banjalukaforum.com

Pjesme su nastale kao rezultat inspiracije misticizmom i okultnim, i kao rezultat posmatranja raznih životnih iskustava kroz mistično-magičnu prizmu. Neke su ultra-okultne dok su neke ispale prilično šaljive... Jednostavno, sjednem i pišem kako mi naiđe, pa šta ispadne
More to come...


Grobkolijevka

AGLA Auriel! Gospodaru Zemlje!
Ovaploti, dok s orlovih pera
zlatna kiša pada...
Oh, teških li muka, odlučiti
dal’ da snagu tražim i krug zaokružim
il’ da samo kupim zlatnike iz blata?

Dubina milenijume diše.
Grobkolijevkom za sve vijeke
i piše i briše.
Ja znam da za nju sam vezan, čak i kada letim...
i zbog toga nikako ne mogu
odgovora da se sjetim...

_________________
conquering the darkest places

Skarlet
(za S.D.)

~Himna~
Sveta Ženo Skerletna! Lavice!
Sjever-krunom okrunjena,
tamne noći Kraljice!

Hej, Prvosveštenice! Vječna sjeno pratilice!
Znam da tvoja Magika
zasjenjuje Božje lice.

~(2+8=10)~
Skriveni sam imperator
carstva svoga;
Ti si mračna carica
tvog domena usnuloga.

Nekad davno mi vladasmo,
(sjedinjeni, a svako na svome)
plimama života, virovima strasti,
tamo gdje se staze iz Ketera lome...

„Ti moj si Bog, ja Boginja sam tvoja!“
Tvoj putir ekstaze, moj mač, naša svijeća.
dvadeset i osam, ravnoteža broja:
slast za sva vremena, gorčina najveća.

~Pad u Ambis~
Oh, Izido, proklet sam, jer
zaluta mi pogled ispod tvoga vela...
Usudih se da Ti kažem: „moja, moja...“
a znadoh da samo Ti si to reći smjela.

Tamnom stranom ukroćeni plamte
svi jezici zmija emocija.
Mračnim sjajem sada sija
galaksija.

Oh, Silo i Slavo, ja Ain Sof bih dao,
kad bih mog’o vječno Tebe da se bojim,
serafimski, da ničice padam,
tu, pred Tobom, pred stopama Tvojim.

~Epilog u prozi~
Stihovi su mrtvi... Oh, zar Sunca više nema?
Ja znam, više nemam pravo da diram u Božje.
Ah, al’ sad sam Pali i to sudba je moja...
Prihvatam je kao Ratnik.

Stojim na rubu Ambisa. Ispod mene kruži Točak Vremena.
Znam vrlinu ćutnje, ali jedno prežalit’ ne mogu:
nikada ti nisam rek’o da ja sam draguljar
i zato sad vičem i vičem i vičem preko Ponora:

„SKARLET, ne bacaj to što ti dadoh,
jer onomad namjerno zaboravih reći:
ne bacaj, to nije kamenje, to su nebrušeni dijamanti...
to su dijamanti za tvoju Sjevernu Krunu!“

_________________
conquering the darkest places

Ovo je jedna pseudo-himnična kvazi-ideološka "poema", koja bi zapravo trebala da se pjeva kao neka koračnica...

Ve Gevurah

Krila od metala teškog, a pod njima zubi!
Bezbroj takvih proletješe sad kroz vrata Rajska.
Pred brzinom zvuka, na Jerihon trubi:
„Dršćite, sad, o carstva Zemaljska!“

Ustanite, ustanite, svi Sinovi Svjetla!
Vijore se barjaci Novoga Eona.
U boj, u boj, u boj, jer Bog sa glavom pijetla
vaših Zvijeda prizva sada trista miliona.

Prepoznajte, sad il’ nikad, da ste Djeca Znanja,
Svi proroci od starine o vama pjevaše.
Sve je stvarno, sve zapravo i niko ne sanja:
dobrodošli na kraj Svijeta – kakvog poznavašte.

Ustanite, evo, sija Zlatne Zore plam,
a pred vama, Djeco, leži blistav drum!
Ad Maiorem, Ad Maiorem Dei Gloriam...
Ad, ad, ad – Infinitum!

Don Huane, Naguale, gdje si, gdje si sad?
Vrati nam se, o, vrati se, Zmijo Pernata!
Don Henaro, Don Henaro, dođi nama ti!
Tvoj glas sad nam treba da se pjeva pobjeda!

