banjalukaforum.com

U restoranu, u parku, na Uscu dobili smo dozvolu da jedemo ostatke od svadbe. Jadro je provalio taj restoran, ribao WC za sitnu lovu i sprijateljio se s konobarima. Vrijedilo je. Kao danas. Prije jela smo cijeli dan cekali pored same vode, crijeva su nam horski pjevala, hladili smo tabane u mulju, suncali se i zezali. Slusali smo kako tresti muzika iz sale, napregnuto smo cekali, znali smo da od momenta kad muzika prestane treba da budemo vrlo brzi, najbrzi, neko bi mogao da nas preduhitri. Zato nismo mogli bas da se opustimo kao u subotu. Sve u svemu, plasili smo golubove, gledali brodove. Lutali smo tako, zurili u vodu pored ruznih splavova na kojima su se gostili bogati frajeri, plasticni poslovni ljudi i utegnute klinceze. Majki je zbog tih klinki isao dva puta u grmlje da ga drka, znamo po njemu sta je radio, ima on tu tradiciju, zato je i napustio posao i porodicu. Povremeno rijekom bi prozujali gliseri ili djevojke na skuterima. Na goloj, mokroj kozi sijala se uvijek neka zlatna ogrlica ili medaljon. Super zivot, pomislis, ali i mi super zivimo. Zavalili smo se na betonsku klupu, pustili da nas sunce grije. Daleko je do vecere. I bog blagoslovio onoga ko se sjetio da projektuje i napravi ovu betonsku klupu sto se pruza cijelom duzinom keja, ne donoseci nikome korist i zaradu, na radost umornih ljudi kao sto smo mi.
I tako sve do veceri. Onda smo prisli sali, ali na bezbjednom odstojanju. Unutra su promicale namjestene zene na velikim stiklama, Zo Ludak je imitirao njihove face i gegao se oponasajuci im hod. Onda se se svi oni polako razilazili, a mi smo morali da slusamo galamu pijanih mladunaca i glupi namjesteni smijeh, pa zdravice, pa kuma. Pa dok udju u svoje skupe automobile, pa dok odu. Nikako da odu. A jebe se nama i za mladu i za mladozenju, nego samo da se to sto prije zavrsi pa da zderemo. Hoce li ostati nesto, nece valjda sve da pojedu. I konacno neki konobar mahnu Jadru, pa smo usli. Prema planu. Samo nije nam dao da pridjemo stolovima sa hranom. Morali smo prvo sve stolice da iznesemo, da ih slozimo, onda smo ja i Jadro otisli da ribamo klozete a Majki i Ludi Zo su ribali pod, skupljali tepih, i bacali masne otpatke u veliku crnu kantu. Ja licno inace preferiram govna i klozete, posao ciscenja ljudskih izlucevina neprijatan je samo zbog predrasuda: kao gadis se govna, a pun si govana neprestano! To je u stvari cist posao pod uslovom da imas odgovarajucu opremu. Prvo smo obrisali usrane plocice, onda krv u zenskom WC-u. “Jebi ga”, rece Jadro “Svako ‘oce da se izrazi pa crta onim sto mu je pri ruci.”. Deterdzentom smo oprali pod i prskali ga vrucom vodom iz crijeva. Onda smo se i sami okupali. Kada smo zavrsili mokri cvor je blistao. “’Ej smrdljivci”, viknusmo drugoj dvojici, “ne prilazite nam, mi smo fina gospoda”. Oni onda uzese da nas vrijedjaju, kazu “Jesu li vam cisti anusi, pedercine”. E, tek onda su nam konacno dozvolili da pokupimo ostatke, trpali smo sve u kese i dzepove. Bilo je dobrog pecenja, ali ja vise volim sarmu, pa dok sam trazio tanjir od konobara, oni se dohvatise mesa. Uzeli smo i slatkise, oni ne zauzimaju mnogo mjesta, a brzo utole glad i oraspoloze coveka. Alkohol nam nisu dali da ne bismo pravili sranja. Mene je to zesce uzdrmalo jer sam volio dobru cugu bez obzira sto sam znao sve opasnosti koje donosi. Jadro je kukao kod svog ljubljenog konobara i iskukao jednu tek nacetu bocu neke rakije.
