|
Zavrsilo se prilicno pateticno, kao u nekom jeftinom turskom filmu. A zapocelo je ovako.
Dogovorili smo se da se nadjemo tacno u osam, kod Doma Kulture. Maja je dugo vremena insistirala da se nadjemo bas tu, a ja sam pruzao otpor. Pojma nemam zasto je toliko insistirala, ali pretpostavljam da je imala svoj razlog. Mada sam imao i ja svoj, a on je bio dijametralno suprotan. Jednostavno, mrzim Dom Kulture, ispred te zgrade sam raskinuo sa mnogim, tako da bih je najradije podigao u vazduh. Ali moja slabost prema ljepsem polu i ovaj put me je prisilila da pogazim nekoliko ideala: - Ok Majo, rekoh joj, neka bude po tvome, nalazimo se dakle u osam kod jebenog doma...
Spustio sam slusalicu, pa stupio u pripreme. Odlucio sam da odem i u kadu. Hrabra odluka, nema sta... Doduse, nisam bio u kadi vec duze od dvije sedmice i smrdio sam kao bajat dorucak ali - za koga bih isao u kadu? Za koga? Za cije zdravlje? - Medjutim sada se pojavio neko za koga bi vrijedilo otici. I tako sam se svukao i otisao i...
...mogu reci da nije previse bolilo. Bolilo je jako malo, otprilike kao kad te Dzulija Roberts izgrdi da si sinoc opet bio previse nasrtljiv...
Vratio sam se dakle iz kade, osusio kosu, nasuo sebi posljednje pice pred izlazak. Dobro, mozda ne bas posljednje, ali jedno od posljednjih svakako. Dok sam sipao pice kroz glavu mi je proletjela pomisao - pa dobro, Hari, mozda bi umjesto Stocka sada mogao sebi da priustis jedan bravo djus?... - Nisam htio da dodjem pijan na sastanak, to ne bi imalo nikakvog smisla. I tako mi se pojavila ta korisna pomisao o bravo djusu. Ali sam je ubrzo odbacio: mislim, ja jesam covjek uvijek otvoren za nove sadrzaje, ali ne bas do te mjere otvoren da bih sada ovdje pio neki bravo djus... Ali da vam kazem nesto: nema gluplje stvari nego kad neko od vas dvoje dodje pijan na sastanak, a neko trijezan. Ta vrsta neuskladjenosti cesto umije da bude mac sa dvije ostrice. Moj drugarski prijedlog svim parovima je sljedeci: uskladite se, djeco, kad dolazite na svoj sastanak. Dakle, ili oboje dodjite pijani, ili oboje trijezni. E, to vam je vec puno bolja osnova za start...
I tako je Hari gustirao Stock i mozgao o predstojecim dogadjajima. Neka akcija bila je na vidiku. Maja je, doduse, intelektualka, ali mozda se stvar ipak nece zavrsiti samo na verbalnoj razmjeni informacija i pozitivne energije... mozda mi se ipak smijesi fizicki kontakt... kazu da intelektualke imaju prilicno siroke vidike u tom pogledu... medjutim otkad AIDS cvjeta a kurtoni dominiraju planetom, sve sam manje zainteresovan za tu vrstu zabave... ne dopada mi se ta ideja sa kurtonima: previse covjeka zuljaju oko vrata... jebes ti to... radije cu cijele noci citati Hegelovu "Fenomenologiju duha" ili se baviti crnom magijom nego sto cu da trpam pod takvim okrutnim okolnostima...
I posto sam briljantno izanalizirao predstojece dogadjaje, onda sam odlucio da obujem cipele i odem. Da se suocim sa njima...
Prije toga, na brzinu sam spremio sendvic sa sirom i sunkom, ubacio ga u sebe, navukao nesto odjece. Imao sam malo problema: nikako nisam uspijevao da uklopim dvije istovjetne carape. Takodje, kosulja mi je bila izguzvana i uflekana, ali, nisam isao ni na kakvu modnu reviju, tako da se nisam previse uzbudjivao oko toga. Pantalone koje sam imao, bile su iznosene, pohabane i stare. Osim toga, visile su na meni totalno, jer sam ih kupio nekad davno kad sam imao 93 kg. Sad imam 80 kg, otprilike... Nisam imao cime da se skockam: vjerujem da bi me i sa sopstvenog vjencanja izbacili, ukoliko bih u ovakvom izdanju banuo pred mladu.
