banjalukaforum.com

Ja pripadam onoj grupi samosvjesnih, modernih djevojaka koje kada odu u postelju, ako pored sebe nemaju muskarca da ih polagano i kroz dosta njeznu predigru utjera u seksualni prekrsaj pred Svevisnjim, obicno svaki put obore svjetski brzinski rekord u smislu potrebnog vremena za stupanje u san. I kad zaspim, ja vam spavam cvrsto kao top, kao komirana, i citava ceta kozaka bi se mogla izredati na meni a da ja to uopste i ne osjetim... Eto, koliko vam ja, jebiga, cvrsto spim...

Medjutim, sinoc mi se desila jedna dosta neobicna stvar : iako sam na spavanje otisla kasno i prilicno iscrpljena radnim obavezama u fabrici opeke, crijepa i cigli " Loza Markovic" ( u toj fabrici sam pocela da radim kada je moj san o zvanju diplomiranog psihologa razbijen kao mjehur od sapunice zbog hira celave profesorske glave ), nikako nisam uspjela da zaspim... U takvoj situaciji najradije pripalila bih cigaretu, ali ne pusim, popila bih pivo, ali ne konzumiram alkohol, uzela bih trip, ali ne drogiram se... A uzroka te moje jebene nemogucnosti je bilo mnogo, preciznije receno, beskonacno mnogo...

Komarci, ta nimalo njezna i divna stvorenja ! Ta napast ! Izvjesno vrijeme sam pokusavala da se izborim na dva fronta : hvatanjem malo sna sa jedne, i likvidacijom malih nevidljivih tupana sa druge strane. A onda sam digla ruke od sna. Pitala sam se : Kako je moguce da ti mali seratori nikad ne spavaju ?! Eksperimentisala sam na koliko je sve nacina moguce izbaciti sto veci broj dosadnih letjelica iz igre... Jedan od nacina mi se ucinio narocito efikasan : Vratila bih se u krevet prethodno upalivsi lampu, zaskiljila na oba oka i pretvarala se kao da spavam... I ubrzo bi mi mnogi od njih dospjeli saka ! Na ovaj nacin sam pokupila mnoge i odlagala ih na stranu kao medaljoncice da pricekaju novu sansu u nekom od narednih zivota. Nisu mi predstavljali nikakav problem : misji kurcici... Samo, nekolicina njih su imali dosta neugodan nacin kretanja. Oblijetali bi mi glavu oko potiljka lizuci mi usne skoljke i naglo i neocekivano mijenjajuci pravac napada. To me zbunjivalo, nikako nisam mogla da provalim gdje su. Iz tog razloga morala sam da povremeno ustajem iz kreveta ne bi li ih nekako dovela u red, pa bih onda izvjesno vrijeme samo u gacicama i brusu skakutala od zida do zida, mameci poglede bogova ( jeste da imam samo 45 kg ali je to fenomenalno rasporedjeno na meni ), i jednog po jednog moskitosa lagano otpremala u istoriju... Zadovoljna postignutim rezultatima u pustosenju letecih gamadi, sebi sam dozvolila i mali luksuz : jednom od tih sisoja krisom sam prisla sa ledja, cvrknula ga rukum u malenu guzicu i cekala ishod... A bio je i jedan koji je mlatarao krilima ludacki brzo pa nisam nikako uspijevala da ga stignem, e taj me je totalno izbacio iz takta pa sam se razjarena okomila i na ostala stvorenjca u sobi : musice, mrave, pauke, miseve, tigrove, moljce i slonove, priljepljujuci ih sve redom za podlogu... Konacno, urazumivsi se, za tog hitronogog zvizduceg kuckinog sina pripremila sam posebnu taktiku : pricekala sam da se malo umori, a kad je kreten sletio na plafon, munjevitim udarcem papucom ispickarala sam ga u Vjecna lovista... Konacan ishod je bio : 40 malih avetnih iglica ce sljedeci put biti manje kada se bude cugala moja tjelesna tecnost...

