banjalukaforum.com

Nadjoh na IMF-u,svidjelo mi se...pa rekoh - da podijelim to s vama...



Ljubav je slijepa

Jednom davno, sve ljudske osobine i osjecaji, našli su se na jednom skrivenom zemaljskom mjestu.

Kada je DOSADA zijevnula treci put, LUDOST je, (inace uvjek tako luda) predložila: Hajdemo se igrati skrivaca! INTRIGA je podigla desnu obrvu, a RADOZNALOST je, nemogavši se suzdržati, zapitala: Skrivaca? Kakva je to igra? Slijedio je odgovor: To je jedna igra , zapocela je objašnjavati LUDOST, u kojoj ja, pokrijem oci i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronadjem, taj je pobjednik.

ENTUZIJAZAM je zaplesao, a slijedila ga je EUFORIJA. SRECA je toliko skakala od radosti, da je nagovorila SUMNJU i APATIJU, koje nikada ništa nije interesovalo.

Ali nisu se svi željeli igrati. ISTINA je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvjek, na kraju svi pronadju. PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo što on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru. OPREZ nije htio rizikovati...

Jedan, dva, tri..., pocela je brojati LUDOST. Prva se sakrila LIJENOST, koja se kao i uvjek, samo bacila iza prvog kamena na putu. VJERA se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u sjenu USPJEHA, koji se muceci popeo na vrh najvišeg drveta. VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla odluciti gdje da se sakrije, jer joj se svako mjesto cinilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. LJEPOTA je uskocila u kristalno cisto jezero, a SRAMEŽLJIVOST je provirivala kroz pukotinu drveta. KRASOTA je našla svoje mjesto u letu leptira, a SLOBODA u dahu vjetra. SEBICNOST je pronašla ljepotu i prozracno skrovište, ali samo za sebe! LAŽ se sakrila na dno oceana, (laže, sakrila se na kraju duge) a POŽUDA i STRAST u krater vulkana. ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije ni važno.

Kada je LUDOST izbrojavala 999.999, LJUBAV je još tražila skrovište, jer je sve bilo zauzeto. Ugledavši ružicnjak, uskocila je, prekrivši se prekrasnim popoljcima. Milijun, vikala je LUDOST i zapocela svoju potragu. Prvu je pronašla LIJENOST, odmah iza najbližeg kamena. Ubrzo je zacula VJERU, kako raspravlja o teologiji s Bogom, a STRAST i POŽUDA su iskocile iz kratera od straha. Slucajno se tu u blizini zadesila ZAVIST kao i, USPJEH, a SEBICNOST nije trebalo ni tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog i prozracnog skrovišta, koje se pokazalo pcelinjom košnicom.

Od tolikog traženja, LUDOST je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla LJEPOTU. Sa SUMNJOM joj je bilo još lakše, jer se ona nije mogla odluciti za skrovište, pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu. Tako je LUDOST, malo po malo, pronašla gotovo sve. TALENT u zlatnom klasju žita, TJESKOBU u izgorenoj travi, LAŽ na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopšte icega i igrali...

Samo LJUBAV nije nigdje mogla pronaci! LUDOST je pretražila svaki grm i svaki vrh planine, i kada je vec bila bijesna, ugledala je ružicnjak. Ušla je u ružicnjak, uhvatila suhu granu te od ljutnje i iznemoglosti pocela udarati po prekrasnim popoljcima. Odjednom se zacuo bolan krik. Ružino trnje, izgrebalo je LJUBAVI oci. LUDOST nije znala što da ucini, niti kako bi se izvinula i popravila to što je ucinila. Plakala je i molila za oprost. Naposljetku je odlucila zauvijek ostati uz LJUBAV i pomagati joj. Od tada, kada se na zemlji prvi puta igralo skrivaca, LJUBAV JE SLIJEPA I LUDOST JE PRATI!

Prekrasno!

...

Mene ne zanima kako zaradjujesh za zivot.
Ja zelim da znam za cim zudish i da li se usudjujesh da sanjash o tome da ispunish ceznju svoga srca.

Mene ne zanima koliko godina imash.
Ja zelim da znam da li cesh rizikovati da ispadnesh budala zbog ljubavi, zbog snova, zbog avanture koja se zove biti ziv.

