Ma k'o sto rekoh, nema uvreda, sve je ok, i postavio sam komentara tj. kritika radi, pa kakve god da su

Postavicu jos pesama iz zbirke, samo da skupim hrabrost posle ostrih kritika

Salim se... Evo jos jedne...
Ostao sam sam
Zašto moju ljubav, puštaš da se gasi,
u nepovrat da se gubi i da vene,
zar je sve međ' nama uzaludno bilo,
to sad niko ne zna, pokazaće vreme...
Ja ne mogu više ovako da živim,
rastrzan na pola od sreće i tuge,
izjeda me sumnja, isceljuje ljubav,
al' ne želim biti pokraj žene druge...
Svaki dan me drugoj u zagrljaj teraš,
ne daš duša s' tobom da mi nađe mira,
skrhan bolom noćas ulicama lutah,
kad najednom začuh, ciganin da svira...
Pa ja znam tu pesmu, poznajem te reči,
zašto ovaj čovek, sad peva o nama,
boli me da slušam, mada dugo znam već,
kad se ljubav gasi da nastaje tama...
Nikada taj svirač nas video nije,
ali peva kao da nas zna godina sto,
tad' videh da bore, krase staro lice,
pa njega je život naučio to...
Kol'lo god ja hteo, da je naša ljubav,
posebna, po svemu jedinstvena baš,
obična je ona, kao mnoge druge,
ti je takvom činiš, to moraš da znaš...
Običnom je čini tvoje hladno srce,
godinama nikad što volelo nije,
samo na se' misliš celoga života,
samo svoja sreća, dušo važna ti je...
Saslušah ja pesmu i osetih slabost,
na kolena padoh, duša mi krvava,
stari svirač i ja zaplakasmo skupa,
dal' smo ikad znali šta je ljubav prava...
Kad sebe daš celog, kad iskreno voliš,
pa kad onda shvatiš, sve je bio san,
takva bol se više isceliti ne da,
i celog života ti ostaješ sam...
Uhvati me tada, ciganin za ruku
i prošapta tužno kroz svoj zadnji dah,
ostavit' je moraš, brate moj po bolu,
ja znam kako ti je, to je duše krah...
Napaćenu svirač ispustio dušu,
napokon je naš'o zasluženog mira,
od sada pa navek negde on na nebu,
anđelima, Bogu, pesme će da svira...
Uzeh tad gitaru iz mrtve mu ruke,
nemam nigde nikog, ostao sam sam,
moj je red sad' doš'o, kad ljubavi nemam,
ovu tužnu pesmu drugima da pevam...
Zoran Petrovic