Prije nego sto sam izasao iz stana zazvonio je telefon. Na trenutak pomislih da bi bilo u redu podici slusalicu. Mislim, mozda te zovu da ti saopste neku vedru novost... Mozda se neki izdavac konacno smilovao da ti objavi pjesmu?... Ili si im mozda potreban za nesto... Mozda cim podignes slusalicu zacujes vapaje u stilu: spasi me! Hari, spasi me!... Da li da podignem slusalicu?... Vrijedi li rizikovati?... Ne... Ti nisi ni vatrogasna sluzba, a ni bernandinac zaduzen za cupanje iz govana zatrpanih alpinista... Zato ga lijepo pusti neka i dalje zvoni...
I tako sam ga lijepo pustio. Zatim sam izasao iz stana, zatvorio vrata iza sebe, zakljucao bravu, pa...
...stigoh, ali nekoliko minuta prije ugovorenog. To mi ostavilo dovoljno vremena za jos jednu analizu izgleda, provjeru svjezine daha, itd. Odjednom me je obuzela jeza. Nervoza, drhtanje, zujanje u usima, grcenje u zelucu, blaga erekcija, sve takve stvari. Premjestao sam se sa lijeve na desnu nogu, vrtio se u krug , gledao na sat. Nisam znao sta cu sa sobom. Bio sam kao na iglama, cudno se ponasao, a spopala me i vrtoglavica. Doslo mi je da se ispovracam na sred ulice. Trema me zesce satrla, a nigdje nije bilo nista da se popije, da se smire zivci i povezu isprekidane niti svijesti. Osim jedne stvari u mom dzepu. Tablete. Izvadio sam je i progutao, jebiga... Moju nervozu provalili su svi: i ljudi i demoni i prokleti; i pacovi, i golubovi, i svrake nacickane po okolnom drvecu kao krilate prijetnje iz pakla. Nesto zlokobno visilo je u zraku, tama se spustila na svijet, cula se furiozna tutnjava iza brda. Priblizavao mi se veliki crni brkati covjek neljubaznog pogleda...
...no mozda sam ja sve ovo samo utripovao. Moguce. Kazu da vise od 90 procenata ljudi na planeti samo tripuju da su bolesnici, dok su samo preostalih 10 procenata istinski pacijenti. Dobro, svako od nas je pacijent na svoj nacin. Ipak, sve ovo pocinje pomalo da me rastuzuje. Tako da je pravo vrijeme, dragi citaoce, da se prebacimo na polje prijatnijih razmisljanja...
Ah, ta Maja. Bas lijepa cura. Svidjala mi se preko svake mjere. Spolja posmatrano, bila je previse dobro sklepana da bi joj jedan slab covjek zakrzljalih osjecanja kao sto sam ja, mogao odoliti. Starci su je vjerovatno tjerali da ide na plivanje i balet, a te dvije stvari uvijek znatno doprinesu procvatu jedne zenske anatomije. Imala je, sto se oblina tice, svaku stvar na svom mjestu, i to rasporedjeno, bas onako, po mom ukusu. Ni previse ni premalo. Sve na njoj cvrsto i glatko i ispravno i dobro. Sa druge strane, i ja sam imao sve atribute. Doduse, s tom razlicitoscu sto su moji bili nekako vise nabacani bez ikakvog smisla i reda. Cesto visim go ispred ogledala, posmatram svoju tjelesinu i cupkam dlacice na trbuhu razmisljajuci - ne izgledas bas ko Klerk Gebl, ali sta te boli kurac, ionako si totalno lud...
Upoznali smo se na koncertu Galije, zavalila me je zestoko sakom u glavu. Jebote, imala je strasan udarac. Pomislio sam na trenutak da me pregazio voz. Ili Majk Tajson... O, da, jebala mi je majku tim kroseom. A ucinila je to sasvim slucajno, plesuci... Bili smo stisnuti jedno uz drugo, naglo se okrenula i pljasss. "Dodirni me sasvim slucajno" Nesa je pjevao... Zateturao sam se i ispustio flasu iz ruke. Vlahov je pukao o asfalt i razbio se. A jos je nisam bio ispraznio...
- Jao, izvini molim te!