Mene ne zanima koje planete zakriljuju tvoj mesec.
Ja zelim da znam da li si dodirnuo sredishte sopstvene tuge, da li su te otvorile izdaje zivota ili si se skvrcio i zatvorio iz straha od daljeg bola! Zelim da znam mozesh li sedeti sa bolom, sa bolom mojim ili svojim, ne meshkoljeci se da ga prikrijesh ili umanjish ili zatresh. Zelim da znam mozesh li drugovati sa radoshcu, sa radoshcu mojom ili svojom; mozesh li se prepustiti divljem plesu i dopustiti da te zanos preplavi do samih vrhova prstiju i ne upozoravati nas da budemo pazljivi, da budemo realisticni, niti da se setimo svojih ljudskih ogranicenja.

Mene ne zanima da li je prica koju mi kazujesh iskrena.
Ja zelim da znam mozesh li razocarati druge da bi bio iskren prema samom sebi; mozesh li podneti optuzbu izdaje i ne izdati sopstvenu dushu.
Ja zelim da znam mozesh li biti veran te stoga dostojan poverenja. Zelim da znam mozesh li videti lepotu cak i ako nije lepa svaki dan, i mozesh li crpsti svoj zivot iz Bozjeg prisustva. Zelim da znam mozesh li ziveti sa promashajem, sa promashajem svojim i mojim, i josh uvek stajati na rubu jezera i srebrnastoj mesecini uzvikivati "Da!".

Mene ne zanima gde zivish ili koliko para imash.
Ja zelim da znam mozesh li se dici posle noci bola i ocaja, iscrpljen, satrt do srzi, i uraditi ono shto se mora uraditi za decu.

Mene ne zanima ko si ti ni kako si se obreo ovde.
Ja zelim da znam hocesh li stati u sredishte ognja zajedno sa mnom i ne ustuknuti.

Mene ne zanima gde ili shta ili kod koga si ucio.
Ja zelim da znam shta je to shto te drzi iznutra, kada sve drugo otpadne. Ja zelim da znam mozesh li biti sam sa sobom; i da li zaista volish drushtvo u kome se nadjesh u praznim trenucima.

V e m i k s i

Vemiksi su bili mali drveni ljudi. Svaki od njih bio je izrezbaren rukama drvodjelje po imenu Eli. Elijeva radionica nalazila se na brdu iznad njihovog sela. Svaki vemiks bio je različit. Jedni su imali veliki nos, a drugi velike oči. Neki su bili visoki, neki niski. Pojedini su nosili šešir, drugi su imali ogrtače. Ali svi su bili napravljeni rukama istog drvodjelje i svi su živjeli u istom selu.

I cijeli dan, svaki dan, vemiksi bi činili istu stvar: davali bi jedan drugom jednu naljepnicu. Svaki je vemiks imao kutiju naljepnica sa zlatnim zvijezdama i kutiju naljepnica sa sivim točkama. Na svim ulicama u cijelom gradu mogli su se vidjeti vemiksi kako jedni na druge stavljaju naljepnice sa zvijezdama ili točkama.

Najljepši, oni s glatkim drvetom i lijepom bojom, uvijek bi dobili zvijezde. Ali, ako bi drvo bilo grubo ili boja ispucala, vemiksi bi dobili točke. I talentirani bi dobili zvijezde. Neki bi podignuli veliki štap visoko iznad svojih glava ili skočili preko visokih kutija. Drugi su znali velike riječi ili su pjevali predivne pjesme.

Neki vemiksi imali su zvijezde svuda po sebi! Svaki put kad bi dobili zvijezdu osjećali su se tako dobro da su ponovno učinili nešto i onda dobili još jednu zvijezdu. Drugi su, pak, mogli učiniti malo. Oni bi dobivali točke. Punchinello je bio jedan od njih.

Pokušavao je skočiti visoko kao drugi, ali bi uvijek pao. A kad bi pao, drugi bi se okupili oko njega i dali mu točku. Ponekad, kada bi pao, to bi napravilo brazgotine na drvetu, tako da bi dobio nove točke. Pokušavao bi objasniti zašto je pao, rekao bi nešto besmisleno i dobio još točaka.

Nakon nekog vremena imao je toliko mnogo točaka da više nije želio izlaziti van. Bojao se da bi mogao učiniti nešto glupo, primjerice - zaboraviti šešir ili stati u vodu, a onda bi opet dobio točku. Imao je toliko sivih točaka da su mnogi prilazili i bez nekog razloga davali mu još po jednu.

"Zaslužuje mnogo točaka", bili su jednoglasnog mišljenja drveni ljudi. "On nije dobra drvena osoba".
Nakon nekog vremena i Punchinello im je povjerovao. "Ja sam loš vemiks", govorio bi on.
Kada je izlazio van, bio je nekoliko puta s drugim vemiksima koji su imali mnogo točaka. S njima se osjećao bolje. Jednog dana sreo je vemiksicu koja je bila drukčija od svih vemiksa koje je do tada sreo. Nije imala točaka, ali ni zvijezda. Lulia je bilo njeno ime...

