banjalukaforum.com

Ti si moj zivot videla iz bliza:
Primiso, pokret, rec sto nisam reko.
Znala si grc moj i kad stojis iza.
Slutila moju bolest na daleko.

Ti si u mome oku dok jos gasne
Videla prva novog smeha klicu.
A kad se vratim domu ure kasne
Znala svu pricu samo po mom licu.

Sedim za stolom i ne znam svog lika.
Pred ogledalom zalud mi je stati:
U tvom oku bila mi je slika.

Vec pola mojih stvari s tobom trule.
Niko me sada ne zna, nit ce znati:
Iz mene zjapi rana mesto nule.

Ti si kamen od koji se spoticem
zbog tebe padam
zbog tebe se podizem.

Ti si zvijezda koje se sjetim
zbog tebe tamnim
zbog tebe svijetlim.

I evo kako mi izgleda svemir
ti si moje smirenje
ti si moj nemir.

Snažnim bljeskom svoga božanskog pogleda
mene smrtnog tvoja nebeska ljepota
nagna da okušam što je smrt i bijeda
da bih se domogo besmrtna života.

Duh tvoj me zanese i nebu me ote,
tvoj plamen božanski smrtnost mi sagori,
moja duša s tvojom bje puna divote:
boginjo, bozima ti me ravnim stvori.

Usnom htjedoh taci usnice crvene,
da bih, lišen smrti, ljepost vječnu brao;
ambrozija, nektar hranili su mene,
najslađe božanstvo tad sam uživao.

Imam žrtvenike posred rajskih dvora
ko i drugi bozi, puni zlobna bijesa,
i za me se, Bože, stidi Ljubomora,
otkad zvijezdom svojom izmijenih nebesa.

Slijepi, kivni ljudi gone me bez kraja,
Ijestvama do neba popeli se k meni:
no ja im prezirem zemlju iz svog Raja,
a uz ljepost tvoju nit nebo ne cijenim.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

znas, ponekad se pitam
jeli bas moralo toliko dugo bez tebe
probaj zamisliti kako je teško
voziti se nocu kroz pusti grad
u drustvu gospodje samoce
i zbog toga se nemoj dosadjivati
kad pretjeruju sa njeznostima
jer za tebe, ljubavi moja
njeznost je jedina istina
na licu ti vidim da si u snovima sretna
a ja vise ni sam ne znam
ima li razloga spavati
jer suvise je lijepo uzivo vidjeti sam
ljubav se zove imenom tvojim

da ti si ta, samo meni potrebna
tvoje lice njezna je, moja istina
tvoje tijelo osjecam i budi me tvoj dah
uuuuuuuh ja volim te
jer ova noc je iskrena, poput nas
samo ti sve tajne znas o meni
moja ljubavi
sve ono sto sam ja
samo ti
ti jedina si sreca mojoj istini
moja ljubavi

nikad nisam kao tebe nikog volio
cak sam radi drugih zena sebe lagao
vjerovao nisam nikad da sreca postoji
tek sad vidim sto je prava snaga ljubavi
sreco moja, HVALA ti za sve
samo ti sve tajne znas o meni
moja ljubavi
sve ono sto sam ja
samo ti
ti jedina si sreca mojoj istini
moja ljubavi

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Spustih glavu na njegovo rame
i on postade krosnjati hrast
a ja u njegovu stablu tiha grana
koja ce sacekati lastavice.

Mracni i zagrljeni bijasmo nalik
drevnom sviracu koji sklopivsi oci
na zlatnu harfu naslonjen, sniva
o jednom bistrom i blagom svemiru
u kome nema smrti. Samo tisina
beskrajnih cvjetnih polja. Svjetlost voda
koje teku bez prestanka. I ljepota
covjeka i zene, mirna i blaga
u nepresusnom djevicanstvu ljubavi.

Vesna Parun

Gdje ste?... Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen celom na staklo... Sve spava...
Noc sjajna, kô da po oknima mojim
Polako susti vasa kosa plava...

