Da je 80ih godina (ili barem krajem) dobar dio grada (nikad cijeli) živio za Borac, jeste. Ali, sjećam se moje prve utakmice. Negdje oko
1000-1500 ljudi. Ništa spektakularno. Borac pobjedio 2:1 ili 3:2, protivnik Iskra Bugojno, igra patnja
Ono što se bitno razlikovalo od sadašnjeg vremena je ta nedjelja. Sjećam se (jednom sam već pisao o ovome) cijele sedmice meni je zadatak bio da 'skuvam' starog da nas vodi na utakmicu. Malo lažem ja njega, malo on mene i u krug. Danas nažalost ne viđam puno očeva sa djecom na stadionu. Ima ih, ali po mom sudu nedovoljno. Evo, ako Bog da, ja ću od aprila po drugi put postati otac, a Dr. kaže da je sin, pa ću za jedno 3 ili 4 godine voditi sina na utakmicu. Pokušaću da ga odvedem na neku evropsku, da mu to bude prva, ali ako nam Iskra iz Bugojna bude protivnik (kako kaže Schlager, da se stvari ponavljaju kroz odredjene vremenske cikluse

) ja mu tu ne mogu pomoći
Ono što bih ja volio da nam se ponovo desi je to iščekivanje utakmice. Taj adrenalin kad su se dani računali od utakmice do utakmice. Možda se meni to čini kao predivan osjećaj jer sam imao zaista bezbrižno djetinstvo. Možda sam ja ipak malo ostario pa mi je glava, kao i većini nas, puna nekih problema i dilema, a vrijeme o kojem pišem je za mene bilo zaista bezbrižno, pa priželjkujem da se vrate neka druga, ljepša, bezbrižnija vremena. Toliko...prije nego padnem u neku nostalgičnu depresiju, ako takvo stanje uopšte postoji...u jbt dosta
