banjalukaforum.com

Eto i mene,

da objavim sopstevnu poeziju, ili sluzbeno - ludilo uma



Nije to nestalo tek
Bogom odneseno.
A ni onaj nespominjani
nije imao ideje gdje se denulo.


I

Predstavio se kao djavo...
Ko bi mu vjerovao...
Prvi sam mu polomio noge,
uzeo novce
i nestao u pravcu varosi...


II

Da li je taj sporazum
Povlastica ili proktelstvo.
Kazem prokletstvo,
Neki kazu povlastica…

III

Stvor ludila vjekovnog
Zjapi bogom dozvoljen....


I

Kad sam bio sputan
Nevidljivim okovima stvarnosti
Bio sam sretan I jadan…
Ali sretan.


II

Da li je taj sporazum
Povlastica ili proketlstvo.
Kazem prokletstvo,
Neki kazu povlastica…

III

Stvor ludila vjekovnog
Zjapim ničim, tek sluga
Napujdan moćima strašnim
Postajem strašilo, Znak znalcu
Ljepotu usnulom.

IV

Ej...
Nisam smjelo zao
Niti djavolu drag bitak
Niti svjesno strašilo
Tek prohujalog vihora vitak
Besmislom što čeka da se obnovi,
Grizem je kao prohujali život,
Čekam osudu prokletih ikona.
Strijepim pred osudom...
I mrzim život.


V

Ljudi žive tren za tren
Što protiče vremenom
Koje ima razna imena

Sve se dešava u tišini puta
Stigneš ili ne, a ni ime mu ne znaš.
Možda će smrt biti nemilosrdna presuda
Onog što nije ni osvit onoga
na što si nabasao...

VI

Sjedim i ćutim,
Riječ što hrabrost traži.
Da bude izgovorena.

Podrtavam u kutovima
Besmislenih pokušaja smjelosti.
Bremen od smutnje pomodne želje.
Plaćam danak plećima.
I strahom od svega
Što se kreće mojim staništem.

VII

Ne mogu je
Tu lijepu damu
I preslijepu kraljicu
Lude stvarnosti što ravnotežom se zove.
Porota je prozvvana, rikom iz podzemlja.
Rezultat je znan... Ostavite me, nisam underground.

VIII Revision

Ne mogu je
Tu slijepu kraljicu pravde
Što apokaliptičnim pokretima
Unišava sve pred sobom
Ne znam odakle dolazi
Drhtim pred njenom očajnom nemoći
I proklinjem svijet, boga i đavola
Prvog koji mi padne na pametn, što
Mene podanika slabosti, suošava sa tim
Vrelinama utrobe.

IX

Volio bi da vidiš izgorjela tijela
Ti koji čežnjom posmatraš vidik
Bogatih...

Nekad si bio
Sada nisi
Prokletstvo dišeš...

Nosiš žig prismotre gdje
Mogu samo da se pokleknem i
Propustim te...

Dolazio si i odlazio milion puta
Sve što smo naučili jedno od drugog...
A onda je ona umrla,
A ti si pokisao.... mrtav.

Moć jw nestala jadno, kao i uvijek,
netala sa tobom...

I ništa novo nisi donio, sem onoga što jeste
I nije ni čudo što te mrze, iako misle šta
već misle.

A vrijeme, to prokleto vrijeme
kocka se s trenutka na trenutak
ostajući sa mnom i ostalima
da vjerujemo u tvoje prokletstvo...

X

Nije bio od onih koji dišu,
Mogao je lako da prohuji ničim, našim, nečim.
Otprilike je disao veoma lako, bez forezničarske ideje o smrti.

Dodiranuo je moju mrtvu ruku par puta
Ostao vidjen idejom kratkom da sledjen sam...

Kratko je pokušao da dokuči naš san.
I umro zajedno kao
svakodnevno
besmislen dan.

Ostao sam, naravno, kao i on.
Nismo ratovali, nisam imao snage.
Smrt je bila tako jednostavno ničim
poetična, tek ideja kojoj svi su posustali.

