banjalukaforum.com

A K O


Ako mozes priseban biti, dok svi oko tebe gube
Svoje glave, a zbog toga tebe optuzuju,
Ako mozes da vjerujes u sebe, kad svi ostali u tebe
Sumnjaju, a da ih razumijes u njihovoj sumnji,
Ako mozes strpljivo da cekas, a da se ne zamoris cekajuci
Niti da lazes, nemoj se baviti lazima,
Niti mrznjom, nemoj se prepustiti mrznji,
A trudi se da ne odajes utisak pretjerane dobrote,
I nemoj da govoris rijeci prepametne.

Ako mozes da sanjas, a da ti snovi ne gospodare,
Ako mozes da mislis, a da ti misli ne budu jedini cilj,
Ako mozes da se suocis sa Pobjedom i Propascu,
A da se postavis ovim nevjerama kao da su iste,
Ako mozes podnijeti da ti lupezi izopace istinu koju govoris
I sa njom da mame samo budale.
Ili pak, da gledas kako se stvari kojima si posvetio zivot ruse,
I tada da se sagnes da bi ih zahrdjalim orudjem ponovo gradio,

Ako mozes da stavis svoju dobit na kocku,
I da izgubis sve na ovakav nacin,
I tako da ponovo od samog pocetka pocnes
A da nikad ni rijec o svom gubitku ne progovoris.
Ako mozes da prisilis svoje srce, svoj um i svoju snagu,
Da ti sluze, kad su vec davno posustali,
I tako da se odrzavas, kada vise nema nicega u tebi,
Osim volje koja ti govori ”Drzi se !”

Ako mozes da se mijesas sa masom
A da svoje vrline ipak zadrzis,
Ili pak, da se kreces medju kraljevima
A da ne izgubis osnovne ljudske osobine,
Ako ne mogu da te ozlijede ni neprijatalji,
Pa ni najomiljeniji drugovi,
Ako su ti vazni svi ljudi,
A niko od pretjeranog znacaja,
Ako si u stanju da iskoristis svaki nepovratni trenutak,
U koracanju naprijed kroz ovaj zivot,
Tada ce Svijet i sve u njemu biti tvoje,
Sine moj, A sta vise bices Covjek!

_________________
Ako ľelią - moľeą
Ako moľeą - znam da hoćeą
A ako hoćeą - ąta da ti radim
Sem da ti kaľem - ne udaraj me nisko...

je li to kipling?

Dobar, tri. Sjedi

Imam i ja, imam i ja, vidi

Mozda niko nije umeo da zelio ovako
kao ja nocas.

Tvoje bele ruke kao samoca.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voca.
Tvoj malo sustavi glas.

Sa nosom decackim prilepljenim
uz okno vagona,

Nejasan samom sebi
kao oprostajno pismo padavicara,

i cudno uznemiren toplinom
kao razmazeni pas,

putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu jos neslucene predele,
da drvecu pozelim najlepsu laku noc
na svetu,

da se vrtim kao lisce,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezda i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove,
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku
i lice uz lice tvoje.

Nja!

_________________
sometimes you go la di da di da di da da
til your eyes roll back into your head

Evo jedna i od mene:

Kad rastasmo se tada

Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vreme,
bled, hladan, obraz ti posta,
ko led sam celov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz ceo život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cela.
Ti skrši zavete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.
O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji:
što te ljubvljaše ono?
Ti nikome od tih ljudi
ne beše tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i večno živa rana.
Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smerno,
što srce ti nehajno
već presta biti verno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga leta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nema, tuga.

Želim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji...
Probuđena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji.

Šta ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira...?
Ako s prvim daškom vetrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...

Zagledam u sebe, tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmehom smelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i ne mogu ništa osim da te želim...

_________________
Ako ľelią - moľeą
Ako moľeą - znam da hoćeą
A ako hoćeą - ąta da ti radim
Sem da ti kaľem - ne udaraj me nisko...

TEBI, LJUBAVI


Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...

Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...




Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se dužzlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...

Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.

Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.

Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?




Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...

Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...

Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?




Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...

Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...

