banjalukaforum.com

Hari je sjedio tu, u "Cafe Del Pale", vec duze od sat vremena, cijedio svoje prvo ( i jedino ) pivo i izgledao potpuno smusen. Tuga je ispunila njegove malene ocice koje nikada i nisu bile nesto narocito krupne i sjajne. Sada su one izgledale sicusnije, tamnije i zgusnutije, a citavo lice mu je ostalo bez nekog posebnog znacaja, bezvrijedno kao i dva kovana njemacka novcica u njegovom dzepu, koja je tu drzao da bi mogao reci da, eto, ipak nije totalno dekintiran. Prilicno tuzan prizor...

Kad bi se osjecao posebno ojadjen i tmuran, Hari bi onda uzimao da sastavlja poeziju i prijatelji bi ga redovno zafrkavali zbog toga. Davao bi im svoje stvari povremeno da prelistaju, a oni mi se samo nasmijesili i rekli : E jesi mi i ti neki pjesnik, nista ti se ne rimuje...". Ali, on se nije mnogo obazirao na to. "Evo, pogledajte, -cesto bi podvlacio taj primjer - sta recimo da majmuni nisu bili uporni u svom fizikalisanju... Nikada ne bismo dobili covjeka, zar ne ? A, ako je majmunu poslo za rukom da postane covjek, e, onda ce i meni poci za rukom da postanem nesto vise od covjeka - pjesnik !" I tako, uprkos prilicnoj citateljskoj nezainteresovanosti, par njegovih kracih ljubavnih stvari bilo bi, tu i tamo, cak i stampano, uglavnom u malo poznatim i besplatno dijeljenim studentskim casopisima...

Znaci, tip je ocigledno imao odredjenih sposobnosti po osnovu pisanja, ali to za sada nije bilo dovoljno. A stihovima se ne mozes prehraniti, jer da mozes, mi ne bi ustajali u pet ujutru, odlazili na posao i dovlacili hranu kuci, vec bi po citav dan sjedili u nekom hladu i uzdisali i pisali pjesme a onda ih ubacivali u usta i zvakali i opet uzdisali, a potom i gutali... Oko toga, Hari je mislio ovako : "Postoje samo dvije stvari koje svakog covjeka prije ili kasnije sustignu - smrt i racuni za telefon. Smrt poezijom mozes da pobijedis. Racune ne. Racuni te uvijek stignu...".

Oko pola devet je u kafic banuo Cera, Harijev dobar jaran, bas u trenutku kada je ovaj vec poceo da prebire po dzepovima trazeci cist komad papira na koji bi zapisao neku svoju najnoviju hrpu stihova, koja bi, sasvim sigurno, svojom blistavoscu i jasnoscu zasjenila sunce...Cera zableja glavom prvo lijevo, zatim desno, u sve uglove "Del Pale-a", pa uocivsi svog jarana kako pretura po dzepovima, glasno se nasmija i pridje Harijevom stolu.

- Zdravo Hari, jebo te konj. - rece Cera, inace, veliki postovatelj svega. Pristup mu je bio neposredan a jezik neizvjestacen. Bio je buntovnik ali bez jasnog razloga i cilja. Uporno je njegovao svoju neposrednost misleci da je to jedna ljudska vrlina. Varao se.

- O, djesi Cera - uzvrati mu Hari, pomalo iznenadjen. Izgledalo je kao da se probudio iz zimskog sna. Prilicno smijesna scena. Posteno joj se nasmijase obojica. Za trenutak, sve je bilo lijepo za vidjeti - puno cijepanja od smijeha. Bas zato crkve i slicne stvari nisu dobre za ljude, tamo ti ne dozvoljavaju da se smijes.

Medjutim, Hari je ponovo odjedanput zacutao. Djelovao je kao da je pred njega banulo neka jeziva kratura iz proslosti, demon npr. Pokunjio se kao djacic kad dobije keca u skoli i vratio u svoj prvobitni, skruseni i nezavidni polozaj. Nas Hari, jadnicak, tako slabasan i skvrcen, kao muskarcu polni organ u ledenoj rijecnoj vodi... Ali, Cera je nanjusio razlog i znao je u cemu je stvar. Davno je izvukao svoje pouke i zato zvao pice za obojicu. Trijeznog covjeka ti ne mozes utjesiti. Sve je jebeno sranje kad je covjek trijezan...