- Nista, nista, i drugi put - poceo sam kao da smirujem situaciju, pa jos uvijek osamucen pokusavao da dodjem sebi. Od potresa mozak mi je bio totalno sjeban, i shvatio sam da ostadoh bez mogucnosti da doprinesem privrednom procvatu i poboljsanju imidza Balkana u svijetu. To me morilo, do jaja. Da. Bio sam unisten. Unisten i raznesen na koncertu Galije. Da je barem bila Sepultura...
I tako, dok sam neutjesno patio za razbijenom flasom, postadoh joj iznenada simpatican, valjda. Plus sam slozio jednu posebno prigodnu facu: na mom licu iskazivao se sada neki tragicni nemir, neki neizreciv bol i cjelokupna tuga naseg postojanja, i to je privuklo Maju, mislim. Provalio sam da neke zene vole takve uplakane face, a narocito one intelektualke koje u vezi sa tobom pretenduju na lidersko mjesto. Htjele bi cure da dominiraju. Takav poredak stvari je u najmanju ruku neprirodan, ali mi smo tu nemocni, sami smo krivi, trebalo je ranije da djelujemo, sada je kasno, mislim, cure su se previse razgoropadile, previse su postale emancipovane, previse fatalnih zena muva se naokolo, a mi ne mozemo sve da ih strpamo u kuhinju i privezemo tamo lancima za sudoperu kao sto su to u desetom vijeku radili hrabri Vikinzi kad bi im se supruge popele na kurac. Sve sto mozes da ucinis u Modernom Dobu Ludila i Ravnopravnosti je da tvojoj dragani sto cesce darujes bukete ruza i stotinu poljubaca snenih...
I tako sam vrebao svaku priliku da slazem te prigodne face, ne bi li se neka upecala. No cini se da su zene danas ipak nesto manje maloumne nego sto su bile juce, tako da veoma rijetko uspijes da upecas neku na ovaj stos... Ali opet sam poceo previse da filozofiram. Nije dobro. Ponekad filozofiram sa mjerom, dok ponekad, kao sto je sada slucaj, filozofiram previse. Bas previse. Ne znam otkud mi to. Mora da sam u nekom od prethodnih zivota bio Aristotel.
- Jel ti sad bolje malo? - upita ona.
- A, ne. Sad mi je bolje puno! - uspravih se ja. A i on. Fizicki produzetak moje duse.
Na koncertu je bio bukvalno cijeli grad, raja se gurala i stiskala, pa me dobro skrivala, sto mi je pruzilo adekvatno polaziste za dalja zavodjenja. Bili smo tu, oci u oci, spojeni suptilnim kroseom sudbine. Nastupi neko neugodno cutanje. Neprijatna tisina, do jaja. Kao kad zaronis dvadeset hiljada milja pod morem.
- Ej, jarane - rece mi - sta ti je? Hajde, saberi se malo i prozbori, jebiga, nesto.
- Muuu... - rekoh.
Nasmijesila se. To me je prenulo iz retoricke blokade.
- Wow, kako ti imas lijep osmijeh... I oci... Kad ih gledam cini mi se da me guta Svemir... A tek sto imas snaznu saku. Bas sam imao srece veceras...
Nije nasla za shodno da se nadoveze, samo mi se opet osmjehnula. U stilu kao da bi zeljela da kaze: oh, ti si ono o cemu sam oduvijek sanjala... Da, to je, cini se, bila osnovna poruka njenog smjeskanja...
- Dakle, ovdje si sa drustvom? - upitah.
- Pa, da. Sa cimerkom i njenim deckom.
- Ja obicno na koncerte dolazim solo ili eventualno sa ponekom flasom kao posljednjim drugom u nevolji. I ovom prilikom scenario se nista bitnije nije mijenjao...
- Slusaj, sad moram da idem ali volio bih da nastavimo ovakvo lijepo druzenje. Mislim, ti zaista imas originalan prilaz.
- Vazi - rece ona.
Upitao sam je za telefon, pa ga dobio. Tu smo se nekako i rastali...
Stigla je na mjesto sastanka, kasneci prilicno. Nije mi to toliko bitno, i ne podizem graju ako djevojka ne stigne u dogovoreno vrijeme, tj. ako stigne u nedogovoreno. Ja dodjem gdje mi se kaze i molim bogove, samo neka se pojavi, pa makar i sa vijekom zakasnjenja. Ne zahtijevam da mi u tancine objasni svoje razloge. Zato sastanke obicno zakazujem na mjestima gdje covjek moze nesto i da popije dok ceka. Tokom godina izgradio sam jedan visok nivo trpeljivosti i tolerancije prema djevojkama. Jednostavno, njima je u krvi da kasne i ti mozes da im seres koliko hoces ali one ce iznova i iznova da kasne, ponekad cisto da bi glumile zvijezdu ili da bi napravile magarca od nekog. To je sve normalno. Jer, kao sto neki ljudi vole fudbal, tako neke zene vole da od covjeka prave budalu, to je sve.
