banjalukaforum.com

Da li ce me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kisa
i kad me mozda vise nece biti

Da li ces ponekad zaplakati nocu
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ces pamtiti
po nasoj njeznosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama

Da li ces ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeca
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetis jos jednom dodir moga dlana
kad me vise mozda nece biti

A sve ce biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli


Da li ces me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znas da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljecima

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Kad nemamo sto podijeliti
na dan dugog putovanja
osim velike ljubavi
kao sto je nasa

Kad imamo samo ljubav
ti i ja , ljubavi moja
od radosti blista
svaki sat, svaki dan

Kad nemamo nikakvo drugo bogatstvo
da ispunimo obecanja
vec samo ljubav
i vjecno vjerovanje u nju

Kad imamo samo ljubav
da ostvarimo cuda
i prekrijemo suncem
ruznocu predgradja

Kad imamo samo ljubav
kao jedini razlog
kao jedinu pjesmu
kao jedini spas

Kad imamo samo ljubav
da siromahe i probisvjete
odjenemo zorom
u svilene ogrtace

Kad poput bezazelenog trubadura
nudimo samo ljubav
u molitvi da bismo ublazili
zemaljske nedace

Kad imamo samo ljubav
da poklonimo onima
kojima je jedini smisao borbe
trazenje svjetlosti

Kad imamo samo ljubav
da trasiramo put
i pobijedimo sudbinu
na svakom raskrscu

Kad imamo samo ljubav
za pregovore s topovima
i nista osim pjesme
da nadglasamo bubanj

Tada cemo iako nemamo nista
osim snage da volimo
steci prijateljstvo
cijeloga svijeta

Od tvojih osmijeha
moj je zivot postao kao san
od tvojih pogleda
tama se rasipa
u prekrasan dan,
od tvojih dodira
svaki kamen postaje cvijet
od tvojih koraka
moje srce jos jace udara.

Koza mi od zvijezda
Napravljena.

Pale se svjetla duse
Kad kao svitac
Lutam
Velikim svijetom
Vracam se
Ociju punih srece
Kao dijete ili kao putnik
Sa jabukom u ruci

Tanke niti moga sna
U kosi upletene

Da ukrase lice
I dopune ljepotu
Smijeska

Oci odaju tajne
Sas vatre
Bozanski govor tvoje pjesme

Koza mi od zvijezda
Napravljena
i zajedno sa srcem
TEBI poklonjena.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Pokaži mi ljubav u pogledu
iz te drskosti koja poziva na blud.

Prilaziš na prstima preko sobe
tiho kao umjetnost koja se širi u prostoru
ljudskih mirisa.

Zvijezde kao pijane zvijeri
popadale su na daleke pustinje.

Zbogom, kamenje drago ,
Zbogom, ugašeno more i
sretno vam bilo do usamljenog boga.

Stavljaš svoje tople prste na
moja bedra dok osmijehom budiš
uspavano proljeće.
Toliko gorčine na usnama mojim
toliko mekoće na usnama tvojim,
dok mi daješ svoje tijelo kao
uzdah uz čisto jutro.

Volim tvoje godine , ljubav
i bijes koji skrivaš u osmijehu.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Naprosto se ne mogu odvojiti od papira
i olovke pri samoj pomisli na tebe.

Riječi cure.

Želim da si sretna, zadovoljna,
ispunjena samim dobrom.

Želim ti uspjeh.

Tvoji snovi i nisu tako daleko,
Trebaš samo ispružiti ruku i dotaknuti mjesec.

Ti znaš da možeš!

Budi uvijek ono što jesi,
Jer takvu te volim.

Cijelu.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Zagrli me,
da bez starha
sjatim misli u
oči tvoje jasne,
i zaspem ispod srca što
mi kuca na jastuku tvoga
krila toplog,
izvadi sve oštrice iz moje duše
nek jad isteče iz čemera sto jeca
i umjesto suza nek se sunce glasi
da u moje pjesme muzika poteče.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Znaš li trenutak kad zemlja
pjeva svoju šutnju
i čas kad se vjetar
pretvara u vihor?

Znaš kad u letu
s neba ptica pada
i trenutak kad se čežnja
već u bol pretvara?

