"pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni, pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se da je cudo sto uvijek nisam bio ovo sto sam sad...zbog sudjenja koje otpocinjem, a sve sam ja na tom sudjenju, i sudija i svjedok i tuzeni...ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji...
ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti.i po izrazu patnje na licu kakvo vise nisam vidio, niti sam dugo mogao da zaboravim jer sam tu patnju ja prouzrokovao.zbog te zene, jedine koju sam volio u zivotu, nisam se ozenio. zbog nje izgubljene, zbog nje, otete, postao sam tvrdji i zatvoreniji prema svakome:osjecao sam se poharan i nisam davao ni drugima on sto nisam mogao dati njoj. mozda sam se svetio sebi, i ljudima, nehotice i ne znajuci. boljela me, odsutna. a onda sam zaboravio, zaista, ali je sve bilo kasno. steta sto svoju neiskazanu njeznost nisam dao ma kome:roditeljima, bratu ili nekoj drigoj zeni. ali mozda to govorim bez razloga, sad, svodeci racune. jer i nju sam ostavio i otisao, ne zaleci, a pozalio sam kad nista vise nisam mogao izmjeniti...
poznat kraj, poznate boje, poznati zvuci, gledam oko sebe:moje, mirisem:moje. slusam:moje. moje je i ovo sto je prazno, cega nema. zudio sam da dodjem ovamo, mirisao sam vjetar, kao kurjak, moja je zelja nalazila pravac. i evo me, ovde sam, nema cuda kome sam se nadao ali je lijepo ali je tiho...mislio sam na zavicaj, na rodnu kucu, i na nju ponekad. sad sam mislio na nju...mozda si ti vaznija od zavicaja, od rodnog doma, sad kad te vise nema. kamo srece da te nema, bilo bi lakse, bilo bi bolje. bez tebe vise me bole tudje daljine, i prazni drumovi i cudni snovi koje sanjam i na javi a ne mogu da ih odagnam bez tebe. ne zelim, svejedno je, a dozivam njenu sjenu, njen nestali lik, da se oprostim, posljednji put, da je ostavim jos jednom.
necu ti dozvoliti da me progonis kao avet.otici cu u svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike nece biti u meni. otici cu,rekao sam i zatvorio oci, spustio kapke,kao vizir, kao kapiju, da utamnicim njenu nestalu sliku. otici cu, da te ne gledam, da ne mislim na izdaju. otici cu, da te ne mrzim, da mi postane svejedno. rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijece ga vjetrovi i sprati kise, nadam se. u meni ce ga potrti pozlijedjenost. "
|