banjalukaforum.com

Kad je otpočela operacija "Breza '94", ja sam bio u Bihaću sa svojom ekipom.
Isti dan, 1.
septembra 1994.
godine, smo došli u rejon Bosanske Bojne gdje su se još odvijale borbe.
Cijeli dan je napadala 24.
brigada iz 6.
banijskog korpusa, ali nisu imali nikakvih uspjeha.
Imali su velike gubitke, tj.
dosta ranjenih i poginulih te mnogo ostavljene opreme ispred naše prve linije.
Taj dan je i zarobljen jedan vojnik.

2. septembar 1994.
godine je protekao relativno mirno, da bi već 3.
septembra 1994.
godine otpočela ofanziva na potezu Radoč-Ćulumak-Ćorkovača-Banjani-Baštra pa sve do rijeke Une pod direktnim rukovođenjem Ratka Mladića.

Taj dan sam prebačen iz rejona Bosanske Bojne na rejon Ćorkovače tačnije na glavni pravac ( Križ-Sip-Makarovača).

Nakon toga su devet dana trajale borbe od planine Radoč pa sve do rijeke Une.
Naše linije ni u jednom momentu nisu bile pomjerene.
Pripadnici 5.
kozarske i "Panteri" su od jutra do mraka napadali u mom pravcu.
U jutro, oko 10 sati, bi izišao tenk, ispalio nekoliko granata a odmah potom bi artiljerija zasula naše položaje.
Nakon takve kanonade bi otpočeo pješadijski napad.

Srpska pješadija je tokom cijele ofanzive imala jaku podršku haubica, topova, minobacača svih kalibara i raketnih sistema "Orkan" i "Volhov".
Zadnjih par dana u napade su uključeni i helikopteri.

Komandant Izet Nanić je potajno pripremao kontraudar, kad nam je saopštio plan cijelog napada nismo u tom momentu vjerovali da je to moguće jer je u napad trebalo da krene samo nas 350 (ČSN "Hamza", IDV "Gazija" i IDV "Tajfun") dok je vas bilo daleko više.
Međutim pošto smo se mi već 1992.
godine uvjerili u njegove sposobnosti nismo imali razloga za pretjerane brige.

Tokom noći smo izvršili pripreme i u jutro 12.
septembra.
1994.
godine smo na potezu Radoč-Ćulumak-Makarovača neopaženo ušli iza leđa vašim jedinicama.
Udarili smo na vas kada smo svi bili na svojim tačkama.
Vaši vojnici su bili totalno zbunjeni i nikako nisu mogli vjerovati da smo im prišli sa leđa.
Odmah je naređeno povlačenje i srpski vojnici su se počeli da se izvlače u pravcu Hasanove kose i Lugarnice ostavivši za sobom svu svoju opremu.

Naši artiljerci su pogodili vašu osmatračnicu na Ćulumku, i tom prilikom je ranjen i vaš general Ratko Mladić.
Ovo smo saznali od vojnika koje smo zarobili taj dan, a koji su nam kazali da je ranjen u nogu.

U šumama na Makarovači je ostao veliki broj vaših poginulih boraca i velik broj ranjenika, a zarobljeno je i deset živih.
Zaplijenili su velike količine naoružanja: 1 tenk (T - 55), a jedan je uništen ispred naših rovova na Križu , ZiS-ove, PAT-ove (20/1), 7 MB 120mm, 9 MB 82mm, 10 MB 60 mm, desetak BsT, 5 motornih vozila TAM-110, dva sanitetska TAM-a, dva vojna vozila "Puch" od kojih je jedan pripadao Mladiću i u njemu je nađena kompletna dokumentacija o akciji "Breza '94".

Na vašoj strani su učestovale:

5. kozarska,
6. sanska,
1. novigradska i
43. brigada sa pridodatim jedinicama 1 kk, bVP i 89.
raketnom brigadom.

Prilikom vaše ofanzive na tom pravcu su učestvovale jedinice:

ČSN "Hamza" ,
IDV "Gazija" ,
IDV "Tajfun" i
nekoliko vodova iz 2.
jurišnog bataljona.

U zarobljenoj dokumentaciji piše da je u operaciji učestovalo 9500 vaših vojnika, od 1. 9 pa do našeg kontraudara vaše snage su svaki dan imale 30-40 izbačenih iz stroja, tako bar piše u vašoj dokumentaciji koji su zarobili 12. 9. 1994.
godine.

