banjalukaforum.com

Dragi moji forumaši,

Čitajući Vaše stihove i Vaše priče na ovom forumu, u meni polako sazrijeva želja da i ja napišem jednu pričicu. Do sada se nisam nikada bavio pisanjem i vjerovatno će ovaj moj pokušaj završiti neuspjehom. Nadam se da ćete mi Vi svojim savjetima i prijedlozima pomoći da na neki način uobličim to što želim napisati. Samo Vas molim nemojte biti prestrogi prema ovom mom amaterskom pokušaju.


BITANGA I PRINCEZA

Malo provincijsko mjesto je na svojim ulicama iznjedrilo dva zanimljiva lika čije će se sudbine ispreplesti na čudan način i čija će veza završiti na jedini mogući način.
Bitanga se rodio u jednoj mirnoj tihoj uličici koja se oslanjala na samo središte gradića. Rastao je u okruženju svoje porodice, srednjeg staleža za to vrijeme, uz vrijednog i porodici predanog ali pomalo boemski orjentisanog oca. Majka kao i većina žena tog vremena je bila samozatajna i vrijedna domaćica koja je sav svoj život posvetila mužu i porodici. Imao je i starijeg brata koji je oduvjek prema njemu njegovao zaštitnički stav.
Vrijeme je provodio u svojoj "mahali" uz igranje i druženje sa nekoliko prijatelja koji su živjeli u njegovoj blizini. Život mu je prolazio u dječijoj brezbižnosti, bez velikih obaveza i pritisaka. U njemu se već za rana pojavila jedna buntovnička i ponosna crta koja ga pratila cijeli život. Bio je dominantan u svom drštvu i kao takav se osjećao dužnim da u svakom momentu i na svakom mjestu pokaže svoju dominaciju i sposobnost vođenja drugih. I to mu je polazilo za rukom oblikujući ga kao simpatičnu i dobronamjernu bitangu. Na svu sreću bitangu u nekom pozitivnom fakinskom stilu.
Princeza, se rodila godinu dana nakon njega. Otac oficir cjenjen i poštovan ali tih i miran čovjek. Majka, dominantna i energična žena koja će usmjeriti njen život. Izuzetno inteligentna djevojčica, je pod brižnim okom majke izrastala u lijepu otmenu curu. Uvijek elegantna, zgodna, najbolji đak i djevojka koja je mnogima majkama služila za primjer u vaspitanju svojih kćeri.
Dvije osobe koje nisu imale ništa zajedničko i koje su u očima provincije bile sasvim suprotne i nespojive.
Ne znajući se rasli su u svojim svjetovima. On u svijetu bezbrižnosti neopterećen klasičnim mjerilima vrijednosti, a ona stalno pod lupom lokalnih dušebrižnika, zatrpana učenjem i obavezama koje je uvijek rješavala uspješno.
Tako su usmjeravali svoje živote ka različitim ciljevima. On ka svakodnevnoj bezbrižnošću i provlačenjem kroz zamke života sa što manje truda i muke a ona vrijedno radeći i grabeći ka svom zacrtanom cilju. A to je kao u svakom malom mjestu bio postati cjenjen i uspješan ljekar.

Nije loše.

vid ' vid ko se pojavio:).

N. imas veliki pozdrav od mene. Lepo je opet videti te po forumu...

M.

Pa ako Vam se početak sviđa onda bi uskoro mogao uslijediti i nastavak pričice.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Rastući tako krenuše oboje u srednju školu. Bitanga u ekonomsku, za koju je važilo da se uz malo truda može lako proći, a i imaš neku struku kad je završiš, pa ako nećeš ne moraš baš da studiraš. I tu se naravno provlačio kroz iglene uši, uglavnom se baveći sportom i jurcanjem za curicama kojih je bilo puno kao u svakoj školi takvog usmjerenja. Lijepo se on tu snašao. Kao dobar sportista i zgodan dečkić bio je omiljen među curicama, a opet kao mangup uvijek spreman da stane u zaštitu slabijih, bio je cijenjen i kod prijatelja. U svemu tome je zanimljivo da je bio veoma poštovan i među svojim nastavnicima iako nije baš bog zna kako učio. Još uvijek je bio vječiti buntovnik.
Princeza, kao što se od nje i očekivalo, upisa gimnaziju i naravno odmah postade najbolji đak. Vrijedno je učila, redala petice, i sve podredila školi. Nizala su se razna takmičenja u kojima je uvijek bila među najboljima. Uvijek elegantna, dotjerana, kulturna i, mora se priznati, lijepa. Iz dana u dan postajala je sve cjenjenija i poštovanija mlada dama u koju su svi gledali sa divljenjem. Činilo se da joj se svi putevi otvaraju i da će sigurno postići sve što poželi. I sama je čvrsto vjerovala da sve drži pod kontrolom i da sve mora biti baš onako kako ona želi. U tom uvjerenju je već počela polako dizati svoj šarmantni nosić i sa određene visine gledati na sve oko sebe. Možda joj to nije bilo u naravi ali jednostavno okolina i mjesto na kojem se nalazila na ljestvici vrijednovanja provincijskog gradića su nametali takvo ponašenje.
Naravno iz te perspektive ona nikad nije ni primjećivala Bitangu jer se on kretao izvan njenog vidokruga. Ali ni Bitanga nije primjećivao Princezu jer ga takve osobe nisu baš pretjerano zanimale. Jednostavno nije htio mjenjati svoj način života i prilagođavati se umišljenom i, za njega, izvještačenom načinu življenja.
I tako su rasli u paralelnim svjetovima bez ikakvih izgleda da se negdje njihovi putevi ukrste.
Ali, kao što se obično i dešava, život im je namjenio drugačije uloge.