U ove case zvijezdâ i snovâ
U vasu bastu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki cempres povijô se ti'o.

U ove case vi ste ruza bili,
Ja leptir bio sto na cvijet pada;
Ah, vase kose, oci, smijeh mili,
I vase tijelo i ljepota mlada

Opise mene... Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke beruci sa grana...
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je proslo... Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u ceznji stojim...
Noc, sjajna, kô da svila vase kose
Polako susti po oknima mojim.

Aleksa Santic

Zaboravih mu ime, ali znam da milo bjese pticama;
i ljubak bjese osmjehom, pamte moje oci.

I sada idu ljudi pristanistem;
Ja ne okrecem lice,
Zadubena u sapat zaostalih oluja.

Nije li galeb zaboravio mrtva druga, zasto tuzis?
Hrid je svoju zaboravio galeb, ne zna ni jug ni sjever.

Jos nisam zastrla prozor, jos nije utisalo more.
Ne kori me, sumo, krosnjama; ne plasi me, vodo, dubinom!

Vesna Parun

Kada promatram tvoje tijelo ispruženo
kao rijeka koja ne prestaje protjecati,
kao čvrsto ogledalo gdje pjevaju ptice,
gdje je užitak osjetiti dan kako se rađa.

Kada se gledam u tvojim očima,
koje su kao duboka smrt ili život što me doziva,
kao pjesma iz dubine koju samo naslućujem;
kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno čelo,
kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci
kao ruže što odražavaju sunce koje nikad ne zalazi.

Kada primičem usne toj nesigurnoj muzici,
tom mrmoru neugasive mladosti,
izgaranju zemlje koja pjeva u zelenilu,
kao sretna ljubav što bježi i opet se vraća.

Osjećam kako se svijet valja pod mojim nogama,
kako se valja lagan, s vječnom odvažnošću zvijezda,
s onom radosnom dobrotom večernjače,
koja ne traži niti more u koje bi se spustila.

Sve je iznenađenje. Svijet u iskrama
osjeća da je more naglo postalo golo i drhtavo,
da je taj čelik užaren i pomaman
i da čezne samo za blistanjem svjetlosti.

Svemir svjetluca. Smirena sreća
prolazi kao naslada koja se ne može zadovoljiti,
kao nagli uzlet ljubavi,
gdje se vjetar opasuje oko slijepih čela.

Gledati tvoje tijelo i samo tvoju svjetlost,
tu blisku muziku što se rađa među pticama,
u vodama, u šumi, u vezanom bilu
ovog svijeta apsolutnog što ga osjećam na usnama.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom
kao što je svijet.

Mučno je voljeti te u tom kraju
punom nesavršenstva
Gdje nas sve lomi i ušutkuje
Gdje nas sve vara i rastavlja.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Taj topot i taj dim sto dolazi sve blize
uci ce u tvoj vrt, rastvoriti usnula vrata.
Sama si u kuci. Sto ces mu reci djevojko
nepoznatom covjeku koji zeli umrijeti
na tvojim nagim rukama, sto ces mu reci?

Sama si u praznoj napustenoj kuci
koju grli paprat. Nebo s tvoga prozora
jednako je uvijek, blago i daleko.
Cestama umorni konjanici idu.

A netko zeli da umre na tvojim tihim rukama
koje nitko nije uspavao u ponocima.
Netko zudi nocas da ogrli, umiruci,
tvoj tanki struk i netaknutu kosu.

Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz siroku vecer:
netko te je kradom sa obale zvao.
Spusti niz ramena pletenice. Potrci
otkrivena srca; ne boj se sto drhtis.
Potrci, potrci! Ne pitaj tko jeca,
ni tko u mraku prati tvoje korake.

Vec su grobari odnijeli iz razvaljene kuce
svjetlucave koralje i zlatne kanarince.
Price su se u tisinu razisle.