- Zdravo - rekoh.
- Zdravo, i izvini sto kasnim malo.
- Izvinjavam. Gdje cemo?
- Mogli bi da se promuvamo naokolo - rece. - Vece je prijatno i toplo i bozanstveno i lirsko, i kao dusu dalo za jednu dobru drugarsku setnju.
- Vazi. Nemam nista protiv jedne dobre drugarske setnje.
Krenuli smo, a Maja je odmah nabacila pricu o knjizevnosti. Nisam bio upoznat sa temom. Kakav maler. Poznajem toliko stvari, a ona bas nacela temu o knjizevnosti. Sto nije pokrenula neku drugu raspravu? Mozda o zivotu poslije smrti? Ili o skrivenim emocijama u srcima malih tiranosaurusa? Ili o konjugaciji nepravilnih njemackih glagola ? Na tom terenu bih se vec puno bolje snasao i odmah joj iznio masu podataka ciji bi iscrpnost i jasnoca, bez sumnje, zasjenili sunce. Ali ne. Ona je htjela da diskutuje o knjizevnosti. Nije mi jasno: zasto svi toliko hoce da pricaju o tome. Mislim, sta tu ima da se kenja. Knjizevnost je, cini mi se, u velikoj mjeri povezana sa tisinama. Sa zacepljenim gubicama autora. U tome se ogleda ogoljena poetika. Nema tu velike price. Lijepo ukljucis racunar, odvrnes CD "Hide U" od Kosheen do daske, zatim sjednes pred prazan dokument Worda97 i onda pijes svoja pica i kucas samo tamo gdje te prsti nose. To je sve. Pickin dim, sto bi rekao nas narod. To vam ja tvrdim. A ja vam nisam bilo ko. Vec velika nada domace kratke proze...
- Ne citam knjizevnost - rekoh.
- Zasto? Znas, i ja pomalo pisem neku poeziju.
- Nisi nimalo usamljena u tom poslu. Svi mi pomalo pisemo neku poeziju, neko na papiru a neko u mislima...
A zatim joj predlozih da obustavimo nas knjizevni razgovor i preusmjerimo pricu u prakticnije vode. Postavio sam joj par pitanja oko kulinarskih sposobnosti. Jer, ima li ista ljepse na ovom svijetu od rucka, toplog, ukusnog i serviranog sa brigom i ljubavlju, koji te ceka na stolu kada se, umoran i slomljen, vratis sa posla. No, Maja rece da se njen kuvarski potencijal jos uvijek ne ispoljava previse, i da to, uostalom, nije bitno mjesto u odnosu dvoje mladih, i, ako mi je vec toliko stalo do kvalitetne hrane, sto onda, dodjavola, nisam izveo na pice njenu mamu, posto njena mama zaista odlicno kuva itd.
- Oprosti, - rekoh - prestacu, obecavam, da ti u buducnosti postavljam prozaicna pitanja koja bi te mozda mogla izvesti iz takta...
Prosli smo pored parka. Na klupama su sjedili Aco, Ljubisa i Majki, moji najbolji drugovi, i cugali pivo. Iskulirao sam ih na odvratan i pokvaren nacin.
- Pazi ovih klosara. Nista ih ne zanima osim flasa u rukama. A poslije sestog piva pocece da dobacuju bezobrazluke studentkinjama i da se smiju... - rekao sam, pokazujuci na njih.