I tako dođe i doček te sudbonosne Nove ..... godine. Bitanga je pozvan kod svog prijatelja Mileta, budućeg slikara, ne znajući da će se tu naći i Princeza. Veče je počelo kao i kod svih dočeka. Upoznavanje, oni čuveni sendviči sa margarinom salamom, kuhanim jajima i ribanim sirom na vrhu. Malo vina, naravno crvenog, jer nam je tada to izgledalo jaaaako romantično. Gledatio vino spram svjetlosi svijeće i uživati u nijansama, kao rubin, crvene Ždrijebčeve krvi. Evo još uvijek osjećam taj opori ukus crvenog vina. I veče je krenulo svojim tokom.
Bitanga je konačno ugledao Princezu i pružio joj ruku.
Već kod prvog dodira njihovih ruku, nešto čudno i nepoznato je zaiskrilo između njih. Bitangu je nešto strelovito probilo kroz srce i oduzelo mu dah. A princeza se potpuno izgubila i zaboravila onako otmeno i damski, kao što je naučena, povući svoju ruku iz njegove.
Već iskusan i premazan svim mastima Bitanga odluči nešto pokušati sa Princezom. Nije znao šta bi to trebalo biti ali jednostavno morao se naći uz nju. Onako mangupski se prikrpio pored nje i počeo bacati svoje ofucane fazone koji su prolazili kod običnih ustreptalih curica. Međutim sav njegov trud je bio uzaludan. Sve to se odbijalo od tvrdi zid koji je dama postavila oko sebe.
Već pomalo očajan dade, već uvježban signal svom drugu Miletu i sobom se razliježe lagana muzika za ples. Iako nije bio nikakav plesač znao je da mu je to poslednja prilika. Pozva je i za divno čudo, istina ne baš oduševljena, ona prihvati poziv.
E sada, majstore, pokaži šta znaš, pomisli on i nježno je privi uz sebe. Bila je sva ukočena nastojeći održati distancu između tijela. Aha, tako znači mala je uporna i ustrajna, pa kad nisu druge odolile nećeš ni ti pa makar morao trčati za tobom cijeli život. Počeo je sa svim poznatim štosevima ali nikako nije išlo.
Već očajan odluči se za zadnji trik iz svog arsenala. To je rijetko koristio ali ovo je bio težak slučaj i morao je pokušati:
Nježno ju je privukao sebi i na uho joj rekao: "Evo sad ću biti otvoren i iskren i predati ti se potpuno a ti to shvati kako hoćeš. Jednostavno si me oborila sa nogu i radi malo tvoje pažnje i blizine spreman sam pogaziti sve svoje principe i biti ono što ti poželiš. To još niko nije uspio ali za tebe ću to učiniti. Razmisli o tome i odluči se!"
Rekavši to okrenu se i ode na drugi kraj sobe ostavivši je samu i zbunjenu. Lagano se vratila na svoje mjesto ne znajući šta učiniti. Nikada nije doživjela da je neko radi nje spreman mijenjati se i potpuno joj se predati. Gledao ju je ispod oka znajući da se u njoj lomi.
Postala je nervozna krišom pogledavajući u njegovom pravcu dok je on pokunjeno sjeo i gledao u pod. Bože moj što je taj znao glumiti.
Prošlo je već više od sat vremena. Oboje su sjedili na svojim mjestima zaboravivši na proslavu. Pola sata prije ponoći Princeza se digla. Pogledala je prema njemu i .......

NIKMAN, odusevljena sam i evo jedva cekam nastavak price. Pozuri samo.

Otrešito, glumeći samovjerenost krenu prema njemu. Ispod oka je vidjeo da ide u njegovom pravcu i odmah je vođen instiktom nastavio svoju savršenu glumu. Praveći se da je ne primjećuje, gledao je u u pod i nervozno se igrao čuperkom svoje kose. Ruke mu u takvim momentima, jednostavno, nisu mogle mirovati i morao je nešto raditi sa njima. Prišla je i sjela pored njega. On je i dalje gledao u pod praveći se da nema hrabrosti pogledati u nju.
"Hej ti, kako se ono ti zvaše?" upitala je. Aha evo amaterka glumi i pokušava uspostaviti kontakt, dobar je to znak. Lagano je digao pogled i zagledao se u njene oči. U njima se sve vidjelo.
Koliko god glumila čvrstu curu koja tačno zna šta hoće, iz njenih očiju je zračila nesigurnost i strah. Vjerovatno je bila potpuno zbunjena svojom slobodom da priđe nekom ko ne spada u njen krug i da još ona inicira razgovor.
"E pa, mala, moja si, pomisli on!"
Tiho, gotovo uplašeno je prozborio svoje ime. Pošto je ona bila potpuno zbunjena svojim postupkom preuzeo je inicjativu. Ne žaleći je uplašiti agresivnošću razgovor je prenio na sasvim obične teme. Ponudio je čašom crvenog vina i počeo pričati o tome kako se to vino pravi i koliko mora odležati da bi dobilo takvu boju. Čak i u kakvim bačvama i na kojoj temperaturi. Naravno nije imao pojma o svemu tome ali ni ona pa je upijala svaku njegovu riječ. Impresioniralo ju je da neko toliko zna o tome i da sa toliko sigurnosti govori o temi koja je njoj bila nepoznata. Atmosfera se polako opuštala i razgovor je počeo teći u sve opuštenijem tonu. Taman kad je on počeo razglabati o ko zna kakvoj gluposti, naravno sa takvom sigurnošću i samouvjerenošću, da bi sve to povjerovao i stručnjak, u sobi nestade svjetla i ču se glas Mileta slikara: "Sretna nova ljudiiiiiiiiiii, zgrabite najbižeg i navalite na čestitanje!"
Iskoristivši opšti haos koji je nastao čvrsto je zgrabi i privuče sebi. Nježno spusti svoje usne na njen obraz, lagano je poljubi i šapnu joj: "Neka ova godina bude nešto novo i prelijepo za tebe i neka i ja nađem svoje mjesto u tvom životu!" Samo je prozborila jedno tiho, hvala, i poptuno se opustila u njegovom zagrljaju.
Tog momenta je sa sebe bacila tvrdi oklop, "cure koja obećava", i prepustila mu se onakva kakva je u stvari i bila.
Nježna, mala uplašena curica koja je bila željna pažnje i ljubavi. Jednostavno mu se prepustila i naslonila glavu na njegove grudi.
Znao je da je od tog momenta ima.

