|
Nisam vuse vjerovala u bajke i bajke nisu vise vjerovale u mene. otudjila sam se od svijeta ljubavi, jednako kako sam se otudjila i od ljudi i samo sam setala vrtovima ogorcenja kao da ja imam neko pravo da berem ruze bola, a da prije ne pitam cije su. Oni koji me poznaju, kazu da sam teska osoba, a vjerujet, nisam, tezim samo 45 kilograma, ponekad cak i manje, zovu me hladnom, ne znam je li to zbog moje slabe cirkulacije ili plavih ledenih ociju. Jedna djevojka mi je rekla da imam najtuzniji pogled ikad vidjen. Mozda je u pravu, odbijam da se upustim u analizu svog pogleda, pogled je moj i ponekad odaje sto mi po dusi puze, ali svejedno je.
U zanje vrijeme samo lutam od bezgranicne tuge i mora suza do krestavog osmijeha i saljice kafe u obliznjem faficu koji se sutra zatvara. Valjda donosim nesrecu. Pripalila bih cigaretu, ali ne pusim, popila bih pivo, ali ne konzumiram alkohol, uzela bih trip, ali ne drogiram se (sedativi se ne racunaju), upadam u rupe vremena i nemocno masem slomljenim krilima, sa strahom pazim da nekog ne bih udarila. Jutra donose privide, dan nesto jace privide, a noc stvarne privide. Od privida je sazdan ovaj svijet i mi u njemu, srecan je samo onaj tko se spoznaje pravu istinu.
Nisam ja birala svoje prokletstvo, a peraci mozgova me uporno ubjedjuju da mogu biti korisni dio drustva i zadovoljna i srecna osoba (ah, kako to pateticno zvuci) samo da imam volje oduprijeti se depresiji. Oduprijeti se samoj sebi. A sta dobivam ako pobijedim sebe samu? I sta onda postajem? Sada mi je kristalno jasno zasto sam se predomislila prilikom upisa na studij psihologije i otisla na neku drugu stranu. Jedini zadatak psihologa jeste da "zalutalog" pojedinca vrati u drustvo. Kao da oni doista mare za tvoje probleme i stanja raspadanja! kao da uopce zele tebi pomoci! neki ljudi dobiju diplomu, a po prirodi uopce nisu naklonjeni odredjenom pozivu, pa se onda razmasu zvanjem i govore kako su pametniji od drugih.
Bio je dan kao svaki drugi. Nimalo lijep. Sjedila sam na klupi u parku i jela hot-dog, stalno se osvrcuci da mi ga kakvo bezobrazno dijete ne ukrade. Da djeca samo kradu hranu iz ruku, to bi se dalo podnijeti, ali ponekad iz cista mira gadjaju prolaznike jabukama, kamenjem ili jednostavno pljunu. No to su vec bila djeca koja nisu pripadala mentalitetu naseg podnevlja nego su dosla iz nekih suma, za nesrecu bas ovdje, u nasu civilizaciju. No taj dan mi nitko nije oteo hot-dog iz ruke, cak sam ga pojela do kraja i sva ushicena sto se nista lose nije desilo vec citavih pola sata, ustala sam i krenula u nekom bezveznom pravcu. Susrela sam mladica duge, guste kose i krivih nogu, iz pristojnosti sam ga pozdravila i pitala kako ide.
-Ma bezveze! Moram u skolu, do vraga s njom, mog'o sam jos spavati.
Bilo je trinaest sati, a on bi htio jos spavati? Nisam pitala nista, vjerovatno je do sitnih sati prebirao po tastaturi ili sto je mnogo vjerovatnije, pio u kaficu koji se sutra zatvara. Nasuprot njemu, ja sam prije ponoci bila spremna za nocne more i hrabro, nenaoruzana, odlazila na jos jednu krvavu bitku s Freddyjem Krugerom. Ako bih prebirala po tastaturi, klonula bih i potrosila sve zalihe koje sam pazljivo skupljala cijelog tjedna da bih bila sposobna za svakodnevne aktivnosti. Jedan jaci osjecaj je dovoljan da poput atomske bombe napravi pustos od mog mozga. Peraci mozgova, "ozbiljno zabrinuti za moje psihicko zdravlje", savjetovali su mi da prije spavanja slusam neku laganu, opustajucu muziku, ali nekako prije nego cu otici na pocinak, uvijek se Danni dere "Her ghost in the fog!". Zasto mijenjati tradiciju? Osim toga, kada vidim te "vrijedne studente psihologije" i pomislim da ce neki debil koji nema kvocijent inteligencije dovoljan ni da zaveze petlu, imati titulu psihologa, i "pomagati" pametnijima od sebe. Ako vam zvucim ogorceno,potpuno ste u pravu,u ovom trenutku to i jesam. Ogorcena,bijesna i neshvacena po tko zna koji put iskaljujem se na papiru koji je prozderao svaku moju nedovrsenu misao i oblikovan osjecaj,a kasnije mi se kezi poput dvorske lude. Oh,kako mi se nezahvalno vracaju ulozeni zivci!
