|
Tih dana sam dosta redovno izlazio u "Beli Vuk" cekajuci da iz mene najzad iskoci nesto stvarno mocno, mozda neka pripovjetka koja bi bila dva vijeka ispred svog vremena ili barem neka pristojna djevojka puna razumijevanja za moju tragicnu licnost. Ali umjesto fine, kulturne i seksipilne djevojcice, pored mene je, za sankom, svaki put stajao Mica. Mica je bio cvrst momak, momak kao od stijene odvaljen, pravi rmpalija bez i trunke smisla za humor, covjek visok i glup i snazan kao medjed, i uvijek bi se negdje oko dvadeset casova nacrtao u kafani, zauzimao mjesto pored mene u uglu sanka i zatim poceo da pije, uglavnom votku ili duplu votku. Apetiti su mu bili nezasiti i cim bi eliminisao jedno pice, pozivao bi kelnera i trazio sljedece, pa bi i njega slistio a onda trazio novo. Pica su se smjenjivala pred njim kao na filmskoj traci, ali cinilo se kao da ne postizu dovoljan efekat. Ipak, nakon dva do tri sata, unijeti alkohol uzimao bi maha, i na Mici bi se javili prvi pokazatelji pijanstva: raspolozenje bi mu se izmijenilo, nos i usi bi se zacrvenili, a u njegovim ocima si mogao da primijetis taj tamni odsjaj, onaj sto se pojavi kad dusa u covjeku vapi za necim. "Boze, ima li tamo napolju dobre zene za mene?" - ovo, ili nesto slicno, govorile su Micine oci u tim trenucima. Ali, mozda se i ja varam. Mozda su Micine oci govorile: "Boze, bas mi se jede pljeskavica". Ili: "Boze, morao bih sto prije da trknem do WC-a". U svakom slucaju, ma sta da su govorile, bile su to tuzne oci, a alkohol je sada sve to samo dodatno isticao. Trebalo se, dakle, sa tom nagomilanom tugom nekako izboriti. Ja bih u takvim trenucima cesto postajao pjesnicki nastrojen i pisao pjesme koje su bile smaralacke i suvoparne i svakome kome bih ih ponudio na citanje morao se boriti da ne umre od dosade. Micin plitki um medjutim nije bio u stanju da poezijom lijeci rane, a posto je misao o samoubistvu stajala daleko izvan njegovog domasaja, Micin um morao je poci drugim nekim putem ne bi li se koliko toliko uspjesno hvatao u kostac sa demonima duse. Ali to nije bilo nimalo lako. Taj grmalj samo bi sjedio za svojim stolom i narucivao pica jedno za drugim. Dok su napolju vrane graktale a psi lajali, covjek se mogao zakleti da Micu nesto tisti…
I evo u kom bi se pravcu stvar ubrzo razvila. Posto bi pice i prgava narav ucinili svoje, Mica bi se odvojio od sanka, i zatim teturajuci tumarao po kafani i zapocinjao kavgu sa ostalim musterijama. Isao bi od stola do stola i hvatao ljude za kragne i podizao ih iz stolice i bacao ih naokolo po "Belom Vuku" ili ih jednim udarcem katapultirao kroz prozor. "Beli Vuk" je, uzgred receno, bio sastajaliste popularnih srpskih pisaca i intelektualaca ovog vremena kojih na Palama ima u velikom broju, tu si cesto mogao vidjeti likove kao sto su C.Lj, S.C. ili A.T., ali njihovi siroki pogledi, pjesme, zbirke i eseji nisu im tu bili mnogo od pomoci, sve se to raznosilo u varvarskoj stihiji zvanoj Mica, pa su i C.Lj., C.S. ili A.T. letjeli i padali i iznova letjeli uokolo na isti nacin kao i ostali nenacitan i neprosvijecen kafanski svijet. Kada bi muski dio populacije sravnio sa zemljom, Mica bi prilazio uplakanim i od straha sledjenim damama i goropadno im nudio svoje erotske usluge, sve to, naravno, ukraseno sa mnogo socnih epiteta nedostojnih jednog dzentlmena. Jednom prilikom pokusao sam Mici da stanem na put i ukazem mu na nedostatke njegovog ponasanja, medjutim, nalupao mi je par cuski i smirio me za sva vremena, tako da cim nastupi Micino ludilo, ja samo zalegnem iza sanka i cutim zaliven kao bubica. Ta taktika je palila… Pijanstvo i tuca bile su jedina poezija i jedini lijek kojim je Mica lijecio svoju napacenu dusu…
