|
Gasi se ova svijeca sto je dogorjela svoj vijek za veceras. Igra sara na zidu i vec mrak u udaljenim dijelovima sobe. U najudaljenijem dijelu sobe, cini se, u svijetu mraka i tisine, sjedim ja i razmisljam. Kraj mene samo tisina sto mi veceras opet daje znak da me slusa, da samo pricam, znajuci da sve i kad bih vristala do boli, ne bih razbila ni najmanji atom samoce oko mene. Zasto se onda odupirati? I tonem polagano u najnedostupniji djelic sebe i odatle vadim price, tiho sklapam rijeci i pricam o necem... Razumije li tko? Ma zar je uopste i bitno? Ionako nikad nista ne razumiju, zasto uzaludno potrositi snagu. Naviru sjecanja, valovi emocija, hladnoca na vrhovima prstiju, listam zajednicke fotografije... Kako je to ironicno, Boze, gotovo cijeli zivot ti stane u par foto-albuma. I kad zelis izbrisati jedan dio proslosti, jer ga ne volis ili, jer je previse bolan, zar je samo dovoljno spaliti sve te fotografije i pepeo prosuti zajedno sa pepelom od cigarete jer oboje, bas oboje na svoj nacin, truju dusu i unistavaju? Ponekad bacim pogled u smjeru tihih otkucaja zidnog sata i shvatim kako se ipak nesto dogadja. Vrijeme prolazi, sekunde otkucavaju sadasnjost u nepovrat, svakim otkucajem sve sam dalje. A ipak... Rok trajanja mojih sjecanja vjecan, ukovan negdje u meni, jednostavno urezan u moje postojanje i namijenjen da me muci i umara. Kako sam samo umorna... Ponekad mislim, da su ovakvi kao ja, tako neodgovarajuci za ovaj svijet, tako drugaciji ali onda znam, od razlika se svijet i sastoji a na kraju, to nije moja volja... Posljednja fotografija u neispunjenom foto-albumu...Na njoj, u zagrljaju, ti i ja. I to je jedini dio proslosti koji je i sad dio sadasnjosti. Sve ostalo je ostavljeno iza nas, kao da nikad nije ni vrijedilo, kao da se izgubilo negdje na nasim putevima. Je li vrijedilo? Vremena? Suza? Misli samoce koje su me ipak znale natjerati da te nazovem u ono gluho doba noci, kada ne spavaju jedino oni sa teskim mislima, i da ti kazem one ponizne rijeci, sa osjecajem kako se lomim i kako mi glas podrhtava: "Zao mi je"? I koliko samo tih "Zao mi je" izgovorenih toliko puta, da su se jednostavno pretvorile u nesto pateticno, neizostavan dio svaki puta kada shvatim da ipak necu uspjeti otici, ni ovaj put, niti bilo koji put u buducnosti. Boze, zar sam postala tako slabog karaktera? Manipulacija kojoj je cilj jedino pobjeci što dalje od dijela moje licnosti, koji ne zeli ostati sam, ma koliko mene samoca voljela. Ja sam te voljela. Ja sam te trebala... Zvonki udarac zidnog sata, ha, pola 3 ujutro! I taj glupi sat, nikad se necu naviknuti na taj zvuk jer ima nekako strasniji odjek u ovoj samoci. Bila sam ljuta, bila sam tuzna, bilo je vremena kad sam te cak i mrzila (na onaj moj, nerazumljiv nacin), bila sam egoista, ali uvijek sam, na kraju svih lutanja, trazila onaj put nazad, do tebe. Lutajuci kroz prasume osjecaja, izgubljena i slomljena, ipak sam ga na kraju, uvijek, uspjela pronaci. Sada, vise ne znam, postoji li i gdje sam...
I sad, dok opet pripovijedam samoci nasu pricu, osjecajuci kako mi se opet hiljade onih misli samoce vuku razumom, sad opet dobijem onu staru zelju da opet podignem slusalicu i opet, po tko zna koji put, drhtavim glasom i neuspjelim pokusajem da to prikrijem, da ti opet na rubu suza sapnem: "Zao mi je. Zelim te nazad". Nije me briga 'ko je bio kriv ni koliko, nije me briga sto mi je ionako vec fragilni ponos polomljen opet iznova niti uopste zelim znati koliko nisko zaista idem. Samo te zelim opet zagrliti, opet spustiti glavu na tvoje rame i opet osjetiti tvoju fizicku prisutnost, jednostavno samo zatvoriti oci i znati da sam sa tobom...
Ali necu podici slusalicu. Ne, ovog puta ne! Ne ovog puta, ne sad, ne vise nikad u buducnosti. Ja i ti, vise nikad, ma i Bog je od nas digao ruke. Ako Bog uopste moze i naslutiti kako mi je...
Vrijeme prolazi. Sve sam dalje... Prolaze sati u samoci... Nisam je zeljela ali sam je dobila. Dar sa neba? Ma nije vazno... Ostajem sa barem donekle ocuvanim ponosom, ovog puta. Hiljade onih mojih "zao mi je" nisu i ne mogu nikad biti jace od onog jednog "Gotovo je" i ne mogu izbrisati osjecaj kad se svijet rusi na ledja i kada sve izgubi smisao po tko zna koji puta. Necu te nazvati. Iako istina uvijek podsjeca iznova: Nedostajes mi!
Budim se iz razmisljanja. Svijeca dogorjela do kraja. Mrak oko mene. Mrak u meni. Ja u mraku. Sama, sa svojim ponosom koji ne vrijedi koliko ni razmisljanje o njemu. Kasno je za sve... A ipak mi nedostajes. Do vjecnosti...do bola...do ludila...
Nedostajes mi!
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