Doviknuo sam joj, crkni kad i ja.
Sta je mogla drugo sem da se nasmijesi.
Kad bio sam joj drag gost.... A nikad platisa.

_________________
life style, stile without life

Spiritualni pesimizam I materijalni satanizam
Ili, kako sam dao korpu djavolu.

Pocelo je otprilike veoma jednostavno.
Negdje unutar moje duse, na
putu G3, trece skretanje desno
pa prvo uspinjanje ka srcu, te trece rebro odozgo,
i lagani skok u bunar zivotnog damara... U toj kuci sam volio ljude..

Ne navracam vise u nju...
Nema smisla.
Ona, ne ja...

Zivot ide dalje,
Smor i dosada.
Covjek je samo ime puta bez kraja

Sjaj koji prodje, nekad ni ne dodje...

I blagost kojom smo cascavali sebe
u trenucima kada smo sa najmilijima
su utocista kojima se vracamo
ili da lizemo rane od propalog dana
ili da umremo u vjecno sjecanje o nedokazanom raju...

Skoro nikad gore
ka visim stepenicama
nije taj plemenit materijal za kovanje
u mojim mladim grudima...

Nista se ne mijenja
sem osjecaja da besmisleno sutra
kroji novo sebe...
Bolest koja se zove zivotom
obujmila me je zadovoljstvom
pripadnosti vecini...

Tu i tamo, (ma lazem, svakodnevno)
trudim se da ne stajem na put velikim, samo
katkad omirisem im svemir, slabasno i nevjerno.

Pokisao od snage mocnih,
pocjepam sve ulaznice ka bozijoj predstavi,
sa starozavjetnom pravdom i mrznjomprema istoj.

Katkad ugledam u tim odsjajima
sebe kao besmisleni vihor svih
proslosti sto se u meni roje
osjetim samo slabost i smrt nade
pozelim da umrem
kratko jasno i jako....

Ne umrem...
stvarnost je tako jebeno zahtjevna...

Okolo nijgdje nicega sto bi
se zivotom zvalo

Katkad pokoji covjek
prohuji kroz moje vrijeme
ostavljajuci me u jos vecoj muci
da besmisao je zivotu mjera.

Svi moji vukovi
kojima kurva slabosti sam,
zavijaju na mjesec
zalosno i turobno, smrtno i bijesno,
kao da taj nebeski krug nosi refleksije
uzasne proslosti gdje
zemlja je prokleto
mjesto za ucenje.

Izdahnem pred noc, smjestim se
u sopstvenu mjeru samoce i nemoci
kraljujem i borim sa sa sopstvenim snovima,
i vidim uvijek taj prokleti raj kao trenutnoj sreci kraj...

Da pocetak se obnavlja kao nekakav usud.
i sve ispocetka uz novi dan...

Dobro jutro prosjace, kazem sam sebi
i vec sam umro za taj dan jer osjecam breme
koje mi nudi kao dar...


Gonjen zeljom ocrnjenom od
svih sadua i muraca,
uzmem casu vina ili bure piva,
da dokrajcim trenutke
koji ce me i koje proklinjem.

To obnavljanje nicega slaboscu me hrani,
iznad cega se uvijek, kao na dohvat ruke,
nazire pocetak nekog novog svemira,
Ali samo nazire...
Nikad ne dozori...

Ne disem, sramota me,
ne vicem, sramota me,
ne pricam, sramota me...
Uopste, ne zivim, sramota me...
Nisam uspio bolje...
I to me nije sramota
zato se toga jako drzim...

Tek tako, svake veceri, umrem...
I iz tog mraka, ustane neko dosadan sam sebi
pomislim na nemoguce
ugasim se kao svijeca na jakoj buri
jadno i tiho i nevidljivo, kao da nikad
ni smisla nije imala...

Ostane samo ljustura navikla
na damare svakodnevice
koja vidjela je sve sto se vidjeti moglo
i zuri prazno u sve to sto jeste
a ne moze da promijeni...

Pomislim na spas u radosti cuda postojanosti
ali nema takvog, bar ga ne vidjeh...

Sve su samo varijable kojima ja nisam matematicar,
tek samo proracun.

