|
POSLJEDNJA
Upravo pokusavam da povezem svoju haoticnu sadrzinu sa stvarnoscu i da realnim ocima sagledam tragediju ljudskog postojanja i nedostatka istine u zivotu. I kad se bolje osvrnem, shvatam da ne postoji razlog za sagledavanje okoline, nego upravo je dovoljan samo letimicam pogled na havariju zvanu ja!
Turobne su ljudse sudbine, i onima kojima je sve dato, oduzeto je da osjete nedostatak i poredaju prioritete po njihovim vaznostima. A opet, onima kojima je sve oduzeto, pruzena je mogucnost da shvate, ali ne i da osjete ovo sto je bitno i sto treba imati. I vrteci se u krug, pade mi na pamet da je sreca termin koji samo ocrtava put i navodi na teznju da se do nje dodje, jer dostizanjem odredjene tacke, shvaticemo da su teznje uzaludne i da mir, kao stvarnost, ionako ne postoji. I vece ce biti razocarenje, nego momenat iscekivanja nesudjene pratilje nasih nacrtanih i zamisljenih zivota. Tuzno je sto samo jedan korak unazad skrsi nasu viziju do dna i ostavi je samu i bespomocnu, da umire u vlastitoj prasini. I pitam se, kako biti toliko sebican da pored svjetskih boli i nesreca oplakujem vlastitu sudbinu koja je samo igra nekoliko neobuzdanih dana moga, ionako kratkog, zivota. A opet, ko je kompetentan da prosudi kolicinu moje boli i praznine, i miris rupe koja je nekad bila necim ispunjena, vodjena i sludjena do prije sekunde... Ili je to bilo prije nekoliko godina? Da, ko je kompetentan da prosudi kolicinu jada koji ne zna za vrijeme i sat? Niko! Ni oni koji su prosli put od iluzije do razocarenja, a ni oni koji na put nisu ni pusteni. Niko! Ne postoj granice! Postoje samo razlicite tragedija razlicitih ljudi, od onih koje satire glad, do onih koji umiru od dosade, preko onih koji zive apstraktnim zivotom, pokusavajuci da povezu niti u apstraktnim slikama koje su samo i iskljucivo sazetak neposlaganih osjecanja i potreba za onom... posljednjom! Neimenovanom! I za nju ne postoji ni termin, a ni opis!
Ona, posljednja, je ona sa kojom zaboravljamo i onu prvu, za koju kazu da je presudna, ona poslije koje dodju i odu mnogi, a ne ostave trag, ona koju slucajno poznamo u rijeci, i za kojom placemo zbog zulja cipele.Ona je ona tacka u koju gledamo kad smo odsutni i ona cije slike nemamo, pravimo se da ne znamo gdje su. Ona je ona koja ostaje i kada odu posljednji iz reda naknadnih. Da, i ona koju nosimo i dublje od srca, jer ono boli samo povrsinu. Ona, zbog koje zelim da se sretnema samo ja i ja- tamo gdje sam prestala ja, ona koja kao bioskopsko platno stoji u pozadini pozornice, i veca je od nje! (… ponekad cujem da je svijet pozornica!) Ona je ta za koju u nocne letove ni iluzije nisu prestale i cije mirise brizno cuvamo u nosu. Ona me, da, upavo ona me boli kroz stomak i glavu, i kvari krvnu sliku, pa zbog anemije, upale krajnika i operacije ne mogu da darujem krv. A mozda bih bas time potpomogla ublazavanju neke od gorepomenutih tragedija nepoznatih i neopisanih zivota. Ona je osnova puta kroz cije obrise poimam srecu i ona ciji bi udarac iz utrobe izmamio osmijeh… a i vise. Ona je potpora sa kojom i svaki strah postaje put za djelic spokoja, i njoj kroz paznju biljezim disanje i vidim nemicanje. I upravo nju mrzim kroz plac i posvetim joj mrazeve. A mrazevi kazu: ne govori gdje si, ne zelim da znam, ne govori s kim si, ne zelim to da znam! Ne zelim da znam za svijet koji nije moj, koji me osporava kao postojanje sa potrebama i unistava svaki moj pokusaj da se izborim, pocnem dalje i naviknem na nove, na sudjene, na naknadne, na hladne…I samo podsjeca, podsjeca na onu teznju, satisfakciju, drhtaj i momenat duzi od vjecnosti, a opet kraci od samoga sebe… I niotkud nazove u momentu kaka pomislim da sam prezivjela! Za nju jos uvijek nisam raskrstila zelim li je slaviti kroz pjesnistvo ili prognati iz vlastitog ispoljavanja, pokopati duboko ispod dubine dublje od srca, tamo gdje je ni ispovjest o tragediji ne bi iskopala, i umjesto hvale da joj posvetim nadgrobnu plocu sa natpisom: „Samo ubici svoga ubice koji je ubijen nakon sto je ubio! Neka je zagarantovano neuzdizanje!“ Mozda bih ja i okoncala tragediju pocetkom neke pateticne komedije od zivota, i glavna uloga bi bila moja praznina i jedva primjetna sjena nadgrobne ploce koja bi, dobro potkovanima, bila blijed znak da je jednom postojalo nesto, nesto sto ne postoji ni u pricama, jer nije bilo dovoljno uporno da postane ideal (nepostojece) srece ljudima zeljnim ideala, a ni dovoljno tragicno da igra u predstavi pregazenih svjetskih sudbina. Samo je bilo odraz nesvjesne snage da ubije mene iz perioda prije samosretanja ili, pak dokaz o mojoj slabosti i opsti dokaz o nepostojanju jakih i slabih, jer uvijek postoji neki najobicniji gmaz koji se uvuce pod kozu i slomi postojane i zavede se u red onih koji ispisuju licne tragedije u pojedinacnim zivotima i jednom zauvjek ostanu posljednji!
D.M.
_________________
Kazu da jos je lijepa i da ima stav, al' cesto, cak i kad je vesela, opaze plavu sjenu u crnim ocima!
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
