banjalukaforum.com

Ekonomijada je stvarno mocna stvar. Mozda jedna od najmocnijih koje se mogu desiti mladom, neizivljenom studentu zeljnom provoda i dobro zezanja… I meni se desila ekonomijada. Bio je to maj 2002. godine i ja sam trebao da budem golman Ekonomskog fakuleta Srpsko Sarajevo. To svakako ne znaci da sam ja dobar golman, vec jedino to da niko drugi na faksu nema pojma sa branjenjem. Rekao sam Da i Savez Studenata je uplatio na moje ime cijelih 150 konvertibilnih maraka koliko je kostalo 5 dana boravka u hotelu Slovenska plaza u Budvi… Na ekonomijadu sam krenuo sa djevojkom, Majom. Cura se osim ekonomije i odbojke redovno bavila i seksom tako da je ekonomijada obecavala…Ispocetka je sve bilo sjajno. Bus je bio fenomenalan, atmosfera u njemu opustena… Raja se zezala, cugala i pomalo muvala. Ja nisam bio izuzetak, moze se reci da sam se sasvim utopio u masu. Pio sam sasvim odmjereno i ljubakao se na predzadnjem sjedistu busa. S Majom, naravno… Put do Budve prakticno nismo ni osjetili. Smjestaj je bio sasvim ok, u sobi sam bio sa Cerom i Acom, dobrim momcima, i sto je najvaznije heteroseksualno nastrojenim. Dakle, nisam morao da brinem o napadu s ledja a momci su bili spremni i da mi obezbijede privatnost sa Majom kada to situacija bude zahtijevala… Medjutim, za vrlo kratko vrijeme idila je nestala. Glad za alkoholom se u meni ponovo probudila, ta zvijer je skocila i povikala : Vino, Vino, Vino, zelim vina…. Nisam karakterna osoba i prilicno sam narusenog nervnog sistema, sistematski unistavanog redovnim konzumiranjem alkohola i droga, pa me je zvijer savladala. Vino je u prodavnici bilo veoma jeftino, litar Vranca, vrlo kvalitetnog i pitkog pica je kostao svega 2,5 evra sto je i za moj plitki dzep sasvim prihvatljiva cijena. Dan je bio vruc a prva utakmica je pocinjala u 19.00. Do tog vremena uspio sam da svoj organizam obogatim sa najmanje 4 litra vina sto znaci da sam bio totalno onesposobljen u sportskom smislu. Ostavio sam drugove na cjedilu - ostali su bez golmana. I Maju sam ostavio na cjedilu, nisam mogao tri da sastavim a bio sam i prilicno "labav". S razlogom su se naljutili na mene, drugovi i Maja. Poslije kratke svadje, napustio sam hotel i zaputio se obalom. Spartao sam duz nje neko vrijeme, posmatrajuci kako talasi jednolicno udaraju o hridi. To mi je ubrzo dosadilo pa sam zato skrenuo u prvu kafanu, sjeo, i narucio kuvano vino. Mjesto je bilo pusto, tu je sjedio neki starac i osim konobara i mene nije vise bilo zive duse ako izuzmem macka koji je kunjao ispod stola u samom uglu kafane ; bio je to fin macak, lijep i debeo i zut brkajlija, uvalio se ispod tog stola krajnje nezainteresovan za svijet oko sebe. U srednjoj skoli, i sam sam cesto bio totalno odsutan, bio sam kao taj macak, sjedio bih u nekom parkicu i misticno bludio pogledom u daljinu, kao da me savrseno zaboli za sve. Nekim djevojkama sam se svidjao u takvom izdanju, gledale su me sa dozom pritajenog divljenja i u isto vrijeme straha, kao nekog tajanstvenog maskiranog odmetnika. Na taj fazon sam i upeco dva ili tri komada... Ipak, prosao je odredjeni niz godina, nestao je taj fini zacin nezainteresovanosti u mojim grudima i venama i ocima, a cure u 99 posto slucajeva prolaze kraj mene kao pored turskog groblja. I tako sam, jebiga, negdje usput i presto da budem njihov odmetnik, san njihovih snova i njihov prokleti jahac Zoro...