I tako se desi čudo u provincijskom gradiću. Već sutradan, prilikom prve zajedničke šetnje, bili su primjećeni i izazvali pozornost okoline.
Iako su prvih dana šetali i razgovarali kao prijatelji, jer mu nije dozvolila ni ruku da joj primi, radoznale oči su sve to vidjele a zavidni jezici munjevito širili priču o nihovoj vezi.
Bitanga i Princeza nevjerovatno!
Razbili su neke ustaljene i čvrste šablone koji su vladali, ali njih to nije ni najmanje zanimalo. Uživali su nečemu novom, nečemu što je za oboje bilo otkrivenje i izazov.
Njemu je imponovalo da mu Princeza poklanja svoju pažnju, njemu nestašnom vragolastom i nikad mirnom. A njoj, njoj je sve to bilo ulaženje u jedan novi nepoznati način života koji je izazivao mješavinu straha i uzbuđenje. Željela je bar na momente pobjeći iz šablona koji su je gušili. A on je bio idealan izlaz u novi svijet. Svijet dinamičan, nepoznat i za nju pomalo opasan.
I tako se oni iz dana u dan iz sata u sat sve više približavaše jedno drugom. On je postajao sve ozbiljniji, čak se počeo i redovno brijati, što i nije baš njegova navika. Psovke su polako nestajale iz njegovog riječnika a pomalo je počeo i dizati nos jer su svi bili iznenađeni njegovim neviđenim "uspjehom"
Princeza je sve češće sa sebe bacala plašt ozbiljnosti i počinjala se smijati na gluposti koje je on valjao kako bi je zabavio. Čak je razigrano trčkarala po parku i sakrivala sa sa njim u grmlje gdje su se dugo i bezrazložno smijali i igrali skrivača. Ona najbolja gimnazijalka krije se po parku i smije glupostima. Do tada nezamislivo. Povremeno je čak i sama znala napraviti neku sitnu glupost koju ranije ni u snu ne bi činila.
Nevjerovatno kako se između ta dva potpuno različita svijeta počeo graditi čvrst most. Most koji je prerastao u duboku i čudnu, mnogima neshvatljivu, ljubav.
Kroz to prilagođavanje i igricu i oni su shvatili da se javilo nešto što nisu planirali. Stvorila se prava pravcata LJUBAV!!!!
A da li ta ljubav može zivjeti u takvoj sredini i između dva tako različita bića??

Svakim danom njihova ljubav je postajala sve jača i sve neobičnija. Na neki čudan način su se dopunjavali i jedno drugom pružali ono što im je nedostajalo. Princeza je otkrivala nešto neobično, i za nju novo. Uživala je u njegovim sitnim nestašlucima koji su do tada za nju bili nezamislivi. Strepila je i drhtala od straha dok je on preskako u tudje vrtove i za nju, golim rukama, trgao bodljikave ruže. Skupa su uz smijeh bjezali niz ulicu a onda je ona ljubila njegove izbodene i krvave ruke. Smijali su se tome i uživali u svakom trenutku, divlje mladalačke i neobuzdane ljubavi. Kao da su znali da sve lijepo mora jednom nestati.
Bitanga je polako, pod njenim uticajem mijenjao neke stvari. Postao je tolerantniji i više se posvetio učenju i pripremi za fakultet. Već su skupa počeli praviti planove o budućnosti, ne znajući koliko je ona neizvjesna. Planirali su uobičajene stvari. Završetak fakulteta, posao, dječica i život na lijepom mjestu. A za njih lijepo mjesto je bilo tamo gdje je more i gdje uvijek ima svježih lignji i dobrog vina. Tako, mladalački, romantično i na žalost naivno.
Bližio se i trenutak njegovog odlaska na fakultet. Ona je ostajala u njihovom gradu a on je odlazio u veliki centar da ispuni bar dio snova. Završiti fakultet, ono što je ona zacrtala kao temelj zajedničke budućnosti.
Rastanak je bio dirljiv i težak kao i svaki takav. Zaklinjali su se na vjernost i na svakodnevno pisanje pisama. Bilo je oboma teško ali su se hrabrili onim što ih čeka u budućnosti.
Tod jutra su stajali na stanici i čvrsto se grlili kao da se više neće vidjeti. Znali su da im tek sada predstoje velika iskušenja.
Njemu, nova sredina, nov način života i rada i ono najteže, udaljenost od nje.
A ona? Ona nije znala kako će živjeti bez njega. Da li će se njen život vratiti u onu dosadnu kolotečinu kao prije susreta sa njim ili će nastaviti živjeti onako kako ju je on učio. Ali kako bez njega? Toliko toga novog i nepoznatog. Trebalo je tako izdržati dvije godine a onda će i ona na fakultet i sve će ponovo biti divno kao i do tada.
Samo dvije godine. Tren ili vječnost?