Ne placi: to je ljubav. Kreni kroz bespuce.
Umjesto nausnica nosit’ ces uteg bola,
djevojko, ako si zivot izabrala!

Ona jedna ni velika ni mala
ona jedna kao dama
iz prijestolnice svijeta
s elizejskih polja u zaledju Zagreba

ona jedna u dosluhu sa svim mafijama
sa svim geografijama
skripturalna metresa
koja moli boga da je sacuva od svega
od naglog stresa
ona jedna ni crna ni plava
samo jedna prosjecna glava
ocjena dobar u zavrsnoj svjedodzbi
ocjena pet za sve drugo
sto nije bilo to malo prije
sto nije sto nije
ona se smije zubima bjelasa
ona jedna za dobrobit spasa
zadignut ce suknju kao jedro mornari
navali navali
na ruckove fine i slatke kolace
danju se ljubi a nocima place
ona jedna ni moja ni nicija
svjetska imovina
inventar neba
kad joj kazem znas sto tebi treba
pa toga joj je i previse
dodjite kise potopite staze
ovlazite nam noge
okisite tijela
ona jedna ni velika ni mala
spremna za velika djela
centar svijeta vjetrova i cvijeta
iz prijestolnica bucnih
i ona ima po nekoliko sati mucnih
cija je to osveta za ljepotu
i radost njeznu
zasto je ne ostave te ptice
njeno mirno lice
mirnije je od mora koje snagu gubi
ona jedna nicija na svijetu
svaki put malo umre
kad je netko ljubi

Zeljko Krznaric

To može samo žena koja ljubi
tražiti malo, poklanjati sve.
Dani su teški, zagrljaju grubi
a ona ko nekad vjeruje u sne.

Vjerna i tiha zna još da ceka
kada i ne misle na nju.
Prolaze dani, ne vraca se rijeka,
a ona još uvijek stoji tu.

To može samo žena koja ljubi
pružati nježnost i živjeti bez nje

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Svjetlo sa tamom,
oblak s modrinom,
vatra sa krizem sto se rusi,
suza sa okom koje place
ti spavas sa mnom, u mojoj dusi.

Camac sa morem,
hljeb sa vinom,
pjesme sa grlom presjecenim,
ruza sa sjenom u tvom krilu
ti spavas sa mnom, negdje u meni.

Jedro sa vjetrom,
snijeg s planinom,
jesenje magle s nespokojem,
trava sa rosom, otok s morem,
ti spavas, spavaj milo moje.

Usna sa usnom,
srebro sa zlatom,
usnula ptica ispod granja.
Probudis li se, probudit cu se
i zato sanjaj da te sanjam.

Hvala svima, za mnoštvo predivnih stihova. Uživala sam čitajući ih.
Mnoge sam sebi kopirala.

Imam jednu molbu:
potpisujte ime autora, molim vas.

Meni se čini da je to uobičajeno, tj. obavezno po Forumima.

Pozdravljam moderatorku.

_________________

Stvarno ne bi bilo loše da pišete ime autora, ako ga znate, naravno.

Otpozdravljam!

Evo jedna starija Bregovićeva pesma.
Po meni je ona više poezija a manje "muzički hit".
'Stariji' će se dobro setiti ove pesme.


IPAK POŽELIM NEKO PISMO

Nisam te izgleda volio mnogo
sve je po starom al više nisam tvoj.
I nije mi važno s kim noćas
slušaš ovu pjesmu i plačeš li.

Ipak poželim neko pismo
ipak, mada zajedno nismo.
Piši, piši ko nekad 2-3 reda
piši, znam da je gužva i da nećeš stići
piši, opiši mjesta
gdje nas dvoje skupa nikada nećemo ići.

Ti si zadnji romantik na ovom svijetu
što se sporo kreće i čeka raj.
Malo si samo promijenila glumce
al isti je komad, isti zaplet i kraj.