Snimio sam starca. U tisini je cugao svoje rakije, nokti su mu licili na kandze , kosa masna i prozeta velikim gromadama peruti, a kaput pohaban i iznosen i umrljan skorenom bljuvotinom. U glavi je imao samo nekoliko zuba i svi su oni bili rasadnik karijesa i antraksa i kuge, a vjerujem da mu ni donji ves i carape nisu bili u sasvim besprijekornom stanju ( mada nisam zagledao ). Sve u svemu, bio je to dosta neprijatan prizor, starac je izgledao kao leglo bacila, kao da ga pregazilo krdo bivola. Tako sam skrenuo pogled sa njega i piljeci u zidove i kroz prozor, cekao da dodje to kuvano vino. Cekao kuvano vino, plus Maju da mi podari oprostaj i pet nezaboravnih noci…

Konobar mi ga je donio, vjestim pokretom spustio solju na sto, pa se udaljio bez izvolite ili dovidjenja. Cutljiv neki zohar. Bilo je to vruce vino, iz solje je kuljala para, sve se to moglo vizuelno vrlo lako ustanoviti; medjutim jos uvijek je lebdjelo pitanje kakav je kvalitet vina - da li je u pitanju Vranac. Morao sam da i to provjerim, pa sam prinio solju ustima. Nije bilo prevare, gutljaji Vranca su prijatno i lako odlazili niz moje grlo, imalo je smisla piti ovo vino. Sada sam se osjecao sasvim opusten; iz glave sam izbio svaki sukob sa drugovima i djevojkom, i pun neophodne snage iznova vratio oci na starca, da bih mu tacnije sagledao preostale karakteristike.

Nisam to ocekivao, ali i on je mene u istom trenutku zablejao. Prostrijelio me prodorno, skroz me razgolitio pogledom, bilo je jako neugodno trpiti taj njegov pogled na sebi, osjecao si se kao da ti neko cuci kraj stomaka i viri ti kroz pupak... Ali, pitam se, sta je matori pacov mogao i da vidi? Nista novo. Samo jos jednog podobro pijanog druskana limitiranih mogucnosti koji u alkoholu trazi skroviste od odgovornosti…

Mislio sam da ce se stvar zavrsiti samo na razmjeni pogleda, ali nije bilo tako. Stari je samoinicijativno ustao i prisao mom stolu, zatim drsko sjeo. Nije mi to trebalo. Zelio sam starca na pristojnom rastojanju od sebe, zelio sam ga dok sjedi i truli u dnu kafane, takvog sam ga zelio, takvog kakvog bih mogao da ga na miru izucavam, i eventualno upotrijebim ukoliko bi mi u nekoj mracnoj komediji zatrebao lik slican njemu, star i beznadezan i tup lik, lik covjeka cije su kosti oglodale hijene. Ali fosil je ocito trazio sebi drustvo, i pronasao me je svojim sitnim lukavim ocima, dosao do mog stola, dopuzao kao pokretna bruka, i sada je sjedio tu, preko puta mene, i vrebao priliku da me obaspe svojim zvakama o tome kako ga zivot nije mazio, tog matorog tvora. Gadio mi se zesce. Gadio mi se do granice povracanja. Podsjetio me na krastavog zabca dok cuci navrh moje porcije sladoleda od jagoda. Gadio mi se, o da. Ali matori dripac nikako da pocne da vergla, samo je mumlao i piljio u neku tacku, tamo, udesno iza mojih ledja.

- Gospodine, ko vam je jebiga dao ekskluzivno pravo da remetite moju intimu?... - rekoh u pomalo kitnjastom stilu. Ali sa starceve polovine nije stiglo nista opipljivo, samo je nastavio da mumla, ignorisao me, taj matori kamen. Okrenuo sam glavu u suprotnu stranu, ko ga jebe, nisam zelio vise da ga gledam. Cijelog zivota gledam u nepotrebnim i nekorisnim pravcima, previse pratim filmove i serije, previse je zalazaka sunca iza mene, previse cizmica i sandala moze se naci u izlozima, previse mjerkam vitke noge djevojaka prekrasnih kao iz sna, ali sve je to varljivo i nije mi potrebno, samo tracim svoj vid, ne upijam nikakve utiske, ne sticem bilo kakva saznanja. Puno bih bolje prosao da sam se na vrijeme skembo u neku mracnu pecinu, odvrnuo CD The Untouchable - Korn do daske, cirkajuci vino i djuskajuci u drustvu porodice medvjeda, bez uznemiravanja sacekao konjanike apokalipse.