Te dvije godine su bile veliki izazov u njihovim životima. Princeza se posvetila učenju i nizanju odličnih ocjena, odlascima na natjecanja i povremenim izlascima sa drugaricama. Čekala je vikende kada je on dolazio iz grada i držeći je za ruke pričao joj priče o životu u studenskom domu. Počeo se aktivno baviti sportom pa je uvijek bilo nešto novo za razgovor. Malo je i učio, nije da nije, i prve ispite je počeo davati dosta uspješno.
Sve je izgledalo savršeno. Oboje su se posvetili obavezama u želji da ostvare svoje ciljeve a vikende su ostavljali za zajedničke trenutke sreće.
Njihov gradić ih je već prihvatao kao primjer velike i neuništive ljubavi. Već su postali na neki način zaštitni znak gradskih ulica i parkova. Uvijek nasmijani, razigrani i tako divno mladalački zaljubljeni.
Ipak odvojenost i nova tek otkrivena sloboda u Bitangi su počeli buditi neke njegove skrivene i pritajene sklonosti. Sve češće je ispred učenja počinjao stavljati izlaske sa prijateljima i sportske nastupe. Oko njega su na sve strane prolazile mlade zgodne i privlačne cure. To je u njemu počelo ponovo izazivati želju da se pred sobom i drugima dokazuje nastojeći osvojiti njihova srca. Opirao se tome ali svakim danom to je u njemu postajalo sve jače. Znao ja da to ne vodi ničemu i da rizikuje nesto predivno što ima ali ta prokleta mladalačka želja za dokazivanjem je polako počela nadvladavati razum.
Sve češće je ostajao u ženskom društvu i sve češće je zapostavljao knjigu.
Prva velika greška koje nije bio svjestan!
Na njegovu nesreću puno curica ga je primjećivalo i pokazivalo naklonost prema njemu, a to je bio prevelik izazov za njega. I popustio je.
Počele su kratkotrajne veze i izlasci sa drugim curama. Uvijek je misli: "Daleko sam neće se čuti ni saznati." Ona glupa muška svojeglavost i samoljublje su ga uzeli pod svoje.
Ipak njegova ljubav prema Princezi nije bila ništa manja. Koliko god to zvučalo čudno, sebično i nepošteno samo nju je volio. Sve ostalo su bile želja za dokazivanjem. Zanimljivo je da je koliko god manje učio sve više imao potrebu da se dokaže sebi lomeći tudja srca. U njemu se povremeno javljala grižnja savjesti ali uvijek je nalazio neko glupo opravdanje koje bi ga umirilo i uljuljkalo u tom paralelnom svijetu koji je gradio.
Tokom tijedna svakodnevno jurcanje sa nekoliko curica a vikendom divan odan i zaljubljen mladić. Već je postajao pravi majstor u tom dvostrukom načinu življenja.
Princeza u svojoj zaljubljenosti i neiskustvu nije nista primjećivala. Svaki vikend sa njim je bio ljepši od prethodnog. Bila je sretna i to nije krila. Povremeno je primjećivala da je Bitanga polako ali sigurno usmjerava u načinu razmišljanja i ponašanja. Nije bila sigurna da li je to dobro ili ne ali slijepo mu je vjerovla i prihvatala sve što on kaže. On je nastojao da je što više udalji od svega što je okružuje i da je što više veže uz sebe. Uspijavao je u tome i lagano je oko Princeze gradio prelijep zlatni kavez. Širok, lijep ali ipak kavez.
I dalje je svakodnevno sve više zapuštao učenje a nastojao da od života zgrabi sve što mu se pruži. Počeo je živjeti jednim čudnim, sadržajnim i zanimljivim životom, ali neminovno beskorisnim. Stalno je mislio: "Još samo nekoliko mjeseci, a onda će Princeza doći i znaću samo za nju!" Nastojao je ugrabiti što više od života lažući se da će sve to prestati njenim dolaskom. Svukuda ga je bilo, svašta je vidjeo i probao, ničega se nije odricao ali na njegovu veliku sreću ni u čemu nije pretjerivao. Nije se odao porocima koji su mu bili na dohvat ruke. Povremeno se kretao sa ljudima koji su bili na rubu društva pa čak i sa one druge strane prihvatljivog i tolerantnog. Sve je to vidjeo neke stvari i probao ali nije prihvatio ništa negativno. Nikad nije bio pijan, nije postao pušač niti narkoman, od kradje i kriminala se zgražavao!
Jedino nije mogao odoljeti tim divnim, predivnim, nježnim i poželjnim stvorenjima. Ženama!
I tako brzo u nevjerovatnom tempu proletješe dvije godine. Pomogao je Princezi da se upiše na fakultet, jer on je ipak stari vuk! Upoznao ju je sa velikim gradom i njegovim najljepšim dijelovima i jedva čekao da počne nova akademska godina nadajući se da će uz nju sve to proći i da će ponovo biti svakodnevno skupa. Da će sve to što je do tada radio nestati kao magla i da će opet biti onaj i onakov kakvog je Princeza znala i voljela.
I došao je i taj dan. Princezu je dočekao na stanici i ponio joj kofer do podstanarske sobice.
Mislio je: "Od danas sve krece novim tokom."

I zaista sve se počelo vraćati u normalu. Šetali su po gradu, vodio ju je na najljepša i najromantičnija mjesta, upoznavao sa šarmom i opasnostima života u velikom gradu. Činilo se da sve ide kako treba i da se Bitanga vraća u onaj uobičajeni način življenja.
Princeza je učila i polagala ispite na vrijeme i sa odličnim rezultatima. Brzo je postala jedan od najboljih studenata. Da li radi toga ili radi njene urodjene sklonosti ka glamuru i životu u okruženju u koje je Bitanga nije mogao a ni htio uvoditi medju njima se povremeno počeše javljati nesuglasice i nerazumijevanja. On je i dalje živio neobavezno ne prihvaćajući ništa što je konvencionalno i kruto. Uvijek je bio blagi oportunist i uporno tjerao svoj način života. Razigrano i neobavezno dopuštajući onom djetetu koje je skriveno u njemu da se igra i uživa u svemu što mu se pruži.
Ona je sve više težila izlascima na otmena mjesta gdje su se okupljali umišljeni i napuhani kvazi intelektualci željni pokazivanja svojih toaleta i svog na silu nabubanog bon-tona.
Smatrala je da njoj, budućem uspjesnom ljekaru, više ne priliči jurcanje po parkovima i skrivanje na riječnim obalama. Nije joj više bilo ugodno kad se na sastancima pojavljivao obučen u farmerke i siroke majice. Nije joj vise odgovaralo to što je on bio spreman da se druži i sa uličnim čistačima i prodavačima. Njoj je odgovaralo druženje sa uspješnim studentima budućom intelektualnom elitom društva. Umio je Bitanga da se snadje i u takvom društvu. Prilagodjavao se i on i pokazivao da ni takvi ne mogu da ga potcijene ili impresioniraju. Ali u takvom okruženju se nije osjećao ugodno. Nije volio isprazna pametovanja i odvajanje od okoline u kojoj je odrastao i iz koje je potekao.
Uprkost tome nije odustajao od svoje Princeze. Voljeo ju je i borio se da je sačuva. Ta borba ga je iscrpljivala i u njemu polako stvarala odbojnost. Sve češće i više mu je nedostajala ona mala zbunjena Princeza, koja ga je gledala širom otvorenih očiju i koja je uživala u njegovom otvorenom i širokom duhu. Veza je postajala na neki način kruta, uštogljena i gubila onu razigranost i romantiku koja ga je činila sretnim.
U takvoj situacije razlaz se nametao kao najlogičnije rješenje. Medjutim, on to nije htio prihvatiti. Zar da sada kad je Princezu upoznao sa svim zanimljivim i lijepim stvarima koje čine život vrijednim, zar sada da je ostavi?
I tada se ponovo desilo nesto što će iz temelja promijeniti njegov život. Na jednoj maloj studentskoj proslavi je ugledao nju. Malenu!