Pozdrav istinskim borcima! Volio bih kad bi se našao neko kompetentan sa druge strane, komandir Hamzi, Gazija ili neke druge jedinice, da razmjenimo iskustva iz operacije Breza '94, te da mi neko objasni zbog čega i pod čijom komandom su ubijeni zarobljeni borci, koji su umoreni pred samu razmjenu 04.
12. 94. godne.
Sam komandant Nanić je izjavio da je zarobljeno devet živih, od čega su tri bila lakše ranjena!
Saudijac nije bio ničiji, samo je tako klao ratne zarobljenike! Ova izjava je smješna, jadna i žalosna! Ne sumljam da Nanić nije bio "mudar" ali kao školovani oficir JNA je morao upoznati svoje vojnike kad vojnik postaje ratni zarobljenik i kakva ima prava!
Drugo, brojno stanje je bilo po pola bataljona, od samih brigada koje su učestvovale u operaciji.
Ja sam bio to jutro na Makarovači iza PAT-a, a i BST-a.
Tu noć mi se učinilo da se čuje nešto više sova sa "huu, huu, huu".
Da li su to bile te jedinice koje su prolazile nama iza leđa, to ne znam.
Ujutro, oko pola osam, moj rođak je bio na straži kod PAT-a i osuo je rafal po njima.
Oni su zalegli a potom bacili dvije bombe, jedna ga je ranila i bacila u zrak.
Oni su ga odnjeli i povukli se.
Naš izviđač sa laserom i posada od pet ljudi su ostali.
U razmjeni vatre su lakše ranjena dva moja druga.
U tom trenutku se začula žestoka paljba na Čulumku.
Pošto su nam muslimani upali u vezu, niko nam nije mogao javiti šta se konkretno dešava?
Mi smo odnijeli ranjene borce u šumu, a zatim smo odlučili da ih odnesemo do saniteta.
I dalje nismo znali da su nam upali sa leđa.
Ja sam išao prvi.
U jednom trenutku sam izašao iz jednog potoka na neku zaravan i ugledah jednu grupu boraca koja je sjedila na zemlji.
Zatražio sam od njih nosila.
Neko me upita:

"Jesi ti Eno?"
Tada sam shvatio da to nisu naši, polako sam se okrenuo i kliznuo nazad ka mojima u potok.

Kad sam došao do preostalih boraca i dva ranjenika, rekao sam da u tom pravcu nema prolaza, a isto nam je potvrdio i jedan borac koji se vratio sa tkz.
platoa Čulumka.

U toku razgovora jedan borac je primjetio da nam prilaze dva neprijateljska vojnika.
Jedan od njih je osuo po nama iz M84.
Pošto je teren je bio prepun nekakvih vrtača, potoka i jednom velikom kosinom u obliku slova "v", mi smo se brzo sklonili u neki potok.
Dva naša saborca, Utješanović Draško, koji je bio ranjen u stopalo, i Vručinić Mladen, su krenuli u suprotnom pravcu i mi ih nakon toga više nismo sreli jer su ubrzo potom i zarobljeni.

Tumarajući tako kroz noć, izašli smo na sam rub šume Makarovača, odakle smo imali dobar pregled svega što se dešava na padini Čulumka.
Nakon završetka borbe, muslimani su zaposjeli rovove, ali je još uvijek bilo sporadičnih okršaja.
Gledao sam kako jedaan srpski borac, tražeci izlaz iz te situacije dolazi do jednog rova držeći pušku na gotovs, a njihi sedam do osam okreću puške na njega i viču mu:

"Predaj se!"

Nakon toga taj naš borac baca oružje, a muslimani ga vežu i jedan od njih povišenim glasom kaže:

"Hoćeš li sad da te zakoljem?"

Šta je bilo sa tim borcem, i ko je on bio, to ne znam!

Jedan borac predloži da on ode da izvidi situaciju, kako bi pokušao da pronađe nekakav izlaz iz ove situacije.
Ja se sa tim složih, i rekoh mu da ćemo da ga čekamo deset minuta, međutim ako se ne vrati mi ćemo da nastavimo da tražimo izlaz jer vrijeme prolazi! On je otišao, a mi smo ga čekali oko pola sata.
Međutim, njega nije bilo.
Kasnije sam saznao da je bio primjećen, pogoden u obje potkoljenice, a kasnije zarobljen i greškom razmjenjen umjesto nekog drugog borca!

