banjalukaforum.com

Zaborav je mirno umiranje srca,
Bezdusno i bolno odricanje cutke:
Prezrivi dah smrti u dusi sto grca:
Zaborav to znaci mreti na trenutke.

Ko zna suze, stvari koje ostavise?
Dvostruku smrt groblja gde suze ne kapi?
Bol imena koja ne pominju vise?
Krik zaboravljenih ljubavi sto vapi?

I strasno cutanje natpisa sa stene,
Sto posta necitljiv? I prokletstvo nemo
Reci sto sad cime, neprotumacene?
Tugu trave putem kud sad ne idemo?

Ko zna plac idola pod zemljom? Ko znade
Kletvu molitava zamuklih? I rane
Nepamcene srece i prestale nade?
I gorcinu jedne suze ubrisane?

Ljubeci se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa cudnom ceznjom, da se nadju
U metezu stranih ljudi.

Razmisljaju o sebi cesto
I prevarit ce se kadikad,
Da su jedno drugo nasli,
A nece se naci nikad.

Pa ipak,on ce jednom doc
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noc
Uz uzdisaje mora bdjela.

Pred zoru,kad u krevet legne,
Na onu mislec koju trazi,
Ni slutit ne ce,da mu jorgan
Pokrivase vec njene drazi.

I mozda ce u restoranu
Iz one case on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.

_________________
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti.
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

Ma liberté

Ruke su mi bile slani pijesak
sanjao sam te
ruke su mi bile na oltaru mnoge godine
zaronjene stijene placu
svjetlost pocinje
tihim mijenjanjem mojih pobuda

kao i jucer
iza zavjese
mozda na mom licu nadjes tragove sjecanja
mozda ne razumijes,
ali volim te

krenuo sam u dubinu sobe s jasnom namjerom
da materijaliziram nemoguce snagom poruke
razuzdanost histriona blisko odzvanja
neka drugi broje krizeve

kao i jucer
iza zavjese
ono sto me stalno plasi zvuci poznato
mozda ne razumijes,
ali volim te

otkud osjecaj da gubis pouzdano zaledje
umjetnost te cini jacom nego sto pretpostavljas
mozda tvoja slutnja vara
mozda umisljam
htio bih da budes sretnija

kao i jucer
iza zavjese
igrat cu pred tobom opet ulogu pjesnika
mozda ne razumijes,
ali volim te

gledaj kako konci aluzije prodiru u svijest
ni tjeskoba kao nijemi svjedok ne vrijedi suvise
stajao sam na peronu ljeta gospodnjeg
moglo je biti proslo stoljece

kao i jucer
iza zavjese
zamisli da brdo slika putuje svemirom
mozda ne razumijes,
ali volim te

Otpadnik sam sviju crkava
Jer tebe pretpostavljam svemu za sto vredi ziveti i mreti
Tebi prinosim tamjan svetih mesta i pesmu foruma
Pogledaj moja krvava kolena od molitvanja pred tobom
I moje iskapane oci za sve jedikovke koje nisu sa tvojih usana
Ne razumem milione mrtvih kad tebe cujem da jecis
Na tvojim nogama osecam tlo od sljunka sa puteva
Na tvojim izgrebanim rukama vrzinu trnja
Svi noseni tereti muce tvoja ramena
Sva nesreca sveta stala je u jednoj tvojoj suzi
Nikada nisam patio pre tebe
Zivotinja koja je ranom vapila
Pa kako mozete da uporedjujete sa zivotinjskim bolom
Tu vitrinu u hiljadu stakala
Na kojoj se svakoga dana dogadja
Po jedno razapinjanje na krst
Ti si me naucila azbuci bola
Sad znam da citam jecaje
Svi su oni sacinjeni od tvog imena
Samo od tvog imena tvog slomljnog imena tvog imena od ruze obezlisene
Tvog imena vrta svih
Strasnih nedelja
Tvog imena zbog koga bih isao u pakao da ga napisem pred licem sveta
Kao ona tajanstvena slova na tablici iznad Hrista
Tvog imena krika moga mesa i nezarasle rane moje duse
Tvog imena za koje bih spalio sve knjige
Tvog imena svekolike nauke na ivici ljudske pustinje
Tvog imena koje je za mene istorija vekova
Pesma nad pesmama
Casa vode robijasa u okovima
I sve su reci samo bodljikava zica pred vratima nekog prokletog grada
Kad tvoje ime peva na mojim ispucanim usanama
Samo tvoje ime i neka mi odseku jezik
Ali tvoje je ime
Sva muzika u trenutku smrti