- Hari, druze, nesto mi veceras izgledas specijalno ojadjen. Da nisi fatalno ranjen prilikom kosovskog boja ? Cemu sada suze ? Pa drug Tito je, jebiga, vec odavno umro. - upita Cera.

- Nije u tome stvar Cera, vec u necemu drugom. - odgovori Hari.

- Opet te ispalila Maja, ha ? Popusio si ga, zar ne ? Priznaj ! - navali Cera.

Hari uzdrhta kao list na vjetru : Maja.

- Pogodi te to, Cera. - rece on, duboko uzdahnuvsi - jebiga, sta ce, kad sam mekog srca. Uzmi komad stiropora, oboji ga u crveno, oivici ga zlatnim klasjem i zapali vatre da plamte sve do neba i jos vise ; sve do samog Boga. Sta onda dobijes ?

- Pojma nemam. Mozda grb nase fudbalske reprzentacije ?

- Muda labudova grb. Dobijes moje srce, Cera. - rece Hari, odmahujuci glavom. - Moje jebeno srce, Cera. - onda klonu, drmnuvsi glavom o kafanski sto.

- Aaaaa ??? - pocesa se Cera po nosu. - Ko bi to rekao... A, evo stize spas, pice za mladice. - povika odusevljeno.

A konobarica, sva bujna, nezasita i mocna, onakva kakve smo oduvijek zeljeli da imamo pored sebe, pridje im, vrcnu zadnjicom - bio je to zanos tijela, i spusti pice na sto. Blistala je kao, u najmanju ruku, novogodisnja jelka. Tinejdzerska fantazija. Vojnicki san. Obilje. Dodje ti da skocis i utones i ostanes tu, u bezizlaznosti svog polozaja.

- Momci, evo stiglo pice. - rece ona prijatnim glasom.

- Mlada damo, da li biste bili ljubazni, kad zavrsite smjenu, da se udate za mene ? - rece Cera, sav ocaran pojavom, trljajuci ruke i lupkajuci nogama ispod stola.

- Drugom nekom prilikom, decko. Mozda u nekoj od nasih narednih inkarnacija. Mozda ni tad... Nego, sta je ovom tipu ? - upita konobarica i pokaza na Harija - Izgleda mi totalno izbacen iz igre. Sta ga je to toliko razalostilo ?

- Nista posebno - odgovori Cera, pomalo razocaran u vezi onoga sa vjencanjem - Umro je negdje duboko u sebi. Imao je nesrecan slucaj. Zaljubio se u pogresnu osobu. Kao lud.

- Je l' - zacudi se konobarica.

- Aha. I nemojte se cuditi. To je stvar koja se moze desiti svakome od nas. Ne vrijedi ti da se cuvas. Jednostavno se desi. Evo, uzmite slucaj F. Nicea...

U to Hari zestoko jauknu - cuo je sta se o njemu prica : gadosti.

- Ok, ipak povedi racuna o svom prijatelju prije nego sto ga slomi ljubav prema svom bliznjem. - rece konobarica u pomalo filosofskom stilu. Onda ode za svojim poslom, i dalje vrckajuci guzom. Cera osjeti kako mu raste muskost. A kod nas, poznato je, to je organ koji koristi svaku priliku ne bi li iskocio van i onda parao oblake, vrludao Svemirom, harao sazvjezdjima, predstavljao opasnost za planete itd... Tako nesto.



( nastavlja se kad napisem nastavak )

- Hari, jebem te corava - rece Cera uzbudjenim glasom pa prodrma jarana pored sebe - Vidis li ti ovo ? A ? Izgleda da jos uvijek postoje zenska bica koja te mogu uciniti drustveno korisnim covjekom. Porodicnim, mozda... znas ono - autic i stalni poslic i bastica i pranje automobila nedjeljom, zenica i dvoje ili vise od dvoje djecice, rijeseno stambeno pitanje i tako to. - Cera se obliznu, jos uvijek buljeci u pravcu zene kojoj je maloprije ponudio brak, pomalo alavo, kao pacov.

- Ne, Cera - rece Hari tmurnim glasom, jos uvijek sa glavom nabijenom na sto - Moj daljnji zivot je, po svoj prilici, upropasten. Tu ni molitve ne mogu pomoci. Kad skocis u zivo blato, sve sto ti preostaje jeste da sacekas jos koji minut prije nego sto potones...

- Eh Hari, pa nije bas tako. Opet preuvelicavas sranje u kome se nalazis. Jesi li ti cuo mozda za deminutive ? - rece Cera.

