banjalukaforum.com

Koracam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu
U tvom odelu trazim odlutalu toplotu
Pogledom doticem sve sto si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Blagosiljem dane kad cuvas svoje zdravlje
Ponavljam sve mazne reci koje smo ikad rekli
Secam se zaveta tvojih ociju
Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene
Sa svakim danom se suocavam umorna
srca tromih nogu
To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sacekala.

Kad bi covjek mogao reci ono sto voli,
kad bi covjek mogao uzdici svoju ljubav do neba,
kao sto je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova sto se ruse
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u sredistu,
kad bi covjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajuci samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreca ili ambicija,
nego ljubav ili zelja,
ja bih konacno bio onaj, kako sam se zamisljao,
onaj sto svojim jezikom, svojim ocima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
cije ime ne mogu cuti bez uzbudjenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i nocu ono sto zeli,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje sto ga more dize ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushicuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavas moje postojanje,
da te ne poznam ne bih zivio,
da umirem neznajuci te, ne bih umro,
jer nisam zivio.

Ljubiti mogu pahulju njeznu
laticu meku,treptav dah.
Prekriti mogu bijelinu snjeznu
prosuti licem poljubca prah.

Ali ne mogu dotci ono
u cemu lezi skrivena bit,
ali ne mogu utisati zvono
kroz koju struji srebrna nit!

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Obrisi bol

I skupi nade rasute.

Ruzom zamirisi.

Neka spokoj zapljusne

Obale tvoje

Nemirom zarobljene.

Snagom procvjetaj.

Vrati se.

Ljubav ne treba deliti
kada toliko vode dopire
do granice vremena;
ona se uvek moze pretvoriti
u sve sto nije prasina,
curi kao pesak klizi prstima;
dodiri su uskomesali vreme
treba trcati od Meseca,
ne bojati se senke
coveka koji ide ulicom
i pruza svoj l'interieur
mojim rukama.

Neka mi se sazida pescana ograda
zidovi kroz koje cutimo
ne m'e dit rien,
je vous plaisez, oh je vous plaisez beaucoup,
moje ime se ne moze pretvoriti
u stihove pogleda pescanih satova
u krvotoku tvojeg Meseca
je jedina iskra
za noc u cijem staklu bore se ljubav i istina.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Hiljade i hiljade godina
Ne bi bilo dovoljno
Da se opise
Kratki sekund vecnosti
U kome si me ti poljubila
U kome sam te ja poljubio
Jednoga zimskoga praskozorja
U Parku Monsuri u Parizu
U Parizu
Na zemlji
Na zemlji koja je zvezda

Jacques Prevert

Mala usta koja svet potamneo

Otvaraju i zatvaraju mirno



Ne iscezava bol, nista

Cute mnogo, cute noc svoju

Ono sto se godinama skupljalo



Jedna vecnost, cela vecnost prodje

Od reci do reci



Pre ce se sunce otkinuti

Od krune neba nego sto cu

Slast malih usta osetiti

Koza mi od zvijezda
Napravljena.

Pale se svjetla duse
Kad kao svitac
Lutam
Velikim svijetom
Vracam se
Ociju punih srece
Kao dijete ili kao putnik
Sa jabukom u ruci

Tanke niti moga sna
U kosi upletene

Da ukrase lice
I dopune ljepotu
Smijeska

Oci odaju tajne
Sas vatre
Bozanski govor tvoje pjesme

Koza mi od zvijezda
Napravljena
i zajedno sa srcem
TEBI poklonjena.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

U ljiljan cu bijeli
Uronit srce svoje,
Da ljiljani dahom svojim
O dragoj mojoj poje.

Nek pjesma drsce mala
Ko cjelov zivi njen.
Sto negda mi ga dala
U sladak, blazen tren.

Heinrich Heine

U dubini duše moje
Ti što stvaraš nebo tajno
Pa mu nježnom rukom pružaš
U zagrljaj sunce sjajno,

Ti pred kojom srce moje
U najljepši cvijet se stvara
Pa pijući slatki život
S prirodom se razgovara,

Ti koja si želje moje
Splela zrakom raja sjajna,
Ti pred kojom mrem i živim, -
Ko si? Ljubav, bog, il' tajna?

