banjalukaforum.com

Goruci tulipani

Jednom ce iz mog groba izrasti
Bezbrojni crveni tulipani
I gorjeti rumenim plamenom.
Ne cudi se tome najljepsa;
Sjeti se, koliki je silan zar
ljubavi, tebi posvecene
gorio nekoc u zivom covjeku,
kad mrtav jos toliko plamti..

(Muhammad Samsaddin Hafis)
(1330-1389)

Putokaz ka jednoj svjetlosti
primio me pod ruku
i tisuce malih, kristalnih dusa mi pokazao.
A toplina sto me obuze i ispuni mi tijelo
pretvori se u prasak suze iz mog oka,
u oazu bozanstvenosti i snova
i onda njezno, poput pera,
spusti se na tvoje srce.
Mogao bih reci ljubav
ili samo izustiti tvoje ime,
dok osjecam spokoj i nemir u istom
i dok se pozudno hranim mislju o tebi.
Udisem te umjesto zraka,
u mjesavini demonske strasti poput pokore
i njezne privrzenosti poput usuda.
Milijun bljestavih kamencica netko baci
i slucajno, eto, nadjoh se tu.

Jos bakarno nebo raspaljeno sija,
Sva reka krvava od vecernjeg zara;
Jos podmukli pozar kao da izbija
Iz crne sume starih cetinara.
Negde u daljini cuje se da hukti
Vodenicki tocak promuknutim glasom;
Dim i plamen zderu nebo koje bukti,
A vodeno cvece spava nad talasom.

Opet jedno vece... I meni se cini
Da negde daleko, preko triju mora,
Pri zalasku sunca u prvoj tisini,
U blistavoj senci smaragdovih gora -
Bleda, kao ceznja, nepoznata zena,
S krunom i u sjaju, sedi, mislec na me...
Teska je, beskrajna, vecna tuga njena
Na domaku noci, tisine i tame.

Pred vrtovima okean se pruza,
Razlece se modro jato galebova;
Kroz bokore mrtvih docvetalih ruza
Sumori vetar tuznu pesmu snova.
Uprtih zenica prema nebu zlatnom,
Dva giganta Sfinksa tu strazare tako,
Dotle ona place; a za morskim platnom,
Iznemoglo sunce zalazi, polako.

I ja kome ne zna imena ni lica,
Sve sam njene misli ispunio sade.
Vernost se zaklinje s tih hladnih usnica...
Kao smrt su verne ljubavi bez nade!
Vaj, ne recite mi nikad: nije tako,
Ni da moje srce sve to laze sebi,
Jer ja bih plako, ja bih vecno plako,
I nikad se utesio ne bi'.

Nasa soba mirise po tamjanu,
Po starom vinu,
I svijeca place suzama bijelim.
Krevet se naseli pun zrikavaca
od poljubaca koje s tobom dijelim.

Kroz sustave modre zastore zore
Slute se obrisi tijela sto gore.

Zelim,
da nikada ne zalutas u predjele gdje te ne ocekuju i da ti na
ispruzenu ruku uvijek, uvijek netko pozdravom odvrati
da ti uvijek stignu dobra pisma, vijesti i sjecanja,
da sudbina trajno stiti svakog koga volis,
da ne bude rata, da se ne zaboravis smijati,
da vjerujes u mogucnost istine koja nije sebicna, i da svima
koji te za to mole, oprostis,
da te nikada ne bole uspomene na tvoje mrtve,
da budes osjetljiv preko mjere,
da spasis nekog tko ne zna plivati, i da ti ne treba necija zahvalnost,
da te uvijek voli svecanost rijeci.

Umirem
jer ti nisi
umrla za mene
a svijet
te jos uvijek voli

Pisem ovo jer znam
da su tvoji poljupci
rodjeni slijepi
za pjesme koje te dodiruju

Ne zelim cilj
u tvom zivotu
Zelim da budem izgubljen medju
tvojim mislima
onako kao kada slusas New York
dok tones u san.