Necu da se varam. Idem s ranom
u srcu jos uvijek dosta cistom:
zasto mene zovu sarlatanom?
Zasto mene zovu skandalistom?

Nisam pljackao po sumama ljude,
niti strelj`o apsenike jadne.
Samo sam vragolan cudi lude,
spreman svakom svoj osmijeh da dadne.

Ulicice tverske mene vole.
U tom kvartu psu sam poznat svakom.
Imam srce moskovskoga lole,
psi me znadu po koraku lakom.

Svaki konj, pa bila to i raga,
kad me vidi meni glavom klima.
Moja ruka zivotinje draga.
Svaki stih moj utjeha je njima.

Ja cilindar ne nosim zbog zena.
Glupa strast je jednaka rugobi.
Iz njeg ja, da dusu rijesim sjena,
kobilama dajem zlato zobi.

Drugog carstva ja pronadjoh vrata,
jer mi niko ne zbori ko bratu.
Svakom psu sam spreman oko vrata
svezat svoju najljepsu kravatu.

Necu vise ja da idem s ranom
u svom srcu. Sad mi svice istom,
da me zato zovu sarlatanom,
da me zato zovu skandalistom.

Jesenjin

_________________
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti.
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

Ma liberté

O, da mi je nesto pa da budem reka,
Pa da tecem ispred tvoje kuce male;
Pevajuci tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove sidjes sa ibrikom
Da zahvatis vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, vise ne dam nikom.

Na duseku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da pocivas svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oci da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.

Kad Čovjek, istjeran iz Raja,
Za časak zasta pokraj vrata,
Svaki ga prizor bivšeg sjaja
Nagna klet' kob što mu je data.

Al' iduć kroz daleke kraje,
Nauči snosit grijeh svoj prijek;
Tad drugo vrijeme ču mu vaje,
U radu svome nađe lijek.

Tako će, gospo, sa mnom biti,
Ne smijem vidjet čar vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, neću kriti,
Uzdišem zbog sveg' što sam znao.

Mudriji bit će bijeg moj taj
Od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledat u svoj raj
Bez želje da ne živim tamo.

Ti koja imas ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbriznost,
ti koja umijes s njegova cela citati
bolje od mene njegovu samocu,
i koja otklanjas spore sijenke
kolebanja s njegova lica
kao sto proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom,
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime pocinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu lezaju,
i noc tvojega glasa vocnjak
jos nedodirnut olujama,
Onda ostani pokraj njega
i budi poboznija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka sto se priblizuju
neduznim posteljama ljubavi
I blaga budi u njegovom snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huci.
Seci se njegovim zalom.
Neka te susrecu
ozaloscene pliskavice.
Tumaraj njegovom sumom.
Prijazni gusteri
nece ti uciniti zla
i zedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom ce biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u nocima ostrih mrazova.
Neka te miluje djecak kojega zastitih
od uboda na pustome drumu.
Neka ti mirise cvijece koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne docekah najljepse doba
njegove muskosti.
Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustosili pogledi
gonica stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja necu nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I price
koje za njih davno pripremih
mozda cu ispricati placuci
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj sumi.
Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim njegovo lice
dok na njega budu silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nesto o njemu
da ne moram pitati strance
koji mi se cude, i susjede
koji zale moju strpljivost.
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

ptice te ne vole moja ljubavi
kosa ti mirise na jesen


I

tog leta sam je prvi put zavoleo s bezbroj nestasnih
vidri u telu i ni do danas je nisam preboleo onako setnu
gorku neveselu tog leta sam je prvi put zavoleo