- Ti se izgleda u sve razumijes. - rece Hari razdrazljivo - Kao Marica u kriv kurac. Zar ti ne znas da Desanka Maksimovic kaze kako se sva umjetnost, u stvari, radja u kolijevci ceznje, hrani na dojci slutnje, a pociva u bedrima cutnje. Patnja je, moj Cera, put ka intelektualnom uzdizanju. Ka visem nivou svijesti... Preduslov za umjetnost.

Desanka Maksimovic je, recimo to sada za neupucene, popularni domaci autor poezije. U njenim stihovima pronaci cete neizmjernu ljubav prema covjecanstvu i cvijecu i dobrocinstvima i svemu. Covjekoljublje je tacka oko koje se vrti cjelokupna njena umjetnost. Sve je to u redu ali, Ceri je ona donekle, ipak, isla na zivce. Bez nekog posebnog razloga. Jednostavno, ponekad mu se cinilo da ona svoje pjesme isporucuje vise nego pazljivo uvijene u sareni papir, kao rodjendanske poklone... Ali, od takve carolije slaba je vajda, zivot nas je, nazalost, u to uvjerio...

- Desanka Maksimovic je jedna od nasih zescih zabluda, druze moj - odgovori mu Cera.

Hari nije mogao da povjeruje svojim usima. Ovo je za njega bilo previse. Oci su mu zasuzile. Htio je nesto znacajno da kaze, ali je, ocigledno, ostao bez teksta.

- I - nastavi Cera - oduvijek si bio sklon ka tome da za sve zivo trazis izlaz kroz poetske slike. Ali, postoji podrucje koje ti tvoji pjesnici nikada nece moci da obasjaju. To se zove surova realnost, buraz. Oni je ne vide. Suvise su visoko gore, u oblacima...

- Ne diraj mi Desanku Maksimovic ! Ne diraj mi nijednog od nasih pjesnika ! - Hari se uzrujao.

- Budimo realni, pjesnici su jedan od jeftinijih nacina da nase potrosacko drustvo utrosi visak hartije, to je sve. Mnogo lakse je sanjati bolje sutra, dragi Hari, nego se suociti sa svijetom kakav on zaista jeste i pokusati nesto uciniti. Nesto sto bi ga ucinilo boljim i prihvatljivijim za zivot. - uzvrati Cera, izrazito filosofski nadrkan.

- Jebote, ne diraj ih ! Ne diraj mi poeziju kad ti kazem ! - skoci Hari odjednom pun snage i energije i spreman i na eventualno razracunavanje sakama. Sake, ako se znaju dobro iskoristiti, mogu vrlo cesto da budu presudan argument u ovakvim diskusijama.

- Ok, smiri se Hari. Evo, pokusacu da te oraspolozim... Sta se dobije kada odredjen broj zbirki pjesama ubacis u kokosinjac ?

Hari nije znao tacan odgovor. Duboko se bio zamislio, ispravivsi se, pretezno, mislim, zbog koncentracije. Licio je sada na neki veliki drveni krst. Ili na strasilo...

- Pojma nemam. Mozda susinsku spoznaju aposlutne istine ? - to je bilo sve sto je ispalo kad je napregao svoj potisteni mozak.

- Nije - rece Cera pobjednickim glasom - Dobijes kokodakanje. Kokodakanje gomile coravih i drazesnih kokica...

I tako, Cera se slatko nasmija svojoj shali, dok Hari, ipak, nije. I, nikako mu nije bilo jasno oko cega se Cera sad toliko smije.

- Sta je smijesno ? Ne kontam.

- E moj Hari, isti si kao moja uciteljica iz likovnog. Covjek je sve morao da joj crta.

- Ja te posljednji put molim da se ne salis vise sa mnom na takav nacin. Narocito ne sad, kad sam ovako sjeban i depresivan. U protivnom...

- Sta : u protivnom ? - Cera pomalo povisi ton. - Pogledaj se covjece na sta licis ?! Gledam te, cucis tu kao pokisli mis pod stolom. Lijepo sam ti kazao na koji nacin covjek treba da postupa sa njima : prebacis preko koljena, pa dok se jos rita i koprca, zadignes joj suknju, pa opaucis !... Pa da vidis kako poslije ima da te mazi, da ti tepa i ususkava te u krpe i tako to.

- Ne znam vise, Cera, sta da mislim. Nikako mi nije jasno zasto nije dosla.

