|
Nisam L.N.Tolstojeva Ana Karenjina. Nisam G.Floberova gospodja Bovari. Nisam ni princeza od jebenog Monaka. Ne blistam u noci kao bozicna jelka nakindjurena biserima i dijamantima. Jebiga. Nisam dama aristokratskog porijekla. Nisam nista. Najobicnija sam svakodnevna razocarana i iznevjerena i umorna srpska zena. Zrtva modernog doba. Deflorisana u 22. godini zivota. Na ulici me razne krvopije ne uznemiravaju odusevljenim vristanjima i bacanjem zguzvanih kesica od cipsa u mom pravcu. Minimaks i njegov nos me jos nijedanput nisu pozvali da gostujem u emisiji, ne nosim prezime neke od nasih eminentnih licnosti iz proslosti, ne moram da lijepim vjestacke brkove i bradu na facu da bih se zastitila od spopadanja foto-aparata razularenih paparaca, niti da tumaram pod nebom i suncem i zvijezdama zaklonjena sjenama tjelohranitelja. U podrumu zgrade TV-Pinka postavila sam tempiranu bombu koja ce ekspolodirati jednog utorka tacno u 16:32 i odnijeti cijeli taj besmisao u kurac. Naravno, ne smijem vam ovdje otkriti tacan datum.
Nikada nisam isla u lov na prepelice. Politicki gledano sam ili mrtvo ili nedovoljno sazrelo bice. Patka me zaboli za predsjednikove mudre govore. Jeftino vino odavno dominira svim prostorima mog zivota. I jeftin Stock. Smatram da sam najveca ziva srpska pjesnikinja a zvaku o utjerivanju straha i lazne skromnosti u kosti naroda prepustam, kao i obicno, pravoslavnoj crkvi i njenim cupavim crnim bradama naduvenim od viskija.
Rijetko ces me naci na spisku selektora nase zenske rukometne reprezentacije. Ne sjecam se Doli Bel. Ne osvajam bas cesto zlatne medalje u streljastvu. Zivim u neprovjetrenom, dosta skucenom prostoru, prostoru punom neprijatnih isparenja. Tragedija postojanja je moj krst dok me ovi zidovi posmatraju kao cetiri brutalna krvoloka. Jastucnicu mijenjam jednom u sto godina - tek kad, cudnom igrom slucaja, naidje neki muzjak, - jastucnica mi dok ti ovo citas, bazdi na ljudski izmet, pacove i memlu smrti. Krv mi nije nimalo plava, erudicija mi je skromna, dok su mi izrazajne mogucnosti na jednom uobicajenom, niskom, dosta elementarnom nivou. I svaki put kada se probudim docekuju me iste one misli koje su jednog lijepog jutra docekale Silviju Plat poslije kojih je definitivno odlucila da stavi glavu u gasnu pec.
A ipak, ja ih i dalje cukam: Pjesme.
Mozda bi mi trebalo na neki specifican nacin - izmjenom ustava ili postavljanjem kakvog lakse naoruzanog strazara - zabraniti da to i ubuduce radim: jer, vidi, unoseci ih iznova i iznova u svoj kompjuter, njihov broj narasta, njihov broj postaje sve izrazeniji - ponestaje mi polako prostora na hard-disku i juce sam bila prinudjena da sa njega izbrisem gotovo sve igrice - pa prijeti realna opasnost da jednom u buducnosti sve te pjesme iskoce vani i preplave svijet, kao kompjuterski virusi, kao pacovi, kao bubasvabe.
I? A sta cemo, jebiga, onda?
Stani malo! Ne zelim da svojim pisanjem ugrozavam buducnost naseg opstanka, ne zelim da na dusi nosim bilo kakav zig odgovornosti vezan za ijedan od vidova propasti covjecanstva - pa da zavrsim ribajuci klozete u paklu zajedno sa P.Bak, D.Maksimovic i B.Vilimon.
Ponekad se, eto, osvrnem na to pitanje i zabrinuta nad sudbinama nasih njeznih urbanih guza (a prije svega, naravno, nad sopstvenom) istog trenutka, zastrasena, prestajem da kucam. Sacuvam unijete podatke, izaberem misem opciju za kraj rada, zatim iskljucim kompjuter, stavim zastitnik protiv skupljanja prasine preko tastature pa izadjem da se promuvam uokolo ili nadjem sebi neku od drugacijih zanimacija.
Medjutim, bas onda kad sam kao maksimalno spremna da zauvijek odustanem od kucanja, javi mi se jedna, jos pogubnija misao: Dodjavola, a sta ce moji citaoci reci na sve to? Moji bi citaoci mozda mogli pomisliti: "Ispalila si nas, Hajrija, sine, zesce si nas ispalila..."
Oooo, ne!
I onda kao torpedo jurim nazad kuci i brze-bolje smisljam neku novu pjesmu – jos uvijek zadihana penjem se gore u svoj sobicak, razjurim miseve sa stola, skinem zastitnik sa tastature, ukljucim racunar, udjem u Word97, drmnem jedno pice (da se kao zagrijem malo i oraspolozim i ozivim ganglije), nadjem neki crnacki dzez na radiju i pustim prste (kucam samo tamo gdje me prsti nose) da se sami razlete svuda preko nje, kao lastavice preko nebeskog svoda. I nijednoj od tipki ne dam da mi promakne. Ne stedim svoje tipke - i svaku od njih zveknem bar po jednom.
Juce sam eto tako ukucala jos jednu pjesmu, ali to definitivno nije moja posljednja pjesma, ima tu jedna jos novija, a sta se u njoj Skriva i kroz kakvu sad to mracnu sumu ce vas vasa draga Hajrija ovaj put Provesti da biste najzad stigli do Svjetlosti Istine i Smisla Naseg Postojanja, necu vam na ovom mjestu otkriti: izvolite pa procitajte njenu narednu pjesmu i Doz-
nac-
ete...
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
.