Mi preostali smo se pitali šta dalje.
Jedni su bili za to da se vratimo do ostatka naše jedinice, što je otpalo jer nismo znali da li su oni još uvijek na istom mjestu.
Na kraju je pao dogovor da pokušamo prići neopaženo i proći bez borbe.

Kretali smo se kroz visoku paprat i nepoznat teren koji se nalazio u pravcu njihovih starih rovova.
Desno od mene se nalazio Radić Ostoja, a lijevo Mitar sa pištoljem, koji je bio lakše ranjen u slabinu.
Držali smo oružje na gotovs.
Za razliku od mene, on je mogao da vidi šta je ispred nas.
U jednom trenutku sam po izrazu njegovog lica primjetio da je nesto vidio, za trenutak se uplašio i "zablokirao", ali ipak nije pucao.
Sa suprotne strane odjeknu jedan pucanj i Ostoja pade.
Nije se pomjerao niti odgovarao na moj tihi poziv.
Nakon toga mi priđe Mitar, koji se nalazio sa moje ljeve strane, na udaljenosti od nekih 15 metara.
Reče mi da je nemoguće proći jer ih ima mnogo i da je on ispalio jedan metak u jednog neprijateljskog vojnika.
I dalje je vladao muk.
Ja mu rekoh da se Ostoja ne micč i ne reaguje, pa smo pretpostavili da je smrtno pogoden.
Stajali smo na tom mjestu još nekoliko minuta, i onda odlučismo da se tako izmoreni povučemo iz te bezizlazne situacije u dubinu njihove teritorije jer nam je postalo jasno da su linije zatvorene.
Najveći problem je bio što nismo poznavali teren! Na sredini brda smo naišli na jedno oboreno drvo, koje je izvalio vjetar onako sa korjenom.
Odlučismo da se tu sklonimo i previjemo rane.
Potom smo sišli u potok po vodu.
Bilo je vec tri sata poslije podne tog strašnog 12. 09. 1994. godine.

I dok smo tu sjedili, nepomično i tiho, osluškivali smo zvukove oko nas.
Čule su se motorke i glasovi.
Neko je u više navrata, negdje u daljini, pokušavao da upali tenk ali on nije mogao da krene jer se stalno zagušivao.
U jednom trenutku on se upali i ode!

Pred sam mrak, jedna jedinica prođe visom iznad nas a da nas nije ni opazila jer smo bili sakriveni u toj rupi od izvaljenog korjena i drveta.

Sutradan, oko deset sati, dva vojnika su na svega trideset metara od nas prešla potok.
Držao sam ih na nišanu, međutim oni nas nisu primjetili i mirno su otišli u suprotnom pravcu.

Mi smo očekivali kontranapad naših, ali se on nije desio.
Zbog toga smo napravili dogovor da u toku sledeće noći pokušamo da prođemo kroz novoformiranu neprijateljsku liniju.
Oko 16:00 sam izašao na vrh tog brda, sa namjerom da pokušam da se orjentišem.
Na moju veliku sreću, uspio sam da na trećem uzvišenju od mene prepoznam bazu UN-a.
Pošto smo u prethodnim danima bili blizu nje, taj teren mi je već bio prilično poznat.

Odlučili smo da krenemo oko osam sati uveče.
U glavi sam stalno premotavao sliku ta dva prevoja koji su nas djelili od baze UN-a.
Išli smo polako, metar po metar.
Oko ponoći je počela da pada sitna kiša, a nebo je postalo tamno i mračno.

U toku našeg kretanja, skrenuli smo ulijevo, za nekih 400 metara, sa naše planirane putanje.
Ipak, opet smo se nekako dokopali baze UN-a i izašli na onaj, nama dobro poznat put.
Međutim, još uvijek nismo znali gdje su neprijateljski rovovi! Zbog toga smo bili prinuđeni da idemo kroz šumu naslijepo, sve dok ne naiđemo na njih.
U jednom trenutku se začuo glas:

"Stoj! Stoj, pucaću!"

Meni je odmah postalo jasno da smo naišli na muslimane.
Po nama je otvorena vatra iz par njihovih rovova i zaklona.

Pošto je već bila prošla ponoć, a bio je i mrkli mrak, muslimani su pucali naslijepo po nama.
Šuštio je sušanj u toj gustoj šumi.
Srećom, teren je bio u padu, pa smo se nekako prebacivali, puzali i tiho dozivali da vidimo da li smo svi na okupu?