Leonard Cohen

Probudi me kad zamre jesen,
kad vec svaki list
bude suh i zut,
kad svo kasno voce
vec bude u kosarama,
kad sve ptice
presele na jug -
tad me probudi!
Probudi me kad zamre jesen,
kad se sunce vec spremi na pocinak,
kad se i kise umore od padanja,..
..probudi me onda,
kad se svi zaljubljeni sklone
sa mokrih ulica,
onda kad nebude vidljiv
osmijeh sa njihovih lica..
..tad me probudi!
Al', ne budi me u zimu,
kad napolju snijezi,
i hladan vjetar bije.
Jer samo kaput
dovoljan mi nije,
da ovo,
sto predstavlja srce,
zgrije..
..ne, ne budi me u zimu!
I niposto,
ama niposto me ne budi u proljece,
kad sve se radja
i cvate,
kad sunce grije
i vracaju se laste,..
..kad se radjaju ljubavi nove,..
..ne, ne budi me!
Probudi me kad zamre jesen,
kad ne bude snijega,
i kad prodje proljece,
jer svo to vrijeme podrazumjeva
i nekog pored mene!

Pahuljica si snezna
Tisinu oko mene
Sto raspeva
Grana si rascvetana
Osmeh na usnama
Sto mi zapali
Oluja si letnja
Krila sto mi da
I polomi
Dunja si zrela
U srce sto mi padne
Duboko

Misao se gubi, nestaje i tone
U dolini placa, gde se nada kupa,
Gde stradanja zive, gde se suze rone
I gde tocak patnji klopara i lupa.

I dok miso spava, klonula, u miru,
Izvija se ljubav na krilima noci,
I sa sobom nosi razlupanu liru,
I krece se, lebdi po mojoj samoci.

Kao eho srece, bez suma i glasa,
Preko tajnih snova visinama stremi,
Kao zora nebom zracno se talasa,
Kao vece u noc gubi se i nemi.

I trag joj ostaje, i slika se stvara:
Nebo plavo, vedro, kao njeno oko,
Pogled koji prica, tesi, razgovara,
Pojima i voli i gleda duboko.

Ja osecam dusu i svoju i njenu:
Obe, vecne, stoje na jednom osmehu,
Na jednom prostoru, dalekom vremenu,
Koje katkad stupa i sapce utehu.

Spiram te sa koze,
Sa minulih leta,
Miris hladnog limuna,
Zelen martovski prhut,
Iskasljavam te,
Talog ispod jezika,
Vreo sljunak u krvi,
Ljustim te sa nokata
Ostrim nozem kajacem
Nema te, nema te,
Nema te.
Reci te se odricu i
u laz me ususkuju,
Nisi postojala
sem u pesmama, nisi
postojala ni toliko
da bi se pomirili
sa isceznucem,
Istresam te iz dzepova
starih kosulja,
Struzem te okom
sa fotografija
Stresam te sa kose,
Davni prosinacki sneg,
Proklinjem pesme
u kojima stanujes,
jedes, spavas, umivas se,
Sve bih ti oprostio
samo da te ima,
Da ima krvi u tebi.
Srce od najfinijeg drveta
izvajao bih i pod rebra
ti ga sakrio,
More bih ti u san
donosio.
Vetrovi bi ti bili pokorni,
Kisama bih te uspavljivao,
Samo da te ima
imalo izvan reci,
Samo da postojis.
Kako ces i ovu
Molitvu citati
Ako te nema
Ako uporno tvrdis
Da te nema,
Da sam te
izmislio.

Koji smo danas dan
Mi smo svi dani
Prijateljice moja
Mi smo citav zivot
Ljubavi moja
Mi se volimo i mi zivimo
A ne znamo sta je to zivot
I ne znamo sta je to dan
I ne znamo sta je to ljubav

Sve je neobicno ako te volim,
vrtuljak sto se okrece, igracke i djeca.
Vece koje silazi spava u mojoj dusi.

Znam, vece koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obicne stvari sto se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljas u meni.

Sve je neobicno ako te volim:
more skida i svlaci svoje plasljivo tijelo,
zatvorenih ociju i vlazno od poljubaca.

Ja vise nisam isti, slusajuc' glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kisa
mijenjam te u sebi. Samo ruze sto tonu.

Tjeskoba, obicna pjesma, placi ponovo
dok svoje teske vjedje zaboravljas u snu
poput marame na licu koje bdije.

Sve je neobicno ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojis kao svjetlo pregazeno u tmini.

TI KOJA IMAS RUKE NEVINIJE OD MOJIH

Ti koja imas ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbriznost.
Ti koja umijes s njegova cela citati
bolje od mene njegovu samocu,
i koja otklanjas spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao sto proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom...

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime pocinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu lezaju,
i noc tvojega glasa vocnjak
jos nedodirnut olujama...

Onda ostani pokraj njega
i budi poboznija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka sto se priblizuju
neduznim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huci...