Polako, nogu pred nogu, krenuli smo ka mostu. Flasa rakije je kruzila i raspolozenje je brzo skocilo. Sa mosta je grad bio nekako neobican. Dolje u rijeci, voda je imala neku tamnocrvenkastu boju. Valjda od neba, od posljednjih odsjaja sunca na nebu. Majki poce da sere kako je grad lijep i da su super svjetla brodova sto se ogledaju u vodi. “Koja jebena svjetla?”, viknu mu iza ledja ucugani Jadro, pa smo svi poceli da se smijemo. Istina, prizor je stvarno bio lijep pa smo zacutali s zatim poceli da trcimo i poskakujemo. Pored nas su zujali automobili, kako krntije slugu, tako i limuzine gazda i gospodara, pjesaci su se osvrtali, a biciklisti na svojim high-tech biciklima sumanuto zvonili. Trcao sam, podstaknut ljepotom mjesta, a ipak mi je bilo zao sto zurim jer sam htio sto duze da ostanem tamo. Viknuh ostalima: “Stoj! ‘Ajmo da gledamo brodove.” Oni se nacerise “Nema brodova.” Ipak smo se svi uhvatili za masivnu celicnu ogradu i gledali u sve mracniju vodu kako protice. Ludi Zo rece: “Sta biste vi da ja sada skocim? Da li biste skocili da me spasavate, da li biste zvali pomoc?” “Nista”, Majki mu se naceri, “nama bi to olaksalo disanje, ali ipak nemoj da skaces, pomrijece ribe”. Nikome nije bilo smijesno, pustili smo ogradu i krenuli dalje, presli most, produzili pored ruzne pijace i autobuske stanice.

Smijali smo se ljudima sto zure nekuda, nervoznim dilerima deviza i prljavim prosjacima. Smrdilo je od guzve i od izduvnih gasova. Neki polivaci su prali pijacu, culo se kako mlazovi vode udaraju u prljavi asfalt. Kore od lubenica i ostalo trulo voce kotrljalo se prema kanalizacionim odvodima. Pored nas lijepili su neke plakate na stubove. Djevojke, sredjene za izlazak cekale su da predju ulicu. Sve su bile skoro jednake, sto je sasvim logicno jer se uglavnom oblace na nekoliko gradskih buvljih pijaca. Ko je samo malo upucen u svercerski posao odmah zna i o kakvoj se odjeci radi i o porijeklu i o kvalitetu. A onaj ko je samo malo zivio u ovom nazovi gradu odmah zna sve o cijeni i kvalitetu onih sto takvu odjecu nose. Samo rodjeni svercer nikada tako ne razmislja. Klinci su se takodje utegli, nabacili znacajne, zajebane face, spremni da sarmiraju, :”da budu muskarci”. Kao, opasni su. Nemamo na cemu da im zavidimo: oni ipak nisu i nikada nece upoznati stvaran svijet. Neki otmjeni ljudi kupovali su velike sarene, umjetno obojene sladolede u prljavoj, jeftinoj slasticarni usput. Kuda cemo? Naravno u park, da izbjegnemo podsmjehivanje taksista, prezir uparadjenih bogatasa i bijes policije. Tamo gdje se propali provincijalci bez novca za kartu spremaju da prespavaju, snaci cemo se i mi. Nase mjesto je bilo slobodno, pa smo sjeli na asfalt, uz zidic. Preko puta neka ruzna seljanka izuva svoje natecene noge iz uskih cipela. Da nije noc vidjelo bi se da su joj prsti crveni i prepuni zuljeva. Na drugoj klupi zamisljeni seljak vecera, na papir je slozio uredno isjecene kolutove kobasice, tu je i konzerva jeftinog piva. Cuti mi se. Mislim. Znam da zvuci automobila, buckuris svih vrsta glasova iza nas znace noc u velikom gradu. Neobican je i nacin na koji sada to dozivljavam. To je, ipak, mogao biti moj grad. A sada, poslije toliko godina od Sloma, sto se mene tice iza ledja bi mogla da pocinje i Sahara. Vidim da su renovirali mnoge fasade unazad nekoliko godina. Ali mogu li se tako lako sakriti tragovi zlocina? Iz depresije me ipak budi glas Ludog Zoa. On prica meni poznatu pricu o vremenu koje je proveo u zatvoru, u Centralnom, prica o kriminalcu koga je neko nedavno ubio. Kaze: “On je mene postovao kao covjeka.” I ponavlja to: “kao covjeka”, “kao covjeka”. Mislim da mu kazem: “Znas li ti, Zo sta je to humanizam i renesansa?”