_________________
Ako ľelią - moľeą
Ako moľeą - znam da hoćeą
A ako hoćeą - ąta da ti radim
Sem da ti kaľem - ne udaraj me nisko...

Uhhhh starkaco, pa tebe izgleda uhvatilo! Eto, sad vidis kako je

Iz šarenog mnoštva iskr'o si se krišom,
slučajem pometen,
i u tmurne dane oplakane kišom
uneo sjaj snova dugama prepleten.

Zaigraju misli pa se čini lako
dve duše se spoje,
u treptaju rose čini se da svako
može da poleti baš kao nas dvoje.

Prepuštam se sneno zovu iz daljine
lude noći ove;
znam, imam te samo kroz šapat tišine,
ali nedam nikom da mi gasi snove

_________________
Ako ľelią - moľeą
Ako moľeą - znam da hoćeą
A ako hoćeą - ąta da ti radim
Sem da ti kaľem - ne udaraj me nisko...

Ljubavi moja - Zvonimir Golob

Ljubavi moja. Trazim te ponovo
tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu
izmedju snijega sto pada i vatre umiruceg
na tvome licu, ispod tvoje haljine,
u zraku koji izgovaras.

Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada:
tu je kisno ljeto, godina, grana tresnje,
tu je tvoje tijelo od voska na kome je more
ostavilo svoj sjenoviti kriz. Gorcina,

prazno nebo, tjeskoba, lude rijeci
na koje ne pristajem dok silazim
izmedju tvojih ruku i trazim
nagi plac sto ispunjava moja usta.

Ljubavi moja, uzdrhtala na kisi, ona
koja spava na mojoj postelji, prekrivena
mojom rukom, ona koja ne razlikuje vise
to sto sam stvorio i to sto me napusta.

I moju zedj sa tragovima bezumne soli.

San u snu - Edgar Allan Poe

...

Primi poljubac u celo!
I dok krecem neveselo,
potvrdjujem tebi smjelo-
jer istinu sada znamo
da moj zivot san bi samo;
sad kad nesta moja nada,
nocu, danju, bilo kada,
poput niceg, poput sanje,
da l' je zato ode manje?
Sve sto znamo i gledamo
zbilja san u snu je samo.

...

Vrteli se tockovi mog bicikla.
Gde god je stao taj rulet bese premija.

Smakla se o stepenik njena stikla.
Nekad su pogledi bili cista hemija.

Dobro je pocela nedelja,
poslednje pripreme za maturu.
Virili smo u daljine
puni nade.

Preko gimnazijskog bedema,
k'o pravi dekor za avanturu
prosuo je nezni purpur
divlji badem.

Poneli nas vetrovi k'o maslacke.
Jedni su leteli lako, drugi padali.

I curice su postale prve macke
a losi djaci odjednom svetom vladali.

Sve mi je odlicno zvucalo.
Dobro sam stajao tih sezona.
Ljuljale mo oci sirom
promenade.

A nju sam sretao slucajno,
uvek je s pogresnim bila ona,
ali znao sam da sanja
onaj badem.

Stane sve u strofu-dve u baladi:
pustinja proslih minuta i ova zrna sad.

I pred treci refren vec nismo mladi.
Usla je nedavno sama u kafe "Petrograd".

Suvise tajni u ocima,
u zlatni okov joj prstic pao.
Molio me dugi pogled
da je kradem.

Dovraga, kafa je gorcila,
al' taj sam ukus odnekud znao:
probao sam jednom davno
divlji badem.

Balasevic....of skroZ

_________________
)))

Kapljica sjecanja...
Kao sto kisne kapi padaju sa grana u jesen, tako kapljice mog sjecanja dodiruju srce.

Sjetih te se, jer ovo je bilo nase vrijeme. Vrijeme mirisne jeseni koja je radjala njezno novu ljubav. Ljubav dvoje ranjenih ljudi koji su trazili malo mira, topal pogled, srodnu dusu i njezan dodir. Tako je i bilo.