Malena je za njega bilo otkrovenje. Sitna krhka brucoškinja, naravno medicine, krupnih bistrih očiju koje su ga gutale. Odmah je u tim očima ugledao sebe i znao da ga ta mala poznaje kao što ga niko nije poznavao. Jednostavno prodirala je pogledom pravo u njegovu dušu i imala je kao otvorenu knjigu pred sobom. Osjetio je nešto što do tada nikad nije. Osjetio je da nekoga pozna do najmanjeg detalja a da ga nikad nije vidjeo. Jednostavno je bilo sudjeno da Malena bude tada tu i da ga pogleda svojim krupnim snenim i pomalo tužnim očima. U trenu je bio gotov.
Neka nevjerovatna privlačnost je prosto slomila sav njegov otpor i ponos i on se našao pored nje. Nije rekao ni riječi. Samo ju je privukao sebi a ona je svoju glavu naslonila na njegove rame. Ćutali su zagrljeni ne znajući ni imena jedno drugom. Tek poslije par sati uz prvi ples su progovorili prve riječi.
Malena je bila iz gradića sličnog njegovom i još uvijek je bila zbunjena studentskim domom i svime što je okružuje. Odmah mu je rekla nešto čudno nešto što će ga pratiti dugo kroz život. Rekla mu je: "Ti si Stepski vuk."
Nasmijao se ne shvatajući šta misli. Tad mu je ispričala priču o Stepskom vuku.
Stepski vuk je životinja širokog duha puna života i želje za avanturom. Uvijek teži da nesputano luta stepom tražeći nove avanture i nova uzbudjenja. Medjutim negdje u nekom kutku uvijek ima svoju jazbinu u kojoj ga čeka vjerna i odana ženka. Kad se zasiti skitnje vraća se u svoju jazbinu gdje skuplja snagu za nove izlete i nove pustolovine. Ali nikad ne ostavlja i ne zaboravlja taj svoj kutak jer mu treba i jer mora imati mjesto gdje će se vraćati i imati mir. E vidiš, rekla je, ti si Stepski vuk. Ja sam to odmah osjetila i znam da negdje imaš svoju jazbinu a da ću ja biti tvoja avantura i tvoja pustolovina. Ali, spremna sam na to, osjećam da sam spremna da budem makar i tren tvog svijeta. Samo znaj, jednog dana ćeš poželjeti da i sa mnom imaš sigurnost i mir. Tada ćeš imati problem.
Bitanga se nasmijao i ubjedjivao je da on nije takav i da će joj to dokazati i pokazati.
I tako je počela njihova veza. Uveče je izlazio sa svojom Princezom a dane provodio uz Malenu. Pred njom nije ništa mogao sakriti. Ona je znala za Princezu i za njihove izlaske. Nikad mu to nije prebacila niti pokušala da ih razdvoji. Jednostavno ga je uvijek strpljivo čekala i radovala se svakom njegovom dolasku i i tugovala kad je odlazio.On se savršeno uklopio u sve to. Malena je bila sve ono što nije nalazio u Princezi. Neposredna, vedra, razigrana, upravo je u njoj našao sve ono sto je Princeza gubila svakim danom.
Vremenom je postajao rastrgan. Lomio se svakim danom sve više. Sa jedne strane stabilna perspektivna veza sa, sada već apsolventom medicine, veza koja je obećavala uspješan i očekivan završetak. Sa druge strane Malena divna njezna puna razumijevanja i ljubavi koju je pokazivala svakim svojim pogledom i pokretom. Puna ljubavi koju mu je davala nesebično za razliku od Princeze koja je ljubav i nježnost sve rijedje pokazivala na neposredan i otvoren način.
Princeza je sve vise vršila pritisak na njega. On je i dalje bio šarlatan, apsolvent na višoj školi, koji se uopšte nije žurio da diplomira. Princeza je bila pred završtkom fakulteta i počela je zahtjevati od njega da konačno sredi svoj život ako misli da skupa krenu dalje.
Došao je trenutak kada više nije bilo izbora i kada se morao odlučiti šta napraviti sa životom. Za njega teška, gotovo nemoguća dilema.

Danima se lomio i vagao. Uz Malenu se predivno osjećao. Uvijek je bila tu negdje uz njega, strpljivo ga čekala i savršeno razumjela. Nikad ništa nije tražila a sve je nesebično i iz srca davala. Razumjela ga je savršeno. Sve što nije mogao, ili htio, otkriti i saznati o sebi, ona mu je na jednostavan način otkrivala. Po prvi put je osjetio da pred nekim nema i ne može imati nikakvu tajnu ili čak skrivenu misao. Njen pogled je prodirao duboko u njega i sve čitao iz njegovog srca. Iako joj nikad ništa nije obećavao, niti joj pričao bajke i laži, na neki čudan način joj se predavao i uz nju postajao mali izgubljeni dječačoć kome je ona ulijevala snagu i pomagala mu da ide naprijed. Na njenu nesreću njegov put je vodio u nekom drugom pravcu. Ona je to znala i sve je to trpjela bez riječi. Bilo joj je dovoljno da on nasloni glavu na njene grudi i kaže: "Evo me Malena!" Tada bi ga zagrlila i rekla:"Ništa se ne brini ja sam tu, znaš to!"
Sa princezom je situacija bila sasvim drugačija. Veza je postajala sve bliža nekom rješenju. Samo kakvom? Skupa su planirali zajednički život. Svi njihovi i sva okolina su ih već, poslije toliko godina zajedničkog hodanja, vidjeli u braku. To je nekako bila gotova stvar i ni oni nisu imali snage da se bore protiv toga niti da to mijenjaju.
Planirali su život negdje na moru, negdje gdje ima uvijek svježih lignji i dobrog vina, Stančić u potkrovlju i dva sina. Sve to je divno izgledalo, ali Bitanga je morao učiniti veliki korak i iz temelja promjeniti život. Morao je naći način kako Princezi i sebi obezbjediti takav život i postići odredjeni društveni status, koji bi zadovoljio njene ambicije.
Da bi sve to ostvario morao je povući radikalne poteze.
I, na kraju je došlo do odluke.
Užasno bolne i teške za njega a pogotovu za njegovu Malenu.
Razišli su se iznenada i na težak način, kako se takve ljubavi jedino i razilaze. Srce mu se cijepalo i po prvi put mu je suza zaiskrila u oku. Mislio je da čini jedinu moguću stvar. Bacio je sve što je bilo iza njega i odlučio se na nešto sasvim novo. Riješio je da ode u vojnu školu, da je završi sa uspjehom i da Princezi obezbjedi sve što su skupa planirali.
Mnogi su se smijali čuvši njegovu odluku. Nikome nije bilo moguće zamisliti Bitangu u vojnoj školi. Disciplina, red, odgovornost, poštovanje hijerarhije, sve stvari do tada nespojive sa njegovom ličnošću. Izgledalo je nemoguće, ali on se odlučio na to i krenuo je u nešto naizgled neostvarivo.
Prijavio se u vojnu školu na opšte iznenadjenje svih. Tamo su ga jedva dočekali jer kako rekoše ovo im je prvi put da se neko sam javlja da ide u, tada čuvenu, Bileću! Brzo su riješili sve formalnosti i on dobi poziv. Bez puno priprema je krenuo. Hladnog januarskog jutra je stojao sa Princezom na autobusnoj stanici. Zagrlio ju je i rekao joj: "Budi strpljiva, ispunit ću sve što se od mene očekuje i znaj da ću ti pružiti sve što poželiš. Ovo moramo skupa proći i onda će pred nama da se otvori cijeli svjet." U njenim očima je vidjeo jasnu nevjericu. Čak ni ona nije vjerovala da on to može učiniti.
Ušao je u autobus i krenuo! Znao je da u narednoj godini mora riješiti sve ono što mu je do tada izmaklo. Bio je siguran da on to može!

