|
dobar tekst na ovu temu, malo dugačak, ali isplati ga se pročitati.
Boris Dežulović : Slovo o srpskom jeziku
Navedeni zakonski paragraf, valja odmah reći, nije moja izmišljotina. Tako će, naime, izgledati Zakon o upotrebi srpskog jezika kad srpsko društvo jednog dana postane dovoljno zrelo da uprati zabrinutu Mirjanu Vlaisavljević, profesoricu na banjalučkom Filozofskom fakultetu, vojvotkinju od Jezika Serbskog čuvenu po senzacionalnom otkriću kako „Coca-Cola nameće sarajevski jezički substandard kao jezičku mjeru u projektovanom 'bosančenju' srpskog jezika“. Nedavno se tako prof. dr. vojv. Vlaisavljević požalila kako „hrvatski jezik u RS propagiraju upravo oni od kojih se očekuje da zaštite srpski jezik“, pozivajući političare u Republici Srpskoj da se „ugledaju na one u Hrvatskoj, gdje bi svaki hrvatski političar za sličan postupak bio pozvan na odgovornost, a mediji vjerovatno suočili sa opasnim sankcijama“.
U pravu je prof. dr. vojv. Vlaisavljević. Treba se ugledati na Hrvate. Recimo, na glasovitog Tuđmanovog vrtnog patuljka Vicu Vukojevića, koji je svojedobno predložio Zakon o osnivanju Državnog ureda za hrvatski jezik, a zadatkom da „bdije nad čistoćom hrvatskog jezika u javnoj upotrebi“, „jezično savjetuje pisce književnih djela“ i „nadgleda jezik u tisku, krugovalnim i dalekovidničkim postajama“.
Dr. Ivica Kramarić, tadašnji savjetnik u Ministarstvu pravosuđa, dobio je te romantične Tuđmanove 1996. zadatak da sastavi prijedlog Zakona o upotrebi hrvatskog jezika, koji je za onoga “tko namjerno u knjizi, studiji, časopisu, novinama, javnom govoru ili drugom pisanom tekstu veličine jednog autorskog arka upotrijebi više od pet srpskih riječi ili drugih tuđica“ predvidio od tri mjeseca do tri godine zatvora.
Dirljivo je kad 2009. godine prof. dr. vojv. Mirjana Vlaisavljević priziva duhove koji su čak i u paranoičnoj Hrvatskoj odavno ismijani, pokopani i zaboravljeni. Dok se ne dosjeti da Vici Vukojeviću, penzioniranom pukovniku HVO-a iz Ljubuškog, ne ponudi posao u nekakvom Državnom uredu RS za srpski jezik – dok dakle ne zažive paragrafi s početka teksta - lingvistička križarka Mirjana, ne budi lijena, sama je osmislila zakon o zaštiti srpskog jezika. „Predlažem da se donese zakon po kojem bi političari kojima se omakne neki kroatizam morali za kaznu tu riječ, prevedenu na srpski, ispisati u posebnu svesku sto puta!“, izjavila je zabrinuta vojvotkinja zagrebačkom Globusu.
Ista je to hrabra stražarka na bedemu linije Konsonanta-Kondicional-Imenica koja je nedavno, predstavivši se u jednoj polemici kao jedno od „najvećih aktuelnih lingvističkih imena“, ustvrdila da je „hrvatski jezik samo zagrebačka varijanta srpskog“, a „bosanski jezik ne može da bude, niti će da bude“, pa objašnjavajući zašto su „nazivi Bosanac i Bošnjak samo sinonimi jednog istog imena“, rekla: „Ja ću da nastavim da se držim te terminologije.“
Za početak, profesorica srpskog Mirjana Vlaisavljević trebala bi nabaviti debelu svesku, pa u njoj stotinu puta napisati „aktualnih“. Osim ako riječ „aktuelno“ nije eventuelno funkcionelnija za srpski jezik. Onda bi profesorica srpskog Mirjana Vlaisavljević u bilježnicu trebala stotinu puta napisati da je „sinonim jednog istog imena“ pleonazam, jer riječ „sinonim“ već sama po sebi označava leksem istog značenja. Pa bi morala profesorica srpskog Mirjana Vlaisavljević naročito paziti da ne napiše „'sinonim jednog istog imena' je pleonazam jednog istog značenja“. A onda, ako ostane mjesta u bilježnici, morala bi profesorica srpskog Mirjana Vlaisavljević stotinu puta napisati „Bosanski jezik neće biti“ i „Ja ću nastaviti“, jer u srpskom jeziku veznik „da“ ne ide baš u svaku rupu: u futuru se ipak koristi mrski katolički infinitiv.
Dobro, nećemo dalje cjepidlačiti, ne mora svaki univerzitetski profesor srpskog znati srpski. Mene je više zainteresirala sad već notorna teza prof. dr. vojv. Vlaisavljević da je „hrvatski jezik samo zagrebačka varijanta srpskog“. Živo me, naime, zanima kako bi – dobro, sad znamo kako bi – i zašto bi uopće vojvotkinja od Jezika Serbskog kažnjavala one kojima se omakne pokoja riječ na hrvatskom?
Nije li, naime, taj takozvani hrvatski jezik po njenim riječima samo jedna varijanta srpskog? Nisu li onda i „krugovalna postaja“ i „krugotalasna stanica“ prekrasne srpske riječi , „sinonimi jednog istog pojma“? Kao što je, uostalom, i banjalučka ijekavica samo jedna varijanta Vukovog sve-i-svuda-srpskog? Mene to malo zbunjuje: ako je pravilni srpski samo ekavski standard, trebala bi profesorica Vlaisavljević kupiti kompletnu godišnju proizvodnju školskih sveski, a ako nije – zašto je zagrebačka varijanta srpskog nezakonita, a banjolučka nije? Zašto ja, recimo, ne bih smio pisati svoj materinji srpski, a profesorica Vlaisavljević smije? Molim da se u zapisnik unese da se kao pisac iz Splita, dakle unutar lingvističkih granica Karlobag-Karlovac-Virovitica, osjećam diskriminiranim.
Ne bi sve ovo, naravno, bilo vrijedno ovoliko slova – gdje bi čovjek završio kad bi se osvrtao na svaku pseudoznanstvenu budalaštinu – da nije Mirjana Vlaisavljević univerzitetska profesorica, i da nije porazne činjenice da na banjolučkom Filozofskom fakultetu studenti 2009. godine uče kako je hrvatski jezik samo jedna varijanta srpskog, a da istodobno na fakultetu nema katedre za zagrebačku varijantu. Žao mi je te djece: studiraju srpski, a ne znaju što je „krugovalna postaja“.
_________________
Ne postoje vječni prijatelji ni vječni neprijatelji.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
Jezik je živ,mijenja se.Najbolje bi bilo da govorimo kao što se govorilo u doba Cara Dušana ili Vuka Karadžića. 
Da vascjijeloj vaseljeni pokažemo da srBski čoik još koristi svoja pismena.
neka govori kako ko hoće, ali neka onaj koji koristi nepravilno izgovorenu stranu riječ ne ispravlja onog ko govori srpski .
jezik ima norme, a normalno je da srpski jezik bude normatizovan srpskim odnosno riječima slavenskog porijekla, a ne nepravilno izgovorenim stranim riječima poput veš mašina ili šarafciger, a na ulici nek govori kako ko hoće
jezik jeste živa stvar i upravo zato zahtijeva njegovanje i oplemenjavanje, poput svake druge žive stvari koju ako zapustimo ugine i nestane.
) onda kada proglase engleski jezik američkim, ili možda njemački austrijskim 