II

govorio sam joj da je ko musko da vise ne nosi pantalone
pravila se da je ne zanimam i nije me to bolelo
bilo je tog leta bezbroj mladica misicavih lepih
bilo je na drazevcu mladica koji su skakali sa najvecih
stena pred devojkama
neki holandjani musavi koji su ih snimali kao da su
ugledali musu kesedziju pa da se hvale tamo kod njih
mene je cudilo kada me je gledala malo kriomice
bio sam tog leta jako mrsav i bled i isao sam stalno
u zelenoj kosulji jednoj sa pegama jer su mi se videla
cetiri rebra
govorio sam: ja to tako osetljiva mi koza
a sunce bese tad potpuno bledo nad vidokruzima
zatocenim vodom
cak pomalo sivo
ja sam je danima netremice gledo iza stena se kao
dete skrivo brao kupine gadjao je kamencicima sakriven
da kao onako nehajno u pesku lezi ko mrtvi ladolezi dok pod
suncem spava
govorio sebi: nasankaces se ona je lepotica
ona je za one skakavce sa stenja za one sto vade zvezde
i jezeve za snagatore muskulatore duvatore urlatore
za one sa lancicima od koralja i skoljki i jezevih zuba
i sta znam ja znam tetovirane razbacane zalizane nesisane
treba biti majstor i skakat naglavacke
sve sam to mislio.


III

nosila je o vratu tanak lancic sa malom zlatnom ikonicom
tog leta kad sam je prvi put zavoleo
igrali smo se lopte u vodi ozbiljno za golove
ona je pobedila jer sam to hteo
smejala se gnjurala govorila mi al si ti igrac
al ne znas da branis
onda smo isli na crkvu svetog roka uz stepenice
citali slova: zupnik Dinko ucinio citali natpise
bacali novcice kroz resetke u portu
drzali se za ruke
na usnama je imala neku ranicu i nije dala da je poljubim
rekla je kad prodje
molio sam je da usne stalno maze ten-sanom i onim zenskim
mazaljkama da je preboli
tad sam poceo da je volim


IV

tog leta sam je prvi put zavoleo spontano sasvim
kao dete sa mojih sedamnaest godina sa A. B. Simicem
sa prvim pesmama u kojima sam potkradao tina sa svega
jednom gimnazijskom ljubavi nesrecnom naravno
molio sam je da mi prica o Osijeku, o Hrvatskoj, o Dravi
u groblju sam je nocu plasio tamo smo isli da se volimo
pricao sam joj o vampirima mesecarima i kojecemu
oci su joj bile cudo svetle sedeli smo na stepenicama
cempresi se nijali nad obalama
oblacja su nad trpnjem retka ni reci kise za celo leto
to leto nikad ponovljeno moje su ruke tamo ostale na onom
stenju moje su oci tamo ostale u dnu vidokruga gde se Hvar
pomalja u izmaglici moje nepreboli moji porazi pod crkvom
svete gospe od karmela
jedna je casna sestra bila tako mlada i bela tog leta
u trpnju i gledala je samo preda se kad je prolazila
crkvenim vrtom vera je rekla kad me ostavis i ja cu tako
i ja sam u sebi celo leto plako i nisam hteo da joj to kazem


V

rekao sam joj evo ti Belica citaj ga to je pesnik za leto
za sumracja rekao sam joj evo ti mirno vreme
mislili smo da ce kisa citala je pod crkvom pomalo tuzna
ledja su joj bila sasvim otkrivena


VI

sad su ovde zime nad ovim gradom nad ovom rekom
ja sam stariji za jedno prokletstvo
ovde su snegovi ovde kosave vojvodina ona Anticeva
ona prava magle tisina nad ovim gradom panonske tuge
i kada pisem ja prosto ne umem da je precutim i kada
mislim i kada krijem da mi se place ko onog leta