Gle, Anđeli svoje mačeve sad oštre!
Svi Bogovi silni su na našoj strani.
Sad gledaju na nas s Drveta Života,
dok se Sila spušta u čas ovaj rani.

Crveni se Pentagrami ponosito sjaje,
krvareći vječno za Slobodni Svijet.
Neka vide, neka drhte, neka znaju šta je!
Vežite se dobro, pred nama je let!

Plamenovi Gnoze sijaju u noći,
nikad svjetla ovoliko na zemaljskoj ravni!
Sav Assiah gori od skrivene moći;
došao je, došao je, kucnuo čas Slavni.

Svjetlost Aeona neprekidno raste,
na sve strane grmi pjesma Sandalfona.
Pokršteni vatrom, znate ko ste, šta ste:
sad će pasti mračna kula novog Babilona!

Naprijed, naprijed sada, zadnja bitka kreće,
pod krilima Sile, nova rezolucija.
Zagrmite iz sveg glasa, poslenici Sreće:
„Svijest je krajnja granica, vječna revolucija!“

_________________
conquering the darkest places

Yetzirah

Ja znam da si blizu, tu, na dohvat ruke:
u purpurnoj Sferi,
u broju devet,
u Temelju naše svakodnevne muke.

Dodirnuh te, tek na tren il’ dva,
a za tobom čeznem otkad čuh za tvoje:
fontane svjetlosti,
vodopade sjaja,
okeane boje...

Ti, veliko ogledalo,
što nosiš ime zvjezdano,
kako ću te naći u ovome mraku?

Oh, kako li je samo vješt Bog?
Kako je uspio da sakrije čitav jedan Svijet
od pogleda mog?

_________________
conquering the darkest places

Crna Noć Duše

Gdje ste sada, gdje ste, Svjetla sefirotska?
O, da li ću ikad više vidjeti vaš sjaj?
Hoće li se kad vratiti sva vremena ona
kada znadoh čvrsto da na Putu sam za Raj?

Oko mene sada gmiže gusta tmina
i demonski krici i olujne plime,
a u meni ništa do pusta praznina,
kojom bolno odjekuje samo jedno ime...

Kako li sam često posmatrao ljude,
kako slijepo udaraju, užas proizvode,
ne mareć’ za svjetove slobode.

Al’ sva tuga svih vijekova ne znači baš ništa
kad te neko drag, najbliži – jednostavno izda
i kad se, bez riječi, okrene i ode.

Ja čuo sam dobro sva upozorenja,
vidio sam jasno sve te mračne znake
i dobro sam znao da se nešto mijenja,
ali nisam naslutio ovolike zamke...

Ja spreman sam bio, al’ oružje svoje
okrenuh u pogrešnome smjeru...
i Crno Božanstvo mi priđe iza leđa!
Kako? Zašto? Pa ja nikad’ ne izgubih vjeru...

A sad, šta je tu je, znam.
Boriti se, nadati se moram,
sve dok traje ova Noć, crna, tamna, duga...

Znadoh ja da vrijeme sreće
jednom proći mora;
jednog dana, isto tako, proći će i tuga.

_________________
conquering the darkest places

Ovo je jedna koja je trebala da ispadne potpuno drugačije, ali i ovakva mi se stvarno sviđa
U svakom slučaju, kritike i komentari za sve ovo su dobrodošli, a biće još toga.


Riječ na z.

Znam, znam, stari dobri Hermese - slučajnost ne postoji.
Ne postoji stvar koja se „jednostavno desi“.
Slučajnost je tek ime za Zakon koji nismo prepoznali, znam,
ali ponekad si jednostavno – tu gdje jesi.

Šta sam, ustvari, zapravo htio? Nikako mi nije jasno...
Pa nisam valjda želio zlatne Himalaje, kraljevstva Svijeta i te stvari!?
Ma ne, nije moguće, znam ja tu priču dobro...
Čekaj, koji to „ja“ zna priču? Možda onaj drugi „ja“? Ma, batali, stari...

Ako sam ratnik Svjetlosti, u službi Univerzuma, SVE-ga lično,
ako sam dobio toliko mnogo bitaka, zašto sam izgubio ovako važan rat?
ako sam treniran od strane Sila da stalno budem na oprezu,
kako mi se onda desio ovaj grozni šah-mat?