I tako je počela njegova borba za ljepšu i sigurniju budućnost njemu i njegovoj Princezi.
Napori koje je ulagao u učenje, izgradnju sebe kao nove ličnosti, disciplina, samokontrola i red su za njega bili nešto novo. Prihvatao je to i davao sve od sebe da bude medju najboljima i najuspješnijima. Brzo je kroz taj red uspijevao da otkrije novog Bitangu. Bitangu koji otkriva neku sigurnost u disciplini i strogo planiranom redu i radu. Otkrio je neki novi smisao i način organizacije života.
Ubrzo je odskočio od ostalih polaznika. Njegova urodjena samokontrola je polako izlazila na površinu i omogućavala mu da sve uspješno savladava. Polako se nametao kao vodja i osoba koja može u svojim rukama držati kontrolu i na sebe preuzeti odgovornost za druge.
Nametnuo se kao najozbiljniji kandidat za desetak najboljih kojima se pružala prilika da odaberu mjesto gdje će nastaviti školovanje i stažirati.
Princeza je dolazila da ga obidje i te sate provedena u malom hotelu su koristili za planiranje budućnosti. Sve više su dolazili do zaključka da moraju ostvariti već zacrtano. A to je bilo: mjesto života, more, stan, u podkrovlju, a i oboje su bili suglasni da imaju dva sina.
Lijepo je to izgledalo i njemu je ostvarenje tih ciljeva izgledalo sasvim sigurno. Znao je da je konačno otkrio neke nove vrijednosti i neki novi način življenja i rada u kojem je nalazio neki smisao. Vremenom se u njemu sve više gasio onaj buntovni, neodgovorni Bitanga a budio sasvim novi disciplinovan, vrijedan i odgovoran čovjek.
Ta promjena mu je ulijevala sigurnost da će ipak uspjeti ostvariti zacrtano.
Medjutim Princeza je, usprkos njegovom zalaganju i rezultatima, sve više sumnjala u to da će on uspjeti. Ona je bila na samom kraju studiranja i očekivala je da i on sve to riješi što brže kako ne bi gubili vrijeme u ostvarenju planova. Njoj je izgledalo nemoguće da će on to postići. Možda je donekle bila u pravu jer je to zahtjevalo ogroman rad i žrtvu a to od Bitange niko nije mogao očekivati. Jednostano niko nije vjerovao da će on slomiti samog sebe i postići ono što je izgledalo nedostižno kad je već nekoliko puta mnogo realnije stvari propustio i dozvolio da odu u nepovrat. Osjećao je to nepovjerenje i to ga je tjeralo da još više prione radu.
Na kraju obuke je uspio ostvariti ono što je planirao. Medju 600 polaznika bio je medju deset najboljih i imao mogućnost izbora mjesta i službe gdje će obaviti neophodno stažiranje. Odlučio se na novi izazov i novo usavršavanje i odabrao specijalnu jedinicu tadašnje vojske.
Riješio je da do kraja provjeri kolike su mu mogućnosti i šta može postići. Znao je da to iziskuje nove još veće napore ali je bio spreman na njih. Htio se obezbjediti da za njega nakon školovanja sigurno bude posla i htio je svima pokazati da on može postići ono što malom broju ljudi uspijeva.
I tu odluku je Princeza primila sa nepovjerenjem Svakim danom je osjećao da ona sve manje vjeruje u njegov uspjeh i njihovu zajedničku budućnost.
U novoj sredini je Bitanga ponovo pokazao vrijednosti kojih ni sam nije bio svjestan. Vrlo brzo se nametnuo kao sposoban i snalažljiv vodja i organizator. Svu obuku je savladavao na neobjašnjivo lak način. Ovdje je do izražaja dolazila njegova fizička pripremljenost i snalažljivost, jer u toj jedinici nije bilo krutih pravila. Cijenila se mogućnost brze i pravilne procjene i donošenja odluka u čemu je bio odličan.
Sve to mu je ulijevalo jos veću sigurnost i svakim danom njegovo samopuzdanje je raslo. Konačno je bio siguran da postaje sasvim nova osoba. Disciplinovan, siguran u sebe i spreman da sve životne obaveze sa sigurnošću preuzme na sebe.
Princeza je i dalje dolazila i obilazila ga. Svaki put je u njoj primjećivao sve više sumnje da će uspjeti. Povremeno su do njega stizali i glasovi o izlascima sa drugim. Naravno, kako joj je i priličilo, radilo se o inženjeru. Čovjeku koji je ima ono ključno što on još nije ima. Zvanje!!! Titulu koja je Princezu tako magično privlačila. Tješio se da će on to sve ispraviti i staviti na svoje mjesto kad završi stažiranje i kad uspije dobiti posao. Tada će i on imati neko zvanje ravno njegovoj Princezi. Još više je prionuo radu i ubrzo su očekivani rezultati počeli da dolaze.
Već je imao nagovještaje da će zahvaljujući svom angažovanju i pokazanim kvalitetima moći nastaviti raditi u vojsci sa oficirskim činom.
To je i bilo ono što je htio postići i pružiti svojoj Princezi. Pokazati da njen Bitanga može biti i nešto drugo. Nešto dostojno njene doktorske titule i da se uz njega neće morati stidjeti.
Medjutim Princeza nije mislila tako!

