banjalukaforum.com

Poput nestvarnog sna, budim se u stvarnosti koja nema veze sa dimenzijom u kojoj se krecem, a ni ikakve povezanosti sa dimenzijom koja odrzava ovaj svijet, i opet, na kraju svega, sa stvarnoscu koja projektira drugu stvarnost. Druga stvarnost vodi u iluzije koje postaju sasvim opipljive kada ih dotaknemo nitima maste, a masta nije nista drugo nego projekcija svijeta u kojem jesmo. Ako dijete napravi par pokreta kistom i napravi jedan sasvim novi svijet na papiru, onda nema razloga d Bog ne napravi par pokreta kistom i animiranu mene, ubaci u dimenziju koja Njemu odgovara. Osjecam da je zrak nestvaran i da me zapravo ne odrzava na zivotu, da mogu postojati samom cinjenicom da ne postojim. Gledam u stub koji ponosno stoji negdje na sredini ulica koje se stapaju jedna u drugu. Ako stvarnost ne postoji i ako je sve ovo oko nas samo djelo nase autosugestije, onda taj stub ustvari ne postoji. A ako stub ne postoji, ond anema razloga zasto ja ne bih prosla kroz njega. Ocarana tom cinjenicom, dugo sam posmatrala stub i razmisljala kako da prodjem kroz njega, ostavsi neozlijedjena. Da, to ne bi trebalo da je problem. Zatvorih oci i potrcah da prodjem kroz stub. Odjednom me zaustavise cvrste muske ruke. Otvorih oci i ugledah jakog crnog mladica. Tko njemu daje pravo da me zaustavlja?!
-Jesi li ti, majke ti, htjela udariti kroz stub?!-upitao je drsko, a ja , sa facom andjelica, ljubazno mu odvratila:
-Ma ne, ja sam htjela proci kroz taj stub.
Mladic me zaprepasteno pogleda.
-Kroz stub? Pa sta ti mislis da si, duh?
-Ah, ne, kako sam ti krivo shvacas! Ja nisam duh, ja sam animirani lik, ali to je manje bitno. Bitno je to da stvarnost ne postoji, bila ja animirana ili ne, mogu proci kroz taj stub kao i svako drugo bice na zemlji. Ustvari, ne znam koliko smo mi doista na zemlji-zamislih se.
U tom trenutku sva zadihana stize moja prijateljica.
-Sta sada izvodis?!
-Htjela je proci kroz stub.-tumacio je mladic koga se sve to nije nimalo ticalo.
-Naravno da je htjela proci kroz stub kada samo preispituje stvarnost.-zabrinuto rece prijateljica i nervozno se okrenu prema meni.-Ne mozes proci kroz stub! Ma koliko puta gledala Matrix, ma koliko puta citala Sofijin svijet i ma koliko puta dosla do zakljucka da nema stvarnosti, stub ce uvijek biti tu i ti neces moci proci kroz njega.
-Ah, draga moja, ti sama sebi sugestijom umisljas da stub postoji.
-Znas sta?!-naljuti se ona.-Prodji kroz stub! Eto, prodji kroz prokleti stub!
Sva sretna sto sam dobila i sluzbenu dozvolu, nasmijah se i hrabro potrcah prema stubu. U sljedecih nekoliko trenutaka prebrojala sam sve zvijezde u svemiru, bar onoliko koliko je na nebu poslije dvije hiljade svijetlosnih godina. Prijateljica i mladic su me odveli do klupe i objasnajvali zacudjenoj masi da nisam odavde.
-Jesi li sada spoznala razliku izmedju duhovnog i materijalnog svijeta?-pobjednicki upita moja prirposta prijateljica.
-Ne postoji razlika.-odlucnije nego prije, izjavih i pokusah da autosugestijom ublazim ostru bol.
-Boze, kako si tvrdoglava! A ako ne postoji razlika, zasto nisi prosla kroz stub?
-Zato sto nisam postigla dovoljnu duhovnu jacinu.
-Ah, da? A ta ogromna cvoruga na tvojoj glavi? Otkuda se ona stvorila?!
-Nema cvoruge na mojoj glavi, vi ocekujete da vidite cvorugu na mojoj glavi, pa je tada i vidite. Isti bi bio slucaj kada ne biste ocekivali nista, tada ne biste vidjeli nista.
-A to sto cvorugu mogu opipati?-nije se dala pametnica moja.