VII

jesen dolazi u njenim pismima i samoca
i niceg da me malo oveseli
miris davno dozrelog voca iz beskraja se u me
naseljava i samo nehajno osecam
to jesen umorna od leta spava u nasim telima
ponekad mislim da je dobro sto ne cutimo sto
odlazimo na svoje strane
ona odvec snena ko obeznazeni pesice lagano
niz reku nedostig prugu
ja ovako gorko bezbolan poslednjim vlakom
u Smederevo u neku tudju tugu
i samo sunce potonje ko grudva snega u letu
to sunce nikad nepoznato to sunce nad nama
nadneseno ko kletva to sunce panonsko
i samo pobuna sumnji u nama prokletstvo bola
a sanjam tako da smo grofovi tako u dvorcima
na balonima i na njoj prozracna haljina od tila
i kazem hajdemo to su nasa kola to su nase kocije
stoje u doksatu
a samo istina samo saznanje da smo sami ostaje u
zraku ko svedocanstvo o jednom nehajno proigranom satu


VIII

strana sedam nekog lista, pesma za veru, pesma za neveru
zalud mi pricaju da nevine devojke mirisu na leto
ne dam se ne dam za stranu sedam pa eto
boze daj meni sirotom rabu da jednom zacutim
naocigled sveta iz dana u dan trunem ko biljka
ne dam se ne dam nije moja kosa za buket bosiljka
odvec je rano
necu eto daj meni svevisnji da verujem svima
da se smejem da mi je jednako sa svim i bez svega
bojim se bojim onog snega nad panonijom sto se svija
o crnom meni ko li ce to moje slutnje razbistriti
ko me razumeti
ko me zavoleti
ko me preboleti…

Pero Zubac

Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom,
Gruzinske pjesme pune tuge:
U sjecanju mi bude tamnom
Daleki zal i dane druge.

Kad razliju se u tisinu
Te pjesme lude, zanesene,
Ja vidim stepu, mjesecinu
I lik daleke, jadne zene.

Otkada ugledah te, draga,
Njen lik u mome srcu gasne,
Al nova ozivi ga snaga,
Kad zacujem te pjesme strasne.

Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom,
Gruzinske pjesme, pune tuge;
U sjecanju mi bude tamnom
Daleki zal i dane druge.

Nedostojan ja sam, nedostojan svake ljubavi,
od nje izgaram ali za nju ne znam.
Ja sam blesak, munja, vatra iz oblaka,
ja sam vetar, oluja, ja sam melodija....

Ja samo uzimam ljubav
i upijam njenu slast,
suze me vecno prate,
jer veran nisam nikom nit` ikom pripadam.

Odan sam samo svojoj zvezdi
koja me na unistenje priziva,
koja moj uzitak u mucenje pretvara
a koju moje srce ipak voli i slavi.

Carobnjak i zavodnik, to je moja sudbina!
Sejem gorka zadovoljstva sto traju tek tren,
gospod moj i vodja je smrt.

_________________
Ja sam lav Istine, a ne lav strasti.
Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.

Ma liberté

Svijetla je misô moja kô nebo svijetlo sto je
Kada ga sunce krasi,
Kô zora svijetlog maja, kad dizu himne svoje
Sladjani sumski glasi.

Carobna kao sanak sto ga u svome raju
Njezni andjelak sniva,
Kô topla ljubav sto se u tajnom zagrljaju
Mladjanog srca skriva.

Cedna kô golub bijeli; kô ljubicica plava
Prepuna slatkog mira;
Dicna kô lavor-vijenac sto ga pjesniku dava
Boginja zvucnih lira.

Cista kô blage suze sto ih u vece tajno
Planinski cvijetak lije,
Jer ti si misao moja, ti moje nebo sjajno,
Sa kog me sunce grije!