I konačno je sve bilo gotovo. Bitanga se vraćao kući. Iza njega su stajali neočekivani rezultati koji su mu otvarali vrata u bolju i uspješniju budućnost. Jednostavno je postao novi čovjek. Naučio se disciplini i odgovornosti i osposobio za perspektivan i dobar posao. Radom i kvalitetom je već uspio obezbjediti obećanja za brzo zaposlenje.
Ponosio se. Iako niko nije vjerovao u njega postigao je ogroman uspjeh i napravio velik i sudbonosan korak za uspješnu budućnost njegovoj Princezi i njemu.
Ipak u njemu je tinjala neka strepnja. Glasovi o Princezinim izlascima su bili sve jači i češći. Osjećao je da su istiniti. Nadao se da je to samo prolazna radoznalost, jer ona ipak za sve te godine, nije imala nikog sem njega. Mislio je da će njegovim dolaskom sve da se izmjeni i da će skupa nastaviti ka svom cilju koji je bio bliži i realniji nego ikada.
Već pri prvom susretu sa Princezom je osjetio da se nešto dešava. U njenom zagrljaju nije bilo one vatre i ljubavi koju je ranije osjećao. Ništa je nije pitao čekajući da ona kaže ono što bude smatrala potrebnim.
Saopštio joj je da je ostvario ono šsto mu je bio cilj i da ubrzo može očekivati posao. Bili su na pragu ostvarenja svih snova.
Princeza ga je pogledala i nije rekla ništa. Tačno je vidjeo da ona još uvijek ne vjeruje u to. Još nekoliko dana su izlazili dok ona nije skupila hrabrosti da mu kaže.
Počela je izdaleka, iako je njemu sve bilo jasno i poznato. Rekla mu je da joj se čini da ona nije pravi izbor za njega. "Tebi treba neka mirna požrtvovana i samozatajna žena kojoj će na prvom mjestu biti porodica i ti! Nije za tebe osoba koja ce biti ambiciozna i težiti ostvarenju svojih ambicija i ciljeva."
Ćutao je i čekao nastvak. Znao je da dolaze do trenutka kada se sve mora odmotati i razjasniti.
I konačno mu je rekla: "Znaš, ja izlazim sa drugim i mislim da te više ne volim dovoljno da bismo mogli skupa nastaviti." Iako je očekivao da to čuje osjećao se kao da ga grom pogodio. Ipak je sve bilo istina i njegova Princeza mu okreće ledja. Samo ju je pogledao i nije progovorio ni riječi. To ju je zbunilo. "Reci nešto, prošaptala je, bar me udari učini bilo šta!" Ništa nije učinio. Otpratio ju je kući i rekao: "Razmisli još jednom, vidjet ćemo se opet i porazgovarati."
Ni sam nije mogao povjerovati da je došlo do kraja. Kako shvatiti, da ga je voljela i da mu je vjerovala dok je bio neozbiljan, neodgovoran i dok nije ispunjavao ništa od onoga što se od njega očekivalo. A sada, kada je ostvario sve što je trebalo, sada više ne valja i biva odbačen. U njemu se počelo sve lomiti i rušiti. Znao je da pravi razlog nije to što ga manje voli ili što ona smatra da nije tip žzene koji bu mu odgovarao. Morao je to definitivno istjerati na čistac. Morao je znati: "Zašto, zašsto bašs sada"?
Izašli su i nastavili razgovarati. Bio je spreman da predje preko svega i da nastave dalje kao da ništa nije bilo. Princeza je pokušavala navesti neke bezvezne razloge. Pa bila je sputana, tek sada je otkrila život, ne voli ga baš dovoljno itd.. Nije to prihvatao, jer je osjećcao da to nisu pravi razlozi. I konačno je iz nje izletjelo nešto šsto ga je šsokiralo. Nešto što nije očekivao da čuje poslije svih žrtava i sveg truda koji je uložio. Rekla je pravi razlog. Tačcnije izletjelo je iz nje u jednom momentu:

"Ne želim da te vučem kroz život!!!"

Znači, plašila se da on nije spreman ni sposoban da joj pruži ono šsto ona očekuje od života. Pao mu je mrak na oči. Nije pitao da li je to njen budući drušstveni statut ili ekonamska i materijalna sigurnost na koju računa. Nije mu bilo ni bitno. To: "Ne želim te vući kroz život" je bilo ubitačno.
Shvatio je da su sve te godine zajedničkog hodanja bile samo farsa. Shvatio je da nju nikad nije zanimalo njegovo srce, njegova ljubav. Uvijek je u glavi imala samo svoje ambicije za koje je smatrala da on nije u stanju da ih više ispunjava. Uvijek je služio samo kao čvrst i pouzdan oslonac. Kao osoba koja joj je davala nesebičnu i svesrdnu podršku u svemu što je činila.
Okrenuo se i bez riječi otišao.
Narednih noći nije oka sklopio. Sve uspomene na Princezu je bacio i sklonio iz svog života. Kud god se kretao osjećao je poglede provincijskih pakosnika koji su se nasladjivali njegovoj samoći.
Medjutim, znao je da i Princeza misli na njega. Lomila se pod pritiscima svojih bližih, naročito majke. Ona je bila svim srcem uz Bitangu i znala koliko mu znači njena Princeza. Znala je da je on spreman da joj pruži više nego iko drugi. Jer on je volio i davao iskrenošću i srcem.
Pred njim se postavila velika dilema. Šta ako Princeza odluči da ponovo bude sa njim. Da li tada sve zaboraviti i krenuti u novi život sa njom stalno misleći da li joj dovoljno pružza. Kako mogu skupa živjeti kad on želi šetati, pijuckati vino i biti opušten neozbiljan i razigran a ona očekuje izlaske na elitna mjesta u visokom drušstvu gdje su svi uštogljeni i puni sebe.
Ipak, mozda je ona u pravu. Zajednički život tako različitih osoba ne bi funkcionisao. Ali šta ako ona ipak odluči da se pomire. Hoće li imati snage da je odbije. Znao je da neće. Prihvatit će je i skupa će krenuti u nešto što sasvim sigurno nema budućnost. To bi bila samo još većca patnja.
Morao je, koliko god mu to bilo teško, Princezu definitivno odbiti od sebe i razmišljanja o mogućem nastavku veze. Ali, kako to učiniti.?
Postojao je samo jedan način. Mora joj se pokazati u sasvim drugom svjetlu. Mora je navesti da se razočara u njega i da joj nikad ne padne na pamet da poželi biti sa njim.
To je bilo grozno, ali nije vidjeo izlaza.
Sreo je Princezu u šsetnji sa njenim izabranikom. Prilično umišsljenim i uštogljenim tipom. Eto prilike. Prišao im je: "Imam još nešto razgovarati sa tobom, a ti nestani ovog časa!" Auuu, kako je nesretni tip nestao. U trenu ga više nije bilo pored njih. Prezrivo ju je pogledao i rekao: "Evo prilike da vidiš sa kim si. Pobjegao je ne razmišljajuci da li ti treba pomoć. Kao sada, tako će i cijeli život bježati i ostavljati te kad ti bude trebala pomoć. Ali to je tvoj izbor." Bila je zbunjena njegovim nastupom. Čak se i uplašila, što mu je i bio cilj. Otpratio ju je kući i rekao da ne želi više da je vidi sa njim. "Ja cu otići iz ovog grada a do tada da vas nisam vidjeo skupa. Kada odem radi šta hoćeš ali dok sam ovdje neću da vidim ni tebe ni njega."
Bilo mu je užasno teško reći to. Još nekoliko dana je ponovio te svoje prijetnje. U nju se uvukao strah i bila je potpuno zbunjena. Nije ga znala takvog i to ju je još više plašilo. Na žalost, to je bio jedini način da Princeza više ne poželi da ga vidi. Zadnji put je prešao rukom preko njene kose i udaljio se. Još danas osjeća taj dodir.
To je bio definitivni kraj njihove veze. Okrenuo se i otišao iz njenog života.
Bitanga i Princeza su završili! On je u njenim očima ostao Bitanga. A ona u njegovim?
Nije više ni bitno!