-Opipati? Pipas je pomocu osjetila u kozi, zar ne? A osjetila u kozi su povezana na nervnim sistemima odnosno centrima u mozgu
-I naravno, sada to opet dolazi do tvoje teorije o autosugestiji-zakljuci mladic, iznenada vrlo zainteresiran za nas razgovor. Pa na kraju krajeva, ne vidjaju se svaki dan djevojke koje zele da prodju kroz stub
-Bas tako.
-Znaci, doista nema stvarnosti? Mi ne postojimo?
-Mi svakako postojimo, ali pitanje je sta se moze nazvati postojanje i na kakva nacin postojimo. Pa mozda na kraju moramo se zapitati i gdje mi to postojimo
-Znaci, nista ne postoji?!-prijateljica je izgubila zivce.-Postoji li ista? Postoji li Bog?
-Mislim se ne trebamo pitati postoji li Bog nego sta je Bog.
-Cuj, sta je Bog-poceo je mladic da ipka dokazuje da je patrijarhalno musko.-Pa Bog je svemoguci nas Stvoritelj
-Naravno da jeste, ali pitanje je sta je to mi smatramo svemogucnosti. Bog je savrseno, svemogucnoSta? Bice? Ne. nije bice, on je savrsenostvo. A savrsenostvo je tako relativno i nije dokazano da uopce mozemo govoriti, u bilo kojem kontekstu, o savrsenstvu.
-Ako je sve relativno, zasto bi Bog bio postedjen toga?-vracao se mladic na put kojim idemo.
-Mozda i jeste postedjen, zapravo, mi to ne mozemo znati. Jednako kako ne mozemo znati sta se tacno dogadja sa nasim dusama poslije smrti. No jasno je da se nesto ipak dogadjaNapustamo tijelo i prelazimo u drugi oblik zivota. Sad, koliko uopce mozemo govoriti o pojmu zivota
-Govoris o reinkernaciji?-upita mladic, nesputan prijateljicinim ostrim pogledom.
-Ne. To je vrlo povrsno gledanje na zivot poslije smrti i ja doista ne znam koliko mozemo biti zadovoljni s tim odgovorom. Znaci, kada umremo, dusa prelazi u drugi oblik zivota? Dusa se ponovno materijalizira. Materijaliziranjem dolazi ponovno na isti svijet, na svijet koji ne postoji. A sta ako postoji druga dimenzija, a postoji? Sta ako postoji stotine dimenzija? Prilicno je glupo vratiti se ponovno u ovu?
-A raj ili pakao?-adamski upita mladic sto me nasmija.
-Povrsno. Povezano sa sa prilicno krutim poimanjem religije. Religija, naravno, nije nista drugo nego ljudska kolektivna tvorevina koja daje odgovore koji su daleko od prihvatljivih.
-Ti nisi normalna!-izjavi prijateljica.
-Ne znam koliko uopce mozemo govoriti o pojmu normalnosti. I normalnost je, draga moja, relativna i diskutabilna
-Onda si luda!
-Ludilo je jako korna stvar i meni je zao sto nemam tako otvoren ulaz u moju podsvijest. Naravno, ludila i nema
-Nista kod tebe nema
-Nije do mene, do stvarnosti je
-Koja ne postoji.-nadoveza mladic.-Sta si mislila pod onim da si animirana?
-To cu ti ispricati neki drugi put. Autosugestija mi trenutno ne pomaze, glavi mi puca.
-Hvala Bogu da si se dozvala pameti! I nemoj ni slucajno da kazes da je pojam pameti diskutabilan.
-Necu, to i sama znas.
-Mrzim te.
-Naravno, to je tvoje puno pravo.No mozes me i voljeti.
Dok smo prelazile preko mosta, prijateljica je, napeta kao puska, okretala se ne bi li vidjela neki znak da su moje rijeci istinite. Na kraju je nesigurno upitala:
-A kako znas da je sve sto si rekla istina?
Nasmijala sam se veselo i poljubila je u obraz.
-Draga moja, ja to ne znam. Nema apsolutne istine. Mozda si ti u pravu.
-Mislis, mozda ti nisi u pravu?-doceka ona.
-Ah, pa ja sam ipak udarila u stub, zar ne?
-Jesi.-napetost na nejnom licu je nestala.-Idemo. Cuvaj se, molim te. I nemoj da bi ti palo na um da skocis u Jalu
Skociti u Jalu? Hmmm, zanimljivo.Mozda cak i izvodljivo.