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Tuzna je rijec ove pjesme.
A, kako i ne bi kad voljeh je kao ni jednu prije nje.
Kroz noc se vucem, bez daha i bez straha
Da ponovo utonem u njeno prostranstvo.
*
Zelim da ispod nebeskog krova
Poljubim vjetar vremena
Mozda u nadi da ce me
Svojom snagom povuci sa sobom.
Podigni me, daj mi krila!
Daj mi oci da vidim u daljinu,
Da joj dodjem, da je taknem.
Neka mi se skameni ruka,
da joj dirnem vrele obraze.
Neka mi crni veo na oci padne,
da joj vidim bijelo lice.
Da joj stavim ruzu pored kose,
Da pomirise latice njene,
Neka joj ruza zamirise sobom.
Cini mi se i zemlja jeci,
Osjeca silnu tugu moju.
I drvece se od zalosti skuplja
Kao u hladnoj decembarskoj noci.
I slavuj na hrastu mome
Pjeva tuznu pjesmu.
I vjeverica sto sa strascu zire skuplja
Osjeca tugu u srcu mom.
Daleko sam od nje, ona jos dalje od mene.
Sta god da cinim, nista ne vrijedi,
Clotho, Lachesis i Atropos,
Te okrutne cuvateljice zivotne fabule,
Zavezale mi ruke.
O, Herakles, sine Zeusa i Alkmene,
Heroju svih ljudi na zemlji,
Nagovori susjetke tvoje
Da smiluju se na me!
Ja ne trazim svo blago ovog svijeta,
Niti vino ambrozijsko,
Ja samo trazim blago moje,
Moju djevu, ljepoticu bijelu.

_________________
sometimes you go la di da di da di da da
til your eyes roll back into your head

Ukrascu tvoju senku, obuci je na sebe i
pokazivati svima. Bices moj nacin odevanja
svega neznog i tajnog. Pa i onda, kad
dotrajes, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe
skidati. Na meni ces se raspasti.
Jer ti si jedini nacin da pokrijem golotinju
ove detinje duse. I da se vise ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno cemo plakati.

Zashivacu te vetrom. Posle cu, znam, pobrkati
moju kozhu s tvojom. Ne znam da li me
shvatas: to nije prozimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je ciscenje nekim. Ljubav je neciji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje mastom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj nacin toplog. Obuci cu te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoce.


***


Mozda niko nije umeo da te zeli ovako
kao ja nocas.

Tvoje ruke bele kao samoca.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voca.
Tvoj malo sustavi glas.

Sa nosom decackim prilepljenim
uz okno vagona,

nejasan samom sebi
kao oprostajno pismo padavicara,

i cudno uznemiren toplinom
kao razmazen pas,

putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu jos neslucene predele,
da drvecu pozelim najlepsu laku noc
na svetu,

da se vrtim kao lishce,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.

_________________
sometimes you go la di da di da di da da
til your eyes roll back into your head

Što li tvoje usne
o mojima sniju?
Dal' valove snene što obecanjem plove
mreškavim plavetnilom i neba i dubina
tražeci luke, tihih žala snove
što vapec jecaju, molitve s visina.
Neka tvoje ruke
željom moje miluju ...
Nježnom slutnjom leptirovih krila
lepršaju sjene, nježnost dodira
raspjevanim damarom ustreptalih bila
tvoja ruka mojom, opoj - pjesmu svira.
Dal; su naša tijela
kao cvijetna polja?
Polegla na ležaju paperjastog neba
ispod srca Zemlje, iznad duše Svemira
na uzglavlju od zvjezdanog srebra
pokrivena mirisom polena i rascvjetalog mira.
Da li naša ljubav
ima pocetak i kraj?

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Lepota, neznost, romantika,
u dubini tvoga oka,
u kom vidim sopstveni lik,
i citam neku
tajanstvenu misao,
kao neki stari -
grcki spomenik.

