banjalukaforum.com

Zaboravi
Ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreces prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noci zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u nasoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me volis,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno citali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Narocito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s pocetka Tuskanca,
I onaj nas poljubac na kisi
Za koga bi znala reci:
"Nikada necu zaboraviti".
Molim te zaboravi...

I kada ti kazem da zaboravis,
Kazem ti to zato sto te volim
Kazem ti to bez gorcine,

Otvori oci ljubavi,
Nawim gradom prosli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali..., imali...
Zato... Zaboravi.

Cemu sjecanja...?
Pogledaj kako tresnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeca.
Nasmijesi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je vec dragana, hocu da kazem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo vise djeca
I znam da nije lako,

I znam da mozda i boli, ...ali pokusaj,
Molim te,....pokusaj...zaboravi!

I ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me sreces prvi put;
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi... i zaboravi.

Rade Serbedzija

Boze, dragi moj Boze,
ovako se dalje ne moze.

Moj zivot je prepun boli,
smijem se placom, a cemerom se hranim,
zivot i smrt podjednako su mi daleko,
i jos uvijek se pitam dali na mene ceka neko.

Prve jesenjske bure pocinju,
vjetrovi vihore,
a u srcu mi tvoje rijeci gore,
vjetar ih zubori sve tise i tise,
"ne dolazi radi mene vise"

Iako si me volio, zelio me vise nisi,
jer previse ponosan bio ti si..
Tuzni pogled mi se u pomracini gubi,
pitam se: dali tvoje srce sad drugu ljubi?

Moje nade sve dublje tonu,
Tonu i u daljinama polahko nestaju.
a u glavi mi misli setaju.
Misli o odlasku s'ovog kontineta dolaze,
i stvara se zelja sve jaca i jaca,
jer dosta mi je zbog ljubavi placa.
Ovdje mi svaka zora isti dan donosi,
dan bez ljubavi, dan sto meni prkosi.
Svaka zora isto rudi,
i u mom srcu sve vecu tugu budi.

U mom zivotu preokret se sprema,
jer moje srce i tijelo tebe vise nema.
Samoca mi u srcu jad stvara,
a gorki cemer mi dusu para.

Danas Tvoju pomoc Boze trazim,
pokazi mi put gdje da krenem,
pokazi mi put do ljubavi,
do ljubavi koju moje srce tako jako treba.

Prelijepa jesen u moj grad stize,
a moj odlazak iz tog grada,
se polahko sunja sve blize i blize.
Grad gdje sam zeljela umrijeti,
prije zime moram napustiti.

Moram krenuti negdje daleko,
jer ovdje na mene ne ceka niko.
Odlazim...

Daleko, daleko, daleko.
S'nadom u srcu da na mene tamo daleko ceka neko.

ovo pismo je napisala jedna dobra prijateljica.. nije tako strasno kao sto izgleda

Ljubljeni djecace, u vjecnoj tisini
zelim osjecati tvoju blizinu, slusati tvoj glas.

Dok ljubim tvoje usne i mrsim tvoju kosu
osjecam kako me uhodi
tvoja sjena i narusava
hladnim rukama beskrajni mi mir srca.

Zelena je nasa ljubav.. Ja, predajem se tebi.
kao jabuka..
Jer, oci su moje vid tvoj
i nevini su pogledi kojim se napaja snaga
u laticama tek izniknulog cvijeca koje se beskrajno njise
Sluh je more s presusenog izvora ljubavi…

Trazim te na dalekoj cesti;
I dugim obalama; u obrisima mjesecevog sjaja.
kada ces vec jednom doci?

Ti si gazio moje livade prepune cvjetova, ispijao si vodu s mojeg izvora..

Zelim trcati s tobom sirokim poljanama ljubavi, ploviti srebrnim valovima u mom bunaru vremena, primati tvoje poljubce..

I nocas cu opet misliti na tebe i zato, hvala ti za najljepse trenutke ljubavi..

ljubljeni djecace….

