzao terapiju sa pacijentom : - to nisu bile terapije tipa koji su primjenjivali Nena i 99 % ostalih psihijatara a zahtijevale su sjedenje na jednom mjestu i razgovor sa odredjenom temom. Kod Aca biste jednostavno otisli na partiju bilijara ili biste prosetali gradom ili biste vecerali zajedno, gledali neku tekmu i tome slicno... Nakon takvog opustenog i normalnog druzenja on bi vam u kratkim crtama izlozio vase trenutno stanje, po njegovom misljenju, i ukazao na odredjene pozitivne ili negativne stvari koje su se javile u vasem ponasanju i na kojim treba da poradite... Tako opustena verzija terapija mi je veoma prijala i zbog toga sto smo tako izbjegavali sjedenje na tvrdim, neudobnim foteljama i to je, mozda, jedan od razloga zbog kojeg sam se sa dr Acom dobro slagao i osjecao da mi on moze pomoci. Prvi put sam tada osjetio da sam upoznao covjeka koji ima sposobnosti da ukroti zvijer koja mi je derala utrobu danima i prijetila da probije van u obliku zestoke eksplozije bijesa, pri cemu bih nekoga rastrgao zubima ili probio zid glavom ili skocio i otkinuo komad Mjeseca ili masakrirao oblak ili... A doktor je bio prilicno krupan covjek prijatnog izgleda, pomalo velike glave i stomaka i sirokog osmjeha. Dosta cesto bi ga izbacivao napolje, taj osmijeh... I trudio bi se da ga iznudi i na vasem licu, umjesnim i uglavnom uspjesnim shalama. Da, dr Aco je bio pozitivan lik u ovoj prici, pun humora i pozitivne energije s jedne strane a pun iskustva i pronicljivosti s druge strane. To je bila dobitna kombinacija jer ga nikako niste mogli zajebati a morali biste se otvoriti u njegovom drustvu. Covjek, poslije njegovih shala, nije mogao ostati ravnodusan i morao se smijati. Primijetio sam da bi se neke sestre pocele smijati cim bi dr Aco otvorio usta, sad, da li je to bilo po inerciji - zato sto su ocekivali neku mnogo duhovitu izjavu, ili mozda iz zelje za povisicom plate i prisnijim odnosom sa samim doktorom, ja zaista ne znam... A nisu ni sve sestre bile ruzne kao Sova i Sabina, bilo ih je i prijatnijeg izgleda, evo npr. Sanja i Milena bi meni cesto dizale moral kad bih pomislio na njih... A ni doktor Aco nije bio slijep doktor a ni nocna dezurstva nisu bas kratko trajala a ni nocni TV program nije nudio bas pretjerane uzitke ali... da ne prejudiciram stvari...

U 12.00. bismo imali cas crtanja ili cas slikanja. Ja nisam znao ni jedno ni drugo. Kazu da je slikanje teze od crtanja ali ja nisam primijetio neku bitniju razliku - ni jedno ni drugo mi nimalo nije islo od ruke. Od tih umjetnosti kao i od heklanja, pjevanja, glume, sviranja i pisanja bio sam totalno operisan. Nisam pokazivao nikakav talenat za to, mada sam se, sto se tice pisanja, s vremena na vrijeme i trudio da stvorim nesto. Doduse, "nesto" bih stvarao svakog dana u svom probavnom sistemu i to "nesto" bi ugledalo svjetlost dana u za to predvidjenim prostorijama... U vrijeme kada sam dosao na kliniku, profesor slikanja i crtanja je bio otpusten iz nepoznatih razloga ( mnogi zaposleni su iz nepoznatih razloga dobijali otkaze, direktor B. L. ih je dijelio naokolo kao ruze za 8. mart ) pa smo u to vrijeme imali cas dosadjivanja, jos jedan u nizu... Ivan bi sjedio na fotelji i posmatrao zid, Marina bi pisala poruke na mob. telefonu ( ona je jedina od nas imala pravo na telefon ), Kristina bi slusala Cecu na diskmenu !? a ja bih posmatrao njih troje i prikupljao materijal za svoju najnoviju knjigu koja bi mi obezbijedila dominaciju u izlozima svjetskih metropola i, vec odavno zasluzeno, mjesto u Aleji Slavnih, gdje god to bilo i sta god to znacilo... Previse dugo smo se drogirali, nas cetvoro, tako da smo zaboravili da zivimo bez droge, zaboravili da se zezamo, da pricamo, smijemo se, muvamo... Ja, cini mi se, narocito. I zato, svi smo jedva cekali priliku da se povucemo u sebe, i da istrazujemo nepoznate krajeve svog duha, cutimo kao aveti i plasimo okolne biljke... Ja sam cak mislio i da bez heroina necu nikada vise znati da pisem, da se zajebavam s ljudima, da se igram s djevojkama i tako to... Vrijeme ce kasnije pokazati da zivot bez droge i nije bas toliko nepodnosljiv i da se neke stvari mogu raditi bez droge jednako dobro ako ne i bolje nego sa njom...