A onda sam bacila pogled na sat. . Jedna djevojka mi je rekla da imam najtuzniji pogled ikad vidjen. Mozda je u pravu, odbijam da se upustim u analizu svog pogleda, pogled je moj i ponekad odaje sto mi po dusi puze, ali svejedno je. Ali morao je da bude tuzan kada su kazaljke pokazivale 05.05. Gotovo cijela noc je prosla a nisam ni oka sklopila. Odlucih da spasim ono sto se spasiti moze i legoh da spavam...

Sat je zazvonio u 06.30, nemilosrdan, tacan i glasan kao i uvijek. Morala sam da popustim i da dizem dupe iz kreveta... I evo me, na jedvite jede sam rasklopila oci, zatim aktivirala lampu i radio. Ah, ustajanje ! Ustajanje je kao smrt u koncentracionom logoru. Nema gore stvari od ustajanja. Ne znam, doduse, kako izgeda smrt u koncentracionom logoru, ali, da znam, sada ne bih sjedila ovdje i opisivala svoje ustajanje, zar ne ? Lijevu carapu sam se potrudila da pronadjem, dok mi je za desnu malo ponestalo istrazivackog entuzijazma. Ali, jebes desnu carapu. Lijevu sam vec imala na sebi, a to je predstavljalo 50 % svih carapa koje sam morala da sakupim ovog jutra. Dovoljno. Ja sam jedna skromna djevojka. Skromna i pomalo depresivna, jebi ga. U zadnje vrijeme samo lutam od bezgranicne tuge i mora suza do krestavog smijeha i soljice kafe u obliznjem kaficu koji se sutra zatvara... Ustala sam, pa posla u pravcu kuhinje, ruseci sve zivo pred sobom. Dobro, nisam rusila bas sve zivo, vec samo ono sto mi se isprijecilo na putu. Napolju je izaslo sunce, dok su ptice kruzile i sirile poj... Poj je prekinut hicem iz revolvera. Neki ocajnik je upravo sebi oduzeo zivot. Mozda neko vojno lice, pomislih. Mozda neki pukovnik u penziji. Pukovnici su danas prilicno ocajni a velika vecina njih posjeduje revolvere. Cuo se samo jedan hitac a to je dobro. To znaci da pukovnik prethodno nije ucmekao zenu. Ocajni ljudi obicno prethodno oduzmu jos neke zivote, prije svog. Mogla sam izvuci jos neke cinjenice i podatke : posto se nisu cula dva hica, vec samo jedan, to znaci da uzrok nesrece nije erotska preljuba. Zakljucujem kao petparacki detektiv, ali, ko ga jebe. Provalila sam im semu, tim pukovnicima. Podizu ruku na sebe najcesce u intervalu izmedju 06.30 i 07.00 izjutra. U to vrijeme ionako nema sta drugo da se radi. Prodavnice pica su zatvorene. A bez pica se sve teze podnosi, barem kazu tako... Eventualno rade pekare. Ponekad je mozda preporucljivije pojesti neki burek ili kiflu nego oduzeti sebi zivot. Ali, covjek se zasiti jednolicne ishrane. Zato ih u potpunosti razumijem, te pukovnike. Evo, meni se jutros strasno jede hot dog. Pojescu ga u grilu kod parka samo da se nasminkam...

Sminkanje je proteklo u najboljem redu i velikom brzinom sam izjurila na ulicu. Bio je dan kao svaki drugi. Nimalo lijep. Do grila sam gotovo dotrcala, izmucena gladju, i narucila hot dog. Decko koji radi u grilu je bio dosta simpatican i djelovao mi je nekako poznato. Razmisljajuci gdje li sam ga to vec vidjela zagrizla sam hot dog. Shvatih tada zasto mi se smjeskao – iz sazaljenja. Hot dog je bio odvratan. Ipak, sjela sam na klupu u parku i jela to sranje odvratno. Usput se i sjetih odakle mi je poznata njegova faca. Licio je na trovaca Janga... Bacih pogled na sat – 7.35. Au, jebote, pa moram na posao. Ustadoh i krenuh...




<font size=-1>[ Poruku promijenio/la: Hari_Haler dana 03.05.2002. 08:54 ]</font>

Hvala, hvala.