Seci njegovim zalom. Neka te susrecu
ozaloscene pliskavice.
Tumaraj njegovom sumom. Prijazni gusteri
nece ti uciniti zla.
I zedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti ce ponizne...

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u nocima ostrih mrazova.
Neka te miluje djecak kojega zastitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti mirise cvijece
koje ja zalivah svojim suzama...

Ja ne docekah naljepse doba
njegove muskosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustosili pogledi
gonica stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika...

Ja necu nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I price
koje za njih davno pripremih
mozda cu ispricati placuci
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj sumi...

Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine...

I reci mi katkad nesto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se cude, i susjede
koji zale moju strpljivost...

Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!


Vesna Parun

Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuca samoca do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljece.
Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjece do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok ti i ja ne budemo zajedno.
Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,
ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješani sa svima, s muškarcima i zenama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.

Grlim te
i kao da grlim
sva polja izrasla u maju,
ustreptala pod kišom,
s mirisima prosutim nad našim nebom.
Jedna ptica sleti
i sašaptava se s biljem
izraslim u tvojoj kosi.
Jedan leptir,
usnuo u sokovima
usana ti,
napušta poljanu;
gledam kako raste, nebo natkriva
bojama,
zemlji Sivo
da u pohode ne krene.
Grlim te
i kao da grlim
kaplju prozirnu
iz koje se Duga rascvjetava.

Sanela Kuko

NAŠI LJUBAVNI SASTANCI KOD LAVA

Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila,
mogli divno stariti.

A evo,
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.

Reći ću ti
i kad sam u svojoj nesreći najsretniji:
kad me na groblju uhvati kiša.

Užasno volim da kisnemo zajedno!


Izet Kiko Sarajlic

Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti

Da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama

Da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti

A sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli


Da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima

Zeljko Krznaric (1946)

Sve vreme ovog sveta
je moglo biti nase
Sad sedim i gledam kako dan
Svojom lepotom se budi
Ne nisam tuzan
Ponekad takvo je lice
Dok sedim i cekam da kazes mi
Odlazim

A sta ako ti ja
Sapnem sad neke reci
Koje nikad nisi ti cula pre
Koje te probude i podsete
Da mozda mi poneki put
Sapnemo sve one reci
Koje nikad nismo pre govorili

Hajde spavaj sad
Mozda i nadjem te u snu

Sve vreme ovog sveta
je moglo biti nase
Sad sedim i gledam
Ovde se dlanovi spojiti nece

Tako lako polako je sve uzeti
A tako tesko, tesko je s tim ziveti

A sta ako ti i ja...

Svo vreme ovog sveta
Oduvek je bilo uz nas

_________________
Ako ľelią - moľeą
Ako moľeą - znam da hoćeą
A ako hoćeą - ąta da ti radim
Sem da ti kaľem - ne udaraj me nisko...

Srcu mome...


Srcu mome tvoje su grudi dovoljne,
a slobodi tvojoj pristaju krila moja.
Iz usta će mojih nebu stići
sve što bijaše uspavano na duši tvojoj.

U tebi je svakodnevna iluzija.
Dolaziš kao rosa cvjetnim krunama.
Tvoja odsutnost obzorje potkopava.
Vječno poput vala bježiš.

Rekoh da si pjevala na vjetru
kao borovi i kao jarboli.
Poput njih si uzvišena i šutljiva.
I namah se rastužiš, kao pred putovanje.

Prihvatljiva si poput puta znana.
Nastanjuju te odjeci i glasovi sjetni.
Probudih se, i ponekad se sele i bježe
ptice što su ti u duši spavale.


Pablo Neruda

Kao oko mrtvaca jednog,
sjaje oko naseg vrta bednog,
fenjeri.

Da l' noc na tebe svile prospe?
Jesi li se digla medju gospe?
Gde si sada ti?

Volis li jos nocu ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima k'o u mrtvackom sanduku sto skripi.

Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana... gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
o ne budi, ne budi sretna,
bar Ti mi, Ti.

O, ne voli, ne voli nista,
ni knjige ni pozorista, k'o uceni.
Kazes li nekad, iznenada,
u dobrom drustvu, jos i sada,
na cijoj strani si?

O, da l' se secas kako smo isli,
sve ulice nocu obisli, po kisi?
Secas li se, nocne su nam tice i lopovi,
i bludnice, bili nevini.

Stid nas bese domova cvetnih, zarekli smo se ostat nesretni, bar ja i Ti.
U srcu cujem grizu misa,
a pada hladna, sitna kisa.
Gde si sad Ti?


Milos Crnjanski