- Zelite li da saznate svoju buducnost? - Nisam mogao da povjerujem, fosil se oglasio. Sta bi ovo trebalo da znaci. Ujedno malo ustuknuh, posto je matorom smradu bazdilo iz usta kao da je nesto umrlo u njemu.

- Mladicu, zelite li, dakle, da saznate sta vas ceka? Platite mi jedno pice i ja cu vam sve otkriti... Poslije mozete da mi postavljate i dodatna pitanja, ukoliko vam je nesto mozda ostalo nejasno.

Dakle, tu smo. Grebator ofucani, mene je nasao da povlaci za nos. Mene - iskusnog lisca. Kao da je mene tako lako nasamariti. Morao bih sve te dripce sto prije postrojiti i nauciti ih da nema zajebavanja sa H. Halerom. Sve mi je to vec vrlo dobro poznato, citav taj komicni scenario. Pridje ti neko, predstavi ti se kao vidovita osoba i ako mu platis pice ili das koju marku, on je spreman da ti zauzvrat kao fol pruzi detalje oko tvoje blize i dalje buducnosti. Najobicnije zasmijavanje. Uopste nije potrebno gledati u dlan. Jer, u startu je jasno sta me ceka kroz zivot : cekaju me jos iks neuspjesnih i gorkih ljubavnih veza, zatim podizanje ruku od svega i onda - pakao droge i ponor alkoholizma... Eto sta me u buducnosti ceka. To je cak i vrapcima jasno. Ali ukoliko padnes na ovu zvaku i das pare, vidovita osoba ce ti potom iznijeti da te u buducnosti ceka samo gomila lijepih i njeznih dogadjaja, i da ces usput kresnuti masu prvoklasnih cura, pa da ces cak mozda izbjeci i samu smrt; zatim ce ti se ljubazno zahvaliti, pa otici da trazi nekog novog naivcinu. Tebi onda jos jedino preostaje da, dok trepces i slatko mastas o sebi kao o eventualnom kazanovi i besmrtniku, sacekas jos koji minut da ti narastu magarece usi.

- Neka, hvala, - rekoh matorom - ne zelim da znam sta me ceka ubuduce. Moja buducnost, vidite, to je jedno od onih otvorenih pitanja koja jos uvijek nisam spreman da zatvaram.

- Dakle, ne zanima vas vasa buducnost?

-Nisam to ustanovio, samo sam rekao da taj palacinak moramo odmotavati lagano, da nam se ne bi prosuo fil od tople cokolade...

- Jebem ti konja, sto se vi kitnjasto izrazavate, ko Dzon Vejn poslije tridesetprve casice viskija. Otkud vam to?

- Ishrana mi je previse bogata aminokiselinama i ugljenim hidratima, pa mozda zato...

- Vickast ste vi mladic, nema sta. Da li predstavljate izuzetak ili vam je to usadjena porodicna osobina?...

Nisam znao sta da odgovorim. Stari me dobro ukopo. Bio je lukav oponent, taj matori. Iz njega kao da je govorilo sestovjekovno iskustvo...

- Pisete li? - rece.

- Aha, pisem, tu i tamo, ali ne previse, mrljam i brljam u pauzama izmedju dva napijanja, to je sve.

- I ja sam takodje pisao, doduse dosta davno, ali jedne noci stvari vise nisu htjele da izlaze na papir a ja nisam zelio da ih na silu izgonim, pa sam prestao, eto.

Dakle, i starac je pisao, dosta davno. Pa lijepo, bilo nas je dva pisca za istim stolom, fosil i ja, dvojica mrsavih crnokosih gusara u ofucanoj kafani, razmjenjivali smo strucna iskustva jedne tople morske noci, dok je zuti macak kunjao kraj stola u cosku a bombe padale na Afganistan. Lijepa slika, o da. Da sam bio Van Gog, odmah bih umocio kist u drecavu narandzastu i bacio se na posao.

- I, kazete, prestali ste?...