Kad smo odmakli ispod njih na nekih 50 metara, ustanovili smo da nas je samo trojica, tj.
da jedan nedostaje.
Neprijatelj je prestao da puca.
Tihim glasom smo dozivali našeg saborca, ali je sve bilo uzaludno.
Zbog toga smo odlučili da krenemo dalje kroz šumu sešava!

Imao sam osjećaj da hodamo već satima.
Pomagali smo ranjenom drugu, koji je već prilično iskrvario, a počeo je djelimično i pshihički da tone.
Naime, počela su da mu se dešavaju priviđenja.
Kako smo se kretali niz šumu, njemu se pričinilo da na nekih 20-30 metara ispred nas nešto svjetluca.
On, onako u panici, povika da vidi neprijatelja i poče da puca iz pištolja.
Uzalud sam pokušavao da ga smirim, govoreći mu da tamo nema nikoga.
Tom prilikom je i mene prestravio, iako sam ja bio najprisebniji.

Odem tamo gdje on pokaza prstom i među kamenjem nađem nekakvu paprat, koja je svjetlucala pod skromnom svjetlošću mjeseca i zvezda, vjerovatno zbog toga što je bila vlažna od prethodne kišice.
Iščupam je i donesem do njih, dam mu je u ruku da se i on uvjeri.
Međutim, on se ni dalje nije mogao smiriti.
Počeo je da ponavlja da neprijatelj ima još jednu liniju, te da odmah moramo krenuti dalje, dok je još mrak? Ja ga odvraćam od toga, ubjeđujem ga da smo dovoljno odmakli od neprijatelja i da treba da sačekamo da se razdani.
Pošto nismo poznavali teren, a nismo znali ni gdje su naši, kao ni na koju ćemo jedinicu nabasati.

Pogledah u sat, bilo je negdje oko četiri, tog 14.
09. 1994. godine.
U tom trenutku, taj naš saborac krenu dalje.
Išao je tako prvi, hodao, puzao, previjajući se od bolova u slabini, a za njim je išao i ovaj drugi, ranjen u predjelu ključne kosti.
Nisam imao drugog izbora nego da i ja krenem za njima.

I tako, dok smo se kretali, odjednom neko osu rafalnom paljbom po nama.
Treštalo je na sve strane, a pucnjava nikako da stane.
Zatim promjeniše okvire pa ponovo zapucaše u našem pravcu.
Kada i to ispucaše, nastade zatišje i neko nas upita ko ide.
Pošto im odgovorismo da smo naši, oni nas obasuše čitavim nizom pitanja: ko smo, odakle, koja jedinica, ko je komadant brigade, bataljona itd.
Ja sam uporno pokušavao da po njegovom govoru skontam ko bi to mogao biti, naši ili njihovi? Pošto mi se izgovor i akcenat ne učini turskim, ja im odgovorih sve po redu.
Nakon toga mi vojnik sa druge strane odgovori:

"Neka vas tu, ne pomjerajte se! Kada se razdani doći će neko po vas!"

Međutim, ranjeni borac se poče pomjerati, ili puzati, nisam baš siguran.
Uglavnom, začuo se šušanj, i iznad naših glava prođe kratak rafal u znak upozorenja da se ne mičemo.
Od tog rafala je pogođen ranjenik, i on iz pištolja opali sebi u srce.
Drugi ranjenik uzviknu:

"Mali, šta to uradi?"

Istovremeno, sa druge strane se oglasi prvi komšija od ovog momka koji je uzviknuo:

"Vićo, jesi li to ti?"
"Jesam!" - odgovara Vićo.

Ja im jebem sve odreda, i živo i mrtvo.

Prišao sam ranjenom borcu koji je pucao u sebe i gledam kako mu ruka sa pištoljem klonu, a oči poslednji put gledaju.
U tom trenutku stigoše i naši, nosimo ga na šatorskom krilu ali je on već bio mrtav.

Ponekad razmišljam, da sam mu tada oduzeti pištolj i danas bi i on bio živ.
On ga je imao jer je zadnji metak čuvao za sebe jer nije htio da ga muslimani zarobe živa.
To je stvar koju jednostavno odlučiš sam u sebi!Eto, to je bio taj moj doživljaj o dva dana koja smo proveli u potpunom okruženju, na nepoznatoj teritoriji! Danas, kada se ponekad sastanem sa Vićom, on mi se, onako uz pivu, ponekad požali da ga umalo nisam ugušio onim prvim zavojem kada sam pokušao da prigušim njegovo kašljanje kako nas ne bi otkrila ona dva nerijateljska vojnika koji su prelazili potok.
Međutim, ja nisam imao izbora! Da to nisam uradio oni bi nas otkrili i mi bismo morali da pucamo u njih!

