|
Crni automobil, zajebanog izgleda i zatamnjenih stakala, klizi kolovozom.
Motor je tih, vrlo tih. Ulica je i prava i siroka i prosarana rupama ali kompjuterski kontrolisani amortizeri dobro izlaze na kraj sa ovim nepogodnostima. Na vjetrobranskom staklu odslikavaju se gotovo gole grane drveca uredno slozenih u redove pazljivo dresiranih gradskih stabala... Proljece tek pocinje.
U automobilu dva covjeka. Kratko, mozda prekratko podsisani vozac u plavom sluzbenom odijelu i mlad, elegantan suvozac, u pastelnom sakou sa sarenom kravatom - poslovan covjek, gazda. I dvojica u automobilu vide tu siroku ulicu, cute, prepusteni svjetlostima i slikama sto se smjenjuju. Onda se ovaj prizor prekida jer je vozacu receno da stane, tu pored parka.
"A sada idem da prosetam malo", mislio je "Toplo je, ne treba
mi kaput". Izvukao se iz kola, ostavio je i mobilni telefon. Krenuo putem. Na travi koja je tek pocinjala da ponovo zeleni jos je bilo tragova proslogodisnjeg lisca. I ponesen prirodom oko sebe ubrzao je korak i krenuo ka rijeci.
"Dobro je izaci iz kancelarije", mislio je. Kroz glavu mu proleti sigurna tisina njegove kancelarije, tu u nedalekoj visokoj zgradi zastrasujuceg izgleda... Stresao se. Pocinje da misli o poslu. Nema sumnje da je uradio posao i pored svega sto je bilo protiv njega. Sada sve izgleda tako jednostavno. Trebalo je biti hrabar i ne obazirati se na druge. Uopste, najvaznije je ne obazirati se na druge. Neki su savjetovali, neki upozoravali, neki prijetili. Samo, on nije ni jedne, ni druge, ni trece uzimao u obzir. I sleperi su presli granicu, i lova je u dzepu, njegovom dzepu.
Dugo je ispitivao okolinu. Kao oprezni ljekar, pipao je puls odredjenih poslovno-partijskih krugova. Stisak ruke i tapsanje po ramenu. "Prijateljski"... Njegov poslovni uspjeh radjao se tiho i polako. A prijetili su mu, govorili da ne ulazi u posao. Znao je dobro da je sansa jedna, da se ne moze ponoviti i da posao sa cigaretama ne pripada njemu. "Pa dobro, ako ne cio posao, onda barem mrvice od posla". U drustvu i vremenu u kome je zivio covjek je morao da igra sam, pravila nije bilo. Sistem je zderao sam sebe. Nije imao vremena da ceka ili zali bilo koga. Sansu je trebalo ugrabiti cim se pojavi. Oni koji su to ucinili sada su bogati i mocni, vecina koja to nije ucinila i dalje grca u
bijedi, pritisnuta glupom samokontrolom zastarjelog i laznog morala. "Kukaju, guraju se, lazu, smrde. Ne znaju oni sta znaci uspjeh, kada si bogat, kada se uspinjes. I nisu u pravu kada se zale na svemoc Partije i Gazda. Svi su imali sansu, a zasto je nisu iskoristili to je ipak njihova stvar.
Sjeca se vecere i gospodina N. koji ga tapse po ramenu. "Sjebao si ih", rekao je gospodin N. Na stolovima su nestajale hrpe mijesanog mesa. Cigani su pjevali uz krestavu pratnju pijanih dama. "Sjebao si ih", rekao je gospodin N. muklo. Smjeskao se. Znoj mu je curio sa masnog lica... Stresao se. Na cudan nacin je gospodin N. to saopstio. Koga je on sjebao, sve to nije bilo nista licno, pa on je htio samo novac. Malu kintu, sasvim malu kintu. Prasinu sa stola. Nezgodno je da je gospodin N. toliko blizak gazdi. Jedan iz uzeg
kruga. Znachi, procurilo je. Ali da su ljuti na njega sigurno ga ne bi zvali na
prijem. Da su ljuti na njega, sprijecili bi ga, zaustavili bi ga. Stresao se, sta ako su ga namjerno pustili da pogrijesi. "Necu da mislim o tome", rece sebi samome ali iz glave nikako da izadje prijem, sjajni, masni ovali prepuni svinjsko - govedje ili pticije anatomije. Gospodjica Kristina koja se freneticno smije dok joj neko spusta ruku u dekolte. Sjajne carape, vino iz opletenog bidona. Meso.
Dok hoda, sa strane promicu biciklisti, djeca, psi. "Zasto ne setam malo cesce, zasto kada je ovaj park toliko blizu kancelarije". I uocava da je proljece pocelo. Doduse tek pocinje.
Toliko je ubrzao korak da mu se cini da ce i on poletjeti kao ovi vrapci sto se jure tu po grmovima. Uspjeh je morao doci, dugo je cekao. Dugo je obavljao pljave, prazne poslove. Kupio tudje mrvice i uzimao milostinju. Sada se Sansa pruzila i on je obavio posao onako kako je znao, na nacin kako su to i ostali cinili, ne upustajujci se u razmisljanja.
