Krajisnik iz Luke je napisao:
[color=#FF0040][color=#FF0040]E da se malo prisjetimo kako je to nekad Borac prolazio s bratskim klubom, pardon boranijom iz Novog Sada.
PS Ovo pisem za ove koji 0 -0 smatraju kapitalnim uspjehom. A ja mislim da nije, jer smo mi uvijek bili bolji, veći, jači. Jer se zovemo Borac!
Bio je to kraj 1987. godine. Završavao sam prvo polugodište sedog razreda, koji su tada nazivali najozbiljnijom stepenicom u školovanju. Kažu oni stariji ako si tu dobar, sve ostalo je lako. I tako je bilo i kod mene. Sa prvim brigama i lošim ocjenama iz fizike i hemije, dočekah revanš utakmicu 1/4finala Kupa maršala Tita. Meni neide u školi, a mom Borcu na zelenom terenu. Druga liga Zapad igra se po posljednji put, od sljedećeg proljeća startuje Jedinstvena liga ,a u nju ide prvih 8 sa zapada i istoka. Borac posreće, tu negdje između 11-13 mjesta. Jedino malo nade i vjere dade taj Kup i eliminacija Osijeka i Spartraka na penale. I u tim mečevima bio je to melem na dušu. Mi mali drugoligaši istina na penale uz preko 10.000 duša uz pomoć Tonče oderašmo tzv veliane,ali daleko je pehar. Otrežnjenje stiže već u prvom meču u Novom Sadu, Bilo je 0-3, a moglo je i 0:5,6,7. Eta tako so dobro igrali. bio prenos na državnoj televiziji. Revanš srijeda, datum nije ni bitan, ujutru se obaavezno kupuje TEMPO. Uh kako su to dobre novine bile, a još kadan se pojavi neki mali pasos iz Banjaluke, srce puno. Otvaram srednje strane, a na njima FK Velež, jesenji prvak Jugosalvije. Gledam Tucea, Kajtaza, braću Jurić, Petranovića, Međedovića, Barbareza i mislim se u sebi. O bože .... oćeš li dočekati da jednom i tvoj Borac izađe na posteru u tempu. da Juga vidi Sulju, Lipeta, Maria, Lupeta, Durguta, Božu, Karu, Tončija, Bikija, Ćelu, Nenada. Kao da sam bio neki prorok, pa dočekah tu svoju želju nekih pola godina kasnije ito ne samo u Tempu. Bijaše crveno -plava četa i u SPRINTU, TIMU, EHU, ASU.....
Snijeg padao tri dana, te srijede stade, ali napolju srce puca. Otac strastveni navijač Borca još od vremena Hune, Paše Bećirbašića imade čir na želudcu. Povraća krv, ali hoće na utakmicu. Stric nešto razboritiji reče: sjedi kod kuće p oovom kijametu, nevažna utakmica, idemo u nedjelju gledati Bačku, ta je važnija. Ja ću malog povesti i onako nemamo nikakvih šansi.
Pola sata pred utakmicu dolazeći na stadion krenusmo na Istok. Na tribinama sve ukupno možda 1.000-1200 ljdi. danas pišu o toj utakmici 3,4,5.000 ali brate lažu. Kada smo iz tunela tribine počeli izlaziti, neožeš naprijed. Snijeg na tribinama 1,5 metar. Vidimo mi okolo naraod razgrće, pa tako i ja i stric, tek toliko da naprvimo malo mjesta za stat. Utakmica počinje u 18 časova, a napolju minus srce puca. Tad po prvi put u životu vidjeh crvenu loptu i crvenim krpama označene stative i prečke da se razaznaju u snijegu. Utakmica počinje vidi se da Borac želi, ali po teškom terenu teško išlo. Treba priznati Vojvodina je tada imala ekstra tim. Na golu Skakić, danas trener Leotara, Miloš Šestić, Šapurić, Mijucić, koji je nekoliko mjeseci ranije okitio se svjetskim zlatom u Čileu, današnji trener Zoran Marić , strašan centrsfor Vorkapić, Beganović, Mijić, a sa klupe ih vodio Ivica Brzić. Dan ranije u Glasu taj isti Brzić izjavio kada su ga pitali šta misli o revanšu: Volim doći u Banjaluku, ovdje u Hotelu Bosna imate zaista odlične frizere. I bome ga ošišaše Krajišnici za sve vremena !!!
Utakmica sve više dobija na dinamici, ali nema gola. Centaršutevi Mataje i Malbašića stalnio idu po zemlji, kao da je ona crvena lopta preteška. I onda se igrao 23. minut, po menui ključni trenutak meča: Mario Mataja u jednom trenutku kada je lopta otišla u aut do Istoka namjerno kopačkom gazi loptu i probija je. A mi siromašan klub, nemamo druge, igraj daljes bijelom. ja sa tom bijelom loptom nisam vidio ni jedan gol. Samo radost igrača. Ostalo je sve istorija. Šest komada smo utrpali Zoranu Mariću i društvu, a mogli smo još. Sav promrzao idem kući. Radost se mješa sa tugom, kako mi je tata, jer ostao je povraćajući krv. Ulazim, a on već čuo rezultat, zdrav kao čini mi se nikada u životu. I kad kažu da ljubav prema nečemu, a u ovom slučaju Borcu nemože izliječiti....
Te noći spavao sam kao mali buda, jer čuvali su me anđeli u crveno -plavoj boji. Sanjao sam, sanjao, i nisam se budio sve do finala 11. maja, pa Evrope i Metalista, Proletera,....
Nadam se da nisam smarao prave navijače Borca, jer ovo je priča tada 13-godišnjeg dječaka koji tada, a ni sada nikada neće reći da je Vojvodina, Crvena zvezda, Real, ili Mančester bolji od njegovog Borca. jer kada čvrsto vjeruješ onda se te želje i ostvare.
PS AKO JE PREBACIVANJE SLIKE USPJELO: NAGRADNO PITANJE ZA SVE BORČEVCE I PONEKOG ZALUTALOG ZVEZDAŠA, KO JE NA SLICI:Svi odgovori se važe osim jednog: Dušan Savić, nije on.
krajisnik stvarno dobro napisano vratilo me godinama unazad i probudilo neke lijepe uspomene. I ja sam bio na utakmici malo sam kasnio jebiga pobjego citav razred sa zadnja 4 casa umalo me neizbacise iz skole ali vrijedilo je utakmica ko u transu snijega ima kao na jahorini ma smrzo sam se ali oko srca toplo. i mislim da su pukle 2 crvene lopte pa onda nastavili sa nevidljivom bijelom tangovkom