Sljedeći tekst je preuzet sa portala
http://www.jutarnji.hr
Hrvatski prvačići, po prirodi znatiželjni i maštoviti sedmogodišnjaci, uskraćeni su za jednu od najljepših priča ikad napisanih na našem jeziku, i to zato što je tako prije nekoliko godina odlučio neki namršteni starac, rigidan i zalupan poput kakva Krležina nadstražara. Stjepan Babić, akademik, izbacio je iz lektire “Ježevu kućicu” Branka Ćopića (1915. - 1984.) uz argument da nije napisana hrvatskim jezikom.
Sad se opet govori, u sklopu tobožnjega postizbornoga velikog povratka srpske književnosti u nacionalni školski program, da će “Ježeva kućica” ponovno u lektiru za prvi razred osnovne škole. Dakle, Ježurka Ježić opet će početi lutati šumom, no ovaj put kao lojalni Srbin, dosta pitom i zapravo dosta urban.
To po šumi luta više onako vikendaški, koalicijski, podalje od veprova i generala koji ih strijeljaju.
Evo kako počinje “Ježeva kućica”:
Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i - ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.
Što je u tom tekstu sporno? Stjepan Babić, akademik, napisao je u najuglednijem časopisu za hrvatski jezik, u Jeziku, da je sporno to što se taj tip iz pjesme zove Ježurka, a pravilno bi bilo - Ježurko! Starina Babić u istom članku, posve pri zdravoj pameti, nabraja i sljedeće fatalne mane Ćopićeva remek-djela: vuk se zove vuja, a trebao bi vujo, krijesnica se zove svitak (što, kaže, Hrvate podsjeća na svinuto željezo), medo je, posve neoprostivo, meca, a umjesto, kako navodi, strm bjrežuljak, Ćopić neodgovorno upotrebljava za hrvatsku djecu neprimjerenu riječ ćuvik.
Stjepan Babić, akademik i velikan, u tom svom stručnom radu, cinično poput kakva logorskog čuvara jezika, piše i to da nitko djeci ne zabranjuje da čitaju “Ježevu kućicu”, onako neobavezno, kod kuće.
Branko Ćopić, autor najljepše dječje pjesme napisane na našem jeziku u 20. stoljeću, ubio se skočivši s mosta u Beogradu.
Ubio se jer nije mogao podnijeti slike budućeg rata koje su mu se, te sad davne 1984., neodgodivo stvarale u glavi. “Ježeva kućica” objavljena je u Hrvatskoj, na zapadnoj varijanti štokavskog standarda, pohrvaćena dakle, 1982., za njegova života i, dakle, uz njegovo dopuštenje. No, akademiku Babiću taj tekst nije dovoljno hrvatski. I dalje je isti kao srpski, u što se može uvjeriti svatko tko pročita citirani početak pjesme. Zato je strmopizdio Ćopića još jedanput u rijeku. Što vuja, što meca!
I sad evo Sanaderove vlade koja će Ježurki ipak dati domovnicu. Najodvratnije je pritom to što su izgleda baš svi u Hrvatskoj zaboravili da “Ježeva kućica” nije ni srpska ni hrvatska nego, zaboga, dječja!
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