. I bas bih da cujem njegov apstraktni odgovor. Ali vec me gurkaju, moj je red da zicam cigare. S teskom mukom se uspravljam, iza mene i dalje tece prica o duznosti sobnog starjesine u zatvoru, o vlasti i autoritetu. ...
Pogledom trazim zrtve. Cigaru mi moze dati samo neko kome ta jedna cigara ne znaci mnogo, neko dovoljno bogat da ima taj trip o sebi kao dobrom covjeku, samilost, davanje i tako to. Da on meni pomogne sa cigarom, da ja njemu pomognem da misli o sebi kako je dobar covjek. Ma samo malo ljudima treba. Malo pa da pomisle kako su dobri i plemeniti. Mozda je to par na klupi iznad, prici cu im sa strane, da ih iznenadim. Slikarka ili studentkinja slikarstva nosi veliki karton, fasciklu, sta li. Mozda arhitektura. nevazno. On se poigrava svojim mobilnim, cute oboje, gledaju preko rijeke i sto je najvaznije puse. Kazem uctivo: “Izvinite, da li biste mogli da mi poklonite jednu cigaru?”. I vec ih moja uctivost kako vidim iznenadjuje. “Da, evo”, kaze tip sa mobilnim, pruza mi kutiju, djevojka me posmatra zacudjeno. Stojim na trenutak, osvrnem se. Mozda bi trebalo da im kazem. Samo sta da im kazem, da je vidik sa ovog mjesta sada drugaciji, da nije bilo velikog trznog centra, da se vidjelo vece parce neba. Nije uvijek bilo isto... Okrecem se i zurno odlazim.
Tamo prilazem cigaru, ali oni se i dalje zucno raspravljaju, Zo i dalje prica o svim tim drugarima iz zatvora. Kazem: “Jebi ga Zo”, znamo da nisi uspio u zivotu, bio si sitna riba. Da si uspio ko’ ti tvoji, Imao bi kucu, radio bi za policiju, ne bi znao sta da radis sa lovom i piletinom.” A on se pravda, “Treb’o si da vidis sve, i ulizivanje drotovima i osvete i batine, i cinkarenja. Nema tu vitestva i kodeksa, prljavo je to. Sve ti je to foliranje.” Kaze Jadro da ne seremo vise, nego da vidimo za sutra, da li kod “Karitasa” da idemo, nismo dugo bili, dace nam odjecu i hranu, da vidimo sta da radimo i gdje da se spava nocas. Dobro da je ljeto, da ne moramo da gluvarimo po tramvajima do ponoci, a poslije da se spustamo u sahtove toplovoda i sa pacovima da se srecemo. Gadna je zima slazemo se svi, kad izadjes, pa te presijece leden vazduh, dzabe zamotavas krpe i novinski papir oko sebe. “Al’, sta ces kaze Jadro, nije nas bog kaznio da zivimo ovako, sami smo izabrali, ko nam je kriv sto nismo mogli da zivimo k’o sav ovaj narod sto zivi, mirno i polako. “E, sad ko je kriv”, Majki ce. Vidim trlja drveni krst sto mu visi oko vrata. “Bog im je dao da jebu”, a ne jebu”. Mi, ono, upitno ga gledamo, a on opet: “ma, izmisljotina je to, ozenis se, djeca, karijera, smrdi to, ima tu nesto lazno, kurvinjsko”. “Ima prijatelju”, kazem ja, “ucis skolu, govore ti o nekim stvarima, lazu te i onda shvatis. Sto su vece titule i pozicije, to su prljaviji, to podlije sluze.” “Pusti filozofiranje”, Majki se vec nervira, “bolje odmah da idemo da spavamo negdje, da budemo prvi sutra kod “Karitasa”. Kaze: “Najbolje, gore na tvrdjavu da idemo, toplo je, osusila se pokosena trava na bastionima, a i sunce ima u zoru da nas garant probudi.” Slazemo se s tim, Majki je najstariji.