Uhvatio sam konobara pogledom, mahnuo mu da dodje. Stigao je i stao iznad naseg stola, i ocekujuci dalje instrukcije, krpom tjerao nepostojece muhe oko starceve i moje glave. Bio je nadrkan do maksimuma, pojma nemam zasto; ali vjerovatno zato sto je u mladosti mastao da ce postati kosmonaut. Ili vozac formule 1 Ili trostruki osvajac Vimbldona. Ili da ce primati narudzbine od super-starova kao sto su Klerk Gebl, Hemfri Bogart ili Dzulija Roberts, a ne od nas dvojice otpadnika, starca i mene, od dva lika smrznuta na ivici ponora. I tako, kad su mu se kockice u glavi sklopile kao u neki logicki mozaik, vjerovatno se razocarao skontavsi da se ocito malo zajebo u pogledu procjene licnih mogucnosti, ali - sve je to ljudski, sve je to tako normalno, sve je to sastavni dio ove igre. Pomislio sam u tom trenutku da bi mozda bilo hriscanski i ljudski sa moje strane ukoliko bih utjesio konobara sa nekoliko toplih biranih rijeci. No vec u sljedecem trenutku pomislih: ma, ko mu jebe mater... I tako, odlucio sam ipak da ga iskuliram. Mislim, jebes konobara. Neka malo pati, mamlaz. Malo patnje nece mu skoditi. Ta patnja ce ga svakako ojacati. Ako nista drugo, makar ce ga odvici od pisanja rimovane poezije...


-Duplu lozu za starca a kuvano vino za mene - ljubazno mu naredih.

- I, dakle, - rekoh matorom - pisali ste, ali ste prestali... Kako je to moguce? Zar pisanje nije potreba nasushnija i od vazduha i vode?...

Nista nije odgovorio, samo me zabezeknuto pogledao. To stanje zabezeknutosti potrajalo je negdje izmedju dvije ili tri sekunde. A onda je totalno odlijepio. Poceo je da se trese, da drhti, da se kida i raspada na sastavne dijelove, daveci se u spontanom i nerazumnom grohotu, kriveci se u salvama vatrometnog smijeha; zatim se zagrcnuo, nagnuo unazad, prema naslonu stolice, pa naglo izmijenio pravac naginjanja, bio je sad opet nad povrsinom stola, i tad je krenuo da kaslje, i kasljao je i kasljao, i na kraju iskasljao komadic plucnog zelea, zelenog patka, koji je aterirao na sto. Prekrio sam ga papirnatom salvetom i dao starom dobricini nekoliko minuta fore da se vrati u sedlo.

- Mladicu, - rece starac nakon nekog vremena - znate li sta je tu fascinantno? - Pojma, naravno, nisam imao sta je tu fascinantno. - Fascinantno je tu sto vi upotrebljavate nacin izrazavanja veoma slican onom koji sam ja koristio. U nekoliko slucajeva, primijetio sam, ta granica se u potpunosti gubi i vi se tada izrazavate identicno kao i ja... nekada.
- Mozda sam citao neku od vasih knjiga?...
- Ne vjerujem. Nikada nista nisam objavio. Najozbiljnija stvar koju sam pisao zvala se Dnevnik depresivnog manijaka, koju sam postirao na jednom dosta zabacenom i zaboravljenom sajtu. Ubrzo nakon toga, droga i alkohol su zagospodarili mojim umom, odlijepio sam totalno i prestao da pisem. Sad nisam u stanju ni da ispunim jebenu razglednicu.

Jedna stvar je bila cudna, a to je da je starac, na izvjestan bizaran nacin, ipak poceo da mi se dopada. Mozda je matorog tvora zaista pregazilo krdo bivola ?... I jos nesto je bilo cudno: naslov price koji je naveo, "Dnevnik depresivnog manijaka", u potpunosti se poklapao sa naslovom koji sam ja stavio na korice mog prvog rukopisa, a za koji sam mislio da bi trebao da osvane u izlozima i prospe se u narod cim nadlezno ministarstvo odobri sredstva. Mislim, priznajem da sam, od ovog do onog slucaja, maznjavao recenicu ili dvije od velikih magova kao sto su Crna Guja, Kinaski, Erni ili Henk, to stoji - ali, dabogda mi zena rodila crnca ako sam od ovog preistorijskog kera zdipio bilo sta... Pa ipak, nasi naslovi su se poklapali… Slucajnost ?... Svakako. Da, svijet je zaista sicusan, i pun nevidjenih koincidencija, pomislih. Ali sta sam bolje i mogao da pomislim, u ovom mom potistenom i deformisanom umu...