Evo ti jedna moja pjesma a kad se zavrsi utakmica mozda nesto i dopisem.


Himna radosti


Povrce je u kesi,
hladno.
Baceno na ulje
oslobadja miris.
Crno dno
posude za hranu.
Entropija.

Na temperaturi
cvrci.
Kratki snovi
kratke
recenice.

Postoji prozor.
Postoje vrata.
Postoji mrtva pcela.
Nokat urastao u meso.

Povrce je u kesi.
Plasticna
posuda puna je mrtvog voca.
Sinoc je padala kisa,
krovovi su vlazni.

Postojim.

Zvaku o postojanju nekog samostalnog duhovnog, nematerijalnog svijeta, ja kao laik tj. tip koji je u svom kratkom i relativno praznom zivotu procitao samo sacicu filosofskih djela, bih lako prihvatio da ne poznajem jednog starca koji se zove Simo. Simo zna da bude vrlo fin covjek. On mi je komsija. Kad je fin pozove me da odigramo koju partiju saha. Ja ponekad odem. Nekad odere on mene a nekad ja njega. Cesce mene Simo odere, da budem iskren. Obicno ponesem i flasu nekog vina i sam je popijem. Simo, naime, ne pije alkohol. Ne pije ga zato sto mu to zabranjuju doktori. Doktori mu ne dozvoljavaju da pije alkohol zbog lijekova koje konzumira… "Upuceni ljudi" kazu da je Simo sizofrenicar. Nije opasan po ljude oko sebe dok se pridrzava propisane terapije. Ta terapija ukljucuje gomilu sarenih tableta koje Sima cine mirnim i druzeljubivim. Ali, u ratu, kada se ti lijekovi nisu mogli nabaviti, gledao sam Sima u elementu. Sima u napadu ludila. Simo je tukao glavom u zid i bacakao se nogama. Ispustao je takve urlike za koje ja nisam vjerovao da ih ljudsko bice moze ispustati. Doktori i murija su dosli i odveli ludog Sima… Kasnije su nam opet vratili naseg mirnog i povucenog komsiju Sima.

Pitam se kako je, jebiga, moguce na tako nematerijalnu stvar kao sto je Simova dusa djelovati tako materijalnim stvarima kao sto je gomila sarenih tableta ? Nije li upravo to dokaz da dusa ima materijalnu bazu od koje je neodvojiva ?

Prema mom skromnom, pijanom misljenju, odnos izmedju materijalnog i nematerijalnog je isti kao i odnos hardvera i softvera. Postojanje jednog je uslov za funkcionisanje drugog i obrnuto. Medjusobno su uslovljeni i zavisni.

Zato je ona bandera realna. Ona postoji. Kao i cvoruga na glavi. Nokat urastao u meso. Povrce u kesi. Kao i ti. I ti postojis. Budi radosna zbog toga jer ti to pruza mogucnost da ucinis Nesto. To Nesto nema nikakve veze sa Jalom. Nju pusti da tece.

Moj omiljeni pjesnik Walt Whitman je rekao da dusa nije nista drugo doli tijelo i da tijelo nije nista drugo doli dusa. Da, gledano na taj nacin, dusa i tijelo se medjusobno uslovljavaju, tijelo odnosno nervni sistem odredjuje stanje nase duse i njeno djelovanje. To doista moze biti jedno sasvim jednostavno i logicno objasnjenje.
Na to tvoje pitanje, ja ipak mogu da ponudim dva odgovora. Prvi je u izravnoj vezi sa autosugestijom. Koliko je moc autosugestije dokazuje cinjenica da recimo iscjeljitelji koji lijece pomocu bioenegrije mogu od invalida napraviti sasvim zdravog covjeka. Kako? Pa zato sto taj invalid cvrsto vjeruje da ce mu to pomoci, pa mu tako na kraju i pomogne. Sigurno si cuo za placebo eksperimente. Za svaki slucaj cu objasniti o cemu je rijec. Psiholozi uzmu dva pacijenta kojih jako boli recimo glava. OBa pacijenta dobiju jednake tablete, samo sto psiholozi precutaju da je jedna od tableta placebo, odnosno lazna i ne djeluje ako antibiotik. No oba pacijenta prestane boljeti glava, jer je pacijent koji je dobio placebo tabletu MISLIO da je dobio pravu. Stoga, vrlo je moguce da autosugestija moze izlijedjiti gotovo svaku bolest, pa cak i rak. Tako je mozda i sa tvojim susjedom. Jer, podsvijet je neispitana, i kako kazu u "Vanilla sky" vrlo mocna stvar.
Drugi odgovor je da dok je dusa u tijelu, ona doista ovisi od tog tijela i tek oslobadjanjem, odlazi u univerzum.
Ustvari, pokusavala sam da ovom pricom predstavim postmodernisticke struje, jer u modernoj knjizevnosti se postavljalo pitanje kako da se pojedinac snadje u stvarnosti (a to je rezultiralo citavim nizom odlicnih knjiga medju kojima je i "Stepski vuk"), a sada se postavlja pitanje da li uopce postoji stvarnost. Ako pogledate Matrix, Vanilla sky, Trinaesti kat, procitate Sofijin svijet, znat cete o cemu govorim.
A sto se tice mog osobnog stvava, da , ja nikako nisam zadovoljna povrsnim sagledavanjem stvari i vjerujem da cemo jednog dana doista moci proci kroz stub (stub je bio ,Hari, a ne bandera)...Treba uskljuciti sve mogucnosti i budnim okom paziti na one niti koje nam instiktivno govore da smo samo dosegli mali djelic malog djelica neke istine, ako se ona moze nazvati istinom. Zato, ja vas pozivam da zaboravite dekartovski racionalizam i malo razmislite o svemu. I dok razlisljate, postavljam pitanje: kako objasnjavate deja vu?
No naravno, to me ne sprijecava da uzivam u svemu sto me okruzuje...