banjalukaforum.com

(posveceno mojoj mami)




Postoje ljudi koji cesto proizvode
neartikulisane krike u
snu.

Postoje ljudi koji lebde u prostoru, a
i ljudi koji se kotrljaju niz
brdo.

Postoje ljudi kao sto su Hemingvej,
Margaret Tacer, Ronald Regan, Norman
Majler, Nice,
I. Hrist, Sofija Loren,
sv. Toma Akvinski,
Kant.

Postoje ljudi koji spavaju gore
visoko u gnijezdima tibetanskih lastavica sa
blistavom tajnom u svom srcu.

Postoje ljudi
koji hrabro guraju naprijed kroz tminu i patnju i
ljudi
koji potisteni skripucu i struzu papucama po
parketu.

Postoje ljudi shto na racun drustva
jednom godisnje stampaju besmislene tirazne zbirke
koje niko ziv izuzev njihovih majki
nece da cita.

Postoje ljudi koji ce sve do pred kraj ostati
prosjecni
a zatim ce na samrtnickoj postelji
iznenada krenuti da izjavljuju masu toga
neobicnog i novog.

Postoje ljudi koji tripuju da Svemir ne
postoji, da je Zemlja plocastog oblika,
da je Mjesec puka opticka varka, kao i
da su zvijezde samo nase iluzije.

Postoje ljudi koje
mi nikada necemo uspjeti da razumijemo, a ni
oni
nece
nas.

Postoje ljudi
ovakvi i onakvi...

Ali
niko od tih ljudi nije
sasvim zlatan; sasvim zlatne
neces tako lako naci. To je ovdje, u
urbanoj sredini,
nemoguce: istrijebljeni
su u potpunosti.

Pa ipak,
kazu da se neki sasvim
zlatni ljudi
jos uvijek mogu vidjeti u
dalekim egzoticnim predjelima ostrva
Garlaufmau

dok sa draguljima u kosi
stoje
pod suncem

visoki, vitki, plemeniti, lijepi.


Charlie Bukwa