Zeno neznana, gospo blagorodna,
onoga za kim moje srce zudi,
da vas sad voli, znaju Bog i ljudi,
o srcu mome on zboriti ne sme
nikada nikom, ni cime probudi,
kao cvet na biljci, na dusi mi pesme.

Ja znadem, gospo, kako on glavu spusta
u blede ruke kad bol ga ljubavni skoli,
ja znam kako on mrzi, kako voli.
Ja znam, vi ste mu sad zivot i sreca,
a ja mu bejah bol i svetinja.

On sanja ljubav ukraj vaseg skuta,
i srca vasa ko zvezde su srodna;
al', zeno neznana, gospo blagorodna,
misao na mene kao avetinja
ja znam da sada vasim domom luta.

Drzis mi ruke
vrelim prstima
i daleko od svetla
ovog grada
nosis me na pesmi
nocnog vetra
istkanoj na zicama
tvoje gitare.
Gasis svetlo
tajnim pogledima.
Kad zatvoris oci
zavesa pada
i s pozornice dize
prasinu leta,
sto grli me i budi
uspomene stare.
Kao plac
bez utehe
cuje se pesma
moja i tvoja
urezana na kamenoj
hladnoj ploci
sto se kao sablast
po mislima vrti.
I uzalud krijem
uzdahe teske,
cini se, srecna sam
u snovima od boja.
Ali s ove strane
moje umorne oci
najradje u tami
sanjaju o smrti.

Kada budes stara, sijeda i u snima,
Drijemat ces kraj ognja, citajuc polako
Ispustit ces knjigu, sanjati o blagom
Pogledu, kog ociju ti skrivala dubina.

Voljeli su mnogi caske tvog veselja,
I ljubav im bila prava ili kriva,
Tek ti jedan covjek dusu punu zelja
Ljubio, i tugu, sto ti lice skriva.

Naginjuc se tuzno k zaru svog kamina,
Sapni, kako ljubav nas je ostavila,
I sad hodi iznad planinskih visina,
Gdje je posred zvijezda svoje lice skrila.

Ti si me gledala svojim ocima cak do opustelih horizonata
Svojim ocima ispranim uspomenama
Gledala si me svojim ocima cistog zaborava
Gledala si me preko ramena secanja
Preko bludecih refrena
Preko uvelih ruza
Preko ismevane srece
Preko zaboravljenih dana
Gledala si me svojim ocima plavog zaborava
Ti se ne secas vise nicega sto je bilo
O mnogo voljena
Ni ljudi ni pejzaza
Sve je nestalo u tebi kao u rukavici dima
Ti stojis postojano
I prvi put prelazis preko neba
Svojim ocima od lave i tromosti
Svet je pred tobom kao sto si ga zamisljala pod svojim ocnim kapcima
I kao da je pocinjao sa tobom pred tobom
Vecno mlad od tvog spokojnog pogleda
A ja sam ljubomoran na njega zbog zbog njegove lepote
Sa mojim sirotim pozutelim fotosima od kojih ti okreces glavu
Da bi videla nova prostranstva
Obecao sam ti i necu vise govoriti o proslosti
Sve odlazi danas za tvojim stopama
Jedino sto mi ostaje od zivota to je neki nabor tvoje haljine
A nista jos nije ni bilo
Tek sad te nalazim
O ljubavi moja ja verujem samo u tebe

Da bih s tobom prošla pustoš ovog svijeta
Da bismo se zajedno suočili s užasnom smrti
Da bih vidjela istinu da bih izgubila strah
Pošla sam usporedo s tvojim koracima

Zbog tebe ostavih svoje carstvo svoju tajnu
Svoju hitru noć svoju tišinu
Svoj biser okrugli i njegovu bjelinu
Svoje ogledalo svoj život svoju sliku
I napustih perivoje raja

Tako bijah na svijetu bez koprene tvrdog dana
Bez ogledala vidjeh da sam gola
A pustinja se zvala vrijeme

Zbog toga si me svojim kretnjama odijenuo
I naučih živjeti u punome vjetru.