A eko kako sam ja izlijecio svoju :
U to vrijeme pojavila se firma "SIP" - "Stvorite idealnog partnera". Firma se dugo bavila naucnim istrazivanjama na polju visokih tehnologija koje bi omogucile stvaranje novog covjeka od intimnih zelja postojeceg covjeka, i sada su u tome uspjeli, i pojavili se kao novi bogovi, i svako je bio u mogucnosti da prema svom ukusu odredi sebi savrsenog partnera, usamljenih vise nece biti, takvi bijednici nikad vise nece koracati zemljom, i svi cemo do smrti biti neizmjerno hepi. Cijela ta stvar smrdila mi je na prevaru, medjutim jednog jutra probudio sam se i ustanovio da krvarim i raspadam se iznutra, da sam usamljeniji nego ikada i da se to vise ne moze podnositi. Dakle, moralo se uciniti nesto da toj agoniji dodje kraj. Kao jedna od najatraktivnijih alternativa nametalo se samoubistvo. Ali posto je moja kukavicka dusa odavno podigla ruke od ovakvih odvaznih odluka, nije mi preostalo nista drugo nego da obujem cipele, zavezem pertle i odem do "SIP-a" da mi, jebiga, naprave moj primjerak idealnog saputnika.
Firma "SIP" se nalazila na u plavom neboderu, u samom centru Pala, dakle odmah pored Centra za nuklearna istrazivanja. Usao sam u zgradu "SIP-a", pa upitao portira kuda dalje. Objasnio mi je da se popnem na peti sprat i potrazim sobu 35. Sljedeci portirova uputstva popeo sam se na peti sprat i nasao sobu. Pokucao sam, sacekao nekoliko trenutaka pa zatim usao, misleci da je u pitanju nekakva ordinacija i da me iza vrata ceka doca koji ce tu ukloniti sve moje poteskoce. Medjutim, kada sam otvorio vrata docekala me prostrana cekaonica puna ljudi. Javio mi se utisak da sam opet ispao magarac, ali to nije nista novo, taj utisak mi se uvijek javi kad pokucam na vrata i udjem ocekujuci ordinaciju, a doceka me prostrana cekaonica puna ljudi. Prisla mi je medicinska sestra i uvalila mi karton sa brojem 100, sto je jedna lijepa, zaokruzena cifra. Sjeo sam, uzeo da prelistavam primjerak casopisa "Zona sumraka", i cekao da stignem na red…
Lista usamljenih bila je duga, i prozvali su me tek nakon tri do cetiri sata. Usao sam u zasebnu prostoriju koja je prilicno podsjecala na zubarsku ordinaciju, prevashodno zbog te uzdignute kozne stolice koja je ostro strcala i dominirala nad ostalim namjestajem. Rekli su mi da sjednem na nju, a zatim su mi stavili na glavu kao neku kacigu sa dva isturena pipka u predjelu sljepocnica. Mislio sam da ce me nesto pitati, nesto u stilu: kakvog saputnika preferirate, zelite li visokog ili niskog, punackog ili vitkog, vrelog ili ledenog, bujnih grudi ili ravnog kao zilet, raskosnog ili opustosenog intelekta, itd. Medjutim, nista me nisu pitali osim ovog : " Koji bi bio saputnikov naziv " ? - "A "? - rekoh. Morali su da mi pojasne pitanje: "Kako zelite da vam se saputnik zove" ? Rekoh im da bih zelio da se zove Maja, a onda su mi objasnili da su ostala pitanja nepotrebna, da se citav neophodan materijal crpi direktno iz mog mozga, i da kaciga, kombinujuci elemente iz sfere podsvjesnog i svjesnog, i uz pomoc ostalih kljucnih parametara lako moze da ustanovi sta je to sto je meni zaista potrebno, a zatim da podatke, preko, vidite, ova dva pipka, proslijedi kompjuteru koji ce vam za tili cas stvoriti idealnog druga. Do jaja, pomislih: ova kaciga sigurno ce izmozgati da mi treba neka debela sisata crnkinja u hokejaskom dresu broj 40 koja ce me do smrti izgoniti u polja pamuka i sibati me vrbinim pruticem ne bi li me nekako dovela u red...
