banjalukaforum.com

Pedeset godina od smrti Isaka Samokovlije

U Bosni i Hercegovini obilježava se pedeset godina od smrti Isaka Samokovlije, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih književnika. Njegova kćerka Rikica Najdanović u svom spomenaru i danas čuva stare tatine savjete: Uči i sabiri znanje što više možeš jer u znanju je mudrost. Čitaj dobre knjige pa ćeš upoznati život i ljude. Voli prirodu, uživaj u zlatnoružičastim zalascima sunca, tu ćeš imati mnogo lijepih časova. I voli ljude, ne gledajući njihov imovinski status, njihovo obrazovanje, njihovu religiju i nacionalnost. Ima toliko dobrih ljudi. I ostani moja radost. Tata

U vrtu porodične kuće Samokovlija u Sarajevu i danas ljeti cvate crvena ruža penjačica. Posadio ju je, zajedno sa odavno nestalim cvijećem, prije više od 65 godina Isak Samokovlija. Radio je to u pauzama između pisanja i liječenja, a sjeme je birao u subotnja jutra sa svojim kćerima.
Biografski podaci iz njegovog života poznati su manje-više svima. Rodio se u Goraždu 1889, a živio je u Fojnici, Mostaru, Beču i Sarajevu. O detaljima, njegovim osjećajima i navikama danas može svjedočiti još samo kćerka Rikica Najdanović, 82-godišnja doktorica u penziji:
- Sjećam se našeg vrta iza kuće. Tata je jako volio da ga uređuje, a crvene ruže bile su njegova strast. I ne samo cvijeće, fascinirala ga je priroda uopće. Najljepši dani koje pamtim iz djetinjstva su odlasci sa tatom na urezivanje ospica. Krenuli bismo ujutro, pješke ili na konju, on, sestra i ja, i ti izleti trajali bi cijeli dan. Tata bi svako malo zastajao i govorio nam: Pogledajte samo obrise šume i te boje! Onda bismo sjeli i odmarali se u travi.

Volio je Sarajevo, ali nikada kao Goražde

Nakon što je Isak završio osnovnu školu u Goraždu, njegov učitelj odlazi u kuću Samokovlija ubijediti roditelje da dječaka pošalju u Sarajevo u gimnaziju. Tako je i bilo, pa je Isak godine koje slijede proveo kod tetke na Bjelavama.

- U gimnaziji je prijateljevao sa Ivom Andrićem, Mešom Selimovićem, Markom Markovićem i slikarem Mariom Mikulićem. Bio je u književnom kružoku. Nakon gimnazije je dobio stipendiju i otišao u Beč da studira medicinu – priča Rikica o onome što je čula od roditelja.
Odmah po završetku fakulteta vraća se u Goražde, grad koji je najviše volio:
- Volio je on i Sarajevo, ali nikada kao Goražde. Uvijek nam je govorio o Drini, o njenim bojama i sjećao se kako je u djetinjstvu išao na njene obale na kupanje.
Rikicini sestra i brat rodili su se u Goraždu, 1919. i 1921. godine, a ona u Fojnici, u koju je porodica stigla kako bi Isak radio kao doktor. Oca se počinje sjećati od boravka u Sarajevu, negdje oko 1925:
- Mi, djeca, nismo voljeli to njegovo pisanje. Zatvorio bi se u radnu sobu, pisao. Mnogo je precrtavao i ispravljao a poslije bi mati to prepisivala na mašinu. Sjećam se te slike. Radna soba, u koju nismo smjeli mnogo ulaziti, tišina, otac piše, mati kuca. Uvijek je imao mnogo rječnika po stolu, tražio je odgovarajuće riječi. Mi smo bili skoro ljubomorni na toliko vrijeme koje je posvećivao pisanju. A mama nam je uvijek govorila da se ne bunimo jer je ono što tata piše jako važno.
Ljubomora je nestala nakon prvog izvođenja drame Hanka u Narodnom pozorištu. Cijela porodica sjedila je u loži u dupke punoj sali:
- Tada sam prvi put doživjela oca kao književnika. Kada se predstava završila publika je ustala i počela skandirati: Autora na scenu! Ja tada nisam dobro ni znala šta je autor, ali sam bila jako ponosna.