Maja se slozila pa predjosmo na narednu temu, a ja odlucih da iz upotrebe izbacim svaku dozu ironije i cinizma. To sa cinizmom zesce me zabrinjava danas. Previse sam postao gorak covjek. Ne znam sta se to u medjuvremenu dogodilo, i gdje je nestao onaj vedri malisan pun zivotne energije, kakav sam nekad bio. Kao da sam na putu ka odrastanju pogubio sve. Nesto se usput dogodilo. Ne znam. Negdje sam se slomio. To mora imati dosta veze sa onim pokusajem samoubistva kada sam strpao u usta punu saku otrova za pacove. Mjera, kao sto se moze vidjeti, nije donijela uspjesne plodove: nisam umro u potpunosti, nego samo djelimicno; doduse, dobio sam i proliv, ali to ne racunam previse u uspjeh. Ipak, cini se kao da je tog trenutka najvitalniji dio mene zauvijek odletio odavde. Ne znam, ne umijem to bas adekvatno da objasnim. I tako, godine su prosle i vedri i kulturni decko iz komsiluka ustupio je svoje mjesto jednoj zblanutoj kornjaci. I eto, na kraju, takav sam postao covjek: gorak i pokvaren. I zato, kad umrem, nemojte me traziti ni u Raju ni u Paklu: muvacu se negdje izmedju Besmisla i Nistavila i grebati se od bogova za cigarete...
Dok smo Maja i ja tako hodali, mnogi od prolaznika zijevali su u nju, ignorisuci moje prisustvo, sto mi zacudo nije smetalo. Jer, uzmi, pogledaj im u oci, i vidjeces ono oko cega nauka vijekovima ne uspijeva da izbaci opipljiv dokaz na povrsinu, a crkva se, opet, ni ne trudi, no nema potrebe uplitati bogove u sva sranja koja nam se dogadjaju, jer dusa je samo bol nagomilan u tijelu. I ti odmah, ako si covjek i prognan, osjetis to isto, neku vrstu identifikacije sa setacima koji bleje u tvoju djevojku i vec ih vidis dok odlaze svojim kucama, ludi i izgubljeni i ushikani, i tamo ih uvijek nadjes sklupcane nad svojim picima, cuce tu kao mumije okruzeni zidovima strave i samoce. Mislim, svi ti ljudi, zar ne, nose svoje noci, hladne kao celik, pod grlom, i treba ih razumjeti...
I tako, odvedoh je na picu, u piceriju "Pino". Pica je tu uvijek bila odlicna i nisi morao da se rves sa ostalim gostima da bi ugrabio slobodan sto, a cijene su bile pristupacne i razumne i uskladjene sa dubinom svakog dzepa. Stolnjaci, case, zidovi - sve je to odisalo posebnim smekom, bez mogucnosti da igdje na inventaru zateknes necije fleke ili otiske ili stidne dlacice. Toaleti su takodje svi bili prostrani, i jasno razdijeljeni: postojale su dve teritorije: muska i zenska. Dva zasebna toaleta, kao dvije posebne kapelice, doduse bez prigodnog raspeca iznad tvoje glave dok cucis nad klonjom i molis se na nacin koji od tebe zahtijeva priroda. I uvijek kad udjes unutra da se ispisas ili vise od toga, cekalo bi te ono sto uvijek nedostaje takvim mjestima: dovoljno WC papira da njime spalis citav grad. Cijene su, kao sto rekoh, bile pristojne, konobarice ponekad blage, to jest ne obavezno razjarene ili lude, paleta specijaliteta dovoljno siroka, pivo ohladjeno i pjenusavo, tatinih sinova i lokalnih bogatasa nije bilo. Sve u svemu, mjesto je bilo sasvim u redu. Kao neka mala oaza, mali kutak smisljen sa idejom da se covjek tu skloni i makar donekle odmori od svakodnevne drustvene tiranije.
Jeli smo dobro, pazljivo i cutke. Naravno, tableta koju sam progutao je bila veoma snazan narkotik i posteno je odradjivala svoj posao. Mislim da su mi zjenice bile sirine Kaspijskog jezera. Maja je to sigurno primijetila ali mi nije nista rekla. Recimo da je to samo primila k znanju... Onda smo se bacili na vino. A ja, ponekad, kad popijem previse vina izgubim dzentlmenske manire, postajem jako neukusan u drustvu a vecina onoga sto kazem bazira se na glupavim digresijama o tome kako sam imao poremeceno djetinjstvo i kako mi je pruzeno nedovoljno ljubavi u toj fazi odrastanja, ali sam, eto, ipak naucio izvrsno da sviram violinu ( nisam nikad svirao violinu ), a tako je bilo i ovaj put. I tako, zvalavio sam i zvalavio kao hipnotisan u vezi mog poremecenog djetinjstva prozetog zvucima violine, i nikako da se zaustavim. Maja me je pratila i klimala glavom, pomalo vec i zabrinuta. Razumijem je, nije joj bilo svejedno. Imala je pijanog i drogiranog mamlaza sa suprotne strane stola. A ko ce poslije, jebiga, da joj dozove taksi ? Poceo sam da joj priredjujem neprijatnosti. Bio sam sjebada ziva, ali otkricu vam razloge mog sumanutog ponasanja: imao sam Maju za svojim stolom, Maju sa kojom nisam znao sta cu. Mislim da sam vremenom dobio sindrom kaveza. To vam je ono kada pustaju covjeka na slobodu iz zatvora u kome je odrapio 40 godina. Izasavsi, on shvata da je jebena celija njegov zivot i da nema sta da trazi na slobodi... Slicna stvar se desava i meni, predugo sam bio sam. Samoca je moj kavez i ja ne zelim da izadjem iz njega mada je Maja otvorila vrata...
