banjalukaforum.com

Sjedim usamljen bez zene kao pustinjski kaktus u ovoj plavoj sobi i pokusavam da ukucam nesto. Neki pisani materijal vrijedan paznje. No nista iole zrelo konacno da ispliva na povrsinu. Nista sto bi utazilo citateljsku glad. Doveden sam na ivicu prosjackog stapa, a moje pisanje, jebes ga, nikako da iskoci iz sjenke.Cini se ipak da nisam stvoren da postanem pisac velikog kalibra, a la Danil Harms. Okej. Sutra cu na trafici kupiti oglase i pokusati da pronadjem neki posteniji posao.

Izadjem iz Worda, iskljucim racunar, sjednem u fotelju. Otvorim pivo. Dobro je, pitko i zlatno i magicno i hladno, nemam nikakvih zamjerki, i dok ga pijem cini mi se kao da u suludom vatrometu upravo ljubav vodi neki neobicno strastven par...

Nerazdvojni Mi: Pivo i ja...

I tako, sjedim u fotelji i blenem u plafon i pijem pivo kao vrele poljupce kraljice Kleopatre cekajuci neki eventualni val inspiracije.

Medjutim, odjednom pocinjem da se ne osjecam dobro. U potiljak kao da mi nesto pilji. Osvrnem se i imam sta da vidim. Zid otvorio oci. ZID OTVORIO OCI! Prokleti zid me posmatra. Osvrnem se na drugu stranu. Zid opet otvorio oci. Osvrnem se i na trecu. Isti slucaj. I na cetrvrtu. Isto. Cetiri ogromna para ociju bulje u mene. Citava prokleta soba me posmatra. Bulji u smrznutog i pateticnog mene puna neke ubilacke znatizelje. Trenutak napetog osmatranja. A onda prvi zid pocinje da siri ruke. Par nemilosrdnih betonskih saka krecu ka mom vratu. Da me zadave. Plus drugi par. Plus treci. Plus cetvrti. Cetiri para saka. Po jedan par saka za svaki zid. Dva podijeljeno sa jedan jednako dva. Cetiri puta dva jednako osam. Osam betonskih saka. Ka mom vratu, ka mom grlu. Da me zadave, da mi sjebu grkljan, da mi pokvare ovo volsebno lirsko vece. Prekrijem lice rukama i pocinjem da ridam. Mama! Mama! Mama! U pozadini cujem zidove. Gruvaju. Skripe. Ustaju. Cetiri nadrkana zida ustaju i priblizavaju mi se. Soba se ponasa kao ziv organizam, ne toliko prijateljski nastrojen prema meni. Do mene stize neka potmula jednolicna ritmicna lupnjava - dum, dum, dum! To je zvuk kao kad sobi pocne da kuca srce. Mamice! O, mila mamice, pomagaj! U trenutku uspijevam da prebrodim krizu, da povratim trunku samokontrole. Mozgam: ukoliko uskoro nesto ne preduzmes, jebace ti sve po spisku ova soba. Iznadji neko rjesenje, iznadji neko rjesenje, iznadji neko rjesenje, neprestano ponavljam. Onda ga i iznalazim: ustajem iz fotelje, zatrcavam se, i uz lomljavu prozorskog stakla naglavacke ispadam u bastu.

Prodje neko vrijeme dok se osvijestim.

Pas me posmatra sa cudjenjem i vrti repom. Lezim na zemlji okrenut ledjima, okupan zlatnim suncem i obuzet stravom. Mravi planinare na mom nosu. Soba se primirila, ali sacekacu jos malo. Nastavljam da lezim. Ptice lete i plivaju i pjevaju po nebu. Drhtim dok se topli lahor nemirno zajebava sa mojim crnim siskama. A ptice i dalje pjevaju i plivaju i lete.

zanimljivo...

Da se sada ne ponavljam, imas sve u mailu...

Opet, pohvala matematici,ali mojne je meni prosipati ...
Mogu li neke instrukcije , uz popust ?
Sve kontam nesto , da neces biti teska srca , kao sto je armirani beton tvoje sobe...
U , kako je opisa (! ) - pa ti zidovi nosaci bi pretrpili sve zemljotrese...na trusnom podrucju! Banja Luka,recimo ...

Ili se ja to samo ne razumijem u "shvatanje" tvog stila pisanja...
Ne vjerujem bas da je tako