mladic je prosao pored mene i nestao niz ulicu. On je bio savrseni pasivac. Moja prijateljica i kolegica ga je genijalno opisala "On ne cuje, ne vidi,on ne zivi." Ne znam je li takav stil njegovog zivota (ili ne zivota!) rezultat tableta mijesanih sa alkoholom ili je jednostavno dio njegove prirode od rodenja. Znam samo da hoda sa svojom dugom kovrdjavom kosom preko lica,slabo prica,mnogo pusi i nista ga ne interesira.
I kako to obicno biva,stigla sam do gradske biblioteke. Nisam bila raspolozena za citanje,ali za kafice,dom i besmislene razgovore jos manje. Usla sam u privlacnu zgradu i prosla kraj smusenog recepcionara kojeg nikada nisam pozdravila,ali on to uvijek ocekuje,nada se da cu bar biti fina i kulturna. Kako neki ljudi vole svoje zablude. Samouvjereno sam usla u hodnik gdje su izlozene mnoge knjige razlicitog zanra i zadrzala se da ih pogledam.
Paznju mi je odvukao covjek tridesetih godina koji je usao njeznim koracima i totalno izgubljen stao ispred citaonice. Imao je neku elegantnu kosulju raskopcanu na dlakavim prsima i farmerice koje su jedva stajale na mrsavim nogama. Pojavila se bibliotekarka i ljubazno pozdravila covjeka i upitala zeli li uci. Ne znam sta je on pricao,posto sam bila na razmaku i njegov glas je bio tih,ali pratila sam govor tijela. Bio je jadan,drhtao je,oci su mu bile crvene,a svaki trenutak je okretao glavu u stranu da se ne vide njegova izgubljenost i dezorjentiranost.
Zaboravila sdam zasto sam ovdje. Zaboravila sam na knjige, prostor i vrijeme. Osjetila sam kako me nesto duboko gusi i kako mi tijelom prolazi drhtavica, a nisam je mogla opravdati hladnocom. Hodnik se zavrtio i znala sam da je bolje da odmah bjezim iz ove zgradurine. Trcala sam gradom kao da me progone zvijeri, nisam se obazirala i nisam primjecivala sve te poglede koji su se lijepili za mene.
U tisini svoje sobe sam dugo plakala. Pitala sam da li cu jednog dana i ja biti umjetnica razderane psihe koja ce dezorjentirano lutati gradom, sa strahom gledati oko sebe, suvise znati, a nista ne znati, i drhtati na svaki iznenadni trzaj. Jer, da budemo sasvim otvoreni, nisam daleko od toga. Rano sam postala buntovnica i burno izivjela svoje hirove,rano sam postala svjesna stvari koje netko ne bude svjestan ni u poznim godinama. Rano sam pocela pisati i tragati, rano sam se zatvorila u sopstveni svijet i umjesto da izgradjujem izmedju sebe i ljudi, ja sma rusila i one na silu izgradjene. Na kraju cu zavrsiti kao umobolni, nekorisni clan nekorisnog drustva, utopit cu se u svom bolu prije nego sto me drugi utope u osudama, a mozda cu kao Kurt Cobain docekati svitanje sa sacmaricom u ruci.
Tek nakon sati dubokog razdiranja, na um mi pade jedna sretna misao:"Ali ima jos vremena do tog dana..." Nasmijah se i obrisah natecene oci. Naslonih umornu glavu na jastuk dok su iz mog CD playera dopirali Alarmovi stihovi:
"Cudno zvuce rijeci
u ironiji ovih dana
kako skriti tupu bol
starih rana..."
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
pozdravljam i ja tebe.