A bilo je jos par razloga, prvo : cura je pisala poeziju; drugo : te njene oci. Velike i tuzne i plave, neopisivo nesto. Neopisive oci, eto, takve je imala Maja. Nisam se salio kada sam rekao da posmatrajuci ih dobijam osjecaj da me guta Svemir...
Izadjosmo iz picerije, pa podjosmo niz ulicu. Do njene gajbe smo dohodali bez mnogo buke. Lupetao sam nesto uz put, ali to je nevazno. U sustini, gotovo sve je nevazno, cijela ova prica je krajnje nevazna. Ima jako malo zaista vaznih stvari na svijetu. Jutarnje sunce dok se uzdize na istoku je vazno. Ovo nebo nad nama je vazno. I dvije kesice secera u mojoj kafi, takodje. To je, dragi citaoci, ono sto je vazno. A sve ostalo je gomila gluposti. I besmislica.
- Jel ti dobro? - upita me. - To te pitam posto se zaista neprimjereno ponasas.
- Previse se popilo, Majo. Oprosti, jebiga... - rekoh. Ostatak puta do gajbe smo cutali. Uskoro smo bili i pred njenim vratima.
- Pa, zdravo sada - rekoh.
- Zdravo.
Pruzila mi ruku, a i ja njoj. Mozgao, sta dalje da radim. Mozda da joj zveknem jedan poljubac. Da joj dam neki materijal da se nad njim grije i nasladjuje u vijekovima leda i tame sto stoje pred nama. Jedan misticni poljubac da na njemu gradi svoju poeziju u usamljenim nocima. Jedan poljubac da je raspameti i osamuti, to je ono sto svaka pametna cura voli. A i meni bi fino legao taj poljubac: nisam se ljubio sto godina i bilo je vec krajnje vrijeme. I tako, eto mene u akciji : uputih se glavom ka Maji. Izvela je vjest manevar u stranu, tako da razmijenih poljubac sa njenim postanskim sanducetom...
- Nemoj, molim te - rece Maja, a ne sanduce koje ocito nije imalo nista protiv mojih poljubaca. Izmigoljila mi se iz stiska, brzo reagovala, nasla kljuc. Otkljucala, otvorila, usla, zatvorila, zakljucala. Sve to, najbrze sto moze, bez i jedne rijeci, vrlo vjesto. Svoje dragocjeno vrijeme ova pjesnikinja nije prodavala budzasto.
Boze, pomislih dok je odlazila, kakav patetican kraj...
Jedno izvjesno vrijeme smo se cuteci mjerkali, to njeno postansko sanduce i ja. Ucinilo mi se na trenutak da vidim kao neki sjaj u njegovim ocima. Kao da se to sanduce zaljubilo u mene. A mozda opet tripujem. Ipak, steta je sto to sanduce nije posjedovalo moc govora. Kladim se da bi mi izjavilo mnoge njezne stvari. I tako, stajao sam tu nekoliko minuta, totalno zbunjen trouglom: Maja, postansko sanduce i ja. Stajao sam tu, cekajuci da se nesto dogodi, mozda da se zemlja pocijepa pod mojim nogama i zauvijek me proguta dok zrikavci tiho pjevuse u noci. Onda mi je nekako prodrlo do svijesti da Maja vise ne zeli da se vidjamo a da moja ljubav sa sanducetom ima nevelike sanse za opstanak. I naravno, krenuo sam nazad kuci. Ipak, zastao sam, okrenuo se prema vratima i mahnuo posljednji put maloj plavoj kutiji za pisma sa ocima gazele...
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