***

Zarobljeni Srbi su najprije bili u podrumu hotela Bužim, skupa sa zarobljenim Babinim vojnicima.
Tamo su ih strašno mučili.
Među njima je bio i zarobljeni Predojevića, koga su kasnije razmjenili, ali je on odmah potom i podlegao povredama.
Vručinić i Utješanović su razmjenjeni 04.
12. 94. godine, a obdukcija je pokazala da su leševi bili svježi.
Vozač vojnog puha je razmjenjen živ, zhvaljujući vezama.
Jedan borac je u tom metežu pobjegao u dubinu njihove teritorije.
Danju je boravio na drvetu, osmatrao teren i pokušavao da se orjentiše.
Kretao se noću i tako je uspio da pređe neprijateljsku liniju preko Une u Krupi.
Nakon toga je prošao i kroz našu liniju i neopaženo stigao kući, gdje je saznao da su ga već svi otpisali!
Imam ja toga još dosta napisati, a uskoro namjeravam napraviti rezime toka čitave te operacije.

Breza 94 je naziv za vojnu operaciju koju je pokušao izvesti 1.
krajiški korpus VRS u vremenskom periodu od 4.
septembra do 12.
septembra 1994.
godine protiv 5.
korpusa Armije BiH i posebno protiv 505.
bužimske brigadu.

U ranu zoru, 4. septembra je otpočela ofanziva na frontu: Banjani-Baštra-Ćorkovača-Radač.
Odmah na samom startu je bilo jasno da se radi o većoj ofanzivi u kojoj učestvuju brojno jake snage.

U ovoj ofanzivi su učestvovali pripadnici četiri brigade 1.
krajiškog korpusa, batoljon vojne policije, izviđačka četa i specijalna jedinica RSK.
Jedna brigada je djelovala na pravcu Ivanjska-Vučkovac.
Ovaj napad je bio uperen prema Bos.
Otoci na lijevoj obali rijeke Une koju je držala 511.
brigada.

Na 505. bužimsku brigadu je krenula 43.
motorizovana brigada i Prva novigradska brigada, jedna iz pravca Bastre a druga na Ćorkovaču.

U isto vrijeme, 6. sanska i 5. kozaračka brigada, kao i bataljon vojne policije, izvidačka četa 1.
krajiškog korpusa i specijalne jedinice iz RSK su napadale Žirovac-Radač u namjeri da dalje prodru prema Bužimu.

Cilj ove akcije je bio razbiti 505.
bužimsku brigadu, kičmu 5.
korpusa Armije BiH, što je i sam Mladić potvrdio.
Zatim su trebali da nastave, u sadejstvu sa jedinicama 2.
krajiškog korpusa u pravcu Cazina i aerodromu Željava.

Ovom operacijom direktno je rukovodio Glavni štab VRS, na čelu sa Ratkom Mladićem.

Na osnovu zarobljene dokumentacije može se zaključiti da je ovo bila jedna jako dobro priprmljena ofanziva.
Ovu dokumentaciju je ostavio Mladić koji je pobjegao sa svojim ratnim drugom Momirom Talićem.
Mladić je navodno bio i ranjen!

P.S.
Čitam postove onog borca koji se tih dana našao na tom području.
Ne znam šta da kažem, jer bio je rat i nije vam bilo lako, isto kao ni nama.
Tih 12 do 13 dana, dok je trajala ofanziva, ja sam spavao svega 20 do 30 sati.
Čovjek je životinja, na svašta se navikne!

Krajem 1994. godine, 5. korpus je došao negdje do Petrovca, te Mladić dolazi u Knin i traži pomoć od VRSK.
Sutradan se iz Knina šalje depeša u 5 brigada (Obrovac, Benkovac, Kistanje, Drniš i Vrlika) da svaka pošalje po 20 diverzanata u toku u Knin.
U toku noći ljudi dolaze i ujutro se kreće za Petrovac.
Tamo se dobija naredba da se ide u okolinu Kulen Vakufa.

U toj jedinici je bilo oko 100 boraca i njihov komandant, koji je tada bio potporučnik a sada je visoko rangirani oficir u Srbiji.