Pokazali su mi odakle ce moj idealni partner, kad ga masina stvori, da izadje. To je bila neka kabina koja je podsjecala na lift, sa kliznim ulazno-izlaznim vratima, dakle nista specijalno. Rekose mi da je sve spremno i pritisnuse nekoliko crvenih dugmica. Nista nisam osjetio, sve je bilo zavrseno gotovo istog trenutka, trajalo je tek toliko da covjek jedva stigne da se pocese po jajima. Ta kaciga, eto, ocito nije imala puno muke da pronikne u sve duboke sadrzaje unutar mojih sivih celija...
Vrata od kabine otvorise se kliznuvsi ulijevo, i pomaljajuci se lagano kroz gusti dim - eto nje. Kosa crvena kao eksplozija sunca, plave zvijezde svemira u ocima, sve to na tijelu striptiz plesacice, a unutra - a unutra hiljadu andjela i hiljadu vragova... Prisla mi i predstavila se - " Zdravo, nemirni djecace, ja sam Maja " . - Rekao sam joj ko sam ja i skidajuci kacigu pozurio da platim. Sto konvertibilnih maraka, toliko su bili trazili za Maju. Zanemarljiva cijena u odnosu na vrijednost koju zauzvrat dobijes. Ipak, i tih sto konvertibilnih maraka nije tako malo: to je i dalje nekoliko koplja iznad cifre koju bih ja postigao svojom pogubljenom pojavom na otvorenom trzistu. - Nemirni djecace, - pomislih dok sam Maju gutao pogledom - tvojoj usamljenosti je kraj. - Ne moram posebno isticati da je Maja u meni razbudila sve uspavane zvijeri, a osim toga, skrenula mi i paznju na daleko najsnazniju knjigu nekoliko vijekova unazad - na Engelsovo " Porijeklo porodice, braka i privatne svojine"…
I eto, tako sam ja sebe izlijecio. Malo sam, do tog trenutka, bio posustao pod bremenom vremena, a novi Hrist nikako da se konacno uzdigne iznad sivila mase i podijeli ovdje i ondje nekoliko vaspitnih samara, ali tu je sada bila Maja da me isceprka iz groba i ojaca mi vjeru. "SIP-ova" stvar je, dakle, zaista funkcionisala. "SIP" nije prodavao usamljenom narodu sarenu lazu kao "Cang Slang". Popenjes se na peti sprat, udjes u sobu 35, stavis kacigu na vugla, odredis joj ime, puknes sto maraka i eto ljubavi tvog zivota kako izlazi iz kabine i ide ti u susret dok te mali kovrdzavi debeljuca Amor drzi balavog na nisanu...
Ali sada mozemo da se iznova vratimo Mici, kojeg smo ostavili pijanog dok sjedi i tuguje u "Belom Vuku" posto je ostalu klijentelu razjurio ko zecice. Stajao sam za sankom i cijedio neku pivcinu, a u stvari, cjelokupna paznja bila mi je usresredjena na tog zaguljenog tipa, na tog poganog siledziju, Micu…
( planiram da pisem nastavak) Ima li potrebe ?
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