Neznost, seta, ljubav razigrana,
koja traje
u osmehu tvom,
nek se cisti
sa seljackom krvi,
sto zubori -
jos u telu mom!

* * *
Iz šarenog mnoštva iskr'o si se krišom,
slučajem pometen,
i u tmurne dane oplakane kišom
uneo sjaj snova dugama prepleten.

Zaigraju misli pa se čini lako
dve duše se spoje,
u treptaju rose čini se da svako
može da poleti baš kao nas dvoje.

Prepuštam se sneno zovu iz daljine
lude noći ove;
znam, imam te samo kroz šapat tišine,
ali nedam nikom da mi gasi snove.

_________________
sometimes you go la di da di da di da da
til your eyes roll back into your head

Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.

Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.

Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.

Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.

Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.

Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Svoj jedini zivot ti zivis u meni;
Da budes osjecaj i san ti se sazda;
Ne trazim na putu tvoj lik nasluceni -
Daleko van tebe ide tvoja brazdaq.

Oci su ti zato da oplode zvuke,
I glas da molitvu u srcima rodi;
Sav pokret izgleda zamah tvoje ruke;
Ti sjas u stvarima kao dan vodi.

Tvoj je dah da seme ne smrzne u njivi;
Tvoja ljubav da bi bilo poboznosti;
Tvoja ravnodusnost, da moze da zivi
Gordost ocajanja i gorki car zlosti.

Ti nisi u sebi jer ti nema kraja;
Tvoj govor pocinje muziku svih voda;
Reci su ti konci u tkivu sveg sjaja;
Ides, ko molitva, od zemlje do svoda.

I ti si nacelo vecma nego bice...
Noc da blisnu zvezde; zamah pobednika,
Da bude pobeda... Lepota, otkrice,
Pre nego mom duhu bese rec i slika.

_________________
sometimes you go la di da di da di da da
til your eyes roll back into your head

Vraćaj se često i prožimlji me,
ljubljeni osjećaju vraćaj se i obuzimaj me -
kada se budi spomen na tijelo,
a stara žudnja ponovno krvlju struji,
kada se usne i put prisjećaju,
i ćute ruke kao da opet tiču.
Vraćaj se često i prožimaj me noću,
kada se usne i put prisjećaju...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Cujes li suze koje padaju niz lice kao kapi kise?
Potoci radosti i tuge sto se slijevaju niz moju dusu.
Da, u mome srcu bijesni more,
i prijeti da ce me razbiti poput stijene.
Pjeni se i udara, tuga, pa opet radost, pa opet tuga...
Tuga sto ne znam volis li me,
a radost sto sam cuo tvoj glas,
vidio tvoje lice, osjetio tvoj dodir...
Osjecas li me u sebi?
Dodirujem te u srcu poput povjetarca, poput tople kise, tako njezno, a opet snazno,
osjecas li kako zidovi nestaju izmedju nas,
kako se lome, to je more sto se probija iz mog srca,
sto obecava i prijeti, osjecas li zar?
Dodirni me, tu unutra, tu gdje je moj dom,
izadjimo zajedno na liticu,
da gledamo kako more tuce, pa se smiruje,
kako se rasipa medju stijenama njegova prijetnja,
kako se smiruje samo zato jer si ti tu, kraj mene.

Kad bi ti znala da ovo
teško jecanje, koje stišćeš
svojim rukama, da ova
suza koju brišeš
poljupcima,
dolaze od tebe, jesu ti,
bol, koju si pretvorila u suze
moje, jecaje moje.
Tada
ne bi više pitala
prošlost, nebesa,
čelo, pisma,
što mi je, zašto trpim.
I potpuno smirena,
u tom dubokom miru
svjetlosti i znanja
ljubila bi me više
i očajnički.
S očajem čovjeka
koji nema kod sebe
drugog bića, druge boli:
koji je konačno sam
sa svojom patnjom.
Željan da nađe utjehu
u nekom drugom nestvarnom
za veliku bol koja je tvoja.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!