Sad bi najslađe bilo lamentovat' nad sudbinom gorkom,
nešto kao: „jao-meni-majko-mila-kuku-lele“
samo da se zaguši pobjedonosni Atmanov glas,
koji uporno i glasno ponavlja: „pogriješio si, negdje, Samaele!“.

Baš bi bilo dobro svaliti sve na „tužni sticaj nesrećnih okolnosti“,
te kako se neko našao „na pogrešnom mjesto u pogrešno vrijeme“,
ali nema smisla, kao što rekosmo, slučajnost ne postoji;
uh, prokleti Ego, da mi ga je nekako odlijepiti od ove ružne teme...

Eh, bar da su stvari krenule na bolje... ovako je mračni horizont sve niže,
Zli Znak mi visi nad glavom i još jedna Crna Noć Duše prijeti,
a s vremena na vrijeme naiđu trenuci kad bih najviše volio umrijeti.
Oh, Bogovi i Nebesa, čemu sva ova budalaština i tako strašno ofucan kliše?

Pa, moj stari Hermese, kako ti ono jednom reče – „kako gore - tako dole“;
dobra ti je ta, Triput Uzvišeni, nekad sam pomoću te četiri riječi pravio biblijska čuda...
Hmmmm, ako sam nekad mogao, pa mogu i sad, more!
Mogu i sad, ako sam mogao onda kad mi je bilo mnogo gore...

Pa da, mislim stvarno, zašto magarca od sebe pravim,
pišući sve ovo i ovoliko, ove dokone kasnoljetnje večeri?
Sad ću da se bacim na posao, pa da neku „promjenu pod voljom“ spravim.
Kako pjeva onaj švedski ansambl: „Hail the Mystery!!!“

Odoh sad...

_________________
conquering the darkest places

Sviđaju mi se,volim ovaj pomalo arhaični štimung.
Nastavi

Hvala puno, biće toga još, dok god ima inspiracije
Evo još par novih:


Tok hiljadu sila

Ehieh! Neka bude Volja Tvoja,
jedino Sve-Jastvo!
„Ja“ samo sam jedna fokalna tačka,
a Tvoji su, za svu vječnost, Sila, Slava i Carstvo.

Sve u Slavu Svjetlosti bez kraja!

Svojim mačem param Nebo, vode su u plamenu.
Orao je sletio, na mom je lijevom ramenu.

Transmutacija u Vatri.
Vratnice Raja.

Emocija
plus misaona forma:
solve et coagula!
Knjiga Sjaja.

Olovo se ponovo prevata u Zlato.
Dovešću do kraja ovaj eksperiment. Perdurabo!

***

Zlatno je sjeme posijano.
Zlatna kiša će da pada.
Zlatan plod ću dočekati.
Sad ostaje samo – činiti.

_________________
conquering the darkest places

Na Novoj Nekropoli

Sjećam se, k’o da je juče bilo,
(ah, Nebesa, kako vrijeme teče)
kad sam, sad već davno, prolazio tuda,
pokraj Nove Nekropole, u proljetno veče.

Bila je tu, sa mnom, moja stara ljubav,
još uvijek smo proslavljali ono šta nas veže,
kad pade mi pogled na mermerno more
i moradoh zastat’: misli poletješe...

Kamenovi
kriju prazne ljuske.
Zaborav se šunja
kroz prolaze uske.

Jedna strašna slutnja pogodi me tada
i sad dobro znam da baš će tako biti:
jednoga ću dana milu ljubav svoju,
baš na ovom mjestu u grob položiti.

U istome trenu, iznad svakog groba,
sjećanje na smrt mi zazvoni na zvona:
„svak’ ko tamo leži, svi u svoje doba,
svi su bili ljudi, kao ja i ona“.

Ja znam da svi oni
negdje sad postoje,
znam da nisu ’zalud
proživjeli svoje...

Znam ja da je tako (al’ ko zna gdje i kako?),
ali znam još nešto - i neću to kriti:
u Beskraju ovom, taj, baš taj svoj život,
niko od njih, niko od nas, neće ponoviti...

Svak’ ko tamo leži, ispod tihog cvijeća,
svak’ je nekom bio ljubav, i sreća najveća;
i baš svako od njih, što sa svijeta nesta,
svak’ od njih je bio, i svak’ jeste Zvijezda...

