Upalila je radio i sjela za sto. To sto je osjecala se ne moze opisati rijecima. Na radiju je zacula pjesmu:
Lutam tu kroz puste ulice
Slutim da si opet uz mene
Tvoja njeznost meni znaci sve
Ona vodi kad je najteze
Sjecanja i snove moram sacuvati,
Ja znam jos te zelim ali to ne znas ti
Ova prica ce se pamtiti
Probudit cemo sapat vjecnosti
Vjetrovi zivota su jednom zaplesali
Svojom snagom ljubav tada probudili
I jos uvijek zivim za najljepsi dan
Opet te ljubim, osjecam, kao nekada
I jos uvijek zivim za najljepsi san
Iz kojeg me budi i otima
Dah svitanja...
Ustala je i ugasila radio. To joj nije trebalo. Uzela je stare albume i polako pregledala te fotografije. Najcesce su bili on i ona na njima. Tuga joj je obuzela srce, nije znala kako da si pomogne. Jasno joj je bilo, zbog cega nije mogla da se zainteresuje za nekog drugog muskarca. Iako joj je sjecanje bilo u tami, negdje duboko u njoj ta ljubav je bila skrivena i samo cekala momenat da ponovo izbije na povrsinu. I sad kad joj se to desilo nije znala sta da ucini.
Najbolje je da opet ode. Ne moze ostati u tom gradu gdje ce ga stalno sretati. Mora ga pokusati preboljeti, poceti novi zivot, traziti novu ljubav. Znala je da to trenutno nije moguce. Da ga tako jako voli, da bi sve u zivotu dala da se tih zadnjih par godina izbrise, da sve bude kao prije. Ali to je nemoguce. Otice iz ovog grada. Ponijece uspomene i ljubav prema njemu. Tu ljubav koja je toliko jaka i koja je tjera da ucini sve moguce da ga ne povrijedi. Znala je da on ne misli tako o njoj. U zelji da ga zastiti povrijedila ga je toliko da je nemoguce da joj to ikad oprosti. Mora zivjeti s tim.
Nije primjetila kako vrijeme odmice. Vec se pocelo smrkavati kad je neko zazvonio na njenim vratima. Uplaseno je ustala, nije nikog ocekivala, pa osim njenih roditelja niko i ne zna da je tu. Ne, neko zna.... Da li je to on?
Polako je krenula prema vratima i provirila kroz spijunku. Vidjela je samo dugu crnu kosu, lice je bilo spusteno prema podu.
"Ko je?" upitala je.
"Ja sam, Suzana. Otvori vrata vec jednom!" zacula je nestrpljivi glas svoje nekada najbolje prijateljice.
Obradovano je otvorila vrata i jako je zagrlila.
"Suzana! Kako mi je drago da te vidim!" uzviknula je.
"Ah da?" ironicno je rekla Suzana. U ocima joj je vidjela radost da je vidi. "Tu tvoju dragost pokazujes na vrlo neobican nacin. Mogu li uci?"
"Naravno, oprosti" sklonila se i pustila je da udje. "Vjerovatno imas milijun pitanja za mene."
"Hahaha dobra si. Milijun pitanja.... Za pocetak bih ti postavila samo jedno: kako si mogla nestati bez rijeci i ovolike godine se ne javljati?" prijekorno je upitala.
"To je jako duga prica. Prvo mi reci odkud znas da sam opet tu?"
"Rekao mi je neko kome si srce slomila." znacajno ju je pogledala. "Kako si to mogla uciniti?"
"Suzana, nekad se u zivotu dese nepredvidljive stvari. Ako imas vremena, radovalo bi me da sjednemo kao prije i da ti ja sve ispricam."
Sjele su, i ona je pocela svoju pricu. Suzani su se na licu ocrtavali svi osjecaji dok je slusala sta je njena najbolja prijateljica dozivjela. Od onog dana kad joj je ljekar rekao za tumor do danas, kad je njega ugledala u gradu. Kad je zavrsila, Suzana je jako zagrlila i prosaputala:
"Tako mi je zao. Zasto mi nisi nista rekla? Zasto mi tvoji roditelji nisu ni jednu rijec o tome rekli? Isla sam hiljadu puta kod njih, stalno su mi pricali da si na putu, da se provodis.... Nemas pojma kako sam bila ljuta, razocarana. I danas sam dosla samo da ti kazem da nisi nikakav covjek, da si me neizmjerno razocala. Oprosti mi sto sam tako mislila o tebi."
"Ne moras se nista izvinjavati. Razumijem te." odgovorila je s osmjehom. "Tako je dobro sto si tu. Nisam ni znala koliko mi nedostajes."
"I? Kako se sad osjecas? Ima li opasnosti da se tumor vrati? Ili nesto drugo?"
"Ne vjerujem. Doktori su rekli da sam potpuno zdrava. Nadam se da se nece ponoviti. Ne bih imala snage vise."
"Da li namjeravas ostati ovdje? Bilo bi divno imati te opet tu."
"Ne znam Suzana. Tek sam dosla i odmah sam srela njega. Jos uvijek ga volim. Toliko, da mi ta ljubav stvara fizicku bol. Ne bih mogla podnijeti da ga sretnem u gradu sa zenom. Kako je mogao tako brzo da me zaboravi!" oci joj se opet napunise suzama.
"Pa nije mu bilo jednostavno. Patio je uzasno. Stalno me je zvao telefonom i raspitivao se o tebi. A ja mu nisam nista znala reci. I onda je upoznao nju. Mislim da je ozenio samo da bi imao razlog da te zaboravi. Mislim da je to bio ocajnicki pokusaj. Ali, ima tu jos nesto sto sigurno ne znas."
"O cemu se radi?"
"Ja ga naravno ne srecem vise cesto kao prije. I ovo sto cu ti reci nisam cula od njega, prema tome ne garantujem da je tako. Ali cujem da nije srecan s njom. Ili ona s njim. Tako nekako. Ona prica da mu je u zivotu druga, da je nikad nije volio kao neku prije nje. I da je ta druga jos uvijek u njegovom srcu." pazljivo je izgovorila ne ispustajuci je iz vida.
"Oh ne! Tako mi je zao! To je jos veci razlog da napustim grad. Vidjela sam mu kcerkicu. Prelijepa je. Ne zelim da to dijete pati zbog mene."
"Ne znam sta da ti odgovorim. To moras odluciti sama. Da li ces pricati s njim? Da li ces mu reci zbog cega si tako iznenada nestala?"
"Ne, to ne dolazi u obzir. Mora me preboljeti, mora pokusati da zavoli svoju zenu. A ne vjerujem da bi to uspio kad bi znao pravi razlog mog odlaska."
"Ja moram ici sad. Dogovorila sam se s nekima da izidjemo veceras. Hej, pa ako si ok, hajde sa mnom! To bi bilo ludo!"
Nasmijesila se Suzani i rekla:" Hvala ti na pozivu, ali umorna sam jako i mislim da nisam u tako dobrom raspolozenju da ludujem s vama veceras. Drugi put, ok?"
"Nema problema. Doci cu sutra do tebe opet. Ne, bolje, hajde da se nadjemo u nasem starom kaficu na kafi! Oko pola 1, vazi?"
"Dobro, doci cu. Obecavam."
Ustala je i jako je zagrlila. Onda je Suzana otisla. Ostala je opet sama sa svojim mislima.
|