Shone, znas da sam poceo da spremam ispit za septembar pa nemam puno vremena... A i nestalo mi blokatora u subotu a nikako da mi posalju nove iz Beograda ... Ali, nista se ti ne brini, dobices svoje mjesto u ovoj prici, kad dodjem do tebe... Poz. !

Dobro, ovo sad ce da bude jedna mala digresija od onoga sto je dosad pisano na ovoj temi, cisto iz razloga da udijelim jedan savjet svim sadasnjim a i buducim narkomanima koji obitavaju na ovom forumu i ponekad zalutaju i do onoga sto se zove "Miklosiceva 9" i procitaju istinu koja se tu nagomilala... Vidite, vi sadasnji i buduci narkomani :

Nemojte nikada ni pod kojim razlogom da popijete blokator ruske proizvodnje a italijanskog nepoznatog uvoznika u Evropu marke Antaxone a da ste prije tog ( samoubilacnog ) cina svoj organizam obogatili odredjenom kolicinom heroina. Nemojte...
Evo, ja znam jednog tipa koji je sedam dana uzastopno uzimao po pola grama heorina dnevno. I, onda mu je palo na pamet da se kazni uzevsi te blokatore. Ne bih, ipak, ovdje upotrijebio rijec "ubije" jer ne odgovara u potpunosti situaciji jer tip nije znao sta ga ceka kad popije ta 3 prokleta tecna blokatora Antaxone... Znao je da ce mu biti lose. Znao je da ce mozda povracati i da ce spavati veci dio dana... Ali, tip nije imao pojma sta ce mu se desiti kad popije ta 3 tecna blokatora... A desio mu se pakao. Tp je povracao, kenjao i pishao uz nevidjene i nezamislive bolove 4 sata dnevno dok je onih 20 spavao, imajuci pri tome najstrasnije more i zeleci cijelo vrijeme da mu se muke prekrate time sto bi se zemlja otvorila ispod njega i progutala ga zajedno sa svim supama i sokovima i vocem koje mu je stara stavila uz uzglavlje, da mu se nadje, dok ogromni zeleni skakavci pjevuse svoje pjesmice u divnom i suncem obasjanom toplom ljetnom danu... Znachi, tip je patio dok su se u njegovom organizmu odigravale zamrsene hemijske reakcije koje je izazvala kombinacija Antaxone-a i heroina... Sljedeceg dana se probudio samo do pola, polovina njega je ostala da spava, i to ona jaca polovina, jer trenutno nije u stanju ni da drzi kasiku u ruci a jedva se dvaput odvukao do klonje i jednom do kompjutera, taj tip... Jos uvijek pati, nesretnik. I nada se da ce mu sutra biti bolje. Nama ostaje da podijelimo tu nadu sa tipom i eventualno se pomolimo Velikom Manituu da tipu podari jos jednu priliku, vrati mu snagu i vjeru u bolje sutra a tip ce se zauzvrat oduziti i Manituu i citaocima brojnim pjesmama i pripovjetkama koje ce svojom bljestavoscu i jasnocom, bez sumnje, zasjeniti i samo Sunce.

Veliki pozdrav dragi citaoci ( vas 2-4 po objektivnoj slobodnoj procjeni pisca ovih redova ) od tipa uz izvinjenja sto Vas ovoliko dugo drzi u neizvjesnosti po pitanju njegovih nevjerovatnih dogodovstina u kuci straha, uzasa i tableta na Lekinom brdu, u zabacenoj, mracnoj i tajanstvenoj ulici Miklosic, u izmucenom gradu Beogradu, na Balkanu, cmaru Evrope itd...