Bojali smo se sami sebe, rijeci koje smo zeljeli reci, a da ne budu pogresno shvacene. Krali smo vrijeme sami od sebe da bi na tren toplina ociju pokusavala uputiti signale istine. Tako je i bilo. Istina nam je parala srce koje je bilo svjesno da je ljubav nemoguca, a jedno bez drugog nismo mogli, nismo htjeli. Gradili smo prijateljstvo na kliskim temeljima, temeljima ljubavi. Vrtilo se sve u krug, uzdasi su parali zrak kada smo bili zajedno, ocajno zeleci dodir, a bojali se svega. Tako je i bilo.

Nije bilo ljepseg i bolnijeg vremena u tvom, a ni mom zivotu. Zaleci sto se nismo sreli davno ranije, rastali smo se dok je lisce padalo i plakalo za nas.

Volis me i dalje, kao i ja Tebe....nije susret potreban da bi se znalo, nije glas potreban da bi se osjetilo. Nocima me pokrivas mislima dok spavam, kao sto ja saljem svoje andjele cuvare da bdiju nad Tobom.

Tako ce biti....zauvijek....sve dok bude jeseni i sjecanja, sjecanja na nas.

Uz dužno poštovanje prema vašim osjećanjima, ali AKO nastavite sa kičericom kao šećerka može se desiti da neko povrati !!!

Za sve one sa slabim zeludcem: vrecice za povracanje su druga vrata lijevo, treci sprat

Ne citaj ono sto ti ocima i zeludcanoj kiselini smeta

_________________
Ako ľelią - moľeą
Ako moľeą - znam da hoćeą
A ako hoćeą - ąta da ti radim
Sem da ti kaľem - ne udaraj me nisko...

svakoga dana u svakom pogledu sve vise drkadzija na ovom forumu, al'

nego evo jos jedna pa po kese

SLOBODA LJUBAVI TVOJE

Rekli su mi da te moram napustiti.
Za njih je tvoja sjena vaznija od tvojeg lica.
Misle da su slobodni kad donose svoje odluke...o robovi nerazumni!
Sebe su okovali prezrevsi tvoju ljubav. Trazili su da te napustim, pitali me zasto dobrovoljno sluzim...
rekao sam im da je tvoja ljubav najveca sloboda...nisu mi vjerovali.
ne poznaju oni ljubavi tvoje...jutrom ih nije budila mirisnim svojim dahom.

Oni nisu ljubili tvoje grudi u zlatnim poljima zita
ceznju njihovih tijela nisi gasila ritmom valova morskih.

Kako bi oni znali o slasti tvojih poljubaca kad zrake zapadnog sunca
diraju dusu,a sjenke noci najavljuju pjesmu uzitka? Napustiti tebe?! Zar bih to mogao?
Moje si ropstvo zauvijek pretvorila u slobodu.
Vezala si me neraskidivim sponama svoje ljubavi...
a kako bih mogao, kako bih znao, njih raskinuti?

VELIKA PJESMA

Danas ti zelim napisati pjesmu,
pjesmu veliku.
Umjesto pisma koje nemam kamo slati.
Danas ti zelim uputiti rijeci
kraj kojih neces moci proci
praveci se da ne znas cije su
kada ih ugledas,
ako negdje, nekad osvanu.
Danas ti zelim napisati stihove
koje ces napamet nauciti
kako bih kroz njih uvijek bila kraj tebe;
cak i kad me ne bude.
Pjesmu ces ovu nalaziti na svojim usnama suhim,
od sunca ispucalim,
dok sa sobom budes pricao u pauzama,
u vrijeme odmora od posla teska,
uznojen i umoran sjedeci na zemlji pod krosnjama
ispod hrastova – kao nekada
kada sam te rijecima svojim krijepila,
svojim smijehom zedj ti gasila
i pod suncem snagu vracala.
Pjesma ce ti ova reci sve:
Da, znam da toga sjecas se i
znam da patis bez mene.
Znam da znas da znam bas sve i
znam da bolje biti ne moze i ne smije.
Zato danas pisem ovu pjesmu veliku,
pjesmu za tebe.
Put ce ona k' tebi sama vec pronaci,
da bi u njoj pronasao mir,
mir za sebe.
Sada, kad sam samo tvoje sjecanje.

_________________
erga omnes