- Sada, kad ste mi platili pice, ja sam spreman i mogli bismo da se vratimo na stvar oko vase buducnosti. Nju vidite u pisanju, zar ne? Imate sve simptome... Primecujete divlju lavinu imaginacije u sebi. Vec dugo vremena kosmar je vas jedini san. Nocu, kad ste sjebani i osjecate se napusteno i zaboravljeno od svih, odlazite u kancelariju sa flasom vina i panjicem speed-a, zakljucavate se, nervozno sjedate za kompjuter, pustate psihodelicnu muziku i otvarate Word 2000.

- Rekoh vam ja vec da bih radije da se veceras ne iznose pojedinosti oko moje buducnosti, ali, sve sto ste rekli apsolutno je tacno. Tacno, planiram da napisem jos pricu ili dvije dok ne poludim, a onda cu pomracenog uma otrcati u Hrasno, plavi neboder u Vasa Pelagica…

- ... popeti se na 19. sprat i skociti sa terase. - nadovezao se stari. Bas me ukopo, do jaja.

- Otkud ste, djede, znali sta sam u nastavku htio da kazem? - upitah ga.

- Eto tako, jednostavno, znao sam, to je sve. Uostalom, vec vam rekoh da se nasi vokabulari prozimaju u velikoj mjeri, kao strah, uzbudjenje i radost kod prvog poljupca.. .

Sve je ovo pocelo da mi smrdi, kao mrtva skusa u dzepu. Djed je previse toga znao o meni, citao me bez imalo poteskoca, kao da smo braca blizanci, doduse ne jednojajcani. Osjetio sam strah. Stvar mi se cinila previse uvrnuta. Rijesio sam zato da cim dovrsim pice zapalim odatle. Mahnuo sam konobaru koji je onda jos desetak minuta oklijevao izigravajuci holivudsku divu, ali se zatim, smilovao i prisao stolu, trom i besmislen kao macak u uglu kafane.

- Da platim - rekoh. - Koliko sam duzan?...

- Ako uracunamo i sva pica koja je starac stukao za ovim stolom?

- Aha.

- I ako uracunamo sva ona pica koja je starac stukao prije nego sto ste vi usli?...

Konobar, iako u startu cutljiv, sada je svoje govornicke mogucnosti poceo da iskazuje u veoma sirokom spektru, i mogao je da tjera sa ovakvom vrstom brbljanja vjerovatno u nedogled, kao Ivo Andric. Nisam bas bio u fazonu da do jutra razmjenjujem dosjetke sa tom razgoropadjenom zvijeri, tako da sam suvo procijedio: - Da, i ta pica uracunajte, a uracunajte i ono sto se pojelo i popilo na Lazarevoj veceri. - Konobar me na to odmjerio svojim konobarskim pogledom, ali pitam se sta je on, gremlin, mogao da vidi iza tih svojih buljavih sljepackih ociju. Vidio je isto ono sto vidi muha: dakle skoro nista, tri - cetiri kockice, i nekoliko prizmi i trapeza u crno-bijeloj tehnici, plus kamaru nedefinisanih tamnih prostora. Eto sta su od svega vidjeli konobar i muha, i neka su im stoga bogovi u pomoci.

Uzeo je svoj blokcic, nesto nasvrljao hemijskom olovkom u njega, potom iscijepao list i spustio ga na sto. Kada sam vidio koliko je trebalo da platim, doslo mi je da ga preselim u vjecna lovista. Ali, ti ne mozes ici unaokolo i likvidirati svakog bolida koji te izvede iz takta... Zato sam platio. I tako, konobar me zaklo ko konja, ali sam ga zato lisio baksisa, koji sam na jedan velik i nezaboravan i galantan nacin spustio nazad u moj dzep od kosulje, u moj dzepic od kosulje...

Dakle, pomislih, cim dovrsim ovo pice, palim odavde, odoh; dosta je, Hari, bilo zezanja sa ozivljenim fosilom. Popicu ovo, a onda idem u Slovensku plazu da Maji pjevam kancone i molim za jos jednu sansu…

- Mladicu, vama je jasno da vasa veza sa tom damom nicemu ne vodi, zar ne?... - oglasio se starac.