- Ko zna... Mozda je bila i sprijecena... Sa zenama se nikad ne zna. Statisticki posmatrano... - Ceri je bilo pomalo zao Harija pa je okrenuo plocu... I Hari se pomalo smirio.

- Ali zasto ? Pa juce mi je rekla da je moja zadnjica podsjeca na ukusan i prigodan novogodisnji paketic. A danas ? Ne ? Nikako mi Cera nije jasno zasto se takve stvari moraju dogadjati... Zasto je to uopste moguce ?

- Jebi ga , zivot bas i nije slasticarna puna medenih kolaca, i sam vidis. Uostalom, makar si na vrijeme shvatio da je sve bilo kobajagi. Nekim ljudima je potrebno i po dvadeset godina u bracnoj zajednici da shvate da su se zajebali. A dotad mozda upropaste i jos ko zna koliko zivota... svoje djece npr.. Gledaj to, Hari, sa svjetlije strane.

- Zaista tako mislis ? - upita ga Hari, zbunjen i nesiguran. Cera ga je bio prilicno uzdrmao i vise nije znao sta da misli.

- Otprilike. Hajde sada da se dobro ucugamo. Drmni to pice pa ce da stigne jos jedno.

- Ne mogu Cera, moram da bjezim. Vec je prilicno kasno.

- Vec ides ?

- Da. Ja sam, po svoj prilici, dijete vjetra. Ne drzi me mjesto niti ljudi.

- Ne, Hari, ti si, po svoj prilici, gazelin prdez. - Cera se samozadovoljno nasmija.

- U, Cera, i ti bas mozes da seres. Koliko dnevno trosis toalet papira ? Tonu ? Dvije ?

A onda je Cera odlucio malo da stane na loptu, da smanji tenziju, stisha strasti i tako to...

- Dobro, Hari, nemoj odmah da se dernjas. Sta se primas na svaku zajebanciju kao saucesce. Nisam imao namjeru da te vrijedjam. Izvini, covjece.

- Ma, u redu je. - i Hari se smirio - Zao mi je ako sam planuo. Sta ces... Sve je to, valjda, posljedica stresa. Vidis i sam : konji jasu jahace, kurve umiru pjevajuci, ptice se ne vracaju sa juga, sve je sjebano... Ponekad ti dodje da se zatvoris u kuci, prebacis deku preko glave, i ostavis cijeli svijet da se ugusi tu, u sopstvenom smradu... I kako onda da te ne strefi mozdani udar prije tridesete ?

- U tvom slucaju bi to bio pucanj u prazno. - Cera se grohotom nasmija. A i Hari ovoga puta.

- Ajde, ne seri vise. Odoh. Ionako bas nije prijatan osjecaj sjediti na jednom mjestu dugo vremena. Utrne ti guzica, covjece. Osjetis bolove.

- Da, covjek se muci dok je ziv i pritom zaboravi na sve ostalo... Dobro, idi. Sta da kazem Maji ako slucajno bude navratila ?

- Kazi da sam otisao odavde da se malo promuvam. Da gazim zelenu travu, sutiram kante za smece i kidam ruzine pupoljke iz bijesa. - rece Hari.

- U redu. Jos nesto ? - upita uljudno Cera.

- Poslije, reci joj, idem da se izlazem svim mogucim opasnostima po svoj zivot. Idem, jebiga, da se najedem zelenog grozdja u znak moje nekakve ljudske nadrkanosti. Cisto iz protesta.

- Auuuu, nemoj to zadnje Hari. Usraces se kao grlica od toga.

- Ja sam covjek sada spreman na sve !

- I na ubistva ? - zacudi se Cera - Neduznih insekata, ptica, zvijeri, ljudi, oblaka i zena ?

- Sigurno Cera. Sto se cudis ? - tu se Hari pomalo pokoleba, ali ubrzo zatim potvrdi svoje stavove - Sigurno.

- Onda Hari, vidimo se sutra. Ok ?

- Ok Cera. Vidimo se sutra da se dobro ucugamo.

Onda Cera izadje ne dovrsivsi svoje pice. Medjutim, tu se nasao Cera koji je sve to uredno pocistio prije nego sto se premjestio za sank, blize konobarici na koju se nameracio. No, ovaj put, smislio je prihvatljiviju zvaku. - Moras malo da ih lazes i mazes da bi imao prolaz - pomisli on. - Recimo, predstavis im se da si pjesnik. Simbolicki. I to jedan od nasih poznatijih. O da, to uvijek upali. Iz prve. Kao jebena prskalica.