Eto forumaši moji, to je pričica o Bitangi i Princezi. Dugo je sazrijevala u meni i morao sam je napisati, iako do sada nikad nisam pisao. Nadam se da mi nećete zamjeriti, nevješto piskaranje i nedostatak stila. Ko zna, ako nastavim možda jednog dana napišem i nešto vrijedno.
Iskreno se nadam da Vam nisam bio naporan i dosadan.
A, da li Vas zanima šta je bilo sa junaka ove priče?
Ako Vas zanima napišite šta Vi mislite kako su prošli. A ja ću Vam na kraju reći, ono što ja znam, o njihovim sudbinama.
Voli Vas Vaš Nikman!

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Cao NIKMAN
Dakle, ja mislim da je Bitanga ostvario svoj cilj. Zivi negdje na moru i ima djecu. Bilo bi lijepo da je Malena uz njega.

Princeza? Mislim da se udala za nekog, koga je smatrala "vrijednim nje" i da vodi snobovski zivot. Pretpostavljam da nije sretna.

Malena? Mozda je sa Bitangom, mozda jos uvijek u potrazi za velikom ljubavlju....

Otkrij nam tajnu....

Pa ako vas bas zanima sudbina ovih junaka, evo napisat ću nešto o njima.

Mile,
Bitangin prijatelj koji ima sasvim malo mjesto u priči zaslužan je za upoznavanje Bitange i Princeze. Sada živi u Beogradu i bavi se slikarstvom. Ima svoj atelje u Beogradu i Grčkoj a izlagao je, veoma uspješno, po cijelom svijetu. Sa Bitangom se povremeno sretne i rado se sjete starih prijatelja i divnih mladalačkih dana.


Malena,
Posle razlaza sa Bitangom imala je nekoliko neuspješnih veza. Sve su se raspadale jer je u svakom muškarcu tražila njega, a to baš i nije neki preduslov za uspješnu vezu. Sada je u braku i ima troje djece. Dvije ćerkice i sina. Radi kao ljekar internista. Sa bitangom se zadnji put srela prije 16 god. Poslije toga su se povremeno čuli telefonom, uglavnom kad je Bitangi trebala podrška u životu.
Jednom prilikom ju je Bitanga pitao zašto ga je trpjela onakvog i dobio odgovor jednostavan i jasan kako je samo ona mogla reći. Odgovor je bio: Volela sam te! Više i nije trebalo reći. Odnos Malene i Bitange i njihove pune dvije godine veze zaslužuju jednu posebnu priču, za koju nisam siguran da će ikada biti napisana.


Princeza,
Živi u njihovom provincijskom gradiću. Radi kao ljekar anesteziolog u lokalnoj bolnici. Udala se za inženjera i postala ono što je htjela. Ima dvoje djece, ćerkicu i sina. Sinu je ime neobično slično Bitanginom. Da li slučajno ili ne to zna samo ona.
Povremeno se sretnu na ulici za njegovih dolazaka u rodni grad. Ti susreti su strogo rezervisani i razmjene samo par uljudnih rečenica. Nikad nisu razgovarali o njihovoj vezi. Da li je ona ikada shavtila zašto se on onako ružno ponio na kraju veze, Bitanga nije saznao a i ne zanima ga previše.
Jednom prilikom iz njoj bliskih krugova je čuo da je izjavila: "Da se nije onako ružno ponio vjerovatno bismo se pomirili i bili skupa." To je Bitangi potvrda da je dobro procijenio ono što se moglo desiti i učinio, pomalo ružnu, ali u toj situaciji jedinu moguću stvar.
Da li je sretna u svom braku? To je njena stvar, jer je sama odabrala način života i osobu sa kojom će ga provesti.



A Bitanga?

Nevjerovatno, ali on je ispunio sve što je planirao. Živi na moru, gdje uvijek ima svježih lignji i dobrog vina. Stan mu je u podkrovlju sa ogromnom terasom sa koje se divno vidi dio Istarske obale i mora. Oženjen je i ima dva sina sa kojima se bori jer su u jakooo nezgodnim godinama. Često se sjeti svojih dana u kojima je bio neobuzdan i nestašan. Sada je to daleko iza njega i samo mješavina divnih a bogme i gorkih sjećanja.
Ponekada se u njemu probudi onaj Stepski vuk, koji poželi da ga ponovo navede na traženje avantura i skitnju po nepreglednoj stepi života.
Za sada odoljeva tom zovu i drži se svog sigurnog brloga u kome ima mir i spokoj.
Šta je on sve proživio nakon odloska iz svog mjesta takodje je predmet neke nove priče. Vjerovatno ni ta priča nikad neće biti napisana.
Ili možda i hoće.......????

Eto forumasi to je sve u ovoj priči. Ko je tu pozitivan,a ko negativan lik? To neka procijeni svako od Vas!

Pozdravlja Vas i voli Vaš Nikman!

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!