Tu i tamo se osmjehnem sopstvenom postojanju,
teskom mukom dokazem sebi da
vrijedi postojati,
povratim sopstvene rijeci, ali nada ostaje, kao
i muka, bez vrijednosti.

Izbjegavam bestiju sopstvenog bica
sto srusila bi temelje svemira kada bi mogla.

Skoro da ronim za srecom suze,
koje teze ka besmislu srece.
brzo se okanem besmislene radnje te
paradoksalno zivim okrajke bljestavila
svemira, nauk koji me obeznani svakim danom.

Ostanem na kraju kao marioneta svemira
da pljujem ono sto nevolim
mrzim ono sto volim
krojim besmislene niti o armagedona.

Vidam rane neznanim junacima
strepim od stvarnosti kao
covjek pred smrcu.

I kunem stvarnost sto
nije bajka, koju sam zivio...

Ta Cetiri zivota...

Svog starog neprijatelja...
Kao i svi, grcao sam od batina roditelja,
mrzio jasno kao sva djeca, sa čistom mržnjom
prema onima koji me kontrolišu.
Naučio sam kao i svi,
da se perfektno dobro branim od udara društva.

U jednom trenutku postao sam majstor
pretvaranja, kalup pretvarača
koji se znao dobro pretočiti iz mača u štit...

Ponegdje, tokom puta, nebo je poprimalo
velicanstveno vedre boje...

Na kraju ostao sam ono što sam bio.
Nada stvarnosti, dijete bijede, vjera nemogućeg...
pročitam ponekad soptsveni besmisao,
umrem prljavštinom ponudjenog života
kradem trenutke zadovoljstva..

cestitam i rugam se velikanima...
u čast im sve te besmislene
trijade.

Smrt na kraju jaše sama
i oprosta nema.

_________________
life style, stile without life

Rapsodija bozije djece

Lijevi i desni,
Lijepi i ruzni,
pravi i nepravi
tamo i ovdje
tu i nigdje.

Svi u propovjedima
o skorasnjem nicemu...
prestanku svega sto jeste...

Krojaci sudbina i pokojeg
dugmeta sto zene im vezu...

Velikani velicanstvenih teorija
smrtonosnih po zdrav razum,
zato i nije medju njima
odavno je naucio da se cuva
besmislenog pakla.

Srecom isti ne proglasava
armagedon grijesnima
ostao bi tek tu i tamo pokoji
tigar, par lasica, dva tri jeza
i netaknuta priroda... skoro...

_________________
life style, stile without life

Uspavana ljepota...

Sakrivena prica u dzungli
svakodnevnih dogadjanja..

Slatka u svojoj raznolikosti
daljine misli i prostora...

Ona pristalica zemljske ceznje ka
ispunjenju, on tek odjek samoce i besmisla...

Misli tetovirane zeljom
nestalno su plivale kroz nepostojanost
zivota.

Sami u plutanju svacije samoce
tek jedna mala zelja o spajanju
kao ceznja ka vjecnoj ljubavi...
Udarala je slatkim zavodljivim rijecima...

Mozda ni citav zivot ne bi bio
dovoljan da se sazna
kraj suludoj ljubavi...

Ostaje to nepojmljivo sutra,
zivot koji nema za nas plan
i mi kao nejaki par, da
saznamo smisao...

_________________
life style, stile without life

Rodjena Glad

Nocas, a i pokoji
svaki dan,
tu je kao tumor
na zicama glasa.

Gladna kao vijekovi,
vapi sobom svakim mojim
glasom...

Nju, njega, to ili ovo,
bilo šta dok
si joj okovani rob...

Željom se zove,
često i mnome,
ali ima puno imena...

Imala je milion opravdanja,
dok nije naišla na mrtvi zid Bude.

Ne znam čija je ona kći ali
moć njena
ovim svijetom kola...

I tako, reci mi samo
kojim dijelom želja ne vlada
da se savijem u isti i
pokunjeno uživam
u slijedećem milenijumu
mira...

_________________
life style, stile without life

hvala, radosno primam poklon... i uzvracam litrom ludila
ako moze...

_________________
life style, stile without life