Djeca na livadi pustaju zmaja i on leti, visoko. Providni najlon od kojeg je napravljen zmaj titra na vjetru. Ispred njega protrcava djecak panicno pokusavajuci da sprijeci padanje zmaja. Bezglavo trci, saplice se, pada i pogledom prati zmaja koji takodje pada. Bez nekog jasnog razloga na pamet mu pade njegov stariji brat - "Sada hrce negdje u Kanadi poslije cjelodnevnog crncenja. Nije znao da zivi, nikada nije znao". Brat je prvo ucio, trudio se. Poslije je stalno kritikovao sistem, narod, vlast. Neuroticno je trcao na sve one besmislene demonstracije. Stario je ubrzano. Onda je zakljucio da mora da ode.
I otisao je. "Samo da nije bio glup, da se ukljucio u posao, bilo bi mu mnogo bolje. Mogao je da zivi, da ima sve, da najzesce ribe gledaju za njim."... I misao o bratu odlazi, kao sjenka gubi se u pozadini, u zaboravu.
Lisce krcka pod nogama. To je suvo lisce od prosle godine. Potpuno je
jasno da proljece slijedi, sve govori u prilog tome, priroda obznanjuje tu stvar.
Treba otici kuci, odspavati, pripremiti se za veceras. Veceras je jedan od onih
komicnih sudara. "Ja i sponzorusa, ucena sponzorusa, intelektualka, gospodjica Madlena, naucnica i perspektivna mlada zena...". Njena neobicna torba od jute, knjiga o nekakvoj emocionalnoj inteligenciji koju ona upadljivo pokazuje. Sve to kod njega nece proci, to
vec ne prolazi. Ta zvaka za snobove sa bradicom, za histericne babe po institutima ili nadahnute, impotentne i perverzne profesore uvijek gladne novca, jednom rjecju za dno dna. Gospodjica hoce na kongres, u inostranstvo, a nema da plati, trazi sponzora. "E pa dobice sponzora, dacu joj ja sponzora dacu joj ga ja..." A gospodjica je dosla jutros u kabinet apsolutno montirana. Razmisljao je kako su skupljene krpe i cipele koje je nosila. Vjerovatno se cijela porodica angazovala sa savjetima o tome kako sa njime da razgovara. Zamislio je neku olinjalu babu u kucnom ogrtacu, sa soljicom caja. "Da, da mama, objasni kcerki da je kurva, da to nije nista strashno, i ti si bila kurva, prodavala si se komesarima za kilogram secera u kockama." Nasmijao se, kako je samo sve to smislio. A gospodjica je razvezala pricu o pshologiji, istoriji, umjetnosti, jeziku ili necemu slicnom, to je najmanje vazno. On se vec potrudio da izgleda siroviji nego sto jeste, odmah joj je ponudio sastanak, veceru, o novcu ni rijeci. "I naravno da ce doci, taj naucni intelektualni sloj se tako jeftino prodaje", toliko jeftino prodaje da mu se sve to gadi. Gori su od kriminalaca i smijesni sa svojom hinjenom pobunom, izvjezbanom spontanoscu i
ostalim sranjima. Samo gospodjica je dobar komad i veceras ce je odvesti kuci. I tako sutra ce dobiti novac, sutra kad se okoncaju naleti glumljene ili prave strasti, njemu je svejedno. Gospodjica ima decka, napomenula je, mozda da ga odvrati. "A, ne." Nece se on pokolebati zbog solidarnosti sa nekim bubuljicavim fizicarem ili slikarom, padavicarem sa obaveznom bradicom. Pljunuo je.
Pretoplo je, sve to prija nakon duge zime. Treba se i vratiti, stici do kola. Neobican proljetni umor uvlaci mu se pod kozu, sputava. Lagano odlazi prema sumarku iza koga je ostavio kola i vozaca... Polako koraca. Nogu pred nogu. Gleda u vrhove cipela na asfaltu.
Ne zeli vise da misli, spava mu se. "Toliko misli, toliko planova, sve to u biti zamara.".
Samo nesto uznemirava, nesto kvari slatku pospanost. Nigdje automobila i vozaca. Prisjeca se da li je na pravom mjestu, u to nema sumnje, ali jednostavno kola i vozaca nema. Zastaje zaprepascen. "To djubre je otislo na pivo, ta svinja", psuje. I dok idiot cirka vopi, on mora da ceka. "Vozaci me ne postuju dovoljno jer sam mlad i zato sto imam manire."... Tamo, u blizini mjesta gdje je ostavio automobil nikoga nema, samo dva smijesna dzogera, razgibavaju se. Kako ranije nije primijetio njihove trenerke drecavih boja. "Idioti, sada su nasli da se razgibavaju."... Odlucno prilazi dvojici u trenerkama. Kao u snu primjecuje da u tom prizoru ima nesto neobicno, cak prijetece. Da li je neobicno to sto ga gledaju pravo u oci, klimaju glavama ? I onda i prije nego sto ce se desiti, shvata. Shvata. Jedan od dzogera odnekuda vadi crni predmet. Htio bi da nesto kaze i obrati se ali vidi samo plamen u ruci covjeka ispred sebe. Ptice poletjese u vazduh dok je padao na zemlju s uzasnim bolom u grudima. Gusi se, gusi, savija. Da li je ikada osjetio takav bol. Samo sada da udahne. Htio bi da jos dise, da pozove druge ljude, bilo koga, da neko dodje. Ne zna zasto, ali ipak da neko dodje. Potrebni su mu, bilo koje ljudsko bice. Makar samo da ga dodirnu. Sada, dok se uvija na zemlji, dok se plavo nebo
okrece ozelenjela travica je tako ruzna, tako je ruzna ta zemlja. Zemlja...
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
).