Prvi dan su imali zadatak da zauzmu neko selo i jedno brdo.
Išli su u akciju sa nekom jedinicom Specijalne policije iz Banjaluke, njihovo ime ne znam ali su bili momački opremljeni

Drugi dan su imali odmor.

Treći dan se prebacuju u neku dolinu ispod jednog brda gdje su se nalazili borci 2.
KK koji su tu takođe došli zbog te akcije.
Cijeli dan nije bilo nikakvih dešavanja osim puno gubitaka jer su jurišali na to brdo koje nije imalo ni jednog stable pa su žrtave padale kao u nekom filmu.
Ponudili smo im da mi zauzmemo to brdo u toku noći jer nam je bilo krivo da ljudi bez iskustva ginu.
Međutim dolazi Manojlo Milovanović, sa kojim se razrađuje plan naše akcije i odbija se zahtjev da uzmemo brdo u toku noći, tako da krećemo jedno 3 do 4 kilometra nazad u pravcu Petrovca...

Četvrti dan, ujutro u 4:30 krećemo nas 100 diverzanta i poručnik kojima se priključuje komandant Grahovljanske brigade sa svojih nekoliko izviđača jer su oni bolje poznavali teren.
Pješačimo 25 do 30 kilometara do brda sa desne strane Ripča na pravcu Petrovac - Bihać.
Ne sjećam se više kako se ono zove.
Ta razdaljina se prelazi normalnim korakom za nekih 6 do 7 sati, međutim kretanje kroz neprijateljsku teritoriju je nešto sasvim drugo i mi dolazimo na to brdo po noći, negdje oko 3 sata.

Peti dan izmedju 4 i pola 5 dijelimo se u tri udarne grupe i prilazimo nekim artiljerijskim jedinicama 5.
korpusa koje su bile nemam pojma jer u 5 ujutro dobijamo naređenje za brz udar.
Svi ti borci 5.
korpusa koji su bili na tom brdu a najbliži borac Republike Srpske im je bio na 15 kilometara udaljenosti pa možete zamisliti kako su prošli kad smo počeli nicati kao pečurke na njihovom terenu u tolikoj dubini.
Svi oni su munjevitom brzinom bili likvidirani.

Naš cilj je bio da se sjurimo niz brdo na glavnu cestu i što prije prekinemo komunikaciju Petrovac - Bihać.
Nailazak na manje grupe boraca 5.
korpusa i izlazimo na cestu oko 8-9 ujutro.
Tada kreće ofenziva vojske RS prema Bihaću jer 5.
korpus više ne može dobiti pojačanja i logistiku.

Da napomenem da smo se rasporedili oko ceste i sva vozila, tehnika i ljudstvo 5.
korpusa koji su išli u oba pravca je zarobljavna i trpana u obližnju šumu.
Napominjem da su svi zarobljenici kasnije predati vojsci RS i tri ubijena, među kojima i neki oficir 5.
korpusa, njegov vozač i tjelohranitelj koji nisu stali sa golf dvojkom pa smo ih morali likvidirati.
Šesti dan dolazi vojska RS u Ripač i mi dobijamo dan odmora.

Sedmi dan se odmaramo u Ripču, Manojlo dolazi i čestita nam na akciji.
Naš sledeći zadatak je bio da neutralizujemo četiri objekta u samom gradu.

Osmi dan se padinom desno od Ripča spuštamo prema Bihaću i čekamo noć da se krene dalje, ali se tada naređuje obustava svih dejtava.
Sledeća četiri dana smo iz te šume gledali Bihać a motorolom nam stalno naređuju mirovanje.

13-ti dan šaljemo našeg poručnika i jednog borca nazad da vidi šta se dešava, dolaze nazad i naređenje i dalje da se čeka na dostignutim položajima.

14. i 15. dan i dalje čekamo.


16. dan se dogovorimo da svi idemo nazad u Ripač.
Tamo zovemo Manojla da dođe i objasni situaciju.
Dobijamo odgovor da se na Bihać neće ići.
Mi nakon toga tu više nismo imali šta da tražimo jer mi nismo bili linijaši.

17. dan krećemo nazad za Knin.

P.S.
U toku ovih 17 dana smo imali 12 ranjenih, a ovo sam pisao samo na opasku Lazanskog da mi nismo imali jedinice koje su išle duboku u neprijateljski teritoriju.