Nije da joj drugi nisu pokušali dati naljepnice. Jednostavno, naljepnice se nisu htjele prilijepiti. Neki su se divili tome što Lulia nije imala točaka, pa su potrčali i dali joj zvijezdu. Ali, i ona bi otpala. Neki su opet gledali kako nema zvijezda pa su joj davali točku. Ali niti ona nije mogla ostati na njoj.

"To je to, takav bih volio biti!", mislio je Punchinello."Ja ne želim ničije oznake." Zato je upitao vemiksicu koja nije imala naljepnica na sebi kako joj je to uspjelo.

"Jednostavno", odgovorila je Lulia. "Svaki dan se vidim s Elijem."
"S Elijem?"
"Da, s Elijem. Eli je drvodjelja. Sjedim u radionici s njim."
"Zašto?"
"Zašto ne bi sâm pronašao odgovor? Idi na brdo. On je tamo."

Rekavši to, vemiksica bez naljepnica okrenula se i nestala.
"Ali on me neće vidjeti!"uzviknuo je Punchinello.
Lulia ga nije čula. Punchinello je otišao kući. Sjeo je kraj prozora i gledao drvene ljude kako jedni drugima žurno daju zvijezde i točke.
"To nije u redu", mrmljao je za sebe. I odlučio je vidjeti Elija.

Hodao je uskom stazom sve do vrha brda, a onda je zakoračio u veliku radionicu. Njegove drvene oči raširile su se na sve što je vidio. Stolac je bio visok upravo onoliko koliki je i on bio. Morao se popeti na prste da bi vidio površinu radne klupe. Čekić je bio dugačak kao i njegova ruka. Punchinello je teško gutao. "Odlazim", okrenuo se da će izići. Onda je začuo svoje ime: "Punchinello!"

Glas je bio dubok i jak. Punchinello se zaustavio.
"Punchinello! Drago mi je što te vidim. Dođi i dopusti da te pogledam."

Punchinello se polako okrenuo i ugledao velikog bradatog majstora.
"Ti znaš moje ime?" upitao je mali vemiks.
"Naravno da znam. Ja sam te napravio."
Eli se sagnuo, podignuo ga i postavio na klupu.
"Hmmm, " majstor je govorio zaokupljen mislima dok je pregledavao sive točke.
"Izgleda da si dobivao loše ocjene."

"Ja to nisam želio, Eli. Zaista sam sve pokušavao."
"Ne moraš se braniti od mene, dijete. Ne tiče me se što drugi vemiksi misle."
"Stvarno?"
"Da. Ni tebe se ne bi trebalo ticati. Tko su oni da ti daju zvijezde ili točke? Oni su vemiksi kao i ti. Ne brini se o tome što oni misle, Punchinello. Treba te se ticati što ja mislim. A ja mislim da si ti netko osobit."

Punchinello se nasmijao.
"Ja osobit? Zašto? Ne mogu brzo hodati. Ne mogu skakati. Moja je boja ispucala. Što bih ja tebi značio?"

Eli je pogledao Punchinella, stavio ruke na njegova mala drvena ramena i progovorio vrlo lagano.
"Zato jer si moj. To je razlog zbog kojeg si mi značajan."

Punchinello nikad nije imao nekoga tko bi gledao na njega kao Eli. Nije znao što bi rekao.
"Svaki dan sam se nadao da ćeš doći", objasnio je Eli.

"Došao sam jer sam sreo nekoga tko nije imao oznaka."
"Znam, rekla mi je za tebe."
"Zašto naljepnice ne ostaju na njoj?"
"Zato što joj je važnije ono što mislim ja nego drugi. Naljepnice se lijepe jedino ako im dopustiš."
"Ššššto?"
"O tebi ovisi hoće li se naljepnice lijepiti. Što više imaš povjerenja u moju ljubav, manje ćeš se brinuti o naljepnicama."
"Nisam siguran da razumijem."
"Razumjet ćeš, ali će ti trebati vremena. Dobio si mnogo oznaka. Zasad, samo me dođi vidjeti svaki dan i dopusti da te podsjetim kako se mnogo brinem za tebe."

Eli je podignuo Punchinella s klupe i spustio ga na tlo.
"Zapamti", rekao je dok je vemiks izlazio na vrata,"ti si osobit, jer sam te ja napravio. A ja ne pravim pogreške."

Punchinello se nije zaustavio, ali je u srcu pomislio:
"Čini se da on doista tako misli."
I dok je tako mislio, jedna je točka pala na zemlju....