Ugaseno sunce nece svanut' zoru
bez zore jutro nece odrasti u dan
vreme ce stati, starost izbrisace boru.
U noci zivecemo jedino san
secanje ostace poslednja nada,
srce kucace tvoje ime.
Dal' je bilo juce, sutra ili sada
ljubav prema tebi proce nikada.

na tvoju zalost Nanno ovu sam posvetio nekoj drugoj (miss J)

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka sto se udvostrucuje u sjeni.

Uspravna, bices druga sto ce zivjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

Nesto ostaje i vodi nas svjetlu zivota
kao da je pecat sjene obiljezio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.

Pablo Neruda

Molim te, poslusaj ono sto ne kazem

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuce maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Bozje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost, a smirenost moja igra,
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Mozda se cini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoca.
Ali, ja to sakrivam.
Ne zelim da itko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da ce me otkriti.
Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonsalantno, sofisticirano procelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zastiti od pogleda koji zna.
Ali bas takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvacanje.
Ako slijedi Ijubav.
To je jedina stvar koja me moze osloboditi od mene samoga,
od zatvora sto sam ga sam sagradio,
od prepreka sto ih sam tako bolno podizem.
To je jedino sto ce me uvjeriti u ono u sto ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nesto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kazem. Ne usudujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda nece uslijediti prihvacanje,
da nece uslijediti Ijubav.
Bojim se da ces me manje cijeniti, da ces se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam nista, da ne vrijedim,
i da ces ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju ocajnu igru pretvaranja
sa sigurnim proceljem izvana
i uplasenim djetetom unutra.
Tako pocinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj zivot postaje bojiste.
Dokono cavrljam s tobom uctivim tonovima povrsnog razgovora.
Kazem ti sve, a zapravo nista,
i nista o onome sto je sve,
i sto place u meni.
Zato kad sam u kolotecini,
neka te ne zavara to sto govorim.
Molim te pazljivo slusaj i pokusaj cuti ono sto ne kazem.
Sto bih volio da mogu reci,
sto zbog opstanka moram reci,
ali sto reci ne mogu.

Ne volim nista kriti,
Ne volim igrati umjetne, lazne igre,
zelim prestati s igrama.
zelim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moras pomoci.
Moras pruziti ruku
cak i kada se cini da je to posljednje sto zelim.
Samo ti mozes iz mojih ociju ukloniti prazan pogled zivog mrtvaca.
Samo me ti mozes prizvati u zivot.
Svaki put kad si Ijubazan, nježan i kad me hrabris,
svaki put kad pokusas razumjeti jer uistinu brines,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moci da me ozivis mozes udahnuti zivot u mene.
Zelim da to znas.

Zelim da znas koliko si mi vazan,
kako mozes biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izaberes.
Samo ti mozes srusiti zidove iza kojih drscem,
samo ti mozes ukloniti moju masku,
samo ti me mozes osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlucis.
Molim te odluci. Ne mimoilazi me.
Nece ti biti lako.

Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snazne zidove.
Sto mi blize prides
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoc tome sto o covjeku kazu knjige,
ja sam cesto nerazuman.
Borim se bas protiv one stvari za kojom ceznem.
Ali rekose mi da je ljubav jaca od snaznih zidova,
i tu lezi moja nada.
Molim te, pokusaj pobijediti zidove
cvrstom rukom,
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, mozda se pitas?
Ja sam onaj kojega znas vrlo dobro.
Jer ja sam svaki covjek na kojega naides
i ja sam svaka zena na koju naides.


Charles C. Finn

...bila mi je ko ruza u maju
cvetala je u mom zagrljaju
sad je drugi mesto mene zeni
nikom nije zao kao meni...

...idite idite od mene
jedite pite ljubite se
idite idite u zivot
njegovo nista meni je sve...

M.Tucakovic

Kad ti zidovi jednog dana budu
jedini pogled...
Kad se stisa pjesma sto je nekad svirala glasno...
Kad ti tama obavije lice...
Bol ce te prisiliti na suze i u tim trenucima sve ce ti biti
jasno...

