sad sam na netu našo jako fini oproštaj od mike.
CA. BLUES JE UTIHNUO Pre par dana u svom kalifornijskom domu preminuo je Milan Oklopdžić alias Mika Oklop (1948.). Kao da me je neko tom vešću zaustavio u koraku, podigao sa zemlje i vratio me 17 godina unazad, u vreme kada sam, više ni sam ne znam kako, došao do primerka te knjige. Proleće 1990. godine, život teško da je mogao biti lepši iz ugla mladića koji se spremao da postane punoletan u zemlji koja je tada delovala kao sasvim fino mesto za život. Duga kosa, izbledele farmerke i starke, lenonke i torba sa vojnog otpada, a u slušalicama glomaznog SANYO vokmena red Beatlesa i Doorsa, red Violent Femmesa i The Cure, red mladih brit atrakcija Stone Rosesa, Inspiral Carpetsa, Happy Mondaysa, u torbi najmanje knjiga za III godinu srednje ekonomske škole, više je tu bilo obavezne lektire odrastanja i sazrevanja, malo Hesea, malo Ničea, Oscar Wilde, Philip K. Dick, i obavezni bitnici, Ginzberg, Kerouac...i jedan jedini domaći roman..ne nije to bila Knjiga o Milutinu, a ni Kad su cvetale tikve, te lektire na drugi način zabludele mlađarije ruralne i suburbane provenijencije. U torbi se ljuljuškao iskrzani primerak knjige Mikine knjige "CA. Blues" (kalifornijski bluz), dela jedinstvenog na ovim prostorima, objavljenog 1982. godine kada je i postao bestseler sa preko 100,000 prodatih primeraka, a u finalu izbora za (gotovo uvek promašenu) NIN-ovu nagradu gubitnika od Pavaa Pavličića, poznatog hrvatskog romanopisca.
Seks, droga, poznati i nepoznati, jedinstveno Mikino iskustvo iz jedne Amerike koja već tada, kada je roman izašao nije postojala, dokrajčila ju je Reganova administracija, jedne zemlje koja je izgubivši nevinost Kenedijevom smrću sledećih 15tak godina bila najuzbudljivije mesto na planeti, meka umetnosti i provokacije, osvajač slobode i ogromna država sa popriličnom dozom anarhije. Kraj 70tih i početak 80tih doneli su Zvezdane ratove (filmske i vojne), naftnu i krizu sa taocima, talasanja u naizgled monolitnim komunističkim zemljama (Poljska, Kosovo, Titova smrt) i sve je krajem te i početkom sledeće decenije otišlo bestraga. Mi koji smo tada čitali Mikin odgovor Keroucovom "Na putu" sanjarili smo u stvari o jednom mestu i vremenu koji više nisu postojali, a Mikino učešće u svemu tome činilo nas je ponosnim i pokazivalo nam da smo deo jednog velikog i šarenog sveta koji samo čeka na nas. Već sledeće godine shvatili smo da je Blues tužna muzika kada su vojne trube zasvirale uvod u nešto što je na kraju ispalo posmrtni marš.
Miko, slava ti.
_________________ Ne idem više u školu, idem samo u džamiju i na igranke.
|