banjalukaforum.com

PRETPRAZNIČKO VEČE



Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac - "On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola -
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il' bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge...
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju -
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"...

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...


1910.

_________________
Samo ljudi najuzvišenijeg i najnižeg karaktera se ne mijenjaju.-Confucius

NE VJERUJ...



Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!


1905.

_________________
Samo ljudi najuzvišenijeg i najnižeg karaktera se ne mijenjaju.-Confucius

NE ČUVA SE TAKO OBRAZ I POŠTENJE



Ne čuva se tako obraz i poštenje!
Ko hoće da narod i vodi i brani,
Taj u duši vječno muški ponos hrani, -
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.

Zastavu ti svoju bješe narod predô,
I za tobom pođe i u borbu stade,
Al' ti eto, vođo, posrnu i pade...
Gdje ti oči bjehu? Što nijesi gledô?

Zar ti što do juče bješe orô smjeli,
Ti u kog je vjera založena bila,
Zar blatom da sada kaljaš svoja krila?
Pred tiranom našim da poklekneš, je li?

On ti pruži časti, on te u vis diže,
A do juče, znaš li, s njime si se klao!
Gdje je ljudski ponos? On je eto pao -
Prevaljeni soko u prašini gmiže.

Može li ti narod prostiti to djelo?
Jesu li to puti duša svijetlijeh?
Ne, to je znaj, vođo, jedan teški grijeh
I ljaga što kalja junakovo čelo.

Ne čuva se tako obraz i poštenje!
Ko hoće da narod i vodi i brani,
Taj u duši vječno muški ponos hrani, -
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.


1907

_________________
Samo ljudi najuzvišenijeg i najnižeg karaktera se ne mijenjaju.-Confucius

_________________
Samo ljudi najuzvišenijeg i najnižeg karaktera se ne mijenjaju.-Confucius

treba postaviti spomenike Alekse Santica i Vuka Karadzica na sred trga Krajine. A ne neke spomenike arifagi sarcevicu i ostalima.

_________________
In the shape of a black goat - The dark lord himself!!!

ANĐEO LJUBAVI



Šta zvoni tako milo tihom ponoći tajnom,
Kao da rajsko čedo s usana pjesmu kreće?
Ili slavujak mali sanjivo njiha cv'jeće
S pjesmom uzdisajnom?

S talasa biserne r'jeke, na lahorovom krilu,
Šalju l' sirene bajne pozdrave čarnoj noći?
Il' zvukom frule sjetne pastirče u samoći
Draganu zove milu?

Bude li zvjezdice sjajne u plavetnom svemiru
Vječnosti neumrloj zanosne himne svoje?
Slaveći čednost tvoju, to anđ'o ljubavi poje,
I svetu grli liru.


1892.

_________________
Samo ljudi najuzvišenijeg i najnižeg karaktera se ne mijenjaju.-Confucius

BEHAR



Bulbul pjeva
Okolo Mostara, -
Hodi, draga,
Evo nam behara!

Hodi meni,
Moje zumbul-cveće,
Tvoja majka
Karati te neće.

Tvoja majka
Tebi ruho sprema,
Što ga ljepšeg
U Mostaru nema:

Sve od svile
Košulje otkane,
I dušeke
Đulsom pokapane.

Za đevere
I za kitu svata
Sve čevrme
Od srme i zlata.

Za jenđije
I za mile kume
Urmašice
I slatke lokume;

I još hrpa
Gurabije same!
A najljepše
Ostavila za me:

Tvoja usta -
Sva od đula rana,
Tvoja njedra
Još nemilovana.

Tvoje grlo,
S kog je srce mrlo,
Da ga grizem
Noći u ponoći.

Bulbul pjeva
Okolo Mostara, -
Hodi, draga,
Evo nam behara!


1908

_________________
Samo ljudi najuzvišenijeg i najnižeg karaktera se ne mijenjaju.-Confucius

BALADA



"Kaži mi, dete, što si se pokrio
Zemljom i travom? Zar ti hladno nije?"
"Ne, mati. Ovde tako toplo mi je
Kô da uz naše ognjište bih bio."

"Preni se. Pođi svojoj rodnoj luci -
Kuća te čeka, moja slavo živa."
"Ne mogu. Tu se tako slatko sniva
Kô da na tvojoj zaspao sam ruci."

"Vaj, rano li te san studeni srete!
Kada ćeš iz te postelje olovne
Ustati, sine?" - "U moravske čete
Kada me, majko, nova truba zovne."

"Sunce se vraća. Evo tica, gnezda,
A tebe nema. Šta ću tvojoj djeci,
Šta ljubi reći?" - "Otišô je, reci,
Na nebo, za vas da nabere zvezda"...


1913.

_________________
Samo ljudi najuzvišenijeg i najnižeg karaktera se ne mijenjaju.-Confucius

BRANKOVA DUŠA



Noć se sklanja... istok rudi,
Vijencem kiti zoru sjajnu,
A kroz dušu i kroz grudi
Čujem milu pjesmu tajnu.

Čujem kako glas se hori
Koji vjerom krvcu krijepi,
A od milja duh mi gori
U plamenu nada lijepi'.

Kô da s neba čeda mila
Pružaju mi rajskog slada,
Kô da mi se zagrlila
S njima moja duša mlada!

O ti mila pjesmo tajna
Što mi duhu dižeš krila,
Jesi li se s neba sjajna
S bijelim dankom razavila?

Il' to anđô zemlje moje
Pjeva himnu vaskrsenja?
Ili srpska vila poje
Sa visoka golog stijenja?

Ne, sa jatom rajskog svijeta
Preko srpskih milih strana -
To Brankova duša lijeta
Na osvitku bijelog dana.

Pa s visine svijetlog svoda
Gleda vijenac Srbadije,
Gleda nadu svoga roda
Kako složno kolo vije;

Gleda kako bratac brata
Žarko ljubi, toplo grli,
Kako ruka ruku hvata,
Kako narod sreći hrli;

Gleda snove, sliku nada,
Što ih Branko s "Kolom" spleo;
Gleda vijenac bratskog sklada,
Što ga Branko započeo;

Gleda kako svete kosti
Miloševe nade zgrijeva,
Pa od sreće i radosti
To Brankova duša pjeva...

Srbadijo, nado mila,
Kreni snagom gorskog lava,
Nek pod nebo digne krila
Srpska sreća, srpska slava;

Nek se kreće kolo lako,
Kolo sloge, bratskog rada!
Tako će se, samo tako
Razvit cvijetak naših nada.

Pričestimo duše mlade,
Pričestimo srce žarko
Onim pićem što nam dade
U "Rastanku đačkom" Branko.

Samo tako dušman slabi
Što nam sreći lomi krila,
Samo tako Brankova bi
Zadovoljna duša bila...

_________________
Samo ljudi najuzvišenijeg i najnižeg karaktera se ne mijenjaju.-Confucius