Jasno ce ti biti da si izgubio
nesto vrijedno i shvatit ces
napokon da zlato nije sve sto sja...
Shvatit ces, al'prekasno duso moja, jer sad na drugoj strani svijeta novi
zivot zivim ja...

Kasno ce biti kad shvatis da nisi bio svjestan sto si sve imao...
Ovog trenutka kad si izgubio sve...
Nije mi zao sto ti je sad onako kako je meni bilo...
Da i ti osjetis kako peku vrele suze te...

Nije mi zao, jer ces samo tako nauciti smisao ljubavi i njenu
vrijednost; da se s'njom ne trguje, da cijene nema...
Za sve iduce ljubavi sto ce na tvoj put doci...
nek ti ovo bude savjet, a ne samo bolan posjet uspomena...

Nocas htjedoh biti sjenka,
tiha i prozirna
da me ne vidis ali da cujes
kad te dozivam

Nocas htjedoh biti svijetlost
obojeno ljubavlju
da te obasjam i da se smjestim
na tvom ramenu

Nocas htjedoh biti zrak
da me udahnes
da ti svjezinom izmamim osmijeh
kada ustanes

Nocas htjedoh biti san
da me zapamtis
i da ti se ostvarim
kad se probudis

Pronasla sam poeziju u ocima prosijaka;
U njegovoj prljavoj ruci sto drhti dok za kruh moli...
Pronasla sam poeziju u valovim sto udarase od gole stjene,
i u emocijama temeljenim na ocajima duse i jekovima srca sto potajno boli.

Pronasla sam poeziju u njeznom majcinom dodiru;
Dodiru sto u jednom trenu izbrise sve muke i odnese sve nevolje svijeta...
Pronasla sam poeziju u ocevom samaru cija me je bol potakla da se pitam dali je samo meni sreca zivota nepravedno oteta.

Pronasla sam poeziju u svakom i u svemu;
Da krenem od zelenih livada koje moja bosa noga prede,do planina ciji
vrh nikad nisam dosegla... pa sve do fine prasine sto lezi na mom stolu...
...zaplaka na onaj dan kad prestadoh je trazit jer svu poeziju svijeta
nasla sam u jednom covijeku koji vjecno rani dusu ovu.

Povlacim se u svoju samocu
tamo gde su ljudi moga kova
tamo gde se tesko zivi nocu
od tisine i opasnih snova


Digao sam ruke od skandala
od proslosti i pogresnih zelja
od lepote izvora svih zala
od ljubavi i od prijatelja


Povlacim se a ostavljam ljude
u njihovoj zabludi od zlata
da me nadju kad i njima bude
zakucala samoca na vrata.

Tesko je dijelit pjesmu i pjevaca
suza pripada oku koje place,

bol pripada usni, rijeka moru nekom,
i lisce oluji. Ona je daleko.

Sanjam da me sanja. Noc je. Izgubljena
i prazna je ruka, ako nije njena.

Noc pripada rani, uze svome vratu,
rasirene ruke - kazaljke na satu.

Izgubljena ptica,
pripada li jatu?

Iza mene nece ostati
cak ni tuga.
Osmijeh ce ko duga
nadvit se iznad placa.
Iza mene ce ostati
samo san
koji se nece moci sjetiti
svoga snivaca.

U onoj noci s petka na subotu
Sudnjega casa u tvome zivotu
Cistaja djevo i najredji cvetu
Poslednje sto si ti od mene cula
Bilo je: "Volim te
Najvise na svetu!"


Ali na cemu bi onaj sto ne ume
Vise ziveti odrzao sebe
Da mu na usnama sto se ne dvoume
Ne dodade slamku
I rec:
"I ja tebe!"