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Doris Dragović:
GABRIJEL
Takni me tilom, ka čistom svilom
kad prođes ti, meni kroz san
ne gledaj desno, ne ajde livo
bojim se da te uzme dan
lipo mi je, neda mi se budit bez tebe

Bila je bila, bila svoja krila, u snu
anđeo Gabriel,
spustia na me,
a ima je, ima tvoj lik,
jubim te zauvik

Probid mene, kad parti vrime,
i kad me svi zaborave
jer jubit druge,
ja nemam čime,
sve moje ode za tebe.

Lipo mi je, neda mi se buditi za tebe

Bila je bila, bila svoja krila, u snu
andjeo Gabriel
sputia na me, a ima je ima tvoj lik
jubim te zauvik

Ja bih trebao biti dan u koji ulaziš
Postelja na kojoj se odmaraš
Čaša iz koje piješ
More gdje se kupaš
Česma iz koje točiš
I stopa do stope nanizana na tvome hodu.

Ja bih trebao biti dolina u koju gledaš
Cvijet kojem se diviš
Malena knjiga koju otvaraš
I vatreno poglavlje koje čitaš
Povijest vijekova kojom se napajaju tvoje misli
I maleno ogledalo koga razbijaš
Jer ti nije sreću donijelo.

Ja bih trebala biti šljunak tvojih obala
Kojima svijet prskaš ljutinom i nezadovoljstvom
Vjetrovi kojima duvaš u času uzavrele žurbe
Galama kojom se odmahuješ i bijeg kojim me ostavljaš
Ja bih trebao biti tvoje pero da me stalno pišeš
Tvoja cipela izvrnuta negdje pod plaštem
Tvoja čarapa lijepo obučena sa dugim cvijetnim milovanjem crte
Tvoja ispušena cigareta.

Ja bih trebao biti tvoja torba u kojoj nosiš sve blago svoje učenosti
Tvoj mali oltar gdje moliš zvijezdu da ti ohrabri mozak
Tvoja daleka gruda prema kojoj se upućuješ nepoznata.

Ja bih trebao biti tvoje proljeće u koje si zaljubljena
I na koje izljevaš pogled strastvenog čuvara
Tvoja jesen sa zlatnim kupolama jabuka
I rukama koje nose kruške posvećene.

Ja bih trebao biti tvoja zima
I snijeg i pahuljice leda
I sve što se mrzne na tebi.

Ja bih trebao biti tvoj ponor tvoj uspon
Tvoje vrijeme i tvoj sat na krvi.

Ja to želim biti...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

BLAŽENSTVO
Kad oči rone u plašljive oči,
A nikad neće stić duboko-
I dok se nebom svjetlo toči,
A njihova ljubav vječno mora
Letjet visoko,
Dok im se radosno duše stisle,
Tako da isto misle
Dok toči se zvjezdano svjetlo nebesko-
Kakvo blaženstvo bit muško i žensko.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Na moje rame naslonjena
bila si mi desno krilo.
Kao da bi razastrla
svoje milo, crno perje,
dizale me tvoje riječi
u svijetlo i bijelo nebo.

Uzbuđenje. Tišina.
Sad sjedim za svojim stolom,
iz ramena krv mi teče,
odsutnost me tvoja boli.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Uzimam te, poput sunca
saljem ti potpis od suncanih zraka,
poklanjam ti pogled obojan
kao dubina modro-zelenog mora.
To je ljubav,
To sto osjecam,
Taj trenutak,
Taj otkucaj kad si kraj mene,
Te tvoje rijeci koje ocajnicki upijam
Poput suhe zemlje.
Svaku kapljicu vjecnosti,
Koju dijelim sa tobom i svako sjecanje.
Sada lagano hodam,
U tisini razbijam komadice ceznje za tobom.
U svijetlosti, toplini sunca i mutnih oblaka,
saljem ti poljubac za ovaj dan

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Drhtaj.
ni lagan
ni čeznjiv
ni bolan
ni strasan
ni treperav
ni smiješan
tek
Drhtaj.
Što me na istom raskršću...
svaki put...
kad ostanem bez
dnevne porcije tvoje nježnosti...
porazi...
podsjeti da sam dijete...
što se ne boji
samo kad ga voliš...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Sve te vodilo k meni
iz daljine iz mraka...
sve te vodilo k meni
vec od prvih koraka

Mada nisi nista rekla
ja sam znao, ja sam znao...
istih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao

Sve te vodilo k meni
sve sto rode samoce...
mala primorska mjesta
isti pisci, iste ploce...