Polako ustajemo, otresamo prasinu, kretacemo se opet nekim manje zahtjevnim ulicama, pa dok stignemo, taman ce tvrdjava da opusti od parova sto se trpaju u zabitima parka. I dobro se Mikica sjetio za travu, suva je i ne moze vlaga da ti udje u kosti. To je neki njuh kod njega, dugo je vec na ulici, zna da nadje mrvicu i tamo gdje je drugi ne vidi. Kao i uvijek, rulja nam se sklanja s puta, strashni smo sto izgledamo prljavo, ne znaju oni da su se neki danas kupali. Opet pratimo izlozbu u paviljionu utegnutih dama i gospode, najzabavniji su oni sto se ludo zabavljaju, pa oni sa intelektualnim facama... I tu se opet malo zezamo, kao zvone nam mobilni telefoni, samo da nam vrijeme prodje, pa da stignemo do parka i tvrdjave. Pa kroz mrak i pored parova sto se stiskaju na klupama, sve do bastiona. Tu odmah cestitamo Majkiju na ostrom oku i ostrom umu. Stvarno ima sijena, dovoljno za cetu vojnika. I onda svako da namjesti lezaj. Prvo sijeno, pa onda krpe iz nasih zavezljaja, prijatno je i uopste ne moras da se pokrivas. Legnemo tako, umorni smo, ne prica nam se mnogo, a i sta ima da se prica, sve vec znamo. ljeto, noc, zvijezde.
Tamo preko rijeke svijetli novi dio grada, mostovi, vidimo svjetla aviona kako se priblizavaju aerodromu. Pa to sam kao mali mnogo volio da gledam, te avione. Kako lete. Lete. I sada se time odusevljavam, dakle nisam se promijenio. Cak i novogradnje na drugoj strani me fasciniraju, gledam hiljade malih osvijetljenih tacaka, to su prozori. I ne znam ko su ljudi sto pale i gase ta svjetla. Ja sada na primjer mislim o njima, a da li oni ikada misle o meni kada me vide po ulicama? Mozda tamo neko ne moze da spava pa gleda sada u mom pravcu i ne vidi me. Da im se se osmjehnem, sta ce to promijeniti? Ko su oni, da li se kriju, da li sumnjaju, da li znaju. Da li se nocu pred spavanje ponekad osjete kao saucesnici? Ostao im je goli zivot, par sitnica u licnoj svojini, a i to nije sigurno. Grce se, cvile. Mozda to njima konacno ne smeta, mozda se nadaju. I zasto sam uopste toliko vezan za njih, zar jos uvijek ocekujem nesto. Pa zar nas cetvorica nismo odavno izvisili. Samo, ipak, kad bih mogao pitao bi ih nesto, cisto me zanima. To sam negdje vidio, pise na jednom zidu, pise: “Da li vas boli?”. E, to bi ih pitao.

Pozelio sam da se pretvorim u macku, pticu ili oblak.

Sve je bolje nego biti covjek.




H_H , ljeto 2010. godine