Da sam te ukrao
i legao pored tebe
da li bi ljeto zamirisalo
kao što tvoja kosa miriše
da li bi pisalo u mojim pjesmama
ono što sad ne piše
kad sam žedan tvojih uspomena
tvojih godina prije mene
ljubomoran na sve one
koji su s tobom dijelili
sve ono što nisam ja
Da sam te ukrao
i legao pored tebe
i ljubio tvoje lijepe prste
tebe bih isto napravio
od ljubavi čvrste
nježnu
s nebom u očima
da me pratiš
i vratiš s neba do sebe
da sam te ukrao
možda ne bih imao ništa
ali bih imao tebe.

Željko Krznarić

U ovom času, kad plavim svemirom
Ljupko i milo zvjezdice se zlate,
Kad anđ'o snova pozdravlja me s lirom -
U slatkoj tuzi ja se sjećam na te.

U ovom času, kad priroda sanja,
Meke sam tvoje milovao vlasi,
U ovoj noći - sa šumorom granja
Ljubavi naše tekli su uzdasi.

Na bujnom plamu mlađanih mi grudi
Počivala je tvoja glava mila,
A moja duša, što sad mrakom bludi,
Beskrajno milje svetih snova pila.

Ja nisam gled'o nebo noći bajne,
Ni zlatna jata na njegovom visu,
Nebo mi bjehu tvoje oči sjajne
Gdje nikad zv'jezde umirale nisu...

Ti si mi bila sve što nebo krasi:
Sunašce sv'jetlo i zvjezdice drage,
Raj, u kom se čuju heruvimski glasi,
I slatki izvor duhovne mi snage.

Al' sve je prošlo kao sanak mio...
U ovom času, kad se glas ne hori,
Ja samac lutam, a duša mi ti'o
Kroz ljubav - suze tvoje ime zbori...

_________________
)))

NE VJERUJ...

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -


Ne vjeruj! No kasno kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa
Tamo, gdje u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava nas jorgovan plavi,


Dodji, cekacu te! U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi t'jelo drsce,
I da silno gorim ognjevima svijem,


Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise!
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna
Niti mari, draga, da stihove pise.

(A. Santic)

_________________
)))

Daj mi da ti pisem,
jos jedno pismo.
Da ti se obratim,
da ti citam misao.
Da te kradem,
u beskraju rijeci.
Da ti dodirnem lice,
kao mokre latice.

Daj mi da te ljubim,
kao sto ljubiti znam.
Da ti podarim usne svoje,
da njezno dodirnu tvoje.
Da sapnem "jedino moje".

Daj mi da ti sviram,
melodiju zivota.
Da ti pokazem,
lice svoje.
Da te vodim,
kroz puteve ove.
Da osjetis snove.

Divno je biti, ono što jesi
jer biti ono što nisi,
nisi ti i kao takvo ne postoji...

Divno je voljeti i ljubav davati,
jer ako ne volis i ne dajes ljubav,
ne zelis je ni primiti,
a kao takav ni postojati...

Divno je osjecati i osjecaje ziviti,
jer ako ne osjecas,
ne zivis,
te tada ne postojis...

Divno je postojati,
jer ako jesi ono sto jesi,
ako volis i dajes ljubav,
osjecas i zivis osjecaje,
...postajes dio istine.

Zadrhtacu bez sumnje... ako se ikad budemo sreli
u drugome zivotu,
u svetlosti udaljenog sveta...
Zaustavljajuci se, prepoznacu tvoje oci,
tamne kao jutarnje zvjezde,
i znacu da su pripadale
zaboravljenom sumraku predjashnjeg zivota...
Reci cu:
car tvog lica nije samo u njemu,
u nju se utkala zarka svetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila...

Uvecala si me svojom ljubavlju,
mene koji sam samo...
jedan covjek između drugih,
koji plovi obicnim tokom,
pokretan voljom promenljive milosti sveta...
Dala si mi mjesto
tamo gde pjesnici svih vremena
donose svoje darove,
gdje ljubavnici u ime vjecnog
pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeca...

U tvome smijehu je muzika izvora moga zivota..

Tagore