Ipak, poželim neko pismo,
Ipak, mada zajedno nismo
Piši, piši ko nekad dva-tri reda
piši, znam da je gužva i da nećeš stići
piši, opiši mjesta
gdje nas dvoje skupa nikada necemo ići.

G. Bregović

_________________

Eto: vjetar s mora vraca nam natrag odbjegle ptice
sumom krila sto uci nas prolaznosti.
Ali sta marim ja da su noci moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju njeznost. Pijesak nek me nauci voljeti.
Ne mogu u zlu da zivim, a za dobrotu ismijat ce me.
Gdje je taj za kog vrijedi kleknuti na cestu i dotaci usnama
prah s njegove obuce?
Taj koji ce kao livada svakog proljeca cvjetati u meni.

Neka dodje jedno proljece sto ce nas nauciti biti radost
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vjecnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naci
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji ce zadrzati bezazlenost
i ljubav koja nece prestati.

Vesna Parun

Sve ovo
u ovoj boci prepunoj tjeskobe
moje ruke na tvom ramenu
ova muzika tvojih prstiju
sve je to sadasnjost
u kojoj tutnje proslosti
nekih drugih ljudi
koje smo voljeli
koje smo voljeli
i nikad ih nismo razumjeli
a njihovi snovi
isto tako i nasi leze negdje
pod slapovima zutog lisca

nismo nikad izdrzali
napade podmuklih jeseni

i zato ove veceri
skriven od svih
umotan u agnus dei
malog Mozarta
osjecam bol praznine u mojim zjenama
nepodnosljivu bol za tobom

sve ovo

ove stanice koje su ostale
u dubokim snjegovima
bogatih zima
nasih nevjera
usana priljepljenih uz zamrznuta stakla
veceri u kojima smo se lomili dusama
i pozivali prijatelje
oprastali neprijateljima

ljubavi moja
u cemu smo grijesili
koga smo tjesili
kad je i nama bilo tesko

kazem ti
sve ovo sto nam se nakupilo u srcu
kao gorka pica
u zadimljenim kaficima
kao stihovi koji su se topili
na plamenu svijeca

sve je to moja bol vecerasnja

sve su to usne koje sam ljubio
i koje sapucu i danas
slatke primamljive tajne

sve sam to ljubavi ubio
krstareci sjeverom
gubeci sve vrijedno i dobro

gubeci i tebe


Zeljko Krznaric

Ja misljah da je, u dnu duse moje,
Preminô davno svaki spomen na te,
Na tvoju bastu, na guste granate,
I ruze sto ti pod prozorom stoje;

I da te mrzim silno i beskrajno
Za ljute rane sto ih srcu zada,
Da nikad necu pun suza i jada
Pred tvojim likom uzdahnuti tajno.

Al' kad me usud dovede da s drugom
Besvesno panem u ljubavne mreze,
Ah, moje srce ostro gvozdje reze,

I tada poznah, sa bolom i tugom,
Kako sam jadan i kako te volim.
Pa sklapam ruke i za te se molim.

Aleksa Santic

Cekaj me i ja cu sigurno doci
Samo me cekaj dugo
Cekaj me i kada zute kise noci ispune tugom
Cekaj i kada vrucine zapeku
I kada mecava brise
Cekaj i kada druge niko ne bude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Cekaj me i kada cekanje dojadi svakome koji ceka
Cekaj me i ja cu sigurno doci

Ne slusaj kada ti kazu da je vrijeme da zaboravis
I da te nade lazu
Nek povjeruju i sin i mati da vise ne postojim
Neka se tako umore cekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dusu nek piju kod ognjista
Cekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti nista
Cekaj me i ja cu sigurno doci
Sve smrti me ubiti nece

Nek rekne ko me cekao nije taj je imao srece
Ko cekati ne zna
Taj nece shvatiti niti ce znati drugi
Da si me spasila ti jedina cekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znatcemo kako prezivjeh vatru kletu
Naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu

K. Simonov