Problema sa novcem nisu imali. Bili su srednjeg imovinskog statusa, zahvaljući tome što je Isak mnogo radio kao ljekar. Možda mu je i činjenica da je mnogima spasio život pomogla da na početku Drugog svjetskog rata izbjegne sudbinu velikog broja sarajevskih Jevreja. Tih ratnih godina liječio je oboljele od tifusa u raznim krajevima Bosne. Epidemija koja je harala zadala mu je pune ruke posla. Ponovo završava u Sarajevu, liječeći oboljele u izbjegličkom logoru na Alipašinom Mostu:
- Rat je bio užasan. Moj otac izgubio je dva brata i kompletne njihove porodice. Zbog toga nikada nije htio pričati o ratu. Kada bi neko počeo razgovor na tu temu on bi odmahnuo rukom i rekao: Samo nemoj o ratu, molim te. To je bila stvar koja ga je najviše rastuživala.

Najveće radosti

Nakon toliko godina, Rikici danas u sjećanju ostaju male stvari. Nikada neće zaboraviti priču o psu Biliju:
- A to samo svjedoči i koliko je moj otac volio životinje. Mi, djeca, smo krišom doveli maloga psa kući. Na nesreću udario ga je kamion i on je sav blatnjav i mokar ležao na spratu naše kuće. Tata je došao i, umjesto ljutnje, kada ga je vidio rekao nam: Pa dobro, kako možete da ga držite ovako. Zašto je mokar, zašto cvili? i privio ga je, onako prljavog, uz sebe. Poslije, kada bi mu mati nosila doručak u radnu sobu, kod stola bi uvijek morao stajati i tanjirić za Bilija.
Kao što ga je priča o ratu uvijek rastuživala, najveća radost bila su mu djeca. Posebno kada bi kući donosili dobre ocjene:
- Dvije stvari koje nam je uvijek govorio bilo je kako moramo dobro učiti, te voljeti sve ljude bez obzira na vjeru. Meni je u životu vodilja često bila poruka koju mi je napisao u spomenaru a govori o njegovom shvatanju života. Napisao mi je: Šta da ti napišem u tvoju knjigu uspomena? Da si moja radost, to znaš. Uči i sabiri znanje što više možeš jer u znanju je mudrost. Čitaj dobre knjige pa ćeš upoznati život i ljude. Voli prirodu, uživaj u zlatnoružičastim zalascima sunca, tu ćeš imati mnogo lijepih časova. I voli ljude, ne gledajući njihov imovinski status, njihovo obrazovanje, njihovu religiju i nacionalnost. Ima toliko dobrih ljudi. I ostani moja radost. Tata. Ja danas više ne vidim čitati, ali ove riječi pamtim kao svoje najveće bogatstvo.
Prve znake bolesti Isak je primijetio za vrijeme ručka sa porodicom:
- Sjedili smo svi zajedno, kada je moja sestra rekla tati: Pa ti imaš neke rupe na licu, otiske od prstiju. On se pogledao u ogledalo i rekao: Pa ja imam upalu bubrega. Otišao je ljekaru koji je to potvrdio.
Ovaj ručak koji Rikica pamti bio je 1943. godine. Dvanaest godina kasnije, 1955, Isak Samokovlija trebao je ići u Pariz. Došao je kući i rekao:
- Ja ne mogu ići. Osjećam se jako umorno.

Umjesto u Pariz, otišao je u bolnicu Koševo. Nakon pregleda ljekar je porodici rekao: Mislim da se više ništa ne može uraditi.
- Tata je propadao jako brzo. Nije više htio ni da jede, prestao je da govori, nije više ni vidio i za kratko vrijeme je umro. Tada je već poznavao svoje prvo unuče – moju tromjesečnu kćerku. Umro je od degeneracije bubrega.
Isak Samokovlija sahranjen je na jevrejskom groblju u Sarajevu 1955. godine.