Nisam mogao da povjerujem svojim usima. Ovaj matori je sve metke poslao pravo u centar mete, preciznije od Jasne Sekaric.. Koji mu je? Otkud on zna sve to sto zna o meni? Otkud on zna za stanje u mojoj vezi? Spijuncina matora, sigurno je virio u nase spijunke i pomno biljezio svaki detalj nasih razgovora. Mozda, hm... Sada je starac vec previse toga znao, zaista previse toga, opasno bi bilo njegovo svjedocenje o meni, i u ovom trenutku, da sam bos sicilijanske mafije, morao bih da ga eliminisem, isjeckam na rezance, spakujem u gepek i bacim niz neku liticu...
- Otkud vi znate za stanje u mojoj vezi? - upitah ga.
- Mladicu, da vam ispricam nesto. I sam sam svojevremeno imao avanturu...

Cuj ti to... Eto novog podatka, starac je svojevremeno imao avanturu. Kladim se da je opet u pitanju bila neka brkata seljanka, ona sto je u slobodno vrijeme cupala repu, dizala tegove i bacala kamena sa ramena. Niko to ne zna, to - kako su se i gdje fosil i rambo-zena pronasli. Mozda su se pronasli jednog divnog dana na Nevesinjskoj olimpijadi, a mozda u smiraj, na obali nekog romanticnog okeana. Ali, to je manje bitno. Nasli su se, to je bitno. I normalno je da su se nasli. Krpa uvijek nadje zakrpu, ili tako nesto…

- I tako, - nastavi matori - dama se zvala Maja, bavila se ekonomijom i odbojkom, i gotivila je seks , sve je to u redu, ali uskoro se pokazalo...

Sta ? Ekonomija ? Odbojku ? Seks ? Skocio sam iz stolice kao tomahavk raketa. Nemoguce ! U trenutku sam pomislio da su me bacili u zonu sumraka. Ili da me snimaju za neku skrivenu kameru, ali sam ubrzo odbacio tu pomisao zbog puno nedostataka u pogledu starceve fotogenicnosti, i pribrao se. To sto je matori jarac takodje poznavao neku Maju koja se bavila ekonomijom i odbojkom, plus gotivila seks, nije zaboga nista novo... Mislim, nabrojte mi ih: koliko njih ga ne gotivi, zvale se one Maja, Sanja, Tanja ili Mileva…

- Sjedite, pa da nastavim pricu - rece starac. - Pomislio sam da bi trebalo da se vratim u stolicu i saslusam starca do kraja. Starac je imao sta da iznese i sve sto je rekao neposredno me se ticalo. Ali sada kada sam vec bio ustao, bilo mi je lijeno da opet sjedam. Jer ko ce, jebiga, poslije ponovo da ustaje...

- Ne - rekoh. - Drago mi je sto smo imali priliku da zanimljivo prodiskutujemo, ali sada me zovu neke obaveze...

- Vazne obaveze?

- Prilicno...

- A vasa buducnost ? Zar ona nije isto tako vazna?
- Prvom sljedecom prilikom, obecavam vam, odmotacemo i taj palacinak. Ali sad ja idem.

- U redu, sada idite pod Majin prozor i pjevusite joj italijanske kancone dok talas crne kuge nadire sa sjevera...

Nasmijah se. Opasan neki matori. - Nesto slicno, - rekoh mu - sam planirao da ucinim. Citate me lako i tacno, kao otvorenu knjigu, i dok smo vi i ja pricali cesto mi se cinilo kao da sam uletio u neku drugu dimenziju. Opasni ste, chicha, svaka vam cast. Pametan ste covjek, iako pomalo ofucan.

- Izgledam kao da me pregazilo krdo bivola, zar ne?... A sto se tice mudrosti, to sto sam rodjen Nekoliko Godina ispred tebe, - rece starac - ne cini me znatno vecim mudracem. Godine nisu mjerilo inteligencije.

Zanimljivo, istu stvar tvrdio je i moj otac na proslavi mog 18. rodjendana : "Godine nisu mjerilo inteligencije, jer da jesu, ti bi, sine moj, danas duvao u najvise 3 svijece…"

- Kako vam se zvao otac ? - upitah starog.

Rece mi.

- A vas?

- Takodje - rekoh.

I to je bilo to. Pozdravio sam starca, rekao mu zbogom, uputio se ka izlaznim vratima, otvorio ih. Ali djavo mi nije davao mira. Zastao sam, htio sam starca jos nesto da pitam, iako sam odgovor vec unaprijed tacno znao.

- Stari, koju ste osnovnu skolu pohadjali ?

Starac mi odgovori, a ja isplovih u noc pijanu od vina, dok me je zuti macak osmatrao svojim lijepim zeleno-plavim ocima...