Kad te baci kao ladu
nocni val do moga praga...
nije bilo tesko znati
da mi moras biti draga...

Da mi moras biti draga

Sve te vodilo k meni
tvoje oci i usta...
tvoje ljubavi mrtve,
moja losa iskustva.

Mi smo bili na pocetku
istim vinom opijeni...
i kad si isla krivim putem,
sve te vodilo k meni...

Sve te vodilo k meni...


Laka ti noć!!

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Tko ti je stazu naznacio
kojom ces ici nebom, zvijezdo?
Tko li je pticu naucio
kako da gradi svoje gnijezdo?
Tko je kazao biljci: cvati,
crvu da mora pokrov tkati
i da se onda u nj obuce?
Tko li mu za to niti suce?

Zar je kazao netko pceli,
koja livadom zuji, gleda,
da li cvijet zuti ili bijeli
u sebi kriju slatkog meda?
Da si ti, draga, moje bice,
da u tvom oku zivot svice,
da mi je ljubav tvoja sve,
to mi ne rece nitko, ne.

Kao sto zvijezda nebom kruzi
a livadom se pcela krece,
kao sto nagon svakom pruzi
da sazna pute svoje srece,
i ja na tvoje grudi divne
dodjoh da nadjem put sudbine,
jer samo s tobom znam zivjeti
i samo za te mogu mrijeti.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ko bijela pcela ,opita medom zujis u mojoj dusi
i zavijas u laganim spiralama dima.

Ja sam ocajnik ,rijec sam bez odjeka,
onaj sto sve je izgubio i sto je imao sve.

Poslednji vezu ,u tebi skripi moja poslednja ceznja.
Ti si poslednja ruza moga pustog polja.

O sutljivko moja!

Sklopi duboke oci.Tamo trza noc.
Ah,razodjeni tijelo drhtava kipa.

Imas duboke oci u kojima noc siri
svoje cvjetne ruke i ruzicne skute.

Grudi ti nalice na dva bijela puza.
Leptir sjene dodje da zaspi sred trbuha tvoga.

O sutljivko moja!

Evo samoce u kojoj nisi prisutna.
Kisi.Vjetar morski tjera izgubljene galebove.

Mokrim ulicama bosonoga voda hoda.
Kao oboljelo ,lisce se tuzi na stablo.

Pcelo bijela,odsutna,jos zujis u mojoj dusi .
Ozivljujes u vremenu ,sutljiva i krotka.

O sutljivko moja!

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Samo sam htjela

Ja sam samo htjela da te zastitim
tugu i bol da ne osjetis
da zivis sa srecom u sebi
htjela sam da to u nama dijelimo
sve dok san nas ne prevari
Voljela sam te takvog srebrenog
a volim te i dalje kao jednostavnog
i kada sam kao slijepac koracala gradom
govorila sam da, da , da
tvojim usnama, zeljama
nisam htjela da bjezim od ovog u meni
Samo sam htjela da zivis
sa ovim sto ti dajem, sto je tvoje
da te time zastitim
svojom njeznoscu i sklapanjem ruku
da te obgrlim ljubavlju
samo nisam htjela da te iko povrijedi
a od svih ja to ucini.
Oprosti!!!

Autorica: Štefica

U ocaju strasti drhtim i premirem
i ne ostavljam te bez zudnih pomisli.
Nevicna krila sirim
i podajem se nosenju struja.
Slatke tegobe i Lizin smesak.
Zacudjeno gledam na zivot
kroz poluspustene trepavice,
i - cekam.

Hvala Mariti na predivnim stihovima iz kojih izvire ono najskrivenije u njenoj duši.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Divno je,ljubavi,znati da si ovdje u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.

Odsutno,tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud,dopunjujuci moj san
kao biljka sto se udvostrucuje u sjeni.

Uspravna,bit ces druga sto ce zivjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci
od ovog biti i ne biti,u kojem se nalazimo

nesto odaje i vodi na svjetlu zivota
kao da je pecat sjene obiljezio vatrom
svoja tajnovita stvorenja.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!