Tad zagrlih dragu, ne rekoh joj ništa,
već samo poljubih usne njene meke,
al’ negdje u meni jedna pjesma osta,
da zauvijek plovi niz nebeske rijeke:

„Blagosloven esi Gospodi, nauči mja opravdaniem Tvoim,
hvala Tebi što već mnogo znam, što više se ne bojim...
Znajući za bol što čuva ga ovo mjesto,
hvala Ti što ja u Nebo gledam, o Jutarnja Zvijezdo!“

„Slava Tebje, Gospodi, nauči mja opravdaniem Tvoim,
hvala Ti što poželih da saznam zašto ja postojim...
Hvala Ti što tu, nad njenim budućim grobom,
ja sjetih se ponovo: svi jedno smo sa Tobom!“

_________________
conquering the darkest places

Vjerujem da će neki skontati o čemu se ovdje radi :


Priča o Moći

U tebe ću poći,
oživjela Noći!
Hodom Moći
u tišinu doći.

Srebrnome gavranu
pružam lijevu ruku.
Pukotina sveprisutno
likuje u zvuku.

Grana ova Lovac je Duhova.

Učitelju Nagual, uroni me u Mrak.
Dobrotvore, nauči me da koristim strah.

Volja šeta linijama Svijeta.

Siva krila Saveznika
vrebaju me iza leđa,
pazeći da me ne takne
poremećaj zvani sreća.

Odvojeno Znanje
nadolazi iz Mraka,
u Ihtlan se ne vraćaju
staze Čarobnjaka.

Lik čovjeka prošlosti je jeka.

***

Ništavna prašina, od svjetlosti hrana,
ima pravo na jedini Dar:
da proleti u neku slobodu neznanu,
kroz Pernate Zmije porođajni žar.

Besprijekorno proživite, Ratnici!
Crni Beskraj sagledajte, Glasnici!
Nalijevo se otisnite, Sanjači!
Ludilo simulirajte, Tragači!

***

Moram ja da pređem još mnogo planina:
ne savladah ja, još uvijek, trećeg dušmanina.
Jednog dana, možda, kraj Orla ću proći,
ali se još uvijek ja rvem sa Moći...

_________________
conquering the darkest places

Evo za kraj ove ture, jedna old-school ljubavna Znam da neki stihovi liče na Nightwish i HammerFall, ali šta da se radi, ne biram ja odakle mi dolazi inspiracija

Slutim Zoru

Znam da ću se uskoro
zaljubiti.
Znam, jer mi to Nebo javlja znakom jasnim...

Uskoro ću usne neke
ja poljubiti
i ponovo zaploviti dubinama strasnim.

Ne znam samo da li slutim
neku koju nisam sreo,
za koju je plod mog srca
sad, tek sada, sasvim zreo...

Ili možda naslućujem neku ljubav staru,
s kojom mi se jednom raziđoše puti;
sad me zove da ponovo mi budemo Jedno,
sada ona, kao i ja, nov početak sluti...

Dal’ moram da hrabrost skupim, i da se usudim
da ponovo ja vjerujem (dal’ ću moći ikad?),
u očima nekim novim da se ja izgubim,
i da sebe ne pronađem, više nikad, nikad...?

Ili Nebo možda želi, možda hoće, da naučim
ono što ja nikad, nikad nisam znao:
da naučim ja zauvijek od srca da praštam
i nastavim, nakon toga, tamo gdje sam stao...

Znaš li samo, o, buduća, kolika te sreća čeka?
Znam da slutiš, kao i ja, jednu zoru iz daleka.

Znaš li da za slutnju tvoju itekako ima nade,
da, čak i na ovom svijetu u kojem se srca hlade.

Slutim ja u tvome srcu jedan cvijet koji ne vene,
koji traži, vapi, želi isti cvijet što je kod mene...

Znam dobro da tvoje srce, puno čežnje i davorja,
sad nosi mi svoj amarant iz zemalja praskozorja.

_________________
conquering the darkest places

Nije loše

Dobra ti je ova zadnja , a svidjela mi se i Yetzirah.

O boze ti pomozi i sacuvaj... pa kakve su ti ovo bogohulne i nakaradne pjesme... boze ti pomozi.